Treca opcija

Domestos_CitrNaime, o čemu god mi, stanovnici ove zemlje razgovarali, uvijek svaki razgovor, prije ili kasnije završi na politici.

Slušam neki dan dva penzića na moru….oni su u stanju satima pričati isključivo o političkim temama.

Sve im je jasno, sve im je poznato, silno se živciraju oko starih, novih, budućih političara, a jedini rezultat njihova razgovora je visok tlak i ubrzano lupanje srca.

I takvi se razgovori vode na sve strane. Neki su smisleniji, neki manje smisleni, ali zanimljivo je upravo to da je svakom, ali baš svakom u državi situacija potpuno jasna. I da su silno zabrinuti zbog nje.

Jasna je i meni. I sama guram nos u kao neku politiku i koji put se pitam ima li to uopće smisla.

Ono što znam i što sigurno nema smisla jest očekivanje nekakvog Spasitelja, novog Isusa Krista, Treće opcije ili kako je god već nazivaju, koja će nas spasiti.

Svima se riga od HDZ-a I SDP-a, svima je potpuno jasno da su ista pašta samo drugo pakiranje i tu svaka priča završava.

Nama je eto jasno. Konstatirali smo, utvrdili i sad samo moramo čekati.

Jer ON,ONA,ONO će sigurno doći.

Mi smo ionako mali, bezvrijedni i nebitni i ne možemo promijeniti ništa.

Treba nam Veliki vođa, Sveznajući Osloboditelj i Spasitelj koji će nas povesti s urlikom na usnama, kojem ćemo se prikloniti i stvar će nakon par dana biti riješena.

Samo taj Netko, nikako da se pojavi. Čak smo lagano i zabrinuti.

Organiziramo tu i tamo neke prosvjede nevrijedne spomena i broja sudionika, čisto kako bi sami sebi dali do znanja da nismo skroz digli ruke.

Tu smo, čekamo da se krene.

Objavit ćemo tisuću i jedan tekst, link, sliku… s nekog prosvjeda koji se zbiva na sigurnoj udaljnosti kako bi svima jasno dali do znanja da razumijemo i suosjećamo.

I sami ćemo u svojim glavama biti tamo negdje na barikadama, razdrljene košulje i lica ozarenog idealima sve dok ne dođe trenutak kada gasimo ovaj stroj ispred sebe. Tada se sve to događa nekom drugome.

U revoluciju ćemo se vratiti odmah sutra, kada ga ponovno upalimo.

I tako već godinama.

Nema veze što što su tijekom tog čekanja i imaginarne borbe većini od nas prohujale najbolje godine, što su djeca odrasla, a mi im možemo ponuditi jedno veliko ništa u oporuci.

I mislim se tako, što bi se dogodilo da se pojavi ta tzv. Treća opcija sastavljena od najboljih svjetskih stručnjaka, nobelovaca, genijalaca u prosvjeti, zdravstvu, gospodarstvu, poljoprivredi i ostalim bitnim i manje bitnim granama potrebnim da bi jedna država pristojno funkcionirala?

Bili bi sretni ravno 10 dana, a promijenilo se ne bi apsolutno ništa. (o tome kako bi im jedanaesti dan počeli brojati krvna zrnca i mjeriti količinu domoljublja, neću uopće pisati jer onome kome do danas nije doprlo do mozga tko su u ovoj zemlji najveći domoljubi i koliko je koštalo njihovo domoljublje, neće nikada ni doprijeti).

Mogli bi ti entuzijastični nesretnici sakupljeni sa svih strana svijeta upirati sve svoje znanje, sposobnosti i vještine u spas zemlje, ne bi je mogli spasiti. Jer kako spasiti nekoga tko ne želi biti spašen i tko čeka u fotelji da ga spasi netko drugi? Nikako!

Mogli bi ti ludi idealisti raditi 24 sata dnevno, što im vrijedi ako će spremačica u školi maznuti jednom mjesečno bocu Domestosa, ravnatelj izmisliti pokoju dnevnicu sebi i ljubavnici, medicinska sestra opremiti prvu pomoć u autu s nekoliko zavoja i flastera iz bolnice ili ambulante, gospođa s nepoznatog šaltera sređivati rodbini i poznatima sve ono za što netko tko ne poznaje neku takvu gospođu (iako vjerujem da takvi ne postoje u ovoj zemlji) treba danima čekati u redu…itd., itd….

A to su tek oni mali, sitni, nebitni ljudi…oni nešto bitniji maznut će nešto bitnije, veće, spektakularnije, nešto što će onoj maloj spremačici s Domestosom u torbi biti samo nedosanjan i neostvaren san kojeg bi ostvarila istog trenutka kada bi joj netko pružio priliku za to.

Istovremeno će svi ovi kojima je eto lošim poretkom zvijezda onemogućeno maznuti nešto više od Domestosa, kukati, zapomagati, moralizirati, prozivati, kriviti, upirati prstom, zviždati dok im usta ne poplave, mahnito prelistavati svake novine koje se mogu uz plaćanje jednog kapucinera pročitati i čekati spas.

Osim spasa, čekat će i neke buduće izbore nadobudno vjerujući kako će svojim odlaskom na biralište promijeniti svijet.

Neće! Ni svojim, ni glasovima svih drugih birača bez obzira za koju od dvije ili dvjesto dvadeset i dvije opcije glasali.

Voljela bih vjerovati kako bi se nešto promijenilo kada bi svakom tko je na bilo koji način sudjelovao u visokoj politici proteklih 20 godina, zabranili bilo kakvo uplitanje u politiku i ukinuli sve moguće povlastice koje iz tog djelovanja proizlaze.

Jer budimo realni, tko god je nogom kročio u Sabor od prvih parlamentarnih izbora u RH pa do danas, nema više što tražiti u politici zemlje koja je bankrotirala, samo nam to još nitko nije priopćio.

Voljela bih vjerovati kako bi bilo divno potrpati ih sve na neki Goli otok i svemir bi bio spokojan.

Ali to ne bi promijenilo ništa i ništa se neće promijeniti sve dok onoj spremačici, koja je btw metafora za svakog stanovnika ove zemlje (objašnjenje za one koji sve doslovno shvaćaju) ne dopre do mozga da se neće obogatiti onim jednim Domestosom, da zemlja neće propasti zbog tog jednog Domestosa, ali da je uzimati onoga što nije tvoje, jednostavno pogrešno.

Tek tada imamo neke šanse

Pizza s jajima

imageIzuzetno cijenim posao konobara. I to pišem bez imalo ironije i sarkazma.
Naime, posebno cijenim one poslove za koje znam da ih nikada ne bih mogla raditi. Prvenstveno zbog ruku koje mi se u svakoj prilici tresu pa niti jedna narudžba ne bi stigla u jednom komadu od šanka do stola, a i zato jer sam kratkog fitilja pa bih svaku arogantnu budalu poslala u 3 pm i samim tim vrlo brzo okončala svoju karijeru.
Dakle imam uvid u vlastite nedostatke pa otuda moje divljenje spomenutoj profesiji. Ma znala sam ja to još davnih dana kada se ljeti, ovdje u našim krajevima, mogao konobarenjem zaraditi sasvim lijepi džeparac. Ali ja ne!

U mjestu koje mi služi kao ljetno obitavalište, na otoku Krku, postoji jedan restoran.
Promatram ga već godinama jer mi se s balkona pruža pogled na čitavo, velebno zdanje.
Čudne su priče kolale o tom mjestu, od onih da ga drže neki mafijaši, perači novca, sumnjivi tipovi, do onih jednostavnijih (čiji sam i ja zagovornik), da su vlasnici jednostavno nesposobne budale koje ne znaju posao.

Tadašnji je vlasnik gajio veliku ljubav prema okolišu. Po cijele je dane zalijevao praznu terasu i ono brdo cvijeća i drveća na njoj. A to mu je stvarno polazilo za rukom.
Njegovim odlaskom, otišao je i dio tog zelenila, ali nešto je ipak ostalo.
Neko je vrijeme restoran bio zatvoren na moju veliku žalost. Ništa se nije zbivalo osim što je ono grmlje raslo i dalje usprkos nezalijevanju i nedostatku zelenih ruku vlasnika.
I eto ga prošle godine, novi gazda. Promijenio čovjek ime mjestu ( mudar pozez, i ja bih, praznovjerja radi), doveo u red ono podivljalo žbunje i otvorio ga, na moje ogromno oduševljenje.

Naravno, te smo iste godine otišli u izvidnicu, tj. na večeru. Ne sjećam se detalja osim dobre hrane i maminog poslovičnog grintanja i filozofiranja kad je naručivanje u pitanju.
Tko god bio sadašnji vlasnik, trudi se.
Na ulasku stoji povelika crna ploča na kojoj svakodnevno, kredom upisuje što kuća toga dana nudi. Nisu to doduše neki zanimljivi natpisi. Dosadni su i već viđeni, ali cijenim njegovu želju i upornost.
Tako neki dan osvane kredom napisan natpis: PIZZA 5€ !

Meni ne bi palo na pamet, ali mojoj sestri, sklonoj gastronomskim istraživanjima, istog trena sine isprobavanje te pizze ( a i nikom se tog dana nije dalo kuhati).
I tako, drito s mora, odosmo na pizzu.
Bilo je nešto ljudi, ali nikakva zabrinjavajuća gužva.
Dočekao nas je u najmanju ruku, čudan konobar.
Teško je procijeniti je li glup, bezobrazan ili lud. Ili sve navedeno.
Nije se mogao načuditi našoj narudžbi pizze. U jelovniku je i nije bilo u ponudi.
Čudio se i prečuđavao, kao da 5 sekundi ranije nismo prošli kraj vrištećeg natpisa koji poziva na pizzu.
Kada smo ga napokon uvjerili da doista želimo pizzu, objasnio nam je da su u fazi eksperimentiranja (?!) što god to značilo.
Čisto da razbijemo njegov otpor prema toliko omraženoj pizzi, rekli smo mu da slobodno eksperimentira na nama. Ustvari, bio je to pokušaj simpatičnosti s naše strane, ali uzaludan.

U ponudi imaju sljedeće: miješanu i pizzu s tunom.
Nije da sam neki zahtjevan gost, ali doma imam raznolikiju ponudu pizze.
Šta je s plodovima mora? ( osim ako tu ne računaju tunu)
Velikog li problema to staviti u ponudu. Kao da itko normalan naručuje pizzu sa smrznutim dagnjama i kozicama!
Ali isplati se zbog onih par jelena koji ne mogu ni pretpostaviti kada je te dagnje zadnji put more vidjele. A i dagnja nije pokvarljiva roba na minus 10 pa moze dočekati i posezonu.

Ili Pizzaiolo! Na najobičniju pizzu baciš šaku rige, koju fetu (jeftinog, talijanskog) pršuta, žlicu kiselog vrhnja i voilà!
Vuk sit, turisti na broju!

I tako, nakon premišljanja i međusobnog konzultiranja, sestra naručuje miješanu bez šunke (valjda kako bi imala privid da postoji i treća opcija), šogor tunu s kapulom ( fuj, fuj, znam sve o ukusima i raspravljanju o njima, ali mrzim pečenu kapulu. Ne volim je gledati, a kamoli jesti).

Da se razumijemo, kapula je išla u paketu s tunom. Da ne bi ispalo da mi je šogor kompliciran tip.
Moja malenkost naručuje miješanu uz mali, hedonistički zahtjev…
Ja: Bi li Vam bio problem staviti jaje na pizzu?
On: Ne!
Ja: Super!
On: Bio bi problem. Ne može jaje! I ode.
Kazalište apsurda.

I sada se pitam zbog čega je jaje problem. Peče se jednako dugo kao i pizza, samo ga treba razbiti i staviti na nju. Ali to je problem iz nekog razloga.
Pomislila sam, možda ljudi nemaju jaja, ali imali su palačinke u ponudi pa se to ne uklapa. Doduše kasnije smo saznali da nemaju palačinke, ali ne zbog jaja nego zbog “čepa” u kuhinji.
No, nebitno. Bez jaja!

Bilo je tu još nekih sitnih problema s narudžbom pive, ali to je zanemarivo i potpuno neprepričljivo.

Tada smo se već počeli bojati te pizze. Em je nema u jelovniku, em nude dvije vrste, em eksperimentiraju, em nema jaja!

Pizza je bila odlična. Doduše, šogor je dobio friško narezanu kapulu, ali kako on nije njurgast čovjek, ne bih znala je li dobio doista ono što je htio i kakvog je bilo okusa.

E tu negdje naš konobar polako postaje nervozan. Čitavih deset minuta nakon zadnjeg pojedenog zalogaja, opušteno smo sjedili i razmišljali o desertu.
Terasa se polako puni, a on histerično kupi sa stola sve što pokupiti može. Doduše, grupa gostiju je došla i otišla, vidno razočarana izborom pizze (to su valjda oni koji bi jeli smrznute, patagonijske lignje na pizzi, bahati i mušičavi Talijančići).

Kada smo poželjeli palačinke, glatko nas je odbio zbog spomenutog “čepa” u kuhinji.
Ima samo kolač od sira i kremu od vanilije. Tu istu kremu je nudio “stolu do nas”, samo se njihova zvala Creme brulee, a i palačinke su se mogle dobiti “čepu” usprkos.
Najbolje od svega je to što su i krema i kolač bili odlični. Čak jako dobri.
Račun je donio već pri samoj naznaci odlaska, a stol krenuo čistiti u trenutku kad smo krenuli ustajati.

Nama je sve to bilo zabavno. Ponajprije zato jer nitko od nas troje nije snob koji pati od forme, a i skloni smo još danima ovako što izvrgavati ruglu pa je šteta nekim ispadom na konobara koji ionako nema smisla, pokvariti čaroliju užitka.

Čudan smo mi narod. Ulupat ćemo brdo love na kupnju ili zakup prostora, trošiti šakom i kapom na sitnice, ali kad treba platiti školovanog kuhara ili konobara, e tu se špara. Jer to kod nas može svatko.

Nema veze što će jedan takav klipan nečiji trud i ulaganje novca izvrgnuti ruglu i sprdačini (kao u ovom slučaju), što će onog jadnog kuhara koji se cijelo ljeto pari nad šparhetom i čija je hrana bila izvrsna, učiniti nebitnim (jer tko bi se sjetio okusa hrane nakon svih ovih eskapada ludog kobobara). I što će, na koncu, gosta (a nama, jelte, egzistencija ovisi o uspješnosti turističke sezone) ostaviti nezadovoljnog i razočaranog.

I na kraju, mislim da sam previše samokritična. Mogla bih sasvim pristojno raditi posao konobarice (barem u ovoj državi). Jer nije problem u rukama koje se tresu i kratkofitiljnosti. To se nekako da korigirati i naučiti.
Samo malčice pameti i zrno socijalne inteligencije.
E tu je problem. Čini mi se nerješiv.

Lunapark

fotografija-1 (1)

S.J.
Odavno napuknut lak drvene stolice i prkos, predvidiv i očekivan prkos nesigurnih.
Onaj tren posezanja za stolicom trajao je dovoljno dugo za kratko procjenjivanje rezultata i posljedica neočekivanog bunta izazvanog nekom nevrijednom sitnicom.
Taj trenutak bijesa, mahnitanja nemoći, zapretene neobjašnjive strasti jednog čina, otvorio je vrata označena krvavocrvenom bojom savjesti.
I to je bio početak nedefinirane spoznaje o nedopustivom koja samim time dobiva na snazi svakodnevno jačajući i hraneći se upravo nedopustivošću, poprimajući nesrazmjerne dimenzije s onim nebitnim, prvim korakom koji je jedva učinjen.
Karneval gluposti u kojem navodno postajemo ono što želimo. A ne želimo ništa. Karneval vehementnog uživanja u apsurdu trenutka. Karneval gluposti i bježanja od groteskne maske stvarnosti koju svakodnevno navlačimo na prazna lica ekspresionističkih tipova koji su nas davno oslikali baš onakvima kakvi jesmo.
Pa trenutak istine skrivene pod svim tim crvenilom laži i boja, na visini nekih 50-ak metara udaljenoj od asfalta stvarnosti. U maloj gondoli jeftinog, gostujućeg lunaparka, zatočeni u njenoj nestvarnosti i plastici šarenila, mudro osmišljenoj kako bi bijeg izgledao stvarniji i uspješniji, neznatno duži, čvrsto zamaskiran nevidljivim zvonom sigurnosti koja ne garantira baš ništa osim privida.
Ta vožnja lunaparkom, potaknuta tko zna više čijom idejom, bila je početak. Ili nastavak na raspuklu stolicu, sasvim očekivan i neminovan. Uostalom, privlačnost priziva patetiku, a ona je sada bila tu.

U paradi kiča, pijanstva, grotesknih maski u vještini nedodirivanja i sljubljivanja sa suprotnom stranom male gondole u patetičnom pogledu na zelenu boju Mrtvog kanala, sve je bilo jasno. Neizrečeno jasno jer tako je najlakše.
Kraj je bio tako izvjestan i lagan. Nije trebalo ni zakoračiti, a on je nudio svoj put. Kraj je vodio uz rub paklenih ponora kojih smo bili svjesni, nadajući se da nitko od nas nikada neće učiniti onaj malen, poguban korak. Ali siguran, ravan korak bio je krivi korak, kao i svaki drugi, samo nismo ga mogli zaustaviti, nametnuo se , mimo naše volje, potaknut jedino željom koja ne mari za sutra, koja se ne boji kazne i nagrade, koja je osviještena jedino nagonom za pokretom koji ne poznaje uzmak.
Kraj je bio početak. Početak je bio kraj i bilo je bezglavo lijepo upasti u taj začarani krug koji ne nudi izlaz, samo trenutak vrtnje, one iste vrtnje jeftinog lunaparka koja se ponavlja ispočetka bez želje da ikad zaustavi to besciljno kretanje.

Gondola, sama na svijetu, u svijetu koji je promatra odozdo sa zgražanjem i divljenjem u isti tren, s čežnjom i gađenjem, sa željom da posegne za nečim sličnim ili istim, pritisnuta strahom koji će zauvijek ostati prikovan na asfaltu.
Strah je osuda. Strah je sigurnost u koju bježimo, nemoć za kojom ćemo posegnuti kada iscrpimo svaku drugu mogućnost, utočište za kukavice koje će sa sigurne udaljenosti gledati tu vrtoglavu vožnju, istovremeno sretne jer nisu dio toga i zavidne jer nikad neće učiniti taj jedan jedini krug.
Strah je pobijedio. Raščistio boje lunaparka kojima tu ionako nije bilo mjesto. Ogolio asfalt, učinio ga onakvim kakav je bio uvijek i sve je postalo isto.
Gomila je nestala, utihnula, a mi smo ostali na onom istom mjestu, ne mičući se iz gondole koja je pružala pogled na čitav grad, u kojoj smo bili barem jednom u životu sigurni.
I onda, nakon svih tih mjeseci jednog drugog bijega, bijega od ruba provalije pakla čija je toplina previše žarila, bijega u sigurno okrilje oštriga na plaži nekog skupo predvidivog restorana, bijega od dosade očekivanoga, jedan poziv, naslov pjesme koja je nekad davno svirala, vratio je sve.
Bez puno misli, očekivanja i radosti. Bez opravdavanja budućih postupaka. Životinjsko, instinktivno kretanje prema onome što je ionako moje. Glad za onim što se nudilo, glad koja je morala biti utažena samo na ovaj i niti na jedan drugi način.
Ulazak u gondolu koja sad vrti nekoga u nekom provincijskom gradiću, ponavlja svoj ritual ispočetka, ne misleći na trenutak visine u kojem sve staje i nestaje. Gondolu u koju se tako lako ukrcati ne misleći koliko je izlazak težak i dug.

Obična soba prepuna ljudi, jeftinog vina i dima. Razgovori koji ne dopiru do mene, ali ih čujem. Trenutak koji se podrazumijeva i koji je bio određen davnih dana, samo je bilo pitanje kad će se dogoditi.
A sve je ostalo uvježbano. Ustajanje, odlazak u nepoznatu sobu, svježe oprane plahte i kraj. Kraj jedne vožnje koja nikada nije prestala, možda još uvijek traje i čeka.
Ljudi s asfalta će reći da nikada nije valjalo, da je moglo drukčije, da je predvidivo tužno, a ja ću reći da je jedino što je ikada vrijedilo. Ta jedna, samo jedna vožnja i ništa više.

Moonlight sonata

A. U.

Postoje ljudi u našim životima koje prepoznajemo kada ih prvi put ugledamo. Bez riječi, bez pogleda, znamo da su oni ti koji su sada tu i koji će tu ostati zauvijek čak i onda kada ih ne bude u našoj blizini. Postoje nikad izgovorene riječi koje će se nametnuti kao prešutna veza, najjača veza izgubljenih u vlastitim bolima, nit prepoznavanja neizgovorenih riječi koje tutnje i odzvanjaju jače od svake psovke, jače od vriska, dovoljno tihe da ih razazna samo onaj kome su namijenjene.

Tražiti smisao u onome što je prošlo, ravno je jalovom besmislu. Veličati dane djetinjstva jednako je kao čeprkati po postavljenim dijagnozama odavno preboljenih bolesti koje se neće vratiti, ali su jednom bile tu, dovoljno bezopasne da od njih ne stradamo, dovoljno opake da ostave neki nevidljiv trag nerazumljiv svakome tko nije proživljavao isto.

Voljela sam taj instrument. Bio je tako statičan i težak, tako kičasto sjajan, tako jeftino iskoristiv za svaku moju nakanu impresioniranja onih kojima je to bila nedokučiva stvarca rezervirana za senzibilne, romantične i drukčije od ostalih.  Koristila sam nemilosrdno moje oskudno znanje privlačno neupućenima, čaroliju djevojačke sobe izlijepljenu tuđim, tendencioznim stihovima, miris sakupljenih parfema koji je dopirao iz slučajno odškrinutog ormara, zelene zavjese koje skrivaju i otkrivaju obrise nekog zimzelenog stabla tako uklopivog u jedno djevojačko skrovište, ukopano u zemlju kako bi raslo baš zbog ovog trenutka, ovog dana i sada.

U patetici mirisa, zvukova i boja, pretjeranom sinestetičkom prožimanju težine koja se nadimala i spuštala tražeći pogodno tlo kojim će zagospodariti i ostati kao neponovljiv trenutak nečeg nikad ponovljenog i dovoljno snažnog za nepotrebno kretanje ispočetka, svirala je vjerojatno Moonligt sonata, Ballade pour Adeline ili tako jednostavna Fur Elise provjerena, uvježbana i sigurna u toj atmosferi koja i nije tražila ništa bolje i više.

Dovoljno smo se dobro poznavali da smo mogli pričati besmislice neopterećeni time kakav će dojam te prazne riječi proizvesti kod onog drugog. Dovoljno smo se poznavali da smo mogli šutjeti, ogovarati, vrijeđati se, smijati, slušati, prešućivati… Dovoljno je bilo znati da smo sigurni i zaštićeni od svega onoga što se nalazi iza zelenih zavjesa, hladnih sjena zimzelenog stabla ukopanog samo za ovu priliku, zaštićeni od neizrečenih riječi koje ćemo izgovoriti jednom poslije kada one više ne budu važne i teške i tako presudne kao u trenutku dok svira Moonlight sonata tako sporo i školski uvježbano.

Ponavljali smo ove trenutke već odavno zaboravljene, zaboravljene već sljedećeg dana koji nije tražio zapise prošlosti već samo onoga što je sada i što je sutra. Beznačajnost netom proživljavanog iskustva dobiva svoj značaj tek onda kada shvatimo da je upravo taj trenutak onaj nebitan, ali zadnji dio mozaika koji nedostaje slici naše prošlosti, onakvoj slici koju smo pohranili u svojem sjećanju, sigurnom dokazu da smo jednom bili tamo na nevažnom mjestu u nevažno vrijeme u jednom djeliću bezbrojnih komadića iste takve boje i nijanse kojeg ostavljamo sa strane slažući one bitne uočljive komade bez kojih slika ima smisla, ali nikad neće biti dovršena i savršeno jasna ako ne umetnemo onaj bezlični, po ničem prepoznatljiv komadić koji zatvara cjelinu u besprijekornu sliku naše prošlosti.

Taj zvuk Moonlight sonate toliko svojstven jednoj barunici Castelli i toliko nebitan paru srednjoškolaca kojima je sama pomisao na likove Krležine drame mogla uništiti čaroliju jednog beznačajnog dana koji je trebao završiti samo da bi odškrinuo vrata novome…

Taj sklad boje i zvuka, vrišteće sreće činjenja nedopustivog, nebitne laži bitne jedino onima koji ih izgovaraju, učinile su taj dan jednim od onih beznačajnih koje pamtimo po onom što se nije dogodilo.

Čarolija je nestala u trenu, Beethoven je izgubio bitku sa zvonom na vratima. Dvadeset godina izgubljenih ratova i kratkotrajnih predaja koje su se vratile bešumno, skrivane u neizgovorenim riječima koje su napokon dobile svoju snagu, koje su oživjele trenutak pohranjen u tišinama naše svijesti, nespremne da prekorače put kojeg nikad nisu ni tražile, željele, a on se odjednom stvorio pred njima.

Put tako besciljan, jasan i znan.

Jedan dan u zivotu Visoke Licnosti

RI114X29_gallery_embed_item

Napisao je jednom davno ruski pisac Gogolj zgodnu pričicu o nesretnom činovniku koji ima samo jednu želju, kupiti novi kaput i preživjeti na taj način čuvenu rusku zimu. Kada ga je uz silnu muku, trud i odricanje napokon kupio, ostao je bez njega i zatražio pomoć Visoke Ličnosti.

Nikada mi u toj priči nesretni činovnik nije bio naročito zanimljiv. On je naivni jadnik kakvih ima na sve strane, vječiti gubitnik, predstavnik onih koji nikada neće izumrijeti i koji će vječno nekome  dosađivati svojim nesretnim životima. Ono što me uvijek privuče ovoj pričici jest Visoka Ličnost. Ustvari, to je jedna sasvim dobra osoba. Naravno, dobra u dubini duše, izvana prilično arogantna i bahata pa pisac mora ubiti u svom djelu nesretnog činovnika kako bi dobrota Visoke Ličnost došla do izražaja.

Zaista ne znam i nemam volje tražiti kako ime Visoke Ličnosti  zvuči u originalu, tj. na ruskom jeziku koji baš i ne poznajem najbolje, ali mislim da je prijevod Visoka ili Važna Ličnost na koji sam do sada naišla čitajući uvijek ispočetka ovu priču, sasvim zadovoljavajući. On objašnjava sve ono što Visoka Ličnost predstavlja u svojim vlastitim i u očima nekog jadnika koji dolazi tražiti pomoć.

Naime, Visoka Ličnost nije uslišila molbe jadnog činovnika koji je cvokotavim zubima došao tražiti pomoć, štoviše, Visoka Ličnost ga je izvrijeđala i izbacila iz svojih odaja. Činovnik se, naravno, kako to obično biva u ruskom realizmu, prehladio i ubrzo umro. Sada tek dobrota Visoke ličnosti dolazi do izražaja, sva ona dobrota koju jadni činovnik za svog idealističkog života nije imao priliku upoznati. Visoka Ličnost se naravno u dubini duše jako kaje, žao joj je malog, bijednog, skromnog i radinog činovnika koji sada leži, tamno negdje na sirotinjskom groblju, već istog dana zaboravljen (ovim sam završetkom malo oplemenila Gogoljevu pripovijest, ali sigurna sam da ne bi imao ništa protiv).

Nadahnuta tako ovo pričicom, zapitala sam se ne jednom, nego svakodnevno, kako se postaje Visoka Ličnost? Ne mislim pritom na važnu funkciju koju spomenuta Ličnost obnaša već na njezin mentalni sklop. Što dolazi prvo? Funkcija ili mentalni sklop? Proizlazi li jedno iz drugoga ili je to proces koji se događa istovremeno? Može li uopće jedno bez drugoga? Je li se Visoka Ličnost jednostavno jednog jutra probudila i shvatila kolika je njezina važnost ili je odgajana na način da od malih nogu razvija svijest o vlastitoj veličini? Moj mali, činovnički mozak ne zna i nikada neće sve ovo razumjeti, ostaje mi samo nagađati i diviti se.

Nedavno sam nazočila jednom skupu koji bih nazvala Skup Visokih Ličnosti iz jednostavnog razloga jer je to bio Skup na kojem su prevladavale upravo takve Ličnosti.   Niže Ličnosti koje su imale čast pohoditi Skup, potpuno su se utopile u mnoštvu Visokih pa se u jednom trenutku nije znalo tko je Visok, a tko nije, što se vjerujem, Visokima uopće ne bi svidjelo da su imali vremena koncentrirati se na ovaj problem, ali to je bila njihova noć pa se nisu mogli gubiti na nevažnim detaljima.

Dakle, Visokim Ličnostima uopće nije lako. Cijele se godine ubijaju od posla kako bi svima nama bilo bolje i njihovo je pravo, barem jednom godišnje organizirati Skup na kojem će si međusobno odati priznanje. Taj Skup je osmišljen isključivo zbog njihova lika i djela, a ono malo Nižih, koji imaju sreću biti tu, pozvani su isključivo zato kako bi iz prve ruke, uživo, mogli gledati svu važnost i veličinu Visokih. Pozvani su i zato da atmosfera bude ugodna, da se jednom godišnje pomiješaju Visoki i Niži i da Niži jednom, zauvijek shvate kako su Visoki tek obični, jednostavni ljudi poput njih samih.

Da shvate kako Visoki, jednako kao i bilo tko drugi osjećaju glad i prvi staju u red ispred besplatne trpeze.

Jednostavnost Visokih mogla se vidjeti gotovo na svakom koraku. Njihove kravate, nakon službenog dijela programa, nisu više bile strogo svezane, njihove su košulje opušteno izvirivale iz hlača, njihova su lica odavala spokoj i blaženstvo zbog trenutka napokon zaslužene slave. Tako opušteni i blaženi, zaboravili su na nazočnost Nižih koji su upijali svaki njihov pokret i pogled pa su istovremeno gomilali hranu na svoje tanjure i tu istu hranu proždirali čekajući da se neka druga Visoka ličnost ispred njih malo pomakne u redu kako bi mogli utrpati još neisprobanu hranu. Oni sitiji koji su upravo došli s nekog sličnog skupa održanog u čast nekim drugim Visokim Ličnostima, smireno su čekali u redu, koristeći svaki trenutak za zbližavanje s onim Visokim Ličnostima koje sad imaju priliku pobliže upoznati i zbližiti se zbog nekih novih, još nepostignutih uspjeha.

Pogrešno je misliti da se sve Visoke Ličnosti međusobno poznaju. Visoke su Ličnosti strogo rangirane i ne može svatko biti dobar sa svakim. Ali upravo ovakvi Skupovi osmišljeni su za upoznavanje i sklapanje novih prijateljstava. Osim toga, idealna je ova prilika Nižim Ličnostima predstavljati se lažno. Visoke Ličnosti su obično jako pristojne pa ne postavljaju besmislena pitanja:  tko si, odakle si i čime se baviš?  Već to što se nalaziš na ovakvom skupu, iako kao Niža Ličnost, puno znači. Osim toga i Visoke su Ličnosti jednom bile Niže pa ne znaju tko preko noći može preskočiti tu čarobnu crtu i prijeći s jednog teritorija u drugi, zato je mudro sa svakim ostvariti prijateljski kontakt, ma tko god on bio.

Niže će Ličnosti nemilice koristiti pristojnost i opuštenost Visokih, smatrajući današnji Skup naročito važnim za vlastitu karijeru. A ako od karijere ne bude ništa, uvijek će ostati fotografija, slučajno uslikana baš u trenutku kada je naišla neka Visoka Ličnost i priča koja će se moći još dugo prepričavati.

Za razliku od Visokih, Niže Ličnosti nisu nimalo opuštene na ovakvim skupovima. Kao prvo, zato jer su u manjini, kao drugo jer nikoga ne poznaju (osim iz novina ili tračeva) i kao treće jer nisu navikle na tolike količine besplatnoga jela i pića.

Ovo je teren na kojem dominira momčad Visokih i ako se želi sačuvati dostojanstvo igre (rezultat je neupitan) treba igrati mudro. Za početak, ne osramotiti se. Jedna Visoka Ličnost ima potpuno pravo pričati punim ustima, pljuckajući pritom sugovornika komadićima istarskog pršuta, ali za Nižu, takvo je što neoprostivo. Jer lako je uočiti kojom opuštenošću to čini Originalna Visoka Ličnost, a još lakše kojom ukočenošću to čini Lažna Visoka Ličnost. Potkrade li se takva nesmotrenost  Lažnoj Ličnosti, ljudi oko nje će se istog trena razbježati i do kraja Skupa ostat će sama i obilježena. Upravo zato Niže Ličnosti jedu pristojno i malo jer bolje je ostati gladan nego osramoćen i sam.

Vratit ću se kratko na službeni dio Skupa. On je kao i svi službeni dijelovi bilo kakvog Skupa beskrajno dosadan, osim ako se neka Visoka Ličnost ne spotakne i padne, ali to se ovoga puta nije dogodilo. U službenom se dijelu pjevaju panegirici i to uglavnom živim ili još jedva živim osobama.

Koji je razlog tome? Ponajprije taj jer treba živu osobu zadužiti svojim govorom, obvezati je i učiniti zahvalnom. Drugi, nešto manje bitan razlog, to je garancija da će se sadašnjem govorniku u trenutku kada više ne bude Visok i Moćan na jednak ovakav način pjevati panegirici ispjevani iz usta neke nove, sada još nepoznate Visoke Ličnosti. To je zatvoren krug koji funkcionira kao švicarski sat i do sad još nije stao i pogriješio. Koliko daš, toliko ćeš i dobiti. Uvijek se, doduše,   može dogoditi kakav skandal, pronevjera ili zatvor koji uvijek visi nad glavom  svakoj Visokoj Ličnosti, ali Visoke Ličnosti po ovom pitanju funkcioniraju na način da ne misle na budućnost. Misle na ovo sada i ovdje i to je njihova životna filozofija, a Bože moj, ako se štogod loše dogodi, o tome će ionako misliti sutra.

Visoke Ličnosti jako vole nagrade i priznanja. Uostalom, vrijedi li uopće nekakav rad ako za njega ne postoji priznanje? Ako itko zna koliko je priznanje bitno u životu, onda to znaju Visoke Ličnosti. Zato jednom godišnje dodjeljuju sami sebi priznanja. Neka su sitna, usputna i jedina koja će neka Visoka Ličnost dobiti u životu, a neka su važna i doživotno će krasiti radnu ili dnevnu sobu primatelja priznanja, ovisno o tome koja je prostorija posjećenija i adekvatnija za takvo što.

Ustvari, mislim da su sve Visoke Ličnosti koje su nazočile tom Skupu nešto i dobile. Ili priznanje ili spominjanje u govoru neke Više Ličnosti, ali nitko nije ostao zakinut. Onaj tko nije spomenut ili nagrađen, jednostavno nije Visoka Ličnost.

Nakon službenog dijela svi su opušteni i razdragani. Svi se žele družiti sa svakim. Odmah po ulasku u dvoranu za neformalni dio Skupa, jasno je tko je Važan, a tko Važniji. Oko Važnijeg je hrpa ljudi koja se glupavo smješka i klima glavom, a oko Važnog samo nekolicina koja vreba trenutak kada će se neprimjetno prebaciti u ovu veću skupinu uključujući i samog Važnog koji ima isti cilj.

Kod Nižih Ličnosti tek sada dolazi do izražaja onaj njihov nagon za preživljavanje (ako ga uopće imaju, ali da ga nemaju, ne bi ni bile tu). Mudro će odabrati skupinu kojoj će se priključiti, čekajući hoće li neka od Visokih Ličnosti naići i smatrati shodnim zaustaviti se ili sjesti. Ako se to dogodi, uspjeh je postignut. S Visokom Ličnošću dolaze i ostali i odjednom je Niža Ličnost u središtu bilo kakve pozornosti. Sada dolazi onaj trenutak koji Niža Ličnost od početka čeka. Trenutak kada će Visoka Ličnost iz bilo kojeg razloga obratiti pozornost na nju. Taj trenutak ne mora biti ni dugačak, ni trajati. Već to što je Visoka Ličnost, barem na kratko prekinula svoj slijed misli i govora, zastala i usmjerila pažnju na nekog tako običnog, znači puno. Znači da možda upravo ta, Niža Ličnost ima predispozicije, ono nešto što treba krasiti svaku Visoku Ličnost i i ovaj trenutak nije slučajnost  jer očito je suđeno da i poneka Niža Ličnost pronađe svoje mjesto pod suncem tj. da bude barem jednaka, ako ne jednakija.

Naravno,uvijek će se naći oni koji će pokvariti idiličnu atmosferu. Kako su i Niže Ličnosti rangirane jednako kao i Visoke i među njima će se naći oni koji znaju gdje im je mjesto i oni koji to ne znaju. Oni koji to ne znaju, bit će histerično glasni, misleći da je to najbolji način skretanja pozornosti,  izvještačeno će se i grohotom smijati svakoj pošalici Visoke Ličnosti, hvatajući je pritom za ruku i unoseći joj se u lice. Prekidat će Visoku Ličnost usred rečenice (a ako Visoke Ličnosti nešto mrze, onda mrze takvo što), prepričavajući joj nekakvu svoju važnu životnu zgodu o kojoj Visoka Ličnost uopće ne želi slušati. Izvući će iz rukava (već sto put ispričanu ) priču u kojoj ovo nije njihov prvi susret s Visokom Ličnošću, prepričavajući taj događaj u detalje, a Visoka će Ličnost namjestiti već uvježbani izraz lica za ovakve prigode o kojima nema pojma, ali se mora praviti da joj je svaki pa i najsitniji detalj potpuno poznat.

Pokušat će doći do broja mobitela Visoke Ličnosti i ako bude dovoljno nametljiva i bezobrazna, to će joj i poći za rukom. Pokušat će na brzinu iskamčiti nekakvu uslugu za sebe ili nekog svog, a kako je Visoka Ličnost danas potpuno razgaljena i opuštena, ispunjenje usluge bit će unaprijed obećano. Sasvim je jasno da će Visoka Ličnost već sutra naložiti čuvarima svoje Visoke Ustanove da dotičnu osobu nikako ne puštaju dalje od ulaznih vrata i zamoliti operatera da još jedan od mnogih telefonskih brojeva, ako je ikako moguće, blokiraju. Ali o tome će Visoka Ličnost misliti sutra, danas je raspoložena i svakome obećava sve.

U pravilu, s ovakvih skupova Visoke Ličnosti odlaze prve. Postoji za to nekoliko razloga. Kao prvo, Visoka si Ličnost koliko god to zaslužila, ne smije dopustiti previše opuštanja, previše opuštanja uvijek vodi u previše uživanja, a to si jedna Visoka Ličnost, barem ovako javno, nikada ne smije dopustiti.

Kao drugo, na ovakvim se Skupovima uvijek previše popije, Visoka bi Ličnost mogla pretjerati i izbrbljati stvari zbog kojoj bi joj sutra moglo biti žao. Osim toga, Niže su Ličnosti nakon nekoliko čaša besplatnog vina potpuno opuštene i uvjerene da su silno zanimljive Visokoj Ličnosti pa postaju naporne, nametljive i traže zaista nemoguće usluge koje im i u najopuštenijem stanju Visoka Ličnost ne može obećati. Visoka će Ličnost, potpuno utrenirana za ovakve situacije, u jednom trenutku ustati i pozdraviti nazočne, zanemarujući pritom nekoliko ruku koje je navlače za rukav i pijano joj šapuću komplimente na račun dobrodržećeg izgleda. Visoka Ličnost jest sujetna, ali ne toliko da ne zna razaznati iskren kompliment od pijanog baljezganja i zbog toga Visoka Ličnost, pomalo nesigurnog hoda, uvijek odlazi prva. Upravo taj stav i čvrstoća je ono što Visoku Ličnost razlikuje od Nižih. Sposobnost da se zna othrvati trenutku, prepoznati razliku između onih koji imaju potencijala postati ono što ona sama predstavlja, a to ova skupina Nižih zasigurno nije.

Visoka Ličnost voli pokazati ono svoje drugo, neformalno lice. Ponajprije stoga jer se to lice ne može vidjeti svaki dan i rijetki su sretnici koji ga uopće imaju priliku vidjeti, a ponajviše zato jer je sutra opet jedan od običnih,  preostalih dana u godini kada Visoka Ličnost zaboravlja sve one činovnike jednakih imena i prezimena koje je upoznala danas i koji si utvaraju da je današnji dan ikome, osim njima samima, nešto značio.

Sva ona obećanja izrečena jedne tople, proljetne večeri, nemaju baš nikakvu težinu, sva ta lica nebitnih koji uvijek nešto traže i imaju svoje mišljenje o svemu o čemu ne bi trebali imati, nevažna su. Sva ona hrana na brzinu progutana, postaje bez okusa i mirisa i sve što je na pameti Visokoj ličnost je tuš i sapun kojim će sprati još jednu prljavštinu minulog dana.

A kada za godinu dana na ovom istom ili sličnom mjestu netko bude prepričavao zgode današnjeg dana, Visoka će ličnost uvježbano klimati glavom, praveći se da poznaje i najsitniji detalj onoga što je još danas zaboravljeno.

Kriza srednjih godina

kriza_srednjih_godina

Što je uopće kriza srednjih godina? Dakle, to je vrijeme kada muškarac ili žena riješe stambeno pitanje, podignu djecu do one faze kada im više ne trebaju pelene, kupe manje-više sve kućanske aparate, steknu uigrano društvo prijatelja istih godina, istih interesa i sličnog mentalnog sklopa i onda sve ovo skupa jednim udarcem rasture.

Kriza srednjih godina različito se odražava na muški i ženski rod. Žene su uglavnom zaokupljene neminovnim propadanjem tijela pa to pokušavaju prikriti čudnovatim frizurama koje oponašaju frizure onih 20 godina mlađih od sebe, istom takvom odjećom, izlascima s prijateljicama kako bi na taj način udarale kontru nezainteresiranom mužu koji buja pred televizorom s flašom pive ispred sebe, pokušavajući ga trgnuti iz letargije novim štiklama koje će prošetati na koncertu cupkajući uz taktove nekakve Tarapane, ostavljajući ga da zamišlja sve one koje će te štikle privući, a on eto ima sreće što baš kraj njega spavaju i žive, ali uzalud, on će ostati ravnodušan. Neće primijetiti jezik mladih koji njegova supruga svakodnevno usvaja i koristi sve više kako bi na taj način ostala cool i in, kako bi kraj svoga djeteta djelovala poput starije sestre i kako bi svi djetetovi prijatelji jednoglasno zaključili : Stara ti je baš strava!

Neće primijetiti tetovažu svoje žene i to ne bilo kakvu, neku s dubokom porukom i simbolikom, načrčkanu na onom dijelu tijela koji je potpuno nemoguće sakriti i ne vidjeti čak i u danima velikih hladnoća. Neće primijetiti dvosmislene komentare nje i prijateljica na račun mlađih muškaraca, značajno namigivanje kada se neki takav pojavi u blizini, koketiranje i zarazno djevojačko hihotanje.

Bezazleni su to simptomi ženske krize srednjih godina, poznatije i kao klimakterij. Uglavnom prolaze bez veće štete i trajnih posljedica. Faza je to kroz koju svaka žena mora proći, neka lakše, neka teže, faza je to koje se kasnije vjerojatno sramimo, jednako onako kako se sramimo puberteta i svih onih gluposti koje smo činili tajno i javno, ali tada primjereno našim godinama.

Muška je kriza vrlo ozbiljna stvar i najčešće završava  fatalnim posljedicama. Dakle, onaj isti muškarac zavaljen pred televizorom s bocom mlake pive kraj sebe i ženom koja želi privući njegovu pozornost na sve moguće načine, jednog će se jutra probuditi potpuno osviješten , bistar i prepun neke nepoznate energije. U njemu će se početi događati neobičan i potpuno stran proces. Odjednom je u stanju objektivno promatrati svijet oko sebe, a tako i samoga sebe i donositi zrele, muške odluke. Sagledavanje svijeta nije jednostavno, pogotovo sagledavanje samoga sebe jer sada taj muškarac mora počistiti nered koji je na i oko sebe skupljao sve ove godine i vratiti film na početak. Dani sjedenja pred televizorom su gotovi, ispijanje pive su prošlost, a omlohavljeno, trbušasto tijelo može se časkom dovesti u red. Prosijede vlasi i duboko urezane bore nisu problem, one su tu kako bi dale završni sjaj jednoj muževnoj figuri koja tek počinje živjeti. Naravno da se problem ne rješava s nekoliko odlazaka u teretanu. Rezultati se sporo vide, a naš mužjak želi rezultate sada i ovdje. I tako dok čeka rezultate, odlučuje malo ubrzati stvari.

U njemu kipi i ključa, njegova je energija dovoljna da preokrene i tuđe i vlastite svjetove, sada mu još samo treba dokaz da je opet mlad, da se godine iza njega nisu dogodile i nisu ostavile ozbiljni trag. Treba mu potvrda, dokaz da je ponovno živ. Teško je takvu potvrdu dobiti od Gospođe s kojom igrom slučaja živi, ona je surova, nepažljiva i netaktična, a osim toga nikad ga nije razumjela onakvog kakav on doista jest. Osim toga, ona je uglavnom zaokupljena djecom i kućom i teško da će ozbiljno shvatiti njegove egzistencijalne probleme.  I dalje mu je potpuno nejasno kako to da je on svakoga dana sve mlađi, a Gospođu kraj njega godine nisu štedjele. Nejasna mu je energija koja ga pokreće i misli kako je očito riječ o nekakvom medicinskom fenomenu jer gledajući sve te muškarce svojih godina, on jednostavno izgleda predobro i premlado. Odlučuje se posavjetovati s prijateljem iz zajedničkog društva, jednim slobodoumnijim tipom uvijek spremnim na svakojake ludorije, samcem koji na sebe nije natovario breme obitelji i obveza, istina nešto mlađim, ali jedino ga takav netko  može i razumjeti. Razgovor je sasvim jednostavan baš onakav kakav muški razgovor  mora biti. Racionalan, precizan i koncizan. Znanac, tj. preko noći jako dobar prijatelj, čudio se njegovom dosadašnjem načinu života, čudio se kako su njega takvoga brak i djeca pretvorili u sredovječnog, ozbiljnog, pomalo dosadnog gospodina kad u njemu ima toliko potencijala, energije, jednom riječju života. A život je vani, svuda oko nas, samo se treba usuditi dohvatiti ga!

Upravo to mu je trebalo, netko tko će mu otvoriti oči, tko će mu dati zeleno svjetlo i uputiti ga. Sve one žene koje je do sada primjećivao, ali bez veće želje da s njima ostvari neki intimniji kontakt, odjednom postaju zanimljive i na dohvat ruke. Izbor je ogroman. Osjeća se kao dijete u tvornici igračaka, a sve mu je dopušteno. Može birati između rastavljenih, a slobodnih, starih cura, udatih… One jako mlade su malo kompliciranije jer one kod zrelih muškaraca ne traže samo njihovu zrelost i iskustvo već i lude provode te plaćanje istih, a on za to trenutno nije raspoložen. Kao prvo zato jer ne voli rasipati novac na druge, a i Gospođa pazi na svaku kunu, a kao drugo, novca baš i nema. On može ponuditi svoje priče iz vremena kada je bio divlji i mlad, svoju, sada već zadovoljavajuću figuru koja počinje nalikovati na onu iz davnih dana, barem se njemu tako čini, svoje nikad izrečene tajne, svoju karizmu koju je nekada imao, a sada polako ponovno isplivava na površinu i to je sve.

Kako su muškarci vrlo pragmatična bića, tako je i ovaj naš posegnuo za ugodnim i korisnim. U tom moru žena koje su sve ove godine čekale na njega, pronašao je onu koja će mu se diviti, koja će mu ugađati, koja će činiti sve ono što Gospođa nije činila nikada (a ako i jest, on se toga više ne sjeća), koja će bespogovorno slušati o njegovim bezbrojnim avanturama, pamtiti imena svih njegovih prijatelja koje nije i neće nikada upoznati, koja će nakon svih ovih godina zadovoljno odahnuti i reći:Da, sad je napokon moj!

Naravno, takvu ženu nije problem pronaći. Žene su ranjiva i nesigurna bića, a s godinama ta nesigurnost dolazi do izražaja. Ali i žene su poput muškaraca pragmatična bića. Vrlo racionalna, štoviše. Kad vrag uzme šalu, tj. kad prva mladost proleti, nema biranja. Dobri su i oni za kojima se prije 10-ak godina ne bi osvrnule, štoviše uvrijedile bi se kada bi im netko nekog takvog pokušao namjestiti.

Kako žene vrlo brzo shvate da slobodni, zgodni, pametni i bogati muškarci ne postoje, zadovoljavaju se samo nečim od navedenog, idealno je ako se spoje dvije od četiri mogućnosti,a tri su gotovo ideal. Dakle, nalete li na zgodnog, pametnog i bogatog, treba li uopće biti slobodan? Ne treba, ali mogao bi postati. Kada jedna takva nanjuši plijen, stvar je gotova. Uložit će sve svoje vrijeme, trud i novac ako treba, da bi dobila ono što želi.

I kako kriza srednjih godina nije nikakav mit nego stvarnost, žena će to i dobiti. Dobit će upravo ono što je tražila, upravo ono što je željela imati toliko dugo. Muškarca koji sigurnim korakom kroči prema prvoj starosti, čovjeka s duboko ukorijenjenim navikama na kojima je Gospođa sustavno, godinama radila, muškarca s alimentacijom, starcima na umoru koje treba istrpjeti zbog nasljedstva, muškarca s dugovima i bezbroj rata neotplaćenog kredita, čovjeka koji će iz jednako neobjašnjivog razloga prestati osjećati onu energiju koja u njemu vri i ključa i pretvoriti se nakon kratkog vremena u dobrog, starog, dosadnog gospodina pred televizorom. A sve one priče o divljoj mladosti postat će dosadne, ponajviše zato jer će ih stalno slušati ispočetka, znati ih napamet jednako dobro kao i Gospođa koja je oborila rekord u slušanju istih. Ubrzo će oboje uvidjeti da štošta gubi svoju čar kada nestane skrivanja, sitnih pakosti i beskrajnog laganja. Sada odjednom ne postoji nitko pred kim treba pobjeći, okrenuti glavu i sve je postalo dosadno.

Kako kriza srednjih godina neminovno vodi u starost, a starost je usko povezana s bespomoćnošću, muškarac će opet na sebi svojstven, pragmatičan način početi razmišljati kako se izvući iz ove nezavidne situacije u koju je upao, ali ni pragmatičnost nije ono što je bila prije 10 godina i muškarac je sada osuđen na hirovitost raspoloženja one iste žene u koju je odjednom iz neobjašnjivih razloga ušla ona prokleta energija suludog intenziteta i kratkog daha, osuđen na gledanje stalnih promjena frizura i odjeće, čudnovatih tetovaža koje ne razumije i ništa mu ne znače, buđenja izazvanog zvukom štikli izgaženih nakon neke nove Tarapane.

I on tu ne može ništa osim čekati…

Ona ista žena dovoljno je inteligentna da shvati kako je jednom bila u krivo vrijeme na krivom mjestu bez kriterija i nade, a kako su žene mudra i pragmatična bića, uvijek se nastoje izvući iz svake moguće nezgodne situacije pa će naša žena vrijeme kratiti izlascima, odjećom i štiklama, voditi računa o urednom podmirivanju obveze plaćanja Domu za starije osobe, kako roditelji ne bi u zadnji trenutak promijenili svoju odluku i kako sve ove godine slušanja ispraznih priča iz divlje mladosti jednim potezom ne bi otišle u vjetar. Ženi je sasvim jasno da ova nezgodna situacija nije trajna i da se kraj već nazire. Muškarac je sve manje pred televizorom, a sve duže u krevetu, više i ne priča svoje dosadne priče, nitko ga ne sluša, ne posjećuje, osim ponekad liječnik i onaj prijatelj iz nekadašnjeg društva pa onda skupa pretresaju po uspomenama sjećajući se vremena u kojem su još u stanju pronaći nešto zanimljivo, nešto njoj odavno odbojno i strano.

Ali ona tu ne može ništa, osim čekati…

Zivotopis i lazi

pinokio_by_takiz

Nedavno sam, pišući životopis, uvidjela kolike mogućnosti laganja otvara takva vrsta pisanja ili bolje rečeno, koliko se mogućnosti  godinama povećavaju. Mladost je buntovna i svježa, puno je tu svjedoka pa su ruke vezane i mašta jednostavno mora pričekati sve ono što si htio, želio ili propustio. S godinama, životopisi postaju bogatiji, otmjeniji i impozantniji, ne samo zato jer su se neke stvari morale dogoditi i jednostavno su morale biti odrađene, nego zato jer je sve manje svjedoka koji su živi ili željni opovrgnuti napisano.

Npr. bez straha mogu u svom životopisu napisati da sam davne 197 i neke u ime škole ili grada na sletu, koji se svake godine održavao na riječkom stadionu, nosila štafetu . I tko to može opovrgnuti? Kao prvo, malo tko se toga sjeća, ja sa recimo jedva sjećam sleta, a kamoli osobe sa štafetom, dakle to sam komotno mogla biti ja. Oni koji su je doista nosili, neće biti sigurni, ipak je to bilo davno, mislit će da su pomiješali godine pa im je bolje šutjeti jer bi ih još netko mogao nazvati ishlapjelima. Oni koji se točno i precizno sjećaju i koji su o tome itekako vodili računa, danas su ionako promijenili strane i prave se da se ne sjećaju ničega pa šute. Dakle svjedoka nema.

Mogu npr. ispuniti cijelu stranicu svog životopisa nazivima stručnih skupova kojima sam prisustvovala. Tko će to provjeravati? Ok, zadnjih je godina sve skupa umreženo, na raznoraznim stranicama mogu se naći podaci svih sudionika skupova i tu valja biti precizan, ali prije samo 5-6 godina, toga nije bilo. Dakle, mogu se razbacivati  svim znanim i neznanim skupovima. Mogu čak ići tako daleko i smišljati imena stručnih skupova koji nisu nikada održani, a ja sam ih eto tako silno priželjkivala i zazivala i sada su tu. U mom životopisu.

Kad mi za nekih 20-ak godina padne na pamet pisati memoare, moje će mogućnosti biti neograničene. Djetinjstvo je neiscrpan izvor laži. Mojih vršnjaka više neće biti, oni koji požive, bit će senilni i nemoćni bez želje da se obračunavaju s nekakvom megalomanskom lažljivicom.

Ako nešto mrzim, onda je to laž. Lažljivci su za mene niža bića. Daleko od toga da i sama ne lažem ponekad. Iako je lakše prešućivati, ali i to je jedan od oblika laži. Postoji nekoliko vrsta laži.

Prva kategorija laži su laži radi spašavanja žive glave. Dakle, ulovljen si  in flagranti s ljubavnikom/ljubavnicom – lažeš, spašavaš se, spašavaš vezu, brak, obitelj, imovinu. Takvu laž donekle razumijem pod uvjetom da se javlja rijetko, recimo jednom u 10 godina, pod uvjetom da onaj koji laže doista spašava živu glavu, ne uživajući pritom u laži. Poželjno bi bilo da dotična osoba istinski pati jer mora slagati i da na koncu izvuče pouku. E onda se ta laž može i treba oprostiti.

Laž zbog mira u kući – potrošio si više nego si trebao, prešućuješ ili malo smanjuješ iznos. Sretni su manje-više svi, onaj koji laže, dobio je što je htio, slagani ne zna ništa pa se oko ničeg ne živcira, prava harmonija i idila. Ova laž ima smisla ako je sporadična i ne prelazi u naviku. Svakome povremeno trebaju sitna zadovoljstva i spoznaja kako je nekom bezazlenom laži nekoga nadmudrio, a sebe usrećio.

Laž zbog viših ciljeva – nakon trosatnog sjedenja kod frizera, najbolja prijateljica dolazi s pitanjem o svojoj novoj frizuri. Frizura je očajna i grozno joj stoji, em je loše ošišana, em izgleda duplo starija. Ima li smisla reći istinu? Naravno, nema. Niti ona može promijeniti to što ima na glavi, niti će se zbog istine osjećati bolje. Vjerojatno je i sama svjesna užasa koji joj se dogodio, sada samo treba riječi utjehe, dakle laž. Najgori su ti govoritelji istine koji nerijetko misle kako je časno i pošteno u ovakvim slučajevima ne lagati. Ustvari, oni su sadisti i zagovaratelji samo jedne, tj. svoje istine. Na koncu,je li bitno sviđa li se meni nečija frizura, haljina ili fasada kuće, moje mišljenje sve to neće ili ne može promijeniti, može samo uništiti trenutak i načeti nezadovoljstvo  koje već negdje tinja i samo čeka jednu riječ da se rasplamsa.

Sljedeće kategorije uglavnom spadaju u patološke laži i teško ih je logički razvrstati. Sve one imaju zajednički nazivnik, izgovarane su kao svakodnevna, silna potreba za laganjem, a jedini je razlog njihova izgovaranja  bolesno zadovoljstvo kojim izgovaratelji usrećuju sami sebe, a usput unesrećuju poneku kolateralnu žrtvu. To su banalne, besmislene laži izgovarane jednom davno kao nasušna potreba, da bi s vremenom izrasle u obrazac ponašanja. Te osobe obično i ne znaju da lažu. One lažu i dok razmišljaju. Toliko sami sebe uvjere u neke laži da one nakon određenog vremena to jednostavno prestaju biti. Pritom se ne zadovoljavaju uobičajenim lažima jer im to naprosto više ne donosi zadovoljstvo, produbljuju svoje priče vješto ih gradeći i oblikujući u čitavu životnu priču u koju su upali do grla, a kada bi i htjeli, više se ne bi mogli iščeprkati. Ljudi oko njih imaju dvije mogućnosti. Ili ih prihvatiti takve kakvi jesu ili pobjeći na daleko i sigurno mjesto.

Kada takvim ljudima predočiš njihovu laž, dokažeš je nekim pokusom, teoremom…oni je ionako neće prihvatiti. Učinit će nešto puno jednostavnije. Okrenuti stvar u svoju korist i drugoga okriviti za laž. Jer ako padne samo jedna karta, ona za sobom povlači i ostale, a to je kraj šarade. Ako jednom naiđu na nekog doista moćnog zagovaratelja istine kojega neće moći nadmašiti svojim izvježbanim uvjeravanjima, jednostavno će pobjeći i nitko za njih više nikada neće čuti. Pronaći će novo okruženje, potpuno nevino i čisto u kojem će moći graditi kulu ispočetka…i tako unedogled. Svatko tko je ikada pomislio da od takvog lašca može napraviti iskrenog čovjeka, grdno je pogriješio. Lažac to ostaje i nakon smrti. Laž je ljepša od svake druge, čovjeku poznate ovisnosti, bezbolna je, ne ostavlja posljedice na konzumentu, ali uništava sve oko njega.

Vraćam se ponovno svom životopisu koji je potpuno istinit, ali nema veze sa mnom. Kako stvoriti sliku o samome sebi, a ne izgovoriti niti jednu laž? Toliko suhoparnih, nezanimljivih podataka obilježava moj život da se sama sebi čudim kako sam preživjela do sada toliko se dosađujući. Jednom sam vidjela životopis čovjeka koji je tek diplomirao. Moj u ovom trenutku ima 4 stranice, njegov neizmjerno više. Mislim da ni Hemingway u svojoj zreloj dobi ne bi uspio toliko nakititi svoj životopis pod uvjetom da ga je ikad poželio napisati. Čovjek se vjerojatno silno mora voljeti kada je u stanju s 25 godina napisati životopis u formi kraćeg romana. Kada sam se prvi put zapošljavala, moj je životopis imao pola stranice, a bio je ispisan najvećim mogućim rukopisom (tada još nije bilo ovih strojeva) i drago mi je da nisam sačuvala kopiju jer bi danas stajala pohranjena na sigurnom mjestu skupa s fotografijama mojih porođajnih muka koje je en face slikala moja mama.

Starenje definitivno otvara prostor laganju. Svjedoka je sve manje, a slika o samome sebi svakim dana sve monumentalnija. Poguban spoj. Sve što smo ikada željeli postići, a nismo, može postati stvarnost, bez posljedica. Jednom kada nešto napišemo, to nešto opovrgava sve ono što nije napisano bez obzira što je napisano laž. Sada sam dovoljno stara da shvatim da su veći dio povijesti napisali lašci. Jesu li lagali kiteći svoj životopis ili iz nasušne potrebe za laganjem, uopće više nije bitno. Laž je među nama, duboko ukorijenjena u našu povijest i u našu svijest, upravo pišući neki budući životopis, ljepši i bogatiji od onog što se događa sada.

Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Prle panker s crnim uvojcima

punk_n10

Moj bratić Prle i ja slažemo se od kad postojimo. Iako smo u mnogočemu različiti, uvijek nas je povezivao onaj  svjetonazorski djelić koji je na neki iracionalan način bio kompatibilan. Prle je inače Lakijev prijatelj još iz srednjoškolskih dana pa su se naši putovi tijekom života preplitali, razdvajali i opet pronalazili.

Uvijek sam voljela pisati školske zadaće. To je bio najlakši način za stjecanje povlaštenog statusa kod nastavnika, ali i način kako bez puno truda dobiti dobru ocjenu. Jednom je tema školske zadaće bila opisati člana obitelji kojeg volimo. Dok su drugi opisivali svoje bake, djedove, majke i očeve, braću i sestre, ja sam opisivala Prleta.

Igrom slučaja, nedavno sam imala prilike vidjeti što sam tada pisala i ne mogu vjerovati da je takva jeftina patetika prolazila  kod moje nastavnice hrvatskog jezika, ali očito sam je pogodila u žicu. Osim patetike, uradak vrvi nelogičnostima koje moja, tada već prilično ostarjela nastavnica, vjerojatno nije uočila. Naime, Prleta sam opisala kao buntovnog pankera s prekrasnim crnim uvojcima. Prle je doista u jednoj fazi svoga odrastanja bio nekakav panker i doista je tijekom svog života imao crne uvojke, ali ne istovremeno!! Najprije zato jer bi ga ostali pankeri pojeli za doručak da im se pojavio tako romantično kovrčav, a onda zato jer se kao takav ne bi niti smio nazivati pankerom. Naravno, to moja vremešna nastavnica hrvatskog jezika nije mogla znati jer teško da je tada razlikovala pankera od nepankera pa sam ja iz školske zadaće dobila pet.

Postoje još neki razlozi zbog kojih sam pisala o Prletu. Neki su sasvim pragmatični i prizemni i nisam sigurna trebam li se hvaliti njima. Naime, Prle je uvijek bio ljubimac obitelji. Vjerojatno zato jer je bio jedino muško i najstarije dijete. Kao takav, jednostavno je morao biti obožavan. Dakle, ako sam htjela barem donekle ravnopravan položaj s Prletom, trebalo je osigurati Prletovu naklonost. Školske zadaće bile su naprosto idealne za takvo što. Uz dobru ocjenu, moja bi se zadaća čitala na obiteljskim  domjencima, izmamila suzu i najhladnokrvnijim članovima obitelji i na taj način osigurala gotovo identičan položaj Prletovom što je uključivalo mnoge beneficije i povlastice. Kao što nastavnica hrvatskog jezika nije znala da pankeri nemaju dugu kosu, nije znala ni naša obitelj, a svaka obitelj cijeni sjajne uvojke svoga člana zanemarujući pritom činjenicu da je on nekakav panker, a samim tim i buntovnik.

Drugi razlog mom bulažnjenju u školskim zadaćama bio je taj što je Prle već tada bio ljubimac ženske populacije. Imati Prleta za bratića bio je gotovo statusni simbol toga vremena. Ako je i postojalo žensko biće u razredu koje to iz nekog razloga nije znalo, školska zadaća mu je otvorila oči. Sasvim je normalno i pošteno da se najbolje školske zadaće čitaju pred svima pa je i moja priča o Prletovim zgodama i nezgodama imala svoju publiku pred razredom. Ženska je čeljad upijala svaku moju riječ, one koje su ga znale, saznavale su o njemu neke nepoznate detalje, a one koje ga nisu znale, željele su ga upoznati. Počele su me doživljavati kao ulaznicu u Prletov zatvoren klub, trud je ulodio plodom, a cilj postignut.

Nisam ja bila jedina koja je imala računicu u našem odnosu, znao je i Prle ponekad zloupotrijebiti svoje poznanstvo sa mnom. Za početak tako što je hodao s većinom mojih prijateljica i onda ih ostavljao slomljena srca i nadi da će im se jednom (ako ostanu sa mnom dobre) vratiti.

Biti dobar sa mnom, značilo je imati povlašten položaj kod moje mame. Osim što joj je bio obožavani nećak, bio je i obožavani bratić njezine obožavane kćeri. Dakle, dobitna kombinacija koja bi završavala tako što je Prle, bježeći od kuće, a to je radio često jer je to tada bilo IN, bježao kod nas. Pobjegao bi Prle od kuće svaki put kada je bio neshvaćen, a gledajući to iz današnje perspektive, zaista ne znam tko ga je normalan mogao shvatiti. Pobjegao bi neka 2 kilometra, tolika je bila udaljenost od njegove do moje kuće i tamo našao utočište. Moja je mama uvijek imala razumijevanja za Prletove nepodopštine koristeći pritom nemilu situaciju kojom bi ostatku obitelji pokazala koju tetu Prle najviše voli. Prle bi ostajao dan-dva, sasvim dovoljno da dobije ono što želi i sasvim dovoljno da se može uvrijeđen vratiti kući. Idila bi potrajala neko vrijeme, a onda opet ispočetka.

Jednom smo Prle i ja zajednički pobjegli od kuće u Maribor. Pritom ja nisam imala pojma da bježimo od kuće. Prle mi je taj detaljčić zaboravio reći. Mamu sam uredno obavijestila da idemo na izlet kod nekih prijatelja, dala joj adresu i broj telefona tih ljudi i rekla joj da ću se redovito javljati. Prle to naravno nije učinio, samo je pobjegao. I zabavljamo se tako nas dvoje u Mariboru, kad li našu zabavu nakon par dana prekine paničan poziv Prletove mame. Naime, nakon što mu nije mogla ući u trag, a tada je to bilo nemoguće jer mobiteli nisu postojali, obavijestila je obitelj da je Prle nestao. To je naravno začudilo moju mamu koja joj je priopćila da smo na izletu. Tu se stvar zakomplicirala i odjednom sam i ja bila sudionik u bijegu od kuće što je za mene bila prava novost i avantura i odjednom je izlet u Maribor dobio sasvim novu dimenziju. Moja je mama, jasno, morala stati na stranu Prletove i zajednički su donijele odluku da se smjesta vratimo kući. To se srećom poklapalo s našim planom povrataka pa smo odmah pristali. Došli smo vlakom na riječki željeznički kolodvor, a tamo nas je čekala cijela obiteljska delegacija. Uplakana Prletova mama, blijed i lud od bijesa Prletov tata i moja mama koja je morala doći reda radi. Nisam sigurna jesu li bili baka i deda, ali znajući obitelj, vjerojatno jesu.

Prle je nakon toga bio u doživotnoj kazni i neko vrijeme nije bježao od kuće.

To su samo neki od naših doživljaja. U međuvremenu smo postali ozbiljni ljudi i više ne bježimo od kuće. Prle nema uvojke i odavno nije panker, a kako vidim, niti previše zainteresiran za moje prijateljice. Baka i deda su umrli, s jednim dijelom obitelji nekako baš i nismo dobri, naši starci sve teže toleriraju ostatke našeg bunta, a možda su i digli ruke od toga.

Ono što se nije promijenilo, vjerojatno je ta iracionalna kompatibilnost Prleta i mene koja funkcionira već godinama. Iracionalna kompatibilnost svih nas, zajednički nazivnik kojeg je teško definirati i opisati, ono nešto po čemu smo slični i što prepoznajemo jedni kod drugih. Netko će to nazvati generacijskom pripadnošću i povezanošću, ali mislim da ovdje nije riječ samo o tome. Riječ je o svjetovima koje smo jednom prepoznali i u kojima smo ostali do danas, ne omalovažavajući i odbacujući na taj način tuđe i različite svjetove kojima nismo željeli i htjeli pripadati. Upravo to postojanje unutar vlastitih krugova koje smo godinama širili ili sužavali, više nije ni bitno, dovelo nas je sada i tu, na mjesto na kojem uvijek možemo prepričati čitavu mladost, a da nismo rekli ni riječi.

Kraj svadje ili novogodisnje odluke

168446

Početkom nove godine obično donosimo neke važne odluke i okrećemo novi list. Doduše, većinu tih odluka prekršimo već nakon 20 dana i zaboravimo  do proljeća, ali ne bih danas o tome.

Jedna od mojih sudbonosnih odluka koju donosim samo 2 dana nakon stupanja  2013. godine na snagu jest : Ne svađaj se!

Odluka možda zvuči dosadno i već viđeno. Bezbroj smo si puta rekli kako ćemo biti bolji prema ljudima, okrenuti im drugi obraz kada nas zviznu, gađati ih kruhom kada na satru kamenom, ali ovo je ipak malo drugačije. Naime, ovu odluku donosim iz sasvim prizemnih, gotovo egzistencijalnih razloga. Želja mi je dočekati živa i u punoj snazi 2014. godinu  pa je možda ova odluka došla baš u pravom trenutku.

Naime, danas se ljudi ne znaju svađati, izgubila se negdje ona čar prepucavanja, intelektualnog nadmudrivanja, gotovo virtuozne,šahovske, svađalačke igre. Kada bi se  sestra i ja  svađale (to doduše nije bilo često, ali zasigurno neprocjenjivo vrijedno i edukativno ), naše su svađe bile prave mini tragedije prepune dramske napetosti i neizvjesnosti. Tragičnih junaka, tragične krivnje i tragičnog sukoba bilo je na sve strane, a o uzvišenom stilu i nastupu da ne govorim. Cilj je bio pred publikom (čitaj: mamom ) napraviti što napetiju, što neizvjesniju dramu, dovesti je u stanje potpunog očaja, a potom neizostavne katarze, nakon čega bi se naša mama osjećala očišćena od svih zala, gotovo ponovno rođena.

Naše su svađe često završavale potpunom amnezijom nas kao sudionika te male drame dok bi publika radosno odlazila iz teatra sretna što je predstavi došao kraj, što na tuđoj koži može doživjeti nečije tuđe ludilo i smrtni strah, a sve u očekivanju novog uprizorenja i novih zapleta koje će zapaliti neka još usnula iskra.

Dakle to su bile svađe zbog kojih je vrijedilo živjeti, svađe koje bi, da su šahovska igra, završavale patom, ali na zadovoljstvo svih igrača.

Danas je umjetnost svađe nestala, što ne znači da su nestale i svađe. O epilogu svađa možemo svakodnevno čitati u crnoj kronici.

a. Šogor šogoru ide na živce jer je ovaj bogatiji i ima manju ratu kredita i umjesto da se makne i ne zove ga na obiteljska druženja, on ga zatuče sjekirom po glavi. Kraj svađe.

b. Ljudi se rastaju, kao i svaki posvađani bračni par ne mogu se dogovoriti o podjeli imovine (i rate kredita, naravno). Zašto čekati sudski proces kada se sve fino može riješiti ubojstvom bliže i dalje obitelji i samoubojstvom. Kraj svađe.

c. Prijateljica mrzi prijateljicu jer ima više lajkova na fejsu. Nahuška tri pijana prijatelja da je napiju i siluju, ako je moguće do smrti. Još jedan kraj svađe. I tako unedogled.

Ljudi su postali tempirane bombe. Samo čekaju i vrebaju. Nije bitan razlog, nije bitan motiv, bitno je da se netko u pravom/krivom trenutku nađe na pravom/krivom mjestu.

Vraćamo se tako Laki i ja 29.prosinca u ranim večernjim satima kući. Grad je gotovo pust, svi su umorni od blagdana ili su u očekivanju novih. Uglavnom, na cesti je nekoliko  automobila i mi. I tamo negdje kod Istočnog izlaza na mjestu gdje se dvije trake suptilno spajaju u jednu, doleti jedan ponešto nervozniji vozač, vozeći slalom između nas i još dva automobila koja su ispred. Spretnošću Janice Kostelić promigoljio je između automobila,potpuno nepotrebno  riskirajući i izvodeći nekakvu nimalo spektakularnu predstavu .

Nije mi baš bio jasan ovaj njegov manevar i cik-cak vožnja, kada je bilo sasvim dovoljno mjesta za pretjecanje, a i nismo vozili brzo (Laki inače MORA sporo voziti kada vozi mene, tako da sam potpuno sigurna u brzinu kojom smo se kretali).

Kada je Nervozni izveo tu svoju besmislenu vratolomiju i suvereno se postavio na čelo „kolone“, spektakularno je zaustavio auto na potpuno nepreglednom mjestu uzbrdice i izašao van. Čak se i Laki, kojem je asfalt u krvi, pomalo zbunio. Pretpostavljam da je Nervoznom netko iz automobila gestikulirao, pokazao srednji prst ili slično i to je bio dovoljan razlog za obračun. Samodopadno, gegajući se, došetao je do automobila iz kojeg mu se netko usudio pokazati što misli o njegovom divljanju. Rekla sam Lakiju da zaustavi auto, ide malo u rikverc i ne izlazi ni za živu glavu (što nije ni namjeravao, Laki je inače miroljubiv tip).

Nisam vidjela čovjeka koji je sjedio u autu. Zgurio se, zaključao i potonuo u sjedalu. Ne znam čak je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi, ali to nije ni bitno. Svatko normalan bi učinio isto. Samo bi budala izašla iz auta nasred ceste i hrvala se s Niki Laudom, riskirajući između ostalog i smrt zbog vozila koje dolazi iz suprotnog smjera. Uglavnom, ljutiti se Nervozni još neko vrijeme vrzmao oko auta, dobacivao razne uvrede, pogledavao tko ga sve gleda i je li publika željna krvi, a kada nije naišao na odobravanje, sjeo je u auto i odjurio u nepoznatom smjeru. Kraj svađe. Nitko se ovdje ni sa kim nije svađao, ali lako je zamisliti scenarij u kojem napadnuti vozač izlazi, nabrijan  jednako kao i Nervozni, nekim slučajem u džepu ima pištoljčić ili nožić i svađa završava još brže. Sutra smo svi na naslovnicama,  ja kao svjedokinja histerično dajem izjavu policiji, dok Laki nešto smirenije, vjerodostojnije i objektivnije prepričava događaj novinarima željnim senzacije i krvavih vijesti.

Još je jedan događaj podupro moju želju za ne-svađanjem. Naime, jučer su Regočevi bili u strašnom raspoloženju. Zaista ne znam kakve radnje ljudsko biće treba izvoditi da bi proizvelo takve zvukove. Svi cirkulari, motorne pile, multipraktici i bušilice zajedno, ne bi postigli ovakav efekt. Sve je to popraćeno vriskom djece, ali onom sretnom, zadovoljnom vriskom, tj. vrištanjem zbog vrištanja.

Laki i ja smo se, kao svaki par u zrelim godinama, odlučili na poslijepodnevno dremuckanje. Pretpostavljam da to čini većina ljudi prvoga dana nove godine i da ne tražimo puno ako tražimo nešto mirnije poslijepodne od uobičajenog radnog dana popraćenog konstantnim lupkanjem i dernjavom.

Meni inače ne smetaju zvukovi koji dopiru izvana. Na to se čovjek navike kada živi u gradu i u zgradi. Navodno ne smetaju ni Lakiju. Samo tri dana ranije, tvrdio je kako ta priča s Regočima njega uopće ne živcira i kako ih gotovo ne primjećuje. Rekla sam mu kako nije stvar u živciranju, ne živcira ni mene (nema veze što sam im pritom posvetila 80 % svog bloga), jednostavno ih ne mogu ignorirati i praviti se da sam otupjela na njihove ispade.

Taj isti Laki kojeg samo tri dana ranije nisu uopće živcirali, ustao je nakon 2-3 sata vrpoljenja po krevetu s kapuljačom na glavi(?!), krvavih očiju i crnih podočnjaka, gotovo sam sigurna, malo pjenice na rubu usana i promrmljao: Tu djecu treba pobit’!  Doista čudan preokret u inače uvijek smirenom i vedrom Lakijevom raspoloženju. Naravno, ova  rečenica izgovorena samo preda mnom, vrhunac je sukoba koji će Regoči doživjeti od Lakija. Već sutra, kada se naspava i odmori,  Laki će biti onaj stari Laki, potpuno nesvjestan Regočevih.

Ali ta me epizodica  ponukala na razmišljanje. Ako se dobri i pitomi Laki, nakon samo dva sata mučenja može pretvoriti u vampira žednog krvi, što je onda s ostalima? U normalnim bih okolnostima zaista pokucala Regočima i rekla im da umuknu već jednom, ali ovo nisu normalne okolnosti. S jedne strane imam ludog Lakija, a s druge tko zna kakvog Regoča! Teško da itko može biti normalan nakon što mu djeca demoliraju kuću i pritom vrište od veselja i ono što je sasvim izgledno je to da  bi me Regoč, nakon mojih riječi upozorenja, mogao sravniti sa zemljom, dohvativši prvi oštri predmet koji mu je pri ruci i jednim se potezom riješiti svih višegodišnjih frustracija. Nema veze što bi pritom stradala hipersenzibilna i pomalo nervozna susjeda. Ili ja ili netko drugi! I kraj svađe!

To je razlog zbog kojeg od danas sa smiješkom promatram svijet. Suludo se smijem  jer me strah tih hodajućih tempiranih bombi, ljudi kojima je baš danas rata nečijeg tuđeg kredita sjela na plaću, kojima je baš danas banka zaprijetila ovrhom, koji su nedavno ostali bez djedovine zbog neredovitog plaćanja kredita, koji su jučer ostali bez posla, čija djeca ne mogu na maturalno putovanje jer je frižider prazan i malo je šanse da će uskoro biti pun.

Najviše što sam mogla,  bilo je nazvati Radosnog. Pokvariti mu prvi dan nove godine informacijom kako ima 5 dana za smirivanje podstanara. U protivnom ću poduzeti neke druge mjere, a Radosnom je ton moga glasa ukazivao da se ne šalim i da ga ne zovem zbog čestitavanja i dobrih želja. Radosni je bio šokiran i bez teksta. Uspio je promrmljati  obećanje kako će problem riješiti u sljedeća dva dana. E sad, što će se dogoditi kada frustrirani Radosni pokuca na vrata frustriranom Regoču…zaista ne znam i nadam se da me tog dana neće biti. Što god da se dogodi…kraj svađe, ali bez mene!