Tehnicki pregled

Tehnički pregled je jedno predivno iskustvo, pogotovo za nas žene. Godinu dana čekam taj trenutak i uvijek ga pamtim po dobru. Čula sam neke dobronamjerne (muške) savjete kako uvijek treba imati nekog poznatog na tehničkom, nekog zamjenskog vozača samo za tu priliku kojem predaš ključeve, odeš na kavu , a on obavlja sve.

Ovo mi nikada nije bilo  jasno? U čemu je točno štos? Što postižem povjeravajući ključeve svoga auta nepoznatom čovjeku? Kakvu poruku šaljem? Postoji nekoliko mogućnosti:

  1. Glupa sam i nesposobna sama otići na tehnički, trebam nekoga da to učini umjesto mene
  2. Patološki se bojim one rupe nad kojom moram voziti (ovo mi čak zvuči razumno)
  3. Osim što sam glupa i nesposobna, lijena sam i rađe pijem kavu dok drugi rade umjesto mene
  4. Imam vezu na tehničkom, a veza je čarobna riječ od koje  se svakom prosječnom Hrvatu naježi koža na rukama i ako nešto volimo u našem bogatom leksiku, onda je to riječ veza
  5. Vozim krš i ako to ne učini netko umjesto mene, auto mi zauvijek ostaje neregistriran (mislim da takvima treba nešto jača veza i da pristaju na sve samo kako bi završili s tom agonijom i neizvjesnošću)

Dalo bi se pronaći još varijacija na ovu temu, ali ovo je sasvim dovoljno. U cijeloj priči nije mi jasan još jedan dio, trebam li tom dobrom čovjeku koji crnči umjesto mene nešto platiti? Nisam neka škrtica, ali pobogu, tehnički traje 20 minuta i ne bih ga okarakterizirala kao teški fizički rad. Ustvari, meni je izuzetno zabavan. Postoje za to nekoliko razloga.

Na tehničkom pregledu postoji stroga spolna podjela.

1. Muškarci koji se bakću autima

2.  Žene koje se bakću papirologijom.

Nikad nisam vidjela muško biće iza šaltera, niti žensko u onoj rupi. Ok, razumljivo i opravdano.

Muškarci na tehničkom su najljubazniji ljudi na svijetu, ustvari mislim da ne postoji nitko tko ima više razumijevanja za nas žene od njih. Dok sam se vrzmala danas tim meni zastrašujućim prostorima punim nekih čudnih sprava, razmišljala sam kako vjerojatno, prilikom zapošljavanja moraju ispuniti neke posebne klauzule koje uključuju strpljivost u ophođenju s nejakim ženskim rodom, spremnost na objašnjavanje bilo kakve nejasnoće i širok osmijeh.

Ili se taj osjećaj jednostavno u njima s vremenom rađa. Vidjeti ženu kako sama, bez ikog svog, bez zamjenskog vozača koji pruža kompletnu uslugu obavljanja tehničkog, nezaštićenu i ranjivu u apsolutnom carstvu muškaraca,  za njih je privilegija i čast, štoviše poziv i dužnost.

Osim što nas vide kao krhka i ranjiva biće, prepoznaju oni u nama tu hrabrost i prkos za sučeljavanje s nečim nepoznatim.

Smatrala sam potrebnim svoga Vođu upoznati s nekim bitnim podacima vezanim za moj auto. Naime, pola sata prije dolasku na tehnički, bila sam na još jednom muškom mjestu na kojem vladaju isti nepisani zakoni. Servisiranje vozila. Ako je tehnički za mene Odaja tajni, onda je servis nešto neizmjerno veće, gotovo neopipljivo zbog svoje apstrakcije. Tamo čak ne postoje ni žene iza šaltera, one se nalaze visoko gore u salonu okupanom mirisom novih automobila, sve ispod njih ne postoji i zabrinula bih se za vlastiti rod da nije tako.

Uglavnom, smatrala sam iznimno važnim za razvoj događaja koji slijede, uputiti  svog Vođu s tehničkog kako je auto dovezen direktno sa servisa, i ako nekim čudom pronađe kakvu grešku, onda nije do mene i ja s greškom nemam ništa. On se nasmiješio šeretski, potvrđujući mi time kako se to samo po sebi podrazumijeva.

Komunikacija je uspostavljena, Vođa dalje postupa intuitivno i nema te škole koja bi ga stečenom životnom  znanju mogla obučiti. Osjeća moju privrženost automobilu, majčinsku zabrinutost za sudbinu svoga djeteta. Vragolasto mi, između dvije provjere kočnica, napominje kako se rijetko viđa toliko očuvan automobil s gotovo smiješnom kilometražom. Tom me rečenicom potpuno osvoja. Štoviše, računa mi kilometražu dijeleći je s brojem godina i dobiva podatak kako godišnje prelazim samo 6 tisuća kilometara. Imam potrebu odmah  objasniti na koji je način uopće došlo do te enormne brojke u sebi psujući Lakija i pripisujući mu barem 2 tisuće kilometara po godini.

Zabrinuto sam mu rekla kako je to previše, na tren ga zbunivši jer nije znao pričam li ozbiljno ili se šalim, ali razgovor se odmah potom nastavio u veselom tonu.

Na redu su svjetla. Pomalo sumnjičavo vrti glavom i već se vidim kako se bijesno vraćam na servis istjerujući pravdu. Pita me tko mi je mijenjao žaruljice u svjetlima. Hm , trik pitanje!! Sad bi onaj mit o meni kao krhkom i bespomoćnom biću mogao naletjeti na sklizak teren, ali ne dam se…Najprije zamišljeno vrtim glavom, kao ne mogu se sjetiti tih meni nebitnih i nejasnih detalja iz života, a onda se pobjedničkim sjetim: Brat !

Mit je ponovno na čvrstim temeljima. Bila bi glupa pogreška spomenuti Lakija i to iz dva razloga, prvi je taj jer u očima Vođe više nisam bespomoćno biće koje vapi i molećivo zazivlje pomoć, već neka sirota koja ima beskorisnog dečka/muža/čovjeka koji je pritom i nesposoban jer ne zna staviti žaruljice gdje im je mjesto. Zato pristajem na svrsishodnog Brata, štiteći pritom Lakija i svoj integritet. Vođa je gotovo glasno odahnuo na spomen Brata, sada potpuno siguran u svoju procjenu mene. Mislim da si u sebi čestita na istančanom poznavanju ljudske psihe koju je doveo do savršenstva radeći ovaj posao.

Na traci do mene nalazi se muškarac. Malo postariji, ali bez uvida u svoju dob, neprirodno pofarbane kose i špičastih cipela. S BMW-om. Iz aviona se vidi kako ga cijeli tehnički pregled prezrivo gleda.

Istovremeno smo svatko na svojoj traci. Uspoređujem svoga i njegovog Vođu. Kao prvo, njegov Vođa s njim ne komunicira, naredbe mu izdaje pogledom i prstima. Pofarbani sve radi sam, sam se vozi nad onom rupom, sam pali i gasi svjetla, sam parkira auto, sam odnosi papire na šalter dok moj Vođa mene zabavlja neobaveznim razgovorima i uopće mi ne dopušta riskiranje vlastitog života vozeći se nad onom zastrašujućom rupom. Osjećam opipljivu mržnju pofarbanog iz BMW-a koji također prati rad moga Vođe, ali se pravim da ga ne primjećujem. Ne zna se što mu teže pada, moj ljubazni Vođa ili moje ignoriranje njegova auta, frizure i cipela. Udarac za udarcem.

Kada mi je Vođa uredno parkirao auto, skinuo staru naljepnicu i nalijepio uredno novu na isto mjestu (fobarbani je svoju gulio noktima) došlo je vrijeme rastanka. Štoviše, pomogao mi je isprarkirati auto jer je neki nesmotreni (muški) vozač stao pomalo neoprezno. Na to su mu priskočila još dvojica Vođa i uz njihovu pomoć sam sretno isparkirala , uz dugotrajno mahanje kroz prozor i zvuk sirene, napustila sam na dugih godinu dana to čarobno mjesto dragih ljudi.

I sad si opet postavljam pitanje? Čemu onaj lik s početka priče? Koja je njegova funkcija? Što je 20 minuta nezdravog kafenisanja naspram ovog neprocjenjivog zadovoljstva? A možda je taj svemogući zamjenski vozač potreban zbog samih muškaraca? Onih antipatičnih tipova u svojim BMW-ima koji na taj način zaobilaze nekoga šutljivog i strogog Vođu spremnog tražiti im i dlaku u jajetu.

Advertisements

Intelektualci i Psovaci

Moja je teorija da svatko treba poznavati dva jezika, prvi je onaj uljuđeni jezik civiliziranih ljudi, a drugi je jezik psovača, dakle, jezik kojeg koristimo samo po potrebi, tj. onda kada je bitno da naša obavijest stigne do slušatelja.

Jezik psovača, kako sam ga sama nazvala parafrazirajući tj. okradajući Kamova, potrebno je poznavati, ući u njegovu metaforiku i nijanse jer ćemo u protivnom biti lišeni mogućnosti odgovoriti ili progovoriti s onima koji ga jako dobro razumiju.

Treba imati na umu kako ne poznaju svi oba navedena jezika.

Pozabavit ću se najprije prvom grupom. Možemo ih čak nazvati i intelektualcima, iako to nije nužan preduvjet za baratanje tim jezikom. Govore ga i oni koji silno žele biti intelektualcima ili si umišljaju da je poznavanje tog jezika sasvim dovoljan preduvjet za stvaranje imidža osobe koja na polusvijet gleda s visine, aristokratski, ne dopuštajući da rub njegove misaone cipele zahvati komadić ljepljivog blata.

Poznavala sam svojevremeno čovjeka koji je umislio da poznaje svijet i da mu je doskočio,dijeleći šakom i kapom savjete kako pobijediti glupost i ostati čist. Hvale su vrijedni bili njegovi pokušaji i savjeti, ali kada se osvrnem 10 godina unatrag, zaključujem da su posve beskorisni i glupi. Naime, kada bi se, taj čovjek i ja, našli licem u lice s bezobrazlukom, glupošću, vulgarnošću, on bi bajronovski oholo uzdignuo glavu, okrenuo očima i samo rekao: Mirno, dostojanstveno i aristokratski!

Upijala sam tada svaku njegovu riječ, pritom imajući osjećaj kako sa samog izvora upijam sve znanje ovoga svijeta, kako sam samu sebe zaštitila zaogrnuvši se na taj način plaštem nedodirljivosti i nevidljivosti. Zaboravila sam da mi je poznavanje jezika psovača imanentno, baš kao i svakom čovjeku odraslom na ovim prostorima i da je pravo svetogrđe to znanje ne upotrijebiti. Okružila sam se „jednakima“, uljuljkana u svijet u kojem ništa izvan njega ne postoji, slijepo vjerujući kako ono aristokratsko i dostojanstveno u mom stavu šalje jasnu i nedvosmislenu poruku. Slalo je poruku, bez daljnjega, jasnu da jasnija biti ne može. Samo što je ta poruka bila jasna jedino onima koji su i sami slali istu poruku pa je sadržaj i smisao poruke uskoro postao besmislen.

I tako je prohujalo 10-20 godina bezbrižnog života u jednom tihom, neokaljanom svijetu,  svijetu sigurnosti, čistih i uzvišenih misli, svijetu u kojem se slavi teorija donkihotizma, svijetu koji je na koncu sam sebe zaključao i postao zlatni kavez iz kojeg se ne može izaći  dok je ulaz pritom ostao nezaštićen i otvoren.

Postoje mnogi načini za promatranje onoga što se zbiva izvan kaveza. Jedan od njih je moj kuhinjski prozor. Sigurno s visine promatram, čudim se, zgražam, komentiram, jadikujem, plačem…pritom zaboravljam opsovati jer to je jednostavno zabranjeno u mom kavezu i ako me ne izbace drugi, izbacit ću se sama.

Za to su se vrijeme govornici onog drugog jezika kojim ne vladam baš najbolje jer ako jeziku nešto treba, onda je to govor, odnosno konkretizacija, osnažili i baš kao mi zatvorili u jako prostrane i velike kaveze iz kojih, u njihovom slučaju nitko ne želi izaći iako je izlaz otvoren i bez kontrole dok je ulaz dobro  čuvan, a uvjeti ulaska iz dana u dan su sve stroži i zahtjevniji.

Mi smo im odavno prestali raditi probleme i gotovo da više nisu svjesni našega postojanja. Znaju da smo tu negdje, ali ih to ne zabrinjava jer smo višekratno dokazali svoj kukavičluk i ništavnost. Odavno ih ne impresionira naše aristokratsko držanje, štoviše, ismijavaju ga jer je izašlo iz mode  i nitko tko bar malo drži do sebe, njime se ne šepiri i javno ga nosi.

Svoj su jezik u međuvremenu obogatili novim i sočnijim psovkama, jezik je dobio na metaforičnosti, a svi znamo koliko su metafore potrebne jeziku. Na taj su se način osilili i izolirali. S njima je svaka komunikacija nemoguća zato jer nas ne razumiju kao ni mi njih. Vide kako gestikuliramo, pokazujemo nešto, ali to je sve. Kada pretjeramo s objašnjavanjem, iz rukava izvuku neku svima razumljivu psovku i njome nam začepe usta. Kada ni to ne pomogne, uvijek će pomoći pljuska, šaka, vritnjak ili cipelarenje. Za  taj dio njihove komunikacije prevoditelj ne treba i ne postoji ništa jasnije i efikasnije od toga.

Ne vole se oni često služiti tim metodama jer se one ponekad sankcioniraju i ajde ti znaj hoćeš li naletjeti na nekog među izvršiteljima i provoditeljima vlasti tko ne razumije i ne podržava jezik psovke i šake. Istina, takvih je malo i mogli bi se nesolidarizirati s povrijeđenom muškošću psovača pa je bolje ne riskirati. Psovači to rješavaju na svoj način i već im 20 godina ide više nego dobro. Bez puno pompe stavili su nas na svoje mjesto i ako smo nešto zaslužili onda smo zaslužili njihovu pljusku. Svojom smo ih precijenjenom i lažnom intelektualnošću potaknuli da rade na sebi, šire svoj teritorij, podupiru naše prebjege u svoje redove i iste bogato nagrađuju.  Izgubili smo bitku, rat i svevremenski sukob zaraćenih strana.  Što se ovih prostora tiče, zauvijek.

Zato i smatram da svatko treba raditi na oba jezika, možda ne svakodnevno već tu i tamo, kad se za to ukaže prilika. Shvatila sam da su savjeti mudrog čovjeka s početka priče potpuna glupost u praksi i da je iz njega govorio strah od onoga što se sprema, strah od suočavanja s psovačima, strah od prljavštine koju će morati izbaciti iz sebe, iznijeti je na vidjelo i pokazati svima kako je i sam ima.

Sada, nakon izgubljenih ratova, ostaju samo sitna zadovoljstva. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kada  mirnim i dostojanstvenim korakom prolazimo kraj uljuljkanog psovača, pogleda uprtog u visine.  Samozadovoljni smiješak koji lebdi na našim usnama šalje mu lažne signale o  nekoncentriranosti na njegov lik i djelo i nepripadanju svijetu u kojem smo osuđeni na suživot. Tada ćemo iskoristiti trenutak psovačeve nepažnje, poslušati i odslušati usputne i uobičajene komentare i dobacivanja na koja smo oboje navikli, a onda ga mirno, dostojanstveno i aristokratski stjerati u tri pičke materine ne skidajući pritom osmijeh s lica.

Nije nešto, al’ čovjeka veseli!

Butcher s Vezice

Taman donesem odluku kako je vrijeme da prestanem pisati o svojim susjedima  jer si već zvučim kao stara, pokvarena ploča koja zavija, cvili i vječno pili po istom, a oni mi prirede nova iznenađenja.

Kao prvo, Kosjenka se vratila. Znam, nitko me nije ozbiljno shvatio, čak ni ja samu sebe, ali što mogu kada mi percepciju stvarnosti i zdrav razum očito muti silna želja za njihovim odlaskom pa nisam objektivna. Istina, nestala je na neko vrijeme, ali se vratila, a s njome i kompletan čopor susjeda. Jučer sam čak po prvi put intervenirala, ali o tome neki drugi put.

Kako bih opisala nedavni događaj, moram uvesti nove likove u priču. Riječ je o obitelji s najvišeg kata zgrade, nazovimo ih obitelj Kapljice. Dakle, ono što me povezuje već nekih 5-6 godina s Kapljicama, naši su psi. Kapljice imaju dva psa i troje djece ( nije ni čudo što se od početka ne uklapam, fali mi još jedno dijete i manjak kvadrature ). Djeca su im odrasla, muška čeljad i uopće ih ne razlikujem. Ono što im je zajedničko osim fizičkog izgleda jest agresivnost. Konfliktni su, tuku se i ne rade ništa, ako ne računam ispijanje piva, odlazak u kladionicu  i šetnju pasa koja se svodi na njihovo bezglavo jurcanje dok netko od muških Kapljica opušteno ispija svoj dnevni obrok.

Kapljice imaju dva psa, jedan je u vlasništvu gospođe Kapljice, a drugi u vlasništvu supruga.  Njezin je pas nekakva mješavina rotvajlera što izgledom, što karakterom dok je njegov pas nalik na njega, simpatičan, miran i miroljubiv. Kako vlasnik obično prenese neke svoje dominantne osobine na psa, isto je učinila i žena Kapljica. Svu svoju agresiju, frustriranost, bijes, nezadovoljstvo i vulgarnost uspješno je prebacila na psa, tako da navedene osobine kod nje same,dolaze do izražaja tek nakon nekog vremena. Gospodin Kapljica je drag, ali mislim da u njihovom domu vlada matrijarhat i naprosto se divim ženi Kapljici jer se uspjela nametnuti šestero muških bića i njima vladati. Osim što umjesto nje vjerojatno kuhaju i spremaju jer ona gotovo i ne boravi u kući, vode pse u šetnju i obavljaju kupovinu.

Gospodin Kapljica i sam povremeno zađe u prostor pod mojim prozorom. Naime, taj je prostor prvotno bio zamišljen kao objekt brze prehrane u narodu poznat i kao fast food, ali mislim da je tijekom postojanja prodao samo jedan jedini hamburger i to mom sinu koji je nekim čudom preživio nakon toga. Dakle, nakon jednog prodanog hamburgera i neizmjerno hektolitara pive i vina iz točionice, fast food se profilirao i uzdigao u kultno mjesto okupljanja strastvenih nogometnih navijača, štovatelja klađenja te alkoholičara i onih koji se tek spremaju na taj korak.

Vlasnik „Točkice“, odnosno kultnoga mjesta je Slatki. Slatki je lice s naslovnice, odnosno jedan od onih sitnih kriminalaca (pod uvjetom da je šverc ljudima sitni kriminal) i iako je već odavno osuđen na nemalu zatvorsku kaznu, on je na slobodi i vjerojatno čeka zastaru. I tako Točkica nesmetano radi i apsolutno nikom na kugli zemaljskoj ne smeta što Slatki nije čuo za pojam radnog vremena i higijenskog minimuma.

S vremena na vrijeme Slatki upriliči prava događanja. Kako bih bila preciznija, ta se događanja zbivaju periodično, svake dvije godine. Tada Slatki iznajmi najveću plazmu koja je ikad proizvedena, postavi stolove i stolice na sva raspoloživa i slobodna mjesta  (za slučaj da se traži mjesto više), doslovce obuče čitav prostor u boje nacionalnog tima i europsko ili svjetsko nogometno prvenstvo može početi. Te fešte završavaju na razne načine, ovisno o rezultatu utakmica. Nekad se Slatki i ekipa samo mirno i dostojanstveno raziđu što je doduše jako rijetko, ali dogodi se, nekad razbiju stakla obližnjeg dućana, nekad orobe voćarnu ili kiosk, ovisno o trenutnim potrebama, a nekad samo ostave svoj grafitni trag na još neoskrvnutim  prostorima iz susjedstva.

U početku su se vlasnici tih mjesta trudili brisati, sanirati štetu, ali ubrzo su shvatili da to nema nikakvog smisla i sada pročelja njihovih objekata slavodobitno krase imena i nadimci autora grafita, ode različitim drogama i potpuno nemaštovito isticanje pripadnosti i vječnoj odanosti riječkoj navijačkoj skupini. Inače su mi simpatični grafiti Armade, pogotovo oni nastali rukom nekog znalca ili uličnog umjetnika, ali ovdje je riječ o pisanju zbog šaranja i sam čin vjerojatno spada u obvezatni dio rituala  inicijacije u Bratstvo s maloljetničkim dosjeima.

Dakle Kapljicama je Točkica drugi dom. Jedan od njihovih sinova čak  povremeno konobari kod Slatkoga. Drago mi je zbog toga, barem je obitelj na okupu. S njima su naravno i njihovi psi Butcher i Brat. Kapljice su ljubitelji životinja pa ih ne žele opterećivati povocima i brnjicama, tako oni potpuno nesmetano trčkaraju, neprekidno lajući na svakog psa ili prolaznika koji se usudi proći njihovim teritorijem, a njihov je teritorij sve.

Već sam spomenula kako su me s Kapljicama povezali naši psi. Kada je moj pas Žuti još bio štene, imao je vatreno krštenje s Butcherom. Naime, odrasli psi ne napadaju štenad, ali to je dokazano čista laž. Butcher je skoro zaklao Žutog i to onako…iz zabave. Otkinuo je Žutom komad kože, busen dlaka i Žuti mu to nikada nije zaboravio. Sada Žuti mrzi sve što ima veze s Kapljicama, a to podrazumijeva čitavu zgradu. Kada vidi samo naznaku pojavljivanja nekoga od  obitelji, Žuti više ne odgovara za svoje postupke, okrene očima, pjena mu curi niz njušku i potpuno je lud. Čuje njihov hod u trenutku dok izlaze iz svoga stana pa lijepi njušku za staklo, reži, a dlaka mu se kostriješi cijelom kralježnicom. Koliko god me ljutilo to ponašanje Žutog, potpuno ga razumijem i na njegovoj sam strani. Žuti je inače mali pas, upola manji od Butchera i Brata. Ali Žuti sebe vidi nekim drugim očima uporno se upuštajući u sukob iz kojeg ne može izaći kao pobjednik. To je jedan od razloga zbog kojeg volim Žutog, ima junačko srce i nema uvid u svoje mogućnosti.

Žuti nije jedini pas koji je napadnut, ma kakvi. Ustvari ne znam niti jednog psa koji nije barem jednom bio Butcherova žrtva, ali ljudi su to valjda jednostavno prihvatili i kao u slučaju Slatkog i ekipe, nitko se ne buni. Trpe i mole da danas nije Butcherov loš dan.

Iako sam navikla na Butcherovu i Bratovu samovladu i samovolju, ono što se neki dan dogodilo jednostavno me šokiralo. Ustvari, nisu me šokirali psi, oni su uvijek isti i predvidivi, šokirali su me njihovi vlasnici, ali i publika koja je sve  gledala.

Moj kuhinjski prozor gleda direktno u Točkicu, ali već odavno mi nije zanimljivo ono što se tamo zbiva. Pogled mi je privuklo lajanje pasa i vrištanje vlasnika. Gđa Kapljica je histerično zazivala Butcherovo ime i razdvajala ga od nekog malog, bijelog maltezera. Maltezer je naravno bio žrtva baš kao i svaki pas koji se nađe na Bucherovom obzorju. Ništa neuobičajeno, pomislim, ali u tom trenutku je vlasnik maltezera, vidno iživciran rekao nešto gđi Kapljici, pretpostavljam ne baš lijepo ni prijateljski. Kako Kapljica vlada, ne samo članovima svoje obitelji, nego i muškarcima Točkice, na njezin mig, niotkuda su dojurili sin-konobar i 5-6 njegovih sudrugova, bacili vlasnika maltezera na pod i cipelarili ga minutu-dvije. Kada je dobio što je tražio, odšepesao je vukući svog psa na povocu, dok su Butcher i Brut nastavili nesmetano i slobodno trčkarati , ne dopuštajući da im išta pokvari dan.

Trebalo mi je neko vrijeme da povjerujem u to što sam vidjela. Oni koji nisu sudjelovali u sukobu, nisu niti ustali sa svojih stolica i čim je maltezer nestao iz vidokruga, nastavili su pijuckati svoju pivu. Gđa Kapljica je ipak za svaki slučaj, stavila psima lanac oko vrata (drago mi je da takvo što uopće postoji) i brzo ih odvela u nepoznatom pravcu, vjerojatno očekujući nekakvu odmazdu. Moram priznati da sam je očekivala i ja. Nazvala sam policiju, policajac je bio istinski zabrinut onime što je čuo, ali rekao mi je da bez prijave žrtve ne može ništa. Utješio me   obećanjem kako će poslati ophodnju do Točkice, ali to je valjda neka interna šala kojom ljude skidaju s vrata jer ništa slično ophodnji nisam do danas vidjela.

 

Dobro, pomislila sam, maltezer je živ, čovjek šepa, nije se dogodilo ništa strašno. Postoje pravila koja smo uveli svi, uključujući i mene i strogo ih se držimo. Pravilo prešućivanja, okretanja glave i samovolje bahatih!

Bucher i Brat vlasnici su teritorija oko zgrade, bez uzice, brnjice i kontrole napadaju uz blagoslov pijanaca, ali koga briga, to su samo psi, jedan manje ili više. Tko bi mogao biti sljedeći? Maltezer, koker-španijel, Žuti, plavokosa djevojčica……uuuups,  tada će barem stići ona ophodnja koja još uvijek putuje i ako ništa drugo, popiti piće na račun Slatkog.

Cipela i Dusko

Kada oko 7 i pol ujutro sjednem u auto i krenem  na posao, nisam baš u najboljem stanju. Pokušavam ne razmišljati o toplom krevetu kojeg sam napustila i koncentriram se na vožnju. U nekom sam poluhalucinantnom stanju potpuno usredotočena na misao hoću li stići naručiti kavu i popiti dva gutljaja prije nego li uđem u razred. Prvi semafor ispred kojeg stajem, polako me dovodi u stvarnost i razbuđuje. Dok čekam na crvenom (tamo je uvijek crveno i malokad sam naletjela na zeleno i prošla bez čekanja) sa zida jedne obeščašćene kuće gleda me lice naše poznate, ustvari najpoznatije pjevačice. Ona  u ruci drži cipelu koju je prislonila na svoje uho, a cipela predstavlja telefonsku slušalicu. Cipela je ustvari štikla, ona s platformom i veća je od pjevačičine glave. Ona uz pomoć te cipele s nekim razgovara!!

(fotografija ispod prikazuje telefonsku slušalicu)

Prvih sam dana samo  tupo buljila u tu reklamu. Čovjek se jednostavno s vremenom navikne na glupost oko sebe i otupi. Kako baš nikako ne mogu stići do posla, a ne proći kraj jumbo plakata žene s cipelom na uhu, nakon nekog me vremena reklama nagnala na razmišljanje. Kao prvo, uopće mi nije jasno reklamira li ona cipele, nekakav novi mobitel ili novu mrežu? Reklama ne obiluje tekstom, a ono malo što ga ima, presitno je za čitanje u cik zore.

Ako i reklamira cipele, zbog čega ih jednostavno nije obula, pokazala noge i sve će žene pohrliti u dućan kupiti iste. Kog će joj vraga cipela na uhu? Kada sam to ispričala sestri, ona me blago prekorila kako bih trebala znati da je štikla njezin zaštitni znak i naziv istoimenog hita. Moram priznati da to nikada ne bih dovela u vezu, ali i kada bi to bilo u pitanju, cipela uz pomoć koje komunicira sa svijetom, nema nikakvog smisla. O mogućnosti reklamiranja nekakvog novog, nikad viđenog telefona, ni ne razmišljam jer o tome nemam što razmišljati, to je tek besmisleno. Dakle, najbolje jutarnje buđenje je suočiti se oči u oči sa ženom koja ima sposobnost uspostaviti telefonsku vezu uz pomoć cipele. Nakon toga više mi ona dva gutljaja kave nisu prioritet.

Da bih došla do svog odredišta, moram proći kroz centar grada. Inače se ne smatram naročito dobrom vozačicom, vozim sporo i nervozno. Suvozači me ne vole pa  se trudim izbjegavati ih.  Cestu kojom svaki dan vozim, znam napamet. Točno znam koliko sekundi trebam čekati na svakom semaforu, u kojem se trenutku trebam prestrojiti na određenu traku, u kojem bih dijelu grada mogla naići na gužvu, policiju ili nesmotrene pješake. Ceste centra grada jednostavno su moj teren.

Sporo, ali sigurno i suvereno vladam tom dionicom i stižem do cilja. Putem obično slušam lokalnu radio-postaju jer uvijek u isto vrijeme idu uglavnom iste reklame, u isto  vrijeme reklamiraju Novi list, a  u trenutku kada počinje „ As you like ili kako vam drago“, moram biti na cilju, parkirati se ili u protivnom kasnim. Svaki dan imam suludu želju ostati u autu i bar jednom u životu poslušati tu radio-emisiju do kraja, ali mislim da mi se ta želja neće brzo ostvariti.

Jedna od novih reklama koja se ovih dana vrti, reklama je o nekakvom Dušku. Naime reklama počinje otprilike ovako: Duška pitaju je li se oženio, on plačljivim glasom potvrđuje, nakon toga slijedi nekakvo izrugivanje Duška u smislu, Budi muško, ne budi Duško i dođi u naš auto-salon??!!

Ne znam, možda se i ovdje krije neka zamka kao u primjeru sa štiklom, ali meni jednostavno nije jasno kakve veze imaju Duško, brak, njegova muškost i auto-salon? Vladimir i Estragon su vodili suvislije razgovore od ovoga. Duško je očito papak jer se oženio, ok, taj dio mi je jasan, natjerali su ga na brak, cura mu je ostala trudna, tko zna, u svakom slučaju oženio se protiv svoje volje. Slažem se da je Duško papak ako su takvi razlozi bili u pitanju, trebao je zaista pokazati malo više odlučnosti, ali i dalje mi nije jasno zbog čega je Duško papak, odnosno netko lišen muškosti i muževnosti samo zato jer nije otišao u auto-salon, a lijepo ga pozivaju da dođe? I to točno u taj, određeni auto-salon.

Mislim, bi li Duško uspio dokazati muškost da je npr. otišao kupiti neki polovni automobil ili što ako je poklonik recimo talijanskih automobila? Poništava li odlazak Duška u reklamirani auto-salon  činjenicu da je nesretno oženjen?  Po toj logici, žena ne bi uopće smjela primirisati auto-salonu, eventualno može potajice promatrati kroz staklo,na sigurnoj udaljenosti, pazeći da je netko ne vidi. Jer ulaskom u salon ona postaje veće muško i od samog muškarca, a pogotovo jadnog Duška. Mislim da  nakon ove reklame svaki muškarac osjeća potrebu istog trena na bilo koji način dokazati svoju muškost jer imam osjećaj da u sveopćoj besparici neće svi odmah pohrliti u auto-salon po stopostotni i neupitni dokaz svoje muškosti. Ovom je reklamom muškom rodu preko noći narušen ugled i oduzeto dostojanstvo i od danas nadalje  opravdano sumnjam u muškost  svakoga tko ne vozi sporni, japanski auto zbog kojeg je Duško ispao papak.

(fotografija prikazuje stopostotnog muškarca neupitnih muških obilježja i kvaliteta)

Za kraj jedna mala poslastica. Pandur je oborio sve rekorde u uništavanju vlastitog automobila. Naime, jutros sam ga vidjela u pratnji gospođe Pandur kako čeka autobus. Malog, crvenog automobila više nema, otišao je u ropotarnicu prošlosti, a uniforma se ponovno s mjesta suvozača preselila u ormar.

Zivot miseva

Netko bi mogao pomisliti kako je moje susjedstvo jedino što me uveseljava u životu. To nipošto nije točno. Moje je susjedstvo ubijbože dosadno prema poslu na koji svakodnevno odlazim. Možda je to i razlog zbog kojeg me sve ono što bi svakom drugom kidalo živce, zapravo zabavlja. Ustvari, sve što nema veze s mojim poslom, čista je, nepatvorena i stopostotna zabava. Netko će pogrešno shvatiti i pomisliti kako svoj posao ne volim. Pogreška, ja svoj posao obožavam. Odnosno, da budem preciznija, samo jedan dio svog posla, a to je ulazak u učionicu. Izlaskom završava sva njegova ljepota i počinje životinjski svijet. Znam, svatko će reći, već viđeno, napisano, apsolvirano…Ne postoji idealan posao i idealno radno okruženje, barem ja za takvo što nisam čula. Svi smo mi ljudi skloni promjenama raspoloženja i trzavicama i sasvim je prirodno imati one koje voliš ili ne voliš na radnom mjestu. Tom sam se mišlju tješila  zaista jako puno godina, razmišljajući kako sam vječito njurgalo i mrgud kojem nitko i ništa ne valja. Kako sam sklona samoanaliziranju i povremenoj samokritici, često sam pronalazila greške u sebi, posipajući se često, barem u mislima, pepelom.

Nakon dugogodišnjeg razmišljanja, shvatila sam da zapravo radim u Džungli. Kada čovjek svoje radno okruženje počne promatrati na taj način, odjednom mu sve postaje jasno i biva nekako lakše. Osim toga, nema veće privilegije od razmišljanja. Razmišljanjem si kazujemo sve ono što se ne bi usudili na glas izgovoriti čak niti pred samim sobom. Recimo, divno je gledati nekoga iz Džungle dok priča, pritom se smješkati s razumijevanjem,a u sebi vrtjeti film sveg znanog životinjskog svijeta i uspoređivati ga s karakternim osobinama po kojima su neke životinje nadaleko poznate. Kad taj mukotrpni proces završi, ta je osoba za sva vremena stavljena na mjesto koje potpuno odgovara nezinim osobinama. Dakle, neobavezno se čavrljanje s razumijevanjem može i dalje nesmetano nastaviti  s osobom koja je kroz čitav proces prošla neozlijeđena.

Dakle u Džungli živi svakojaka zvjerad, neka je toliko obična i dosadna da je ni omanji zoološki vrt ne bi poželio. Svima su znane one opake i velike životinjske vrste, ali te su životinje toliko predvidive da nakon nekog vremena postaju dosadne i vlastitoj vrsti, a tako i ostalima. Ima tu prepredenih životinja koje uvijek treba držati na distanci i biti oprezan s njima, ali meni su uvijek bili najzanimljiviji miševi. Istina, oni baš i nisu najreprezentativniji primjerci jedne Džungle, ali to ne znači da ih tamo nema. Njih ima posvuda, nitko o njima pretjerano ne razmišlja sve do trenutka dok ne počnu raditi štetu. A ako je miševima nešto urođeno, onda je to šteta. Ne rade oni neku veliku štetu, mislim da  većina i ne shvaća kako čini nešto loše, oni su tihi glodavci nečega što je već netko prije njih, puno veći, načeo pa ostavio.

Miševe je obično teško detektirati, mali su i brzi. Dok uočimo štetu, oni  već negdje drugdje kopaju i rovare. Ne zadržavaju se dugo grickajući jedno mjesto, u potpunosti su svjesni svoje beznačajnosti i nemoćnosti pred jačim od sebe pa uvijek nekako uspiju pobjeći i sakriti se na sigurno. Ako se onaj jači baš zainati i odluči ih uloviti, to i nije neki problem, ali nikom se u biti ne bakće s miševima sve dok kontroliraju svoju potrebu za sitnim štetočinstvom.

Miševi nikad ne povraćaju, to je zanimljiv podatak i potpuno se uklapa u mišji mentalni sklop. Dakle oni su u stanju progutati sve i svašta, osjećati mučninu, možda čak i bol, ali povratiti neće. Povraćanje bi u njihovim slučaju na neki način predstavljalo simboliku jer svatko obično želi izbaciti sve one gadarije koje slučajno ili namjerno unese u sebe, ali miševi to ne čine iz jednostavnog razloga, oni mogu progutati svašta i preživjeti. Miševi osim toga jedu vlastiti izmet i po dva puta probavljaju istu hranu. Nije to nikakva ekskluziva, nisu jedine životinje koje to čine, ali miševima to nekako odgovara i uopće ih nije teško zamisliti prilikom takvoga čina.

Dakle nigdje nisam upoznala više miševa nego u Džungli. Nestaju  i pojavljuju se novi, znaju miševi način kako produžiti svoju vrstu i odnjegovati slične sebi. Rade to potpuno tiho i strpljivo. Kako su noćne životinje, nikada se na svjetlu dana ne izlažu opasnosti, oni svoj posao rade kada ih ne gleda nitko i kada su sigurni da će šteta biti uočena tek onda kad bude prekasno.

Često se, barem tako kazuju bajke i basne, priklanjaju jačim životinjama tražeći u njima zaštitnike. Dovoljno su inteligentni da shvate kako će tako mali teško preživjeti pa im je često potrebna podrška nekog Lava ili barem omanje Zmije koja je (još) premalena da ih pojede. Lava i Zmiju naravno uopće ne zanimaju miševi kako takvi, ali imati miša u pričuvi, može biti korisno. Dok Lav čini neke revolucionarno velike i sudbonosne korake, miš će u miru božjem grickati sve ono što ostaje iza njega, pospremati Lavlji nered, pritom se ne zaboravljajući popeti na tron pobjednika na kojem Lav sjedi. Nitko ga neće primijetiti, ali taj osjećaj, kada je barem tako nevidljiv ravnopravan s Lavom, ono je što miša pokreće, motivira i održava na životu…. sve do nekog sljedećeg miša.

Ostavljeni Regoc

Ne znam na koji način obzirno priopćiti ono što ću sada napisati pa neću previše okolišati. Mislim da je Kosjenka napustila Regoča! Znam, netko će se sada zlurado prisjetiti epizode u kojoj sam bezrazložno pokapala Babu jednom mjesečno,a i češće, i to mi nabiti na nos. Priznajem, ponekad sam sklona dizati bezrazložnu paniku, pokopavati žive i rastavljati vjenčane, upravo zato i nisam željela istrčati s nekim ishitrenim zaključkom pa sam čekala danima, pisala o Lakiju kako bih na taj način umirila sebe i odagnala misli s očiglednog. Pritom sam ipak jednim uhom osluškivala zvukove sa stubišta, a i nije mi bilo teško u nekoliko navrata odšetati do špijunke. Ono što sam čula i vidjela, bili su teški Regočevi koraci koji dolaze, otključavaju vrata i nestaju iza njih.

Dobro, pomislim, možda je žena na službenom putu pa će Regoču dobro doći nekoliko dana odmora. S druge strane, svaki će normalan muškarac iskoristiti odsustvo žene i barem jednu noć  zalomiti, protulumariti, prisjećajući se bezbrižnih dana svoje mladosti. Ali ne i Regoč.

S druge strane, nestali su Panduri i Jadranka. Da je neko drugo doba godine, bez oklijevanja bih pomislila kako su otišli na kolektivni godišnji odmor, ali 11-ti je mjesec, a to je mjesec u kojem valjda nitko na svijetu ne koristi godišnji odmor, osim ako baš nije prisiljen.

Crv sumnje da je nešto otišlo po zlu, rodio se onog trenutka kada sam ugledala Regoča s jednim djetetom. U tom sam trenutku odahnula i prekorila se zbog kronične paranoje. Dakle, tu su, tihi ali ponovno prisutni. Sve bi bilo dobro da se Regoč nije počeo stalno pojavljivati s tim jednim djetetom, tada sam shvatila, da osim što nema Pandurove djece, nema ni njegove preostale djece. Već tada sam mogućnost da ih je Kosjenka uzela sa sobom na službeni put, odbacila. Osim toga i to jedno dijete nestaje pa se sutradan vrati ono drugo i tako unedogled. Imam osjećaj da mu Kosjenka povremeno posuđuje djecu, ravnomjerno raspodijelivši njihove dolaske. Tješim se kako je riječ samo o kraćoj bračnoj krizi, kako će Kosjenka spoznati da je pogriješila napustivši Regoča i vratiti se u ovu našu idilu. Osim toga, ako joj ne fali Regoč, onda joj sigurno fale Jadranka i gospođa Pandur… pa bile su kao jedno biće. Još neki dan im je pekla kolače, a sada ovo! Da se Regoč pravovremeno potrudio i uspostavio s nekim susjedima svojega kata prisniji odnos, rado bih mu pripomogla korisnim i mudrim ženskim savjetom. Ne znam bi li imao kakve koristi savjetovati se kod mladog Starčića, ali vjerujem da bi i kod njega naišao na toplu ruku dobrodošlice.

Palo mi je na pamet kako su Jadranka i žena Pandur nahuškale Kosjenku protiv Regoča jer žene su sklone u rukavicama huškati svoje prijateljice protiv vlastitih muževa. Nije da ti muževi to nisu ponekad zaslužili, ali intuitivno znam da je Regoč nedužan u ovoj priči.   Što god učinio, unaprijed mu opraštam samo zato je živi okružen hrpom svoje i tuđe djece, gleda polugolog Pandura na balkonu, sluša Jadrankina vrištanja na mobitel,udiše njezin smrad iz neposredne blizine, hini sreću prilikom jednomjesečnih posjeta Radosnog i ostaje uspravan.

U svakom slučaju, prijateljice su se očito solidarizirale s Kosjenkom i ignoriraju Regoča. Tipična ženska posla. Sad se Pandur sigurno mora potajice družiti s Regočem (zato i nema glasnog tulumarenja do jutra) kako ne bi na sebe svrnuo ženin bijes. Sastaju se poput tajnih ljubavnika, negdje na osami, u malom crvenom autu pijuckaju i razgovaraju o životnim problemima, ženama i njihovoj prevrtljivosti. Pandur pritom nimalo ne štedi svoju ženu, štoviše, daje Regoču korisne savjete kako vratiti Kosjenku, a ne ispasti mekušac. Pandur sve zna. Za njega su odnosi muškarca i žene izlizana knjiga. Pandur je generalno izvor svakog znanja. Umjesto njega, njegov pogled govori. Gledala sam ga jednom kako komunicira s djecom. Koristi uglavnom besubjektne rečenice, kratko i brzo trza glavom i još brže okreće očima u istom smjeru. Djeca razumiju svaki Pandurov mig i izvršavaju njegove zapovijedi bespogovorno.

Život i posao su ga naučili kako od previše priče nema ni previše koristi, zato je Pandur svaki svoj pokret pretvorio u obavijest. Osim toga, Pandur radi u zatvoru. Mislim da je to idealno radno mjesto za Pandura. Ne znam je li to Pandurov životni odabir ili je taj posao nekako dovabio Pandura u svoje okrilje, ali Pandur obožava svoj posao i posao obožava njega? Taj njegov životni poziv, Regoču je dovoljan da mu se slijepo pokorava i sluša njegove savjete jer ono što Pandur zna i što je spreman podijeliti s njim, prilika je koja se ne propušta. Zato je Pandur tip vođe, predvodnika i ako itko vrati Kosjenku na pravi put bit će to Pandur, koji sigurnom rukom vodi Regoča kroz zablude braka i onoga što on sa sobom donosi.

Uzdam se u Pandurovu mudrost i znanje jer to je ono što je Regoču sada najpotrebnije. Ustvari, mislim da bi svaki muškarac kraj sebe trebao imati svog, vlastitog Pandura.

Zenskar Laki, nogomet, automobili i obozavateljice

Već duži niz godina časopis „Jezik“ organizira natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ.  Prvo se mjesto nagrađuje nemalim iznosom od 5000 kn, drugo iznosi 3000 kn, a treće (samo)1500 kn. Čitavu se godinu spremam poslati neku od svojih riječi koje smišljam i pomno zapisujem, ali obično se sjetim prijaviti prekasno, tj. onda kada je natječaj zatvoren. Nije da svojim doprinosom želim obogatiti fond riječi materinskog mi jezika, ionako mislim da ih je previše suludih našlo svoje mjesto u njemu, vodim se sasvim prizemnim stvarima, novčanim iznosom koji uopće nije zanemariv.

Osim toga, već godinama smišljam naziv jednome pojmu za koji, kako smatram, nema adekvatnog izraza u našem jeziku. Jezičari su inače jako temeljiti i savjesni ljudi, ništa im ne promiče i malošto prepuštaju slučaju, ali mislim da im se ovdje potkrao jedan, sada već teško popravljiv propust. Ne mogu ih kriviti zbog toga i sama sam zatečena novonastalom situacijom i uz sav trud ne mogu smisliti riječ koja našem jeziku tako nasušno treba.

Naime, u zadnjih je 20-tak godina postalo jako moderno razvoditi se, napuštati ili biti napušten od svojih životnih partnera. Tko je za to kriv, potpuno je nevažno, a i nije predmet jezičnoga proučavanja. Samci su se odjednom našli u jednoj vrlo škakljivoj situaciji, morali su hitno pronaći novog životnog partnera i krenuti ispočetka.  Nikome više nije do braka, ljudi su se već jednom ili dvaput opekli i svi žive u nekakvim, popularno rečeno, divljim zajednicama.

E sad dolazimo do bitnog. Malo tko je nakon jednog ili dva propala braka u cvijetu mladosti, sve su to već zreli ljudi, a odjednom se nalaze u situaciji kako nekome moraju priopćiti da su u vezi i imaju dečka ili curu. Najbolji je primjer pokojna Baba koja je u svojim 70-tim imala Dečka. Doduše je ne znam je li ga ona nazivala nekim drukčijim, prikladnijim imenom, ali za mene će on uvijek ostati Dečko i to Dečko Udovac.

Dakle, nalazimo se u srednjim, navodno najboljim godinama, nemamo supruga, muža, ali imamo nekoga uz sebe. Meni je zaista neugodno kada moram reći ženi u dućanu, kako će moj dečko navratiti kasnije i pokupiti to što sam kupila jer mi je teško samoj nositi. Sadržaj rečenice potpuno gubi smisao, prodavačica zaboravlja da sam uopće nešto kupila i da bi to nešto trebalo spremiti na sigurno i jedino što  u toj obavijesti čuje je:Dečko! Ona ima dečka!! Kupila je u mom dućanu samo zato da bi to naglasila! Kuja bahata!

Znam i sama, zvuči prepotentno i smatram prodavačici bitnim naglasiti kako to nije dečko od nekih 20-tak godina, nego ozbiljan čovjek mojih godina, ali osjećam se jadno jer prodavačicu uopće ne zanimaju detalji iz mog privatnog života dok me čudno odmjerava.

Ponekad lažem kako bih izbjegla ovu po mene mučnu situaciju pa kažem: Muž će navratiti kasnije…. To prodavačici uopće nije sumnjivo, ali ja se osjećam kao dno lažljivog dna i očekujem kako će svakog trenutka skočiti preko pulta, unijeti mi se u lice i vrisnuti: Lažljivice malograđanska, ti uopće nemaš muža, idi pa pričaj te svoje laži  nekom drugom, a ne meni koja krvavo zarađujem svoju plaću!

Dakle još jedan Sofijin izbor moga života: lagati i gaditi se sebi ili reći istinu i ispasti kupac koji daje višak nepotrebnih informacija?

Na koncu mi je najlakše uopće ne spominjati ništa već sve u životu raditi sama, tako da taj dečko zaista gubi smisao svoga postojanja, kako teoretski tako i praktično.

Nadalje, riječ dečko u svakodnevnoj komunikaciji, ne daje nikakvu dodatnu informaciju, ovlaš ga spomenuvši, pažljivom slušatelju  nije jasno je li riječ o ozbiljnoj vezi, živite li u istom prostoru, imate li zajedničku ili svatko svoju djecu. Apsolutno ništa. To je jedan suludo šturi podatak smišljen kako bi obezglavio sugovornika. Netko će reći da nije potrebno nazivati ga dečkom kada postoje mnogi drugi izrazi. Koji točno? Nevjenčani suprug? Partner? Zaručnik? Životni suputnik ? Muškarac života? Intimni prijatelj? …  Zaista se teško odlučiti koji je izraz neprikladniji i nesuvisliji  pa na kraju ispada kako je dečko, koliko god to loše zvučalo, ipak najbolji izbor.

S druge strane, mogla bih ga jednostavno nazvati imenom ili koristiti ličnu zamjenicu kada ga već spominjem, ali to se samo na prvi pogled čini jednostavnim. Prodavačici u dućanu to ime ne znači ništa, dakle u tom je kontekstu beskorisno, poznanicima koje rijetko viđam pa ne znaju za neke promjene u mom životu također i onda ponovno dolazim na isto, moram objasniti koja je funkcija tog imena u mom životu i vraćam se na početak. Dakle korištenje imena korisno je samo u društvu bliskih osoba, ali njima ionako nije potrebno dodatno objašnjenje.

I tako ja godinama smišljam hrvatsku novotvorenicu za osobu s kojom živim, namjeravam bez ikakvog plana živjeti i dalje s kojom se pojavljujem u društvu i koja mi služi kao posljednji štit obrane od nasrtljivih obožavatelja koji polako nestaju, ali i kao siguran dokaz kako sam eto, usprkos godinama i svom zlu koje me zadesilo, bila u stanju naći dečka. Znači dečko je vrlo koristan kao izraz i sadržaj, ali definitivno nešto s izrazom ne štima.

To me muči već godina i nadam se da ću jednom smisliti prikladan naziv za osobu koja spava do mene. Na koncu, uspjeli su smisliti ime ležećem policajcu i nazvati ga uspornikom pa ne vidim razloga zbog čega dečko ne bi imao jednak tretman.

Ne bih željela da netko stekne dojam kako sam kritična isključivo prema onima koje gledam kroz špijunku, ovog ću puta bez svake subjektivnosti zaviriti u vlastita četiri zida i riskirati prekid bilo kakve komunikacije s mojom malenkošću.

Dakle, moj dečko, nazovimo ga Laki, nekad je bio ženskar. Mene to naravno uopće ne smeta jer me neka sila svevišnja lišila ljubomore i tako učinila dosadno racionalnom i neemotivnom osobom. Poznate su mi njegove putešestvije još iz srednjoškolskih dana, neke su gotovo postale urbane legende. Iako se znamo već besraman broj godina, životni putovi su nam se prepreli tek u ovoj sada, ocvaloj životnoj dobi. Pritom ne mislim da riječ ocvalo ima ikakve veze sa mnom. Kako, zašto, kada i gdje je sve počelo, uopće nije bitno, a i pomalo je dosadno, pogotovo meni koja sam sve to već jednom proživjela, tako da ću poštedjeti samu sebe evociranja uspomena koje bi me mogle dovesti u neko romantično pa samim tim neracionalno stanje.

Dakle, iako je Laki nekada bio ženskar s vremenom se opametio i postao vjeran. To ne znači da i u novije vrijeme nije znao ponekad skrenuti s puta, ali zaista sve rjeđe i opravdanije, na primjer kada je naletio na mene sasvim slučajno na jednoj sasvim slučajnoj utakmici na kojoj sam se sasvim slučajno našla pa je prekinuo u jednom danu trogodišnji zavjet vjernosti, ali kako sam ja u pitanju, može mu se tolerirati.  Znači u posljednjih 6-7 godina to je jedini Lakijev preljub za kojeg znam, ali iz gore navedenih razloga sasvim prihvatljiv i razuman.

Ne znam je li vam poznat mentalni sklop bivših ženskara, ali meni jest pa ću ga rado podijeliti. Dakle oni su nenametljivi i njihovo je oružje nevinost i naivnost. Pritom su naravno zgodni ili ako slučajno to nisu, onda barem imaju ono nešto u svom fizičkom izgledu na što žene padaju. Pravi ženskar nikada nije nasrtljiv ni naporan. On čeka i nigdje mu se ne žuri, a pritom vreba. To nikako ne znači da tijekom vrebanje apstinira, nikako, pravi ženskar uvijek ima nešto što nije za pokazivanje, ali je na raspolaganju.

Pravi ženskar, osim toga, nije pretjerano pričljiv, ako je nekada i bio,  godinama je radio na sebi i potpuno minimalizirao svoj govorni izričaj. Kao prvo, zato jer vrlo dobro zna da žene ne vole lajave muškarce, kada im je do brbljanja to čine sa svojim prijateljicama, a kao drugo, lajavi su muškarci skloni prepričavanju svojih pustolovina, a ako žene nešto mrze, onda su to muškarci koji se kite njihovim perjem.

Pravi ženskar, kao što sam već spomenula, djeluje   potpuno nevino i naivno. U razgovoru s njim, ono malo što ćete na jedvite jade izvući  jest spoznaja kako on o ženama zapravo nema pojma i kako je pravim čudom, tako zgodan, do dana današnjeg ostao netaknut. Ne postoji za žene afrodizijak jači od ovoga. To je ključ njegova uspjeha, potreba žene da bude prva i oblikuje svog muškarca i na taj način ostavi neizbrisiv trag svim ženama koje će doći poslije nje. A ženskar to nudi na pladnju. Oblikuj me, nauči me, shvati me i zauvijek ću biti tvoj!

Naravno, iskusnijem bi ženskom oku to trebalo biti jasno, ali i one najmudrije su ponekad slijepe kada se nađu u kandžama ženskara i misle kako su baš one te koje će ga staviti na uzicu. Nadalje, žene su sklone jako puno pričati pa će tako prilikom susreta sa ženskarom, otračati sve svoje prijateljice, njihove dečke ili muževe prepričavajući ženskaru njihove opačine. Mudri ženskar se tome neće prestati čuditi i na taj način stvoriti dojam o sebi kako o svijetu i životu ne zna ništa tj kako ga život nije pokvario, izdegenerirao i od njega stvorio moralnu mušku nakazu. U tom trenutku je njegova žrtva koja naivno misli kako vlada situacijom, pripremljena, začinjena, nauljena i spremna za ražanj. To je u kratko modus operandi jednog ženskara, a kako ga zadržati, to je već sasvim drugi problem. Kao prvo, ne znam tko normalan ovo želi zadržati, ali kako smo mi žene sklone samoranjavanju, često ulijećemo u ovu zamku i patimo. Ako je neka već toliko uporna i željna  ženskara po svaku cijenu, moja je preporuka sačekati 10-20 godina da ženskar ostari, poružni, financijski propadne, nareda nekoliko djece za koju mora plaćati alimentaciju i onda je lak plijen.

Bilo kako bilo ja sam svog bivšeg ženskara dobila i sad ga imam. Činjenica je  da njegov šarm i dan danas  funkcionira izvrsno, uvijek me uspije dobiti onim svojim pokvareno-naivno-dječački-zavodljivim smješkom, koliko god ljuta i neraspoložena bila. Samo se nasmije, a ja pomislim : Bože hvala ti, čime sam ovo zaslužila?

Da, to je to njihovo oružje na koje nemamo protuoružje, ali valjda to ovu borbu i čini još uvijek zanimljivom.

Laki ne zna da ja znam sve o njemu, tj. sve o taktikama i strategijama kojima raspolaže. Prvenstveno zato jer se ja cijeli život služim istim taktikama, na jednu od njih se i sam upecao. Laki također ne zna što su sve žene kadre učiniti kako bi došle do onoga što žele. Npr. žene su u stanju pratiti nogomet ili neke manje popularne sportove ako se od njih to zahtijeva, odlaziti na nogometne utakmice i praviti se kako su u transu zbog ljepote igre, a zapravo nemati pojma koliko igrača ima jedna momčad i čemu služe oni ljudi u crnom koji trčkaraju skupa s igračima po terenu. Ja sam npr., kada sam počela pratiti nogomet, a to je bilo davno (oduvijek sam voljela ulagati u svoje znanje i budućnost), bila sva izvan sebe zbog Darija Šimića koji je požutio. Naime, mislila sam da je riječ o hepatitisu i da mu nema spasa, barem što se tog svjetskog prvenstva tiče. Tijekom tog istog prvenstva, nisam se prestajala čuditi zašto spiker panično vrišti kada se naši igrači približavaju našem golu, ne znajući pritom da  golmani nakon prvog poluvremena zamjenjuju golove. Ali sve je to nevažno jer je moj interes za ljepotu igre bio neupitan pa je neznanje ostalo u drugom planu.

Godinama sam se izvještila, informirala i sada mogu sasvim ravnopravno pratiti sve utakmice domaće i europske lige,sva moguća prvenstva,  rame uz rame s polupijanim,euforičnim,odjevenim u kockasto navijačem, ispred dućana s ogromnom, za tu prigodu iznajmljenom, plazmom.

Ono što Laki također ne zna jest činjenica da žene ne zanimaju automobili. Sasvim im je svejedno kakva je snaga motora njihovog ljubimca, imaju li dovoljno vode za brisače, koliko goriva stane u njihov rezervoar, jesu li im gume ćelave ili nisu, što su to zimske, a što ljetne gume, imaju li ulja i čemu ulje uopće služi, jesu li im gume ispumpane ili ne, imaju li rezervnu gume i gdje se ona uopće nalazi, što je to dizalica i na koji način promijeniti gumu….

Ja npr. nisam u životu promijenila gumu i mislim da nikada neću. Jednom, kada dođem u situaciju da moram sama mijenjati gume, prestat ću  voziti  i kupit ću pokaznu kartu. Sve što moram znati o autu je datum kada ga moram osigurati i ići na tehnički pregled. Kada odlazim na tehnički, ne provjeravam rade li svjetla i žmigavci, ima li vode za brisače, to je za mene nešto nebitno. Tako sam prilikom zadnjeg odlaska ostala u čudu kada mi je dragi gospodin s tehničkog pregleda rekao kako nemam ni kapi te čudne vode za brisače i kako mi ne radi jedno svjetlo. Kako su muškarci koji tamo rade iz nekog razloga blagi prema ženama koje same dolaze na pregled vozila, čovjek se odjednom pretvorio u automehaničara i na zaprepaštenje svih onih muškarčina koje su čekale u redu iza mene, promijenio svjetlo i dolio vodu. Eto,zato nekako mislim da više od ovoga i ne moram znati.

Kada bih recimo imala u planu zavesti tipa s tehničkog, pripremala bih se godinu dana za taj pothvat, naučila sve o kubikaži, vrstama guma, prednostima i nedostacima mog vozila i eto teme za razgovor dok čovjek s tehničkog, zabijen u onu rupu, proučava utrobu mog automobila. Svakako ne bih došla nespremna s neispravnim autom.

S obzirom da sam Lakija već zavela, ne moram hiniti kako me zanimaju automobili, osim toga on zna da o tome nemam pojma i ispala bih smiješna u njegovim očima kada bih pokazala nekakav interes.

Bez obzira što je Laki zauzet i što to već dugo nije tajna, ima on svoj klub obožavateljica. Najraširenija skupina su  prodavačice po dućanima. Fascinantno je s Lakijem ići u kupovinu. To je čudo koliko ga te žene vole, ubijaju se od želje da mu sve objasne, pokažu i na sebi svojstven način interpretiraju. Laki pritom ima facu koker-španijela i nevinim očima pažljivo sluša prodavačicu, iskazujući joj divljenje zbog poznavanja materije. Ja sam za to vrijeme na sigurnoj udaljenosti i pravim se da Lakija ne poznajem, kao prvo zato jer mi je dosadan razgovor njega i prodavačice, a kao drugo jer znam da bi je moje prisustvo otjeralo i da ne bi dobili sve informacije zbog kojih smo došli.

Druga kategorija Lakijevih obožavateljica su mame. Moram napomenuti da su mu nešto sklonije one rastavljene od onih oženjenih mama, ali i među ovim posljednjim bi se našla poneka. Mame su, naime, navijačice svoje djece u nogometnom klubu u kojem Laki provodi sve svoje slobodno vrijeme. To i jest nogometni klub za djecu,a klub, osim što postoji zbog djece i njihova zdravlja te održavanja kondicije, postoji i zbog mama. Jednom sam i sama bila mama djeteta koje je na silu moralo igrati nogomet. Srećom po moje zdravlje, ta je epizoda kratko trajala. Nije da imam nešto protiv tih mama, ali to je za mene previše. Te mame su jednostavno manične, histerične i potpuno predane sportu svoga djeteta. Odrasle na američkim filmovima iste tematike, u skupinama dolaze na nogometne utakmice, naoružane navijačkim rekvizitima, s hranom pripravljenom za grickanje tijekom utakmice, sendvičima za okrepu prije i nakon sportskog ogleda. Poznaju se međusobno i kao sestre su. Znaju sve jedna o drugoj, a dijete svojih prijateljica poznaju gotovo kao svoje. Bilo kakav razgovor izvan područja usko vezanog uz sportske aktivnosti svoje djece, ne dolazi u obzir. Znaju napamet rezultate svih utakmica, redoslijed momčadi u svim skupinama, ustvari teško mi je smisliti što uopće ne znaju o ovoj problematici. Tijekom utakmice su na vrhuncu mahnitosti, gluhe i slijepe za sve ostalo, potpuno uvjerene kako je baš njihovo dijete budući Messi ili Ibrahimović.

Tek nakon utakmice počinje ono pravo, druženje! O obližnjoj kafani sada se žučno raspravlja o rezultatu, propuštenim ili iskorištenim prilikama. Sada se već može načeti neka tema koja izlazi izvan granica ovog područja, ali oprezno, samo pod uvjetom da ste dokazana i provjerena mama. Da, to su Lakijeve obožavateljice, ali tome se uopće ne čudim. Kao i s prodavačicama, Laki ima beskrajno strpljenja za njihove priče i potpuno je predan slušač svake mame ponaosob. Neke od njih shvaćaju da od nabacivanja Lakiju nikakve koristi, a neke se zanesu onim Lakijevim opjevanim smiješkom i padnu na jadnu, ofucanu foru staru koliko i čovječanstvo. Pritom izvlače iz rukava sve svoje znanje o nogometu (doduše one ga doista imaju) i znanje o automobilskoj industriji (to doduše nemaju, ali misle da je Laki naivac i to ne zna).

Kada mu onako usput, spomenem sve ovo, Laki je potpuno šokiran. Gleda me djetinje razrogačenih očiju, ne vjerujući onome što čuje. Jedan neiskusan ženskar na ovom bi testu odmah pao. Krenuo bi se svađati, istjerivati pravdu, dokazivati nevinost, ali ne i iskusni Laki. On se samo čudi, gleda u nevjerici, kao da se tek sada, u svojim poznim godinama, po prvi put susreće s pojmom i karakterom ženskoga roda.

Kako sam po prirodi dobra, ostavljam ga da skupa s mamama  vjeruje kako me nadmudrio i uvjerio u svoju nedužnost. Osim što misli kako je uvjerio mene, Laki je uvjerio sebe u vlastitu nevinost, a  za ljude poput Lakija varati je glagol koji podrazumijeva prilično stvarnu i konkretnu radnju, dok je flert apstraktna imenica, rastezljiva i nedokaziva.

Grottina nepodnosljiva lakoca postojanja

Znam, skeptici spekuliraju kako su Regoči kupili stan Radosnog, ali su u krivu. Potpuno sam sigurna kako Radosni nikada, baš nikada neće prodati taj stan. On mu je vječiti izvor zarade i sredstvo za ugnjetavanje mene pa ne vidim razloga zbog čega bi jednu takvu dragocjenost ispustio iz ruku. Ono što je puno logičnije je to da je Radosni obavio  svoj svakomjesečni posjet i vidio kako njegov stan gubi na svojoj općepooznatoj dražesti. Naime, Regoči su posljednja tri dana utihnuli, nestali, umrli. Ne postoje. Viđam ih, ali ne čujem. Čak se ni djeca ne oglašavaju, ne voze liftom i ne izlaze po stotinu puta iz stana u stan uz poznate krikove. Mislim da se dogodilo nešto strašno i presudno u obiteli Regoč. Ne znam je li Radosni tome kumovao, ali netko jest. Bit će da se neki zlonamjerni, nervozni susjed požalio ili Regoču osobno ili im je to priopćio putem Radosnog što je puno gora varijanta. Tu i tamo čujem neki prigušeni, ljudski zvuk s hodnika, nešto poput onih uobičajenih zvukova koje proizvode ljudi koji žive na ovakvim mjestima i to je sve.

Postoji još jedna mogućnost, iako se o njoj bojim razmišljati. Netko iz Klana ima pristup internetu. Ili netko tko poznaje Klan ima pristup internetu i Klan se odjednom našao u situaciji u kojoj može čitati o svojim dogodovštinama. Ne ponašaju se više normalno, sada su poput Don Quijotea i Sancha Panse u drugom dijelu romana kada odlaze u nove pustolovine, znajući da su opjevani i slavni likovi iz romana. Ne bojim se ja srdžbe Regočeve, ono što me straši je neprirodnost njihovih daljnjih postupaka što nikako nije dobro za razvoj priče. Ali s druge strane, budimo realni. Koliko ljudi poput njih mogu glumiti? Tjedan-dva najviše,  dok se ne opuste i postanu opet dobri, stari, nepodnošljivi susjedi.

Ima još jedna novost. Pandur je po tisućiti put kupio auto. Nije da pratim njegove prodaje i kupovine automobila jer to je naprosto nemoguće, ali ono što je uistinu nemoguće,  je ne zamijetiti parkiran auto na mjestu na kojem je parkiranje strogo zabranjeno, a to je ulaz u zgradu. Također, nemoguće je ne zamijetiti nonšalantno prebačenu uniformu preko sjedala suvozača  na kojoj piše Pravosudna policija. Kao slučajno je stavljena baš tamo, potpuno je prirodno držati takvo što na istaknutom mjestu u autu, da nekome nedajbože ne padne na pamet zvati odgovorne službe koje bi upozorili na ove sitne, ali stalne prekršaje.

Pandur inače voli goleme i prostrane aute, one koji zauzimaju barem dva parkirna mjesta koja to uopće nisu. Kada nabavi novi automobil, potpuno mu se predaje. Kao prvo, mora ga 24 sata imati na oku, to je i razlog njegova parkiranja pred ulazom. Naime, to je idealno mjesto iz Pandurove pozicije, za nadziranje svakog sumnjivog kretanja oko svoga vozila. Osim toga,može ga sa svog balkona tu i tamo pljusnuti vodom, kako bi uvijek bio čist, barem izvana. Što se tiče unutarnjeg čišćenja, Pandur obično provede cijeli dan čisteći, uređujući i glancajući auto, kiteći ga pritom raznim ukrasima, jastučićima, plišanim igračkama, svim mogućim naljepnicama koje je policija ikada dala izraditi, mirisnim borovima i naravno dijelovima svoje uniforme. U tom velikom spremanju učestvuju svi, cijela obitelj Pandur. I nitko ne stoji besposlen. Dječica donose i odnose posude s čistom i prljavom vodom, supruga Pandur zadužena je za onaj konačni sjaj plastičnih i uočljivih dijelova automobila. Pandur se kao i svaki normalan muškarac, ne zamara  takvim tričarijama, on znalački proučava motor automobila, vrti glavom, udubljuje se i nestaje u haubi, ponekad pozove još nekog znalaca sličnoga sebi pa zajednički promišljaju o tome je li i ovoga puta izabrao najbolje što se na tržištu automobila nudi.

Prvih dana gotovo ne izlaze iz auta. Odlaze u stan samo prespavati. Jedu kraj auta i zajednički ga čuvaju. Nakon nekoliko dana, kada popusti prvobitna uzbuđenost zbog novoga, vozikaju se samo supružnici. Nedugo poslije, za volanom je isključivo Pandur, kršeći svojim dolascima i odlascima ograničenja brzine dopuštena samo na autocestama. Pretpostavljam kako  zbog ovog posljednjeg, auto nakon nekog vremena nestane. Zaključujem da auto pripada prošlosti jer se ponovno svi voze autobusom i život se vraća u kolotečinu.

Napomenula sam već kako Pandur voli veličinu. Ovoga je puta napravio presedan. Kupio je mali, gradski auto, crvene boji. Ni jedno ni drugo ne uklapa se u Pandurov mentalni sklop. Da nije bilo uniforme na sjedalu, ne bih niti obratila pažnju kako opet imaju prinovu u obitelji. Čudi me jedino što sve skupa nisu proslavili s Regočima ili možda jesu, ali tiho i dostojanstveno s obzirom na napetu situaciju s Radosnim za koju krivim isključivo Regoče, nipošto Radosnog.

Imam neki osjećaj da Pandur neće voljeti ovaj novi auto i da neće biti duga vijeka. Nadaleko je bila uočljiva ona kemija koju je imao u odnosima s prethodnim automobilima, mislim da sada te kemije jednostavno nema. Osim toga, imam osjećaj da je Pandur kupovinom malog, crvenog, napravio još jedan presedan. Udovoljio svojoj ženi. Mi žene volimo male aute. Nisu komplicirani, sve je nadohvat ruke, s njima je lako upravljati i još ih lakše parkirati. Osim toga, lijepi su, ljepši od onih velikih, kasuna kojima ne vidiš ni zadnji ni prednji dio pa moraš uključiti sav svoj ženski osjećaj za orijentaciju kako bi se parkirao bez većih posljedica. Doduše, nikada nisam vidjela gospođu Pandur za volanom. Osim ponekad s krpicom u ruci, ali tada su ključevi automobila bili na sigurnoj udaljenosti od brave. Dakle kupovina ovog auta nije bila ništa do hir Pandurove supruge i imam osjećaj da bi joj se to lako moglo obiti o glavu. Sasvim je jasno da će Pandur kriviti nju čim nešto s autom pođe po zlu,a znajući Pandurovu narav i sklonost brzinama, poći će vrlo brzo. U svakom slučaju, sama  je kriva, to je kako moje, tako i Pandurovo mišljenje.

Ono o čemu  sam danas namjeravala pisati su Grotte. Priča o Panduru i Regočima, uvijek me skrene sa zacrtana puta pa zabrazdim u potpuno krivom smjeru.

Dakle Grotte su jedna skromna obitelj koja živi točno ispod mene, dijelimo identičan prostor, naravno samo što se kvadrature tiče. Grotte su nekad živjele u četveročlanoj zajednici, ali ono dvoje potomaka koje su imali, poženili su se i nestali s naših prostora. Sada su Grotte ostale same.

Grotte su jako upečatljiv par. Izgledaju poput brata i sestre i čitav im se život da pročitati na asketskim licima. Djeluju pomalo gorštački. Sirovo i surovo, bez puno riječi, uglavnom komuniciraju mimikom. Prepoznatljive su po svojoj osebujnoj odjeći. Naime jako vole nositi sjajne trenirke. Što sjajnije to bolje. Donji dio trenirke je neizostavan komad njihovog outfita dok odabir gornjih dijelova ponekad varira i oscilira. Grotte vjeruju kako trenirka paša uz apsolutno sve. Uz sakoe, ručno pletene majice, kanotjere (op. a. potkošulje), golo tijelo kada je riječ o muškarcu , sintetičke košulje, karirane košulje, bilo kakve košulje….jednostavno sve što postoji. Ipak, najviše vole kombinirati gornji i donji dio trenirke. Tu ne mogu previše pogriješiti, sjaj uvijek ide sa sjajem. Ono što tu pomalo dosadnu kombinaciju uzdiže na neku novu razinu, jest odabir cipela. Grotte ne vole cipela, pobornici su papuča. I to otvorenih papuča u kojima nožni prsti i pete dišu. Kako se papuče nose tijekom cijele godine, Grotte redovito nose čarape, najdraže su im bijele, frotirske, a koliko znam i najzdravije za higijenu stopala. Tako papuče s čarapama i sve to u kompletu sa sjajnom trenirkom, jednostavno Grotte izbacuju iz svijeta običnih, neuočljivih, malih ljudi.

 

Kada sam se doselila, Grotte su, uz Starčiće bili prvi susjedi s kojima sam uspostavila komunikaciju, naravno protiv svoje volje. Da bih pojasnila razloge jedne neugodne epizode između mene i Grotta, trebala bih ukratko opisati naše stanove. Osim nekoliko soba, imamo veliki hodnik. Potpuno beskoristan. Doduše, Regoči bi taj hodnik prenamijenili u mini košarkaško igralište, ali nemaju Regoči tu privilegiju živjeti u stanu s besmislenim hodnikom. Kod onih nemaštovitih stanara, hodnik zjapi prazan, ima funkciju hodnika, što znači da sadrži nekakvu vješalicu i stolić za odlaganje ključeva. Kod nas nešto maštovitijih stanara, hodnik ima funkciju radne sobe, odnosno mjesta na koje možemo utrpati svu onu hrpu knjižurina koje smo kupovali tijekom života,a sada nam u eri interneta ne služe ničem, ali ih je lijepo vidjeti, nekako intelektualno.

Oni izrazito maštoviti, poput Grotta, domislili su se nečem revolucionarnom i nesvakidašnjem i pretvorili beskorisni hodnik bez prozora i ikakvog direktnog dotoka zraka, u kuhinju. Usput su srušili špajzu (op. a. smočnicu) kako bi beskorisni hodnik bio još veći. Kako je u špajzi ventilacijski otvor, jer ni špajza nema prozora pa joj treba malo podrumskog zraka, Grotte su došle na genijalnu ideju i taj otvor iskoristile za napu. Time su jednim udarcem ubile nekoliko muha. Dobili su dvije sobe i dnevni boravak, uništili besmislenost hodnika i dobili oveliku kuhinju, doduše bez prozora i špajze, ali s ventilacijskim otvorom koji ispuhuje zrak metar od uzglavlja kreveta na kojem spavam. Istina, otvaranjem Grottinih ulaznih vrata, usputni je prolaznik mogao ne samo onjušiti ono što Grotte tog dana kuhaju već  iz prve ruke vidjeti kako im ručak izgleda. Malo nezgodno, zakoračiti u stan i odmah se naći među padelama (op.a zdjelama, loncima). Ali i tome su Grotte doskočile, kod ulaznih su vrata stavile mini šankić na kojem dominira starinski telefon, onakav isti, samo plastični, koji je koristio Alexander Graham Bell, pa taj telefon doista odvraća pozornost znatiželjnom prolazniku od Grottinog ručka i pogled mu magnetski prikiva .

No dobro, Grotte su zaista inovatori i njihove su namjere bile najbolje, ali ono što su doista previdjeli jest to što sam ja na neki način bila svakodnevni sudionik njihova jelovnika. Znala sam što doručkuju, ručaju i večeraju. Inače volim miris čiste posteljine, čiste odjeće i čiste sebe, to je jedna od stvari koja me najviše uveseljava u životu. Leći u čist, mirisan krevet koji odiše svježinom godišnjeg doba pod čijim se suncem ili vjetrom sušila posteljina i tako zaspati. Rekla bi današnja mladež: Neprocjenjivo!

Spajanjem Grottine nape s ventilacijskim otvorom moje špajze, moja je posteljina, moja pidžama, moja odjeća, a naposljetku i ja, počela mirisati na sarme, đuveč, dinstanu kapulu, raznorazne pite zeljanice, palačinke, paprikaše i vjerojatno boršč za koji i ne znam kako miriši, ali sudeći po njegovom imenu, sigurno loše.

Najgore su bile nedjelje ujutro. Kako vikendom volim duže spavati, izležavati se do besvijesti, znajući da toga dana ne moram raditi ništa što se ne može odgoditi za sutra, prestravio bi me smrad jer to jednostavno ne mogu nazvati mirisom, koji bi se na početku polako uvlačio iz hodnika u moju sobu. Najprije bih ga osjetila u polusnu, a onda , nakon sve intenzivnijeg Grottinog dinstanja kapule, polusan se pretvarao u potpuno svjesno i budno stanje. Osjetiti miris neke prezačinjene, teške hrane koja smrdi na kuhanog prasca umrlog prirodnom smrću, nešto je najstrašnije što ljudsko biće može razbuditi.

Osim moje posteljine i kose, moja je odjeća, jer ormar nije daleko od izvora svih smradova ovoga svijeta, počela zaudarati toliko da sam ponekad imala osjećaj kako na posao odlazim u oblaku smrada hrane netom pokupljenog u nekoj tvorničkoj kantini. Uzaludna su bila moja provjetravanja, štapići egzotičnih mirisa koji su gorjeli po cijele dane, mirisne svijeće i svi mogući osvježivači zraka. Sada je to bio splet dobrih i loših mirisa, a kada se to sve skupa pomiješa, rezultat je poražavajući i poguban.

Tada sam još naivno vjerovala kako s mojim susjedima mogu uspostaviti civiliziran i ljudski kontakt. Sve do prvog susreta s muškarcem Grottom. Kao što sam veće rekla, Grotta je čovjek bez puno riječi. Iznijela sam mu svoj problem što sam obzirnije mogla, kazavši kako nije najbolja ideja spojiti se na ventilacijski otvor koji nije predviđen za kuhinjske nape. Grotta je kratko kimnuo glavom i mislila sam: Eto, slučaj je riješen, uz malo dobre volje i razgovora (doduše mog monologa) svaki se problem da izgladiti. Naravno, Grotta nije poduzeo apsolutno ništa. Štoviše, problem se proširio i na susjede iznad mene, koji su mu i sami iznijeli primjedbe slične mojima. Osim već poslovičnog klimanja glavom, Grotta je nastavio kuhati mrtve svinje i to je bilo to. Nije bilo druge, morali smo ići na više instance, a to je u našoj zgradi Kriger.

On je vlast naše zgrade, doživotni i počasni predsjednik kućnog savjeta, potpuno gluh čovjek koji bez kucanja ulazi u svaki stan u kojem se pojavi problem, viče, ne sluša jer ionako ne čuje, ne riješi problem, ali se barem trudi. Kada smo se požalili Krigeru, za divno smo čudo saznali kako je on već upoznat s Grottinom zlouporabom ventilacije u zgradi. Grotte rade frku već duži niz godina i ne obaziru se ni na kakve primjedbe, savjete, sugestije već dalje kuhaju po svom. Kriger je o svemu davno izvijestio zastupnika zgrade, tko god to  bio, ali znajući Krigerov nastup, pretpostavljam da ga nisu uzeli previše ozbiljno. Nije mi preostalo drugo, nego izboriti se sama za pobjedu mirisa nad smradom. Nakon nekoliko jalovih, očajnih i prijetećih poziva, dobila sam kakvu-takvu satisfakciju. Naime, ucijenili su Grotte. Začepite ventilacijski otvor, stavite napu s filterom ili ćemo vas tužiti. Grotta je bio bijesan. To se doduše nije dalo vidjeti tako lako. Na Grottinom se licu ne vide emocije, njegov je izraz lica kamen i leden. Ali sudeći po četiri jednostavno neproširene rečenice, zaključila sam da je poruka ipak nekako stigla do njega. Čekala sam rasplet. I doista, miris se vratio u moj dom. Moram napomenuti da ta epizoda nije bilo nimalo kratka. Sve je to trajalo nekih godinu dana i trebali su dani provjetravanja i odlazaka kemijskim čistionicama pa da zauvijek nestane smrad sarme iz mojih omiljenih kaputa.

Kako je pravda spora, ali dostižna, došao je trenutak moje osvete Grottama. Naime, pukla je neka cijev, zakopana duboko ispod mojih pločica kupaonice. Grotta mi je banuo na vrata i rekao kako ima poplavu u svojoj kupaonici. Kako bih ga tu večer umirila i priuštila mu spokojan san, zatvorila sam vodu, ali čim sam je sutradan otvorila, Grotta je opet plivao. Rekao mi je neka zovem vodoinstalatera, na što sam rekla kako sam to i planirala, što je naravno bila čista laž. Doduše jesam, ali neka slučaj s poplavom malo odstoji. Ja sam se davila, a ti se Grotta sad lijepo kupaj.

Čekala sam par dana, Grotta je redovito dolazio prijavljivati kapanje sa stropa, jednom sam prilikom čak otišla vidjeti preuveličava li on čitav slučaj, ali moram priznati da je bio prilično objektivan u dočaravanju situacije u vlastitoj kupaonici. To se čak ne bi moglo nazvati kapanjem, prije malim slapom koji je žuborio niz pločice. Kada sam procijenila da je Grotta dovoljno kažnjen, pozvala sam vodoinstalatera, ali sam ga uvjetovala. Ili će mi postaviti iste pločice ili će Grotta imati doživotni slap u kupaonici. I kako su vodoinstalateri razumni ljudi, a i poznaju narav žitelja zgrada i njihovu sklonost dobrosusjedskim odnosima, riješio je taj problem i ispoštovao moju želju. Grotti je prestalo žuboriti, a ja sam dobila nove pločice i nove fuge.  Sada smo 1:1 i vratila sam mu za sva ona mučna nedjeljna buđenja.

Grotta me od tada baš i ne voli. Uglavnom se pravi da me ne vidi kada se sretnemo u uskom prolazu na stubištu, ali ja ga potpuno razumijem. Morao je odstupiti i povući se, a za ljude poput njega to je najgore moguće rješenje. U svakom slučaju Grotte su jedni od pristojnijih susjeda. Ne pričaju puno pa se samim tim ni na što ne žale. Kao i ja, stoički podnose Krigerovu samovolju, eksperimente Radosnoga, preblizu su da bi im promjene stanara srednjega stana mogle promaći. Ali Grotte žive su svom svijetu, u svijetu nepodnošljive lakoće postojanja,drukčiji, nesalomljivi i gorštački sjajni.

Regoceve kucne majstorije

Oduvijek sam se pitala zbog čega ljudi imaju troje djece. Znam, zvuči grubo i okrutno, ali voljela bih da mi netko objasni što mu se vrti glavom u trenutku te sumanute odluke.

Prvo je dijete uvijek neplanirano, koliko god ga pomno i brižljivo planirali. Nikakav plan nas  ne može pripremiti na riganje, trudnoću, rađanje, babinje i sve što ide nakon toga. A ako nas sve navedeno nekim čudom nije dovelo pameti, trebalo bi nas dovesti  drugo dijete koje ljudi iz nekog razloga jako vole imati. To je valjda uobičajeno, dvoje djece, dali smo doprinos čovječanstvu i sad možemo mirno odživjeti ono što nam je ostalo pa umrijeti i ostaviti djeci stan neka se kolju oko njega.

Dakle prvo je dijete potpuna misterija čak i za one koji su život proveli u rađaonici slušajući tuđe muke.  Drugo je dijete dokaz kako smo svladali sve ono što nismo znali prvi put pa sada malo vježbamo i foliramo se pred onima koji se tek muče s prvim, ali treće ostaje misterija. Dalje od trećeg neću ići jer to spada u sferu mazohizma, a to mi nikad nije bilo napeto.

Dakle, ako je nešto planirano u životu, onda to sigurno mora biti treće dijete, naravno, pod uvjetom da ga imamo s istom osobom. Pa čak i ako nije tome tako, opet ćemo ga planirati, čisto zbog ono malo soli i iskustva koje sad imamo u glavi.

Ne znam, kada bi prosječan ljudski vijek bio  170 godina, tada bih još mogla shvatiti to treće dijete. Napraviš razliku od 20 godina između svakog djeteta i zaboraviš na njega, ali s obzirom na aktualni prosječni životni vijek, ta razlika je uvijek nevelika jer nema se kad.

Sve ovo skupa vodi me do Regočevih jer oni su me nagnali na ovo bogohulno razmišljanje. Prije njihovog pojavljivanja nisam razbijala glavu o tome, dobro, moram priznati, malo sam se čudila i zgražala, ali svakoj budali njezino veselje. Sad mi nije jasno što je nagnalo Regočeve da nakon prvo dvoje sjednu, popričaju i odluče: Treba nam još jedno, ovo je nekako malo!

Ista priča vrijedi i za Pandure. Sva su se ta djeca njima izdogađala u nekih 5-6 godina, ako je vjerovati mome iskusnome oku. Znam, postoje ljudi koji vole imati djecu, provoditi s njima svaki čaroban trenutak, pjevati im uspavanke i s drugim roditeljima do besvijesti razgovarati o njima. Svjesna sam da ih ima, da postoje tu negdje među nama i to pozdravljam.

Ali koji će ti klinac čopor djece koju ne vidiš jer su cijeli  dan na asfaltu ispred kuće?? Na koju urlaš kada se obezobraze i smjelo uđu u kuću nakon samo 7 sati provedenih na +40 ili – 5?A onda kada napokon uđu, zbrišeš kod susjede jer su njena negdje vani ili u tvom stanu čuvaju jedni druge. Taj dio mi je nejasan.

Iako s druge strane, jučer sam shvatila da nije loše imati troje djece. Na primjer, jučer je Regoč, iako je bila nedjelja, u cijelome svijetu općepriznat dan za odmor, pilio, bušio, turpijao, lemio, tokario, drvodjeljao, rezbario i čekićem sakatio moje bubnjiće. Kako sam granitnih živaca, nisam se previše obazirala na te zvukove, istina, u jednom sam se trenutku morala zatvoriti u najudaljeniju sobu kako bi čula svog sugovornika tijekom telefonskog razgovora, ali ionako nije bio pretjerano važan razgovor pa nisam puno propustila ne čuvši neke dijelove.  S obzirom da su se navedeni zvukovi nakon nekog vremena premjestili u stubište, morala sam provjeriti o čemu se radi. Dakle, Regoč je vršio sitnu adaptaciju stana, mislim da je lijepio pločice i istovremeno razbijao nekakav ormar, pritom skinuvši većinu unutrašnjih vrata. Sva ona silna djeca, što njegova, što Pandurova bila su zaposlena izvlačenjem nekih dijelova namještaja koja su bez imalo smisla i reda slagala pred mojim vratima. Srećom, nisam morala nigdje iz kuće jer ionako to ne bih mogla učiniti pa me sve skupa nije naročito uznemiravalo. Kosjenka nije nazočila spomenutim događanjima, pretpostavljam da se sklonila na neko sigurno i manje bučno mjesto kod neke od svojih prijateljica. Moram priznati da su djeca zaista radina i učinkovita. Ono što nije stalo na stubište, donijela su pred ulaz, naravno liftom koji je bio van pogona par sati, ali ne vidim razloga zbog kojeg bi se neki starčić nedjeljom vozikao liftom na 8.kat?

Iskreno sam se pobojala hoće li do ponedjeljka ujutro raskrčiti moj izlaz u svijet, ali srećom ovaj tjedan radim popodne pa sam time dobila na vremenu. Taman kada su maleni obavili svoj dio posla, pojavio se jedinstveni i veliki (samo u svojim mislima) Pandur. S vrata sam čula grohotan smijeh Regoča, uz poklik: Evo i tebe prijatelju!

Iz svega proizlazi da se i Pandur razumije u muške kućanske poslove ili je Regoču jednostavno trebalo društvo. Djeca su se dolaskom Pandura razbježala po raznoraznim katovima i tada je sve utihnulo. Tko bi rekao da će me pojavljivanje Pandura usrećiti jednom u životu. Nevoljko zaključujem kako ponekad nije loše imati veći broj djece, pogotovo ako uz to imaš nevjerojatnu sreću pa se doseliš u zgradu u kojoj to nije usamljen slučaj, a u kojoj istovremeno žive potpuno gluhi i tolerantni ljudi.

Ima još jedna stvar koja me kopka! Radosni! Pitam se zna li za Regočeve ideje o prenamjeni prostora? O mijenjanju pločica? O skidanju vrata? O razbijanju i demoliranju nečega? Koliko ja znam Radosnog, mislim da nema pojma. Radosni je tvrd orah, ne dopušta da mu se dira u djedovinu pa čak ako je to  zbog poboljšanja uvjeta života. Mislim da će teško podnijeti promjenu pločica, a ako Regoč misli da mu sprema iznenađenje, grdno je pogriješio.

Virkajući kroz špijunku, jučer sam vidjela još jedan nevjerojatan prizor. Mladog Starčića kako potpuno benevolentno priča s Regočem. Štoviše, tješi ga kako je neminovna takva buka kod manjih kućanskih zahvata. Mislim da je mladi Starčić potpuno poludio ili ide linijom manjeg otpora i meni prepušta čast obračuna s Regočima. Da, pala mi je na pamet ta ideja, ali trenutno nisam u konfliktnoj fazi, a i uspostavljanjem reda na svome katu uskratila bih si materijal koji me svakodnevno nadahnjuje. Tako da ću biti licemjerka kao i mladi Starčić i šutjeti. Osim toga, nisu me još dovoljno iživcirali, čekam nešto veliko i spektakularno. S druge stane, ako zaratim s Regočem, zaratila sam i s Pandurom, oni su sada kao braća, a Pandur je ipak vlast. Osim par psina, za koje on i ne zna da sam mu ih smjestila, nisam za sada ušla u otvoren sukob. Treba mi nešto jače, bolje, nešto što obećava sigurnu pobjedu,a znajući ovaj udruženi, vežički klan, sigurna sam da će mi to uskoro i pružiti.

P.S. Općepoznata naljepnica o zvonu  kojoj je posvećeno čitavo poglavlje, netragom je nestala tijekom mog odsustva. Čudno i zbunjujuće, ali o tome ću misliti sutra!

Zbunjujuci zeleni znakovi, kruzni tokovi i povratak kuci

Kada sam prije četiri dana spakirala nebrojeno puno cipela i odjeće i krenula na neki sasvim zanimljiv simpozij, jedna od  misli koja me usrećivala, bila je ta što ću barem na kratko pobjeći od kuhanja, svakodnevice i naravno, u mom životu sveprisutnih susjeda. Neopisivo me radovala ta misao čak možda i više od one kako ću se družiti s kolegama, čuti nešto novo o onome što me zanima, dolaziti na već postavljen stol i skuhan ručak. Netko će možda pomisliti kako ću sada napisati da su mi u tom blaženstvu počele nedostajati male nepodopštine mojih susjeda i pogriješit će. Nije mi nedostajalo ništa, osim možda malo sna, ali to je ionako stara vijest. Iako, moram priznati  da sam se znala uhvatiti kako usred  zanimljivog predavanja o problemu kroničnog nečitanja koje je zavladalo među mlađim generacijama, razmišljam o još neopisanim psinama mojih, tada dalekih susjeda. Ne radim to smišljeno, nipošto, misli mi jednostavno odlutaju i pokušavam se sjetiti nečeg što bi eventualno moglo biti zanimljivo.

Bilo kako bilo, kratki bijeg od stvarnosti je gotov i treba se spremiti za povratak kući. Uvijek se radujem povracima kući, doduše ne volim voziti, a pogotovo onda kad moram sama upravljam volanom.  Ovog puta, nažalost, nisam mogla izbjeći tu situaciju i našla sam se sama u bespućima Dalmacije. Nekako mislim kako bih intuitivno trebala znati voziti kroz te prostore pošto imam ponešto  opjevanih gena kamenih i moja bi me krv bez ikakvih suvremenih pomagala trebala odvesti na odredište. Što će meni GPS kad imam samu sebe.

Teško je izbrojiti koliko sam se puta, doduše kao suvozač vozikala tim krajevima i sva su mi ona mjestašca poredana uz magistralu pa i ona u unutrašnjosti jako dobro poznata. Uopće ne sumnjam u svoju sposobnost snalaženje na tim prostorima koji su se ponešto  izmijenili gradnjom svih onih mogućih cesta i autoputova. Ali ako jedan Mađar iz  Dunaujvarosi može bez problema stići do Vodica, ne vidim razloga zbog kojeg bih ja, gotovo autohtona pripadnica toga kraja, trebala imati problema.

Prije dva dana sam onako, rekreativno otišla do Šibenika. Moram priznati da put od Vodica do Šibenika nije naročito zahtjevan. Gotovo sam bez problema stigla na odredište, samo sam jednom, kod nekog ljubaznog gospodina provjerila jesam li na pravom putu. U Šibeniku sam odmah pronašla parking, prošetala gradom, kročila u katedralu i krenula istim putem natrag.

Postoji nešto što me zbunjuje u svim tim prometnim znacima. Znam da će muškom umu ovo biti vrlo teško shvatiti, ali ženski je um analitičan, ponešto kompliciraniji i sklon traženju skrivenih poruka čak i u banalnim prometnim znacima. Ja naime želim da mi se na prometnom znaku sve točno naznači uz eventualni kraći opis ispod naziva grada. Ako mi previše podataka strpaju u isti znak, a uz to stave neke besmislene sličice, kako ja mogu znati na što su oni točno mislili?

Ilustrirat ću ovo sljedećim primjerom: na istoj tabeli napisano je ime mjesta, čini mi se Čista Mala i zeleni znak za autocestu. Ako primjerice ne idem u Čistu Malu (zaista ne znam što bih tamo radila) naravno da neću skrenuti na tom mjestu, ići ću dalje, sve dok ne naiđem na znak na kojem lijepo piše Rijeka-stara cesta tj.magistrala. Dok ne vidim takav znak, ja ne skrećem.

I vraćam se ja tako  iz Šibenika i naletim na nekakav kružni tok. Nekada sam mislila da su ti kružni tokovi idealno rješenje za izbjegavanje gužve na cestama, sada mislim da su to začarani krugovi osmišljeni kako bi zbunjivali vozačice (uopće ne sumnjam kako muški rod nema nikakvih problemima s kružnim tokovima, ali pobogu, ne voze samo muškarci). Kružni tok ima tri izlaza ili ulaza, nije bitno, jedan izlaz vodi u Drniš, drugi na autocestu, treći valjda u Šibenik. Treći odmah eliminiram, na njemu se upravo nalazim. Na autocestu ne idem jer se želim vratiti istim putem kojim sam došla, a ne autocestom, dakle ostaje mi Drniš. Odlučno krenem prema Drnišu i nakon par kilometara sine mi  kako to možda  nije pravi put. A i ne vidim more nigdje u blizini. Kako sam na vrijeme spoznala pogrešku, provjeravam  za svaki slučaj kod usputnog prolaznika kojem hrvatski jezik nije materinski, ali nekim me čudom razumije, gdje se nalazim i gdje je cesta koju tražim. On mi sve fino objašnjava, ali mi se čini kako sam ja ta koja ima problema  s razumijevanjem materinskoga jezika. Ponovno se vraćam na kružni tok i opet kategorički odbijam skrenuti na autocestu, štoviše užasava me onaj zeleni znak koji me upućuje i straši jer se već vidim kako nepovratno ulazim, beskonačno vozim pa izlazim kilometrima daleko od mora, vjerojatno negdje na nekoj planini. Još jednom iskušavam jednu od ponuđene  tri mogućnosti i nakon par stotina metara, prepoznajem (po drugi put) svjetla Šibenika. Sada već moram stati i pronaći nekog ozbiljnog Šibenčanina koji će mi objasniti o čemu se ovdje radi. Je li to neka zamka za turiste, način kako ih spriječiti da ikada napuste ovaj bajkovit dalmatinski grad?

Naišla sam baš na onakvog stanovnika grada kakvog sam tražila i objasnila mu svoju situaciju. On mi je detaljno dočarao što mi je činiti i na moje zaprepaštenje rekao kako ipak moram skrenuti prema zelenom znaku. Nisam baš bila sigurna da je u pravu, ali ionako mi nije preostalo ništa drugo osim vožnje u krug po kružnom toku. I tako sam te večeri nekim čudom pronašla Vodice.

Isti se problem ponovio kada sam danas krenula prema Rijeci. Ostalo mi je negdje u sjećanju da sam, kada sam dolazila, izišla na skretanju za Pirovac. Tako sam  krenula natrag tražeći isto skretanje. Zaista nisam očekivala nikakve probleme. Na jednom, nimalo upečatljivom mjestu ugledam nekakav znak za Čistu Malu. Da, to je ta situacija koju sam maloprije navela kako bih oprimjerila sav ovaj užas. Tko uopće može ozbiljno shvatiti znak na kojem piše Čista Mala plus zeleni znak autoputa ? Ako onaj nesretnik iz mađarskog Dunaujvarosa nekim slučajem nema GPS, još od ljeta se vozi Dalmacijom i traži izlaz na kojem piše Dunaujvaros, Mađarska.

Uglavnom, potpuno sam nonšalantno prošla kraj nebitnoga znaka, iako mi nije promaklo kako moja kolegica, koju držim na oku pomoću retrovizora, skreće prema toj Čistoj i Maloj. Pomislila sam kako vjerojatno ide u posjet rodbini, kad će ako neće sad, jedinstvena je prilika biti u Vodicama i obići svu godinama zapostavljenu rodbinu. Uzela sam u obzir i drugu mogućnost, žena je jednostavno pogriješila i ne zna da nema nikakvog autoputa koji vodi prema Čistoj Maloj, a ja ću već biti u Zadru kada ona to shvati i pokuša me stići.

Ono što me malo obeshrabrilo, bio je ulazak u Pirovac. Zaista se ne sjećam da sam u zadnjih 20 godina bila u tom mjestu, ali sve si mislim kako mi je u groznici iščekivanja dolaska u Vodice taj gradić  jednostavno promakao. Osim toga, bila sam  kratka s benzinom pa sam pomalo mahnito tražila benzinsku pumpu. Naime, panično se bojim ostajanja bez benzina, tako da me nekih 70-tak kilometara prije nego se uopće upali rezerva, počinje tresti groznica. Vidim se kako kilometrima pješačim po bespuću s plastičnom bočicom prazne Fante i preklinjem za pola litre benzina. Zbog toga volim sve te probleme s benzinom rješavati puno prije nego li se pretvore u istinsku katastrofu.

Kada sam vidjela benzinsku pumpu u Pirovcu, sama sam sebi čestitala na tome što me nije zavelo pogrešno skretanje kolegice. Plaćanje računa iskoristila sam kako bih se kod gospođe s benzinske pumpe informirala o stanju na cestama, vremenskoj prognozi, cijenama goriva, situaciji u državi i o najmanje bitnom detalju: Gdje se ja uopće nalazim? Žena mi je rekla da sam pogriješila ne skrenuvši za Čistu Malu, ali još nije sve propalo pa mogu skrenuti u Pakoštanima, a ako mi to ne pođe za rukom, Zadar je takoreći nadomak, a kad sam u Zadru, praktički sam kući. Zaista mi je puno pomogla i dugo ću joj zbog toga biti zahvalna.

Malčice napeto nastavljam vožnju, razmišljajući pritom trebam li skrenuti u Pakoštanima ili ne. Unaprijed sam odlučila kako me onaj odvratni zeleni znak sada nikako ne smije zbuniti, čim ga vidim, skrećem. Pojavio se odmah nakon benzinske pumpe u Pakoštanima, baš kao što me uputila žena s pumpe. Skrenula sam bez razmišljanja i već nakon 200 metara nailazim na račvanje dvaju  cesta, obje su iste važnosti , a o nekom znaku koji upućuje gdje bih trebala skrenuti, nema ni govora .

Napokon sam pokleknula i skrušeno se poklonila zelenom znaku, da bi me odmah nakon toga dočekao Sofijin izbor. Na temelju čega ja sada trebam odlučiti  moram  li ići lijevo ili desno? Trebao mi je trenutak smirenog razmišljanja, a idealno mjesto za to  bio je maleni otok između te dvije problematične ceste. U pravom trenutku naišao je čovjek s traktorom. Nekakvim neverbalnim znakovima dala sam mu do znanja kako mi treba pomoć. Ne samo što je stao, ugasio je on traktor nasred ceste i pohitao do mene. Susretljivi su ljudi ti Pakoštanci. Pitam ga na koji bih način mogla doći do Zadra. Ni u ludilu ne spominjem Rijeku jer znam da bih ga time mogla zbuniti pa će me poslati tko zna gdje. Igram na sigurnu kartu Zadra. Osim toga, pitam ga trebam li skrenuti lijevo ili desno obzirom na svoje odredište, a kako i sam vidi, putokaza nema. On se lakonski nasmije i smireno kaže neka se  okrenem nasred ceste   i vratim istim putem kojim sam došla (on će za to vrijeme  paziti na promet, prometa doduše nema jer ga onemogućuje njegov traktor).To je naime najkraći put, prema njegovim riječima, nikakva autocesta. Sad sam zaista zbunjena, pitam se čemu uopće ta autocesta služi. Poslušno se vraćam, ne zaboravivši se najtoplije zahvaliti traktoristu.

Ništa od autoceste, vozit ću starom cestom do Zadra, uostalom bolje je tako, barem ću vidjeti sva ta divna mjestašca koja godinama nisam vidjela. Nadam se samo da postoji nekakva zaobilaznica kojom ću izbjeći Zadar, zaista mi ne treba bauljanje po nepoznatom gradu.

I onda  napokon Zadar. Ne znam točno zovu li  Zadrani tu cestu zaobilaznicom, ali ja nisam imala dojam da nešto zaobilazim. Odlučila sam i dalje skretati prema Rijeci bez obzira što je na svakoj tabeli stajao zlosretni zeleni znak. Ne i ne, dovoljno me puta zbunio danas, više neće. Tih skretanja je bilo bezbroj i već sam se počela plašiti da bih sada zaista mogla doći na tu autocestu. Sad je više ne želim. Sad želim magistralu, staru dobru cestu kojom sam stigla do Masleničkog mosta. Čekam nekakav putokaz na kojem će pisati bilo što, ali nailazim samo na one na kojima piše da ću se za nekih 6 km uključiti na autoput. Dobro, daleko je još to, ima vremena, Sada odjednom novi putokaz, 1 km do uključenja. Panika. Šta je to 1 km, ništa, nemam baš previše vremena za razmišljanje. Gotovo u posljednjem trenutku vidim skretanje  u desno za Maslenicu  i zeleni znak koji pokazuje da nastavim ravno. Instinktivno želim skrenuti desno, iako se to više može nazvati puteljkom nego cestom, ali zdrav mi razum nalaže da stanem i potražim savjet nekoga tko vlada situacijom. Kako sam tijekom cijeloga puta imala sreće i ovog sam puta naišla na dvojicu susretljivih mještana kraja u kojem se nalazim (rado bih napisala koji je to kraj, kada bih znala). I dalje mi ne pada napamet pitati ih da me upute prema Rijeci jer znam da mi slijede uputstva za autoput, a tamo ne želim ni u ludilu. Kažem kako idem u Starigrad.  Nisu se puno dvoumili i uputili me ravno. Dakle ono intuitivno skretanje u desno, bilo bi pogrešno, zato ja volim uvijek pitati. Dio koji slijedi nekako mi je u magli. Uglavnom, otišla sam ravno i zaista nisam pogriješila. Stvarno se ne sjećam na koji sam način pogodila točnu cestu, ali kada sam nakon nekoliko kilometara vidjela Rovanjsku, došlo mi je da iziđem iz auta i poljubim zemlju. Sada sam se napokon mogla opustiti. Pojačala sam cd-player na najglasnije i pjevala iz sveg glasa (valjda od sreće). I koliko god mi je dio puta do Rovanjske bio pakao, nakon toga uslijedilo je opuštanje. Mogla sam voziti svezanih očiju i pronaći put do svog doma.

I onda su se napokon ukazala svjetla mojega grada. Zbog problema s gubljenjem po Dalmaciji, riječka sam svjetla intenzivno i emotivno doživjela. Postoji doduše jedan sitan problem, vani je (već) mrkli mrak i koliko god da dobro poznajem svoj kraj, u mraku nisam nikad potpuno sigurna.

Negdje prije skretanja prema Krčkom mostu, ponovno  kružni tok. U zadnje vrijeme stvarno pretjeruju s tim kružnim tokovima ili raskružjima kako ih po novome vole zvati. Sada, kada su otkrili njegove mogućnosti, najradije bi ga stavljali svakih 100 metara. Jedan  izlaz na raskružju ide prema Zagrebu, drugi prema Rijeci. Ja sam iz nepoznatih razloga skrenula prema Zagrebu,a uz pomoć perifernog vida ugledala znak za Rijeku prema cesti na kojoj u tom trenutku nisam bila. Kako sam danas napravila više prometnih prekršaja nego u posljednjih 10 godina, jedan prekršaj ni više ni manje. Okrenula sam se nasred ceste i napokon, sigurno krenula kući. Čeka me još jedan kružni tok, onaj kraj Towera, ali njime ipak suvereno vladam. Osim tok kružnog toka, čekaju me pas, Laki i susjedi.

Kako se moja prtljaga ne može odnijeti odjednom, Laki već čeka spreman i sretan što sam se vratila. Iako se inače ne vozimo liftom, pretovareni smo stvarima i ukrcavamo se mimo pravila koja smo si zadali. Lift staje na prvom tj.našem katu, a vrata lifta otvara nam Kosjenka. U ruci drži pladanj s orehnjačom. Sve se događa nekom filmskom brzinom pa ne stižem ni razmišljati o onom što vidim. Srdačno otvora vrata, mi pokušavamo izaći, a ona nam zaklanja put, pitajući nas znamo li uopće da je ovo prvi kat?!?! Pretpostavljam da je pomislila kako nas je greškom pozvala na SVOJ kat. Ljubazna je zaista, to se da zaključiti i po orehnjači koju nosi nekoj od svojih prijateljica, ali iz svega proizlazi kako Kosjenka uopće ne zna da smo Laki i ja stanari prvoga kata. Nakon svih kružnih tokova, zelenih znakova i savjeta dobronamjernih dalmatinskih ljudi, posljednji udarac u danu zadaje mi Kosjenka svojim pitanjem koje me bez odlaganja vraća u surovu i poticajnu vežičku stvarnost.

Bobočko, dobrodošla kući!