Posted on

Regoceve kucne majstorije

Oduvijek sam se pitala zbog čega ljudi imaju troje djece. Znam, zvuči grubo i okrutno, ali voljela bih da mi netko objasni što mu se vrti glavom u trenutku te sumanute odluke.

Prvo je dijete uvijek neplanirano, koliko god ga pomno i brižljivo planirali. Nikakav plan nas  ne može pripremiti na riganje, trudnoću, rađanje, babinje i sve što ide nakon toga. A ako nas sve navedeno nekim čudom nije dovelo pameti, trebalo bi nas dovesti  drugo dijete koje ljudi iz nekog razloga jako vole imati. To je valjda uobičajeno, dvoje djece, dali smo doprinos čovječanstvu i sad možemo mirno odživjeti ono što nam je ostalo pa umrijeti i ostaviti djeci stan neka se kolju oko njega.

Dakle prvo je dijete potpuna misterija čak i za one koji su život proveli u rađaonici slušajući tuđe muke.  Drugo je dijete dokaz kako smo svladali sve ono što nismo znali prvi put pa sada malo vježbamo i foliramo se pred onima koji se tek muče s prvim, ali treće ostaje misterija. Dalje od trećeg neću ići jer to spada u sferu mazohizma, a to mi nikad nije bilo napeto.

Dakle, ako je nešto planirano u životu, onda to sigurno mora biti treće dijete, naravno, pod uvjetom da ga imamo s istom osobom. Pa čak i ako nije tome tako, opet ćemo ga planirati, čisto zbog ono malo soli i iskustva koje sad imamo u glavi.

Ne znam, kada bi prosječan ljudski vijek bio  170 godina, tada bih još mogla shvatiti to treće dijete. Napraviš razliku od 20 godina između svakog djeteta i zaboraviš na njega, ali s obzirom na aktualni prosječni životni vijek, ta razlika je uvijek nevelika jer nema se kad.

Sve ovo skupa vodi me do Regočevih jer oni su me nagnali na ovo bogohulno razmišljanje. Prije njihovog pojavljivanja nisam razbijala glavu o tome, dobro, moram priznati, malo sam se čudila i zgražala, ali svakoj budali njezino veselje. Sad mi nije jasno što je nagnalo Regočeve da nakon prvo dvoje sjednu, popričaju i odluče: Treba nam još jedno, ovo je nekako malo!

Ista priča vrijedi i za Pandure. Sva su se ta djeca njima izdogađala u nekih 5-6 godina, ako je vjerovati mome iskusnome oku. Znam, postoje ljudi koji vole imati djecu, provoditi s njima svaki čaroban trenutak, pjevati im uspavanke i s drugim roditeljima do besvijesti razgovarati o njima. Svjesna sam da ih ima, da postoje tu negdje među nama i to pozdravljam.

Ali koji će ti klinac čopor djece koju ne vidiš jer su cijeli  dan na asfaltu ispred kuće?? Na koju urlaš kada se obezobraze i smjelo uđu u kuću nakon samo 7 sati provedenih na +40 ili – 5?A onda kada napokon uđu, zbrišeš kod susjede jer su njena negdje vani ili u tvom stanu čuvaju jedni druge. Taj dio mi je nejasan.

Iako s druge strane, jučer sam shvatila da nije loše imati troje djece. Na primjer, jučer je Regoč, iako je bila nedjelja, u cijelome svijetu općepriznat dan za odmor, pilio, bušio, turpijao, lemio, tokario, drvodjeljao, rezbario i čekićem sakatio moje bubnjiće. Kako sam granitnih živaca, nisam se previše obazirala na te zvukove, istina, u jednom sam se trenutku morala zatvoriti u najudaljeniju sobu kako bi čula svog sugovornika tijekom telefonskog razgovora, ali ionako nije bio pretjerano važan razgovor pa nisam puno propustila ne čuvši neke dijelove.  S obzirom da su se navedeni zvukovi nakon nekog vremena premjestili u stubište, morala sam provjeriti o čemu se radi. Dakle, Regoč je vršio sitnu adaptaciju stana, mislim da je lijepio pločice i istovremeno razbijao nekakav ormar, pritom skinuvši većinu unutrašnjih vrata. Sva ona silna djeca, što njegova, što Pandurova bila su zaposlena izvlačenjem nekih dijelova namještaja koja su bez imalo smisla i reda slagala pred mojim vratima. Srećom, nisam morala nigdje iz kuće jer ionako to ne bih mogla učiniti pa me sve skupa nije naročito uznemiravalo. Kosjenka nije nazočila spomenutim događanjima, pretpostavljam da se sklonila na neko sigurno i manje bučno mjesto kod neke od svojih prijateljica. Moram priznati da su djeca zaista radina i učinkovita. Ono što nije stalo na stubište, donijela su pred ulaz, naravno liftom koji je bio van pogona par sati, ali ne vidim razloga zbog kojeg bi se neki starčić nedjeljom vozikao liftom na 8.kat?

Iskreno sam se pobojala hoće li do ponedjeljka ujutro raskrčiti moj izlaz u svijet, ali srećom ovaj tjedan radim popodne pa sam time dobila na vremenu. Taman kada su maleni obavili svoj dio posla, pojavio se jedinstveni i veliki (samo u svojim mislima) Pandur. S vrata sam čula grohotan smijeh Regoča, uz poklik: Evo i tebe prijatelju!

Iz svega proizlazi da se i Pandur razumije u muške kućanske poslove ili je Regoču jednostavno trebalo društvo. Djeca su se dolaskom Pandura razbježala po raznoraznim katovima i tada je sve utihnulo. Tko bi rekao da će me pojavljivanje Pandura usrećiti jednom u životu. Nevoljko zaključujem kako ponekad nije loše imati veći broj djece, pogotovo ako uz to imaš nevjerojatnu sreću pa se doseliš u zgradu u kojoj to nije usamljen slučaj, a u kojoj istovremeno žive potpuno gluhi i tolerantni ljudi.

Ima još jedna stvar koja me kopka! Radosni! Pitam se zna li za Regočeve ideje o prenamjeni prostora? O mijenjanju pločica? O skidanju vrata? O razbijanju i demoliranju nečega? Koliko ja znam Radosnog, mislim da nema pojma. Radosni je tvrd orah, ne dopušta da mu se dira u djedovinu pa čak ako je to  zbog poboljšanja uvjeta života. Mislim da će teško podnijeti promjenu pločica, a ako Regoč misli da mu sprema iznenađenje, grdno je pogriješio.

Virkajući kroz špijunku, jučer sam vidjela još jedan nevjerojatan prizor. Mladog Starčića kako potpuno benevolentno priča s Regočem. Štoviše, tješi ga kako je neminovna takva buka kod manjih kućanskih zahvata. Mislim da je mladi Starčić potpuno poludio ili ide linijom manjeg otpora i meni prepušta čast obračuna s Regočima. Da, pala mi je na pamet ta ideja, ali trenutno nisam u konfliktnoj fazi, a i uspostavljanjem reda na svome katu uskratila bih si materijal koji me svakodnevno nadahnjuje. Tako da ću biti licemjerka kao i mladi Starčić i šutjeti. Osim toga, nisu me još dovoljno iživcirali, čekam nešto veliko i spektakularno. S druge stane, ako zaratim s Regočem, zaratila sam i s Pandurom, oni su sada kao braća, a Pandur je ipak vlast. Osim par psina, za koje on i ne zna da sam mu ih smjestila, nisam za sada ušla u otvoren sukob. Treba mi nešto jače, bolje, nešto što obećava sigurnu pobjedu,a znajući ovaj udruženi, vežički klan, sigurna sam da će mi to uskoro i pružiti.

P.S. Općepoznata naljepnica o zvonu  kojoj je posvećeno čitavo poglavlje, netragom je nestala tijekom mog odsustva. Čudno i zbunjujuće, ali o tome ću misliti sutra!

Advertisements

About bobocka18

Dominantno obilježje današnjeg društva je bespomoćnost normalnih ljudi, koprcanje u vlastitim frustracijama i nemogućnost promjene degeneriranosti na koju smo i sami svedeni. Tiho, nemoćno i jalovo vrištati pisanjem, jedino je što preostaje, barem kao dokaz pred samim sobom da uopće postojimo.

5 responses to “Regoceve kucne majstorije

  1. Pandur je popravio zvono? Kriger mozda cak? Koje plocice, zaboga, u stanu u kojem caruje linoleum?! Hm, ja imam broj od Radosnog… Mozda da ga nazovem pa ti postanem gost bloger?

  2. Rijecka p ⋅

    To……zovite radosnog……nek se iznenadi

  3. Mi sumnjamo da je Radosni možda prodao stan Regoču! Zamisli- Regoč i Pandur neighbours forever!? Naslućujem homicid.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s