Posted on

Regoc i Kosjenka

Kad bolje razmislim, lako je pisati o Babi, Doktoru, Radosnom…jer oni na neki način pripadaju prošlosti. Ok, Radosni je priča koja će još dugo trajati i vjerojatno svakim novim postupkom oduševljavati i plijeniti pozornost, ali Radosni je epizodni junak. Pojavi se tu i tamo, napravi neku glupost, šokira i nestane. Ali Regoč i mala vila se događaju sada i na ovom mjestu. Traju, ne znam do kada i pitam se imam li dovoljno materijala za posvetiti im čitavo poglavlje kada je tu još toliko neobrađenog materijala s nižih i viših katova koji samo čeka da se njime pozabavim. Postoji još jedan problem vezan za moje nove susjede, ne znam kako ih opisati,a pritom ne ispasti zla, pokvarena, neempatična kuja?

Sam trenutak njihova useljenja mi je nažalost promakao jer su me obveze odvele daleko iz mog najdražeg kvarta. Nije da se prije mog odlaska nije ništa događalo, dolazili su neki ljudi, razgledavali, Radosni je još jednom morao odigrati svoju uvježbanu ulogu strogog, distanciranog i antipatičnog najmodavca, a istovremeno običnog, malog čovjeka iz naroda koji to radi nevoljko, pritisnut bremenom vlastitih problema pa naprosto samim time ne može imati trunku sućuti ni razumijevanja za nevoljnike prisiljene zatražiti njegove usluge.

Bilo kako bilo, Radosni se očito, nakon pomnog razmišljanja, a on djeluje kao čovjek koji razmišlja pomno i nikako drugačije, odlučio za Regoča i Kosjenku. Što je točno presudilo tom njegovom odabiru, teško da ću ikada saznati jer nedokučivi su putovi njegova mentalnog sklopa. Moram napomenuti da je Radosni tijekom posljednje pauze između useljavanja i iseljavanja svojih stanara učinio nešto nevjerojatno i širokogrudno. Dao je promijeniti stolariju. Malen korak za čovječanstvo, ali velik za Radosnoga. Bojim se pomisliti koliko će taj malen korak koštati Regočeve na kraju svakog mjeseca.

Uglavnom nakon mog odlaska sve se očito odvijalo vrlo brzo jer nakon tjedan dana, Regočevi su uselili. Odlučila sam pustiti stvari da idu svojim tijekom, ne zabadati nos kao obično i nadati se najboljem. Nisam imala priliku sresti mlađeg Starčića, a možda i bolje. Njegovi bi prvi dojmovi mogli utjecati na moj objektivan sud o Regočima, a to nikako ne bi bilo dobro za razvoj dobrosusjedskih odnosa.

Najprije sam vidjela nju, štoviše, pomislila sam da se doselila samo jedna osoba, žena i to sama. Idealno, još ako nije sklona tulumima i glasnom pričanju na mobitel, voljet ću je zauvijek.

Kako opisati Kosjenku? Teško. U početku je čak nisam nazivala Kosjenkom sve dok nisam vidjela Regoča. Kosjenka je naravno malena i to jako malena, sva je sitna, voli ružičastu boju i drži se malo pogrbljeno. To je najbolje što mogu izvući iz sebe, a da opis bude donekle objektivan, a ja ne ispadnem zla kuja. Nakon njezina pojavljivanja, pojavilo se jedno dijete, ne mogu točno procijeniti, ali ima nekih godinu dana. Ne ide mi baš procjena godina, mjeseci i dana kod tako male djece, ali dijete hoda pa valjda onda ima tu jednu godinu. Još uvijek sam potpuno mirna i sabrana, sve ovo ne uznemirava me priviše, osim toga potpuno sam zaokupljena renoviranjem vlastite kuhinje pa mi Kosjenka zaista nije prva briga. Nakon djeteta pojavljuje se Regoč, štoviše ulazi u moj stan kako bi posudio neke alatke jer eto čuje da i mi nešto radimo pa sigurno imamo to što mu treba. Nisam nazočila tom događaju, a neke suvisle detalje od svojih ukućana nisam nikada dobila. Sve što sam saznala je to da je čovjek i to muškarac. Hm, kao da ne žive sa mnom u istom domaćinstvu.

Radovi u kuhinji su pri kraju pa se sad već mogu temeljitije pripremati za praćenje događaja na katu. Odjednom se pojavljuje još jedno dijete. To me već malčice brine. Ne zbog mene, nego zbog njih. Kako će s dvoje djece u tom malom stanu? Tješim se da je Regoč samo u prolazu, da je neki rođak, brat ili možda dečko i da ne živi s njima već samo uskače kad treba. Kritiziram Sestru i Šogora kako su bahati, kako su utekli iz stana čim su dobili dijete, neka vide sad kako ljudi žive i sve tako, ne bi li im nabila grižnju savjesti što su otišli i napustili me.

Moram priznati da me ta mala djeca pomalo počinju živcirati. Bučna su, lupaju vratima, vozikaju se s liftom, ali navikla sam ja i na gore pa se ne dam smesti u svojoj nakani da ostanem ljubazna i dobra. Opet…previše je to buke za samo dvoje djece, sad mi već cijela priča postaje pomalo sumnjiva i vrijeme je da se ozbiljnije posvetim ovom problemu. Vidim da se Kosjenka naprasno sprijateljila s Jadrankom (da,da Jadranka opet caruje u srednjem stanu i zlurado me gleda, misleći pritom: Tko bi doli, eto je gori, a tko doli, gori ustaje). Stoički to prihvaćam, praveći se da takvo što uopće ne primjećujem. Dakle, Jadranka ima jedno dijete. U priču se uključila i Pandurka (Pandurova supruga). Pandurka je majka troje djece i živi negdje iznad nas. Muž joj je Pandur i mrzi ga cijela zgrada. Što zbog toga jer puši u liftu, što zbog toga jer zatvara prilaz zgradi svojim neregistriranim autom, što zbog toga jer je nevjerojatno antipatičan, bezobrazan i bahat. Radi kao pandur i to u zatvoru, a to ljudi generalno ne vole. Pandur inače šamara dečke na ulici ako ih vidi s cigaretom, ok ponekad mi se čini da odgojne metode iz sredine prošlog stoljeća nisu trebale u potpunosti nestati, ali ovo je ipak malko pretjerano. Pogotovo zato što mu pritom cigareta visi iz usta pa nekako mislim da ne šalje dovoljno jasnu poruku. No o Panduru će još biti riječi, ovo je samo kratki uvod i najava svega što nas s njim čeka.

Dakle Pandurka i Jadranka su nove Kosjenkine prijateljice. Stvarno ne znam kad prije su se uspjele zbližiti. Živim ovdje 10 godina i osim Starčića i Krigera (predsjednik kućnog savjeta, iznimno zanimljivo biće) doista ne poznajem nikoga. Istina, nikad nisam poželjela prijateljevati s Pandurovima, čini mi se da ni s Jadrankom nisam na istoj valnoj duljini, ali ipak…osjećam se kao građanin drugog reda u ovoj zgradi. Nije ni Starčić u boljoj poziciji, ali on barem komunicira s penzićima i poštarom, a ja niti to.

No dakle, tu je Kosjenka s dvoje djece, Jadranka s jednim i Pandurka s troje. Ukupno 6 komada. Najstarije dijete ima oko 10 godina, to je Pandurovo dijete i na najboljem je putu da postane vođa vežičke mafije, a ako se takva organizacija ikad na ovim prostorima oformi, onda će to sigurno biti njegovom inicijativom. Zbrajam i oduzimam svu tu djecu i računica mi ne štima. Jedno je dijete viška. Inače nije lako pobrojati toliku djecu, brojeći kroz špijunku, a djeca ne miruju već su neprekidno na relaciji lift-Kosjenkin stan-stubište-Jadrankin stan-Pandurov stan pa opet ispočetka. Nekako pohvatam da ih je sedam. Ponekad ih doduše zna biti i devet jer dolaze neka nepoznata djeca, ali njih ne računam. Vidim da su mali Regoči komunikativna i druželjubiva djeca baš poput njihove majke pa su u 4 dana upoznali i doveli sve svoje vršnjake s vežičkog područja. No dobro, lijepo je to kad se djeca druže i igraju na svježem zraku, ako stubište možemo nazivati svježim zrakom.

I onda napokon otkrijem kako Kosjenka ustvari ima troje djece. Mozaik se napokon složio. To je to dijete koje mi je kvarilo računicu. Jedno od godinu dana i dvoje, možebitnih blizanaca, to još nisam otkrila. Sad sam već u laganoj panici. Polako shvaćam da Regoč nije samo usputni prolaznik već stalni stanar. Nabasala sam jednom na njega, sreli smo se licem u lice i prva mi je asocijacija bila – Regoč. Veliki bradati div kraj kojeg svaka žena izgleda poput Kosjenke, tada se nekako i javila ideja o imenima za moje nove susjede jer pobogu, moram ih nekako zvati dok razmišljam o njima. Regoč je miran tip, uglavnom ga nema pa ne vidi kako se Jadranka doslovno preselila u njegov stan. Kada nisu tamo, onda su u njezinom stanu, a ona živi roditeljima i svojim djetetom. Njezini su roditelji priča za sebe, pogotovo majka. Par puta sam pogriješila i ušla nakon dotične gospođe u lift, osim moje odjeće i kose, vjerojatno mi je i koža upila smrad koji je teško opisati jer je satkan od različitih vrsta smradova. Ionako se ne volim voziti liftom, a i na prvom sam katu, tako da je nakon tih nekoliko pogrešnih ulazaka u plinsku komoru moje putovanje liftom zauvijek završilo.

Ne znam jesu li stalno kod Jadranke jer sve što se iznad mene događa, za mene ne postoji, moje istraživanje završava onog trenutka kad lift s hordom djece krene prema gore, a gdje odlaze, ne znam. Moguće da su i kod Pandurovih, njega ionako nikad nema doma, zauzet je čuvanjem zatvorenika ili švercanjem neregistriranih automobila pa teško da zna u kojem su mu djeca uopće razredu (vjerojatno dvije godine u istom).

Ovo je mali uvod u sagu o Regočevima, početak priče o velikom prijateljstvu djece predškolskog uzrasta ( s par sitnih iznimaka) i njihovih majki koje su svoje prijateljstvo odlučile njegovati upravo na prvom katu jedne sive i po ničem posebne vežičke zgrade.

Advertisements

About bobocka18

Dominantno obilježje današnjeg društva je bespomoćnost normalnih ljudi, koprcanje u vlastitim frustracijama i nemogućnost promjene degeneriranosti na koju smo i sami svedeni. Tiho, nemoćno i jalovo vrištati pisanjem, jedino je što preostaje, barem kao dokaz pred samim sobom da uopće postojimo.

4 responses to “Regoc i Kosjenka

  1. Fascinira me pušenje u liftu. Kao i psi koji pišaju po liftu. A najviše od svega kad lift još ima i video nadzor!!
    Ako dječak ne bude šef vežičke mafije, uvijek može biti šef vežičke armade?

  2. Rijecka p ⋅

    Njih 5 u stanu? Gdje stanu svi? Ja ipak cekam sagu o panduru….

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s