Posted on

Butcher s Vezice

Taman donesem odluku kako je vrijeme da prestanem pisati o svojim susjedima  jer si već zvučim kao stara, pokvarena ploča koja zavija, cvili i vječno pili po istom, a oni mi prirede nova iznenađenja.

Kao prvo, Kosjenka se vratila. Znam, nitko me nije ozbiljno shvatio, čak ni ja samu sebe, ali što mogu kada mi percepciju stvarnosti i zdrav razum očito muti silna želja za njihovim odlaskom pa nisam objektivna. Istina, nestala je na neko vrijeme, ali se vratila, a s njome i kompletan čopor susjeda. Jučer sam čak po prvi put intervenirala, ali o tome neki drugi put.

Kako bih opisala nedavni događaj, moram uvesti nove likove u priču. Riječ je o obitelji s najvišeg kata zgrade, nazovimo ih obitelj Kapljice. Dakle, ono što me povezuje već nekih 5-6 godina s Kapljicama, naši su psi. Kapljice imaju dva psa i troje djece ( nije ni čudo što se od početka ne uklapam, fali mi još jedno dijete i manjak kvadrature ). Djeca su im odrasla, muška čeljad i uopće ih ne razlikujem. Ono što im je zajedničko osim fizičkog izgleda jest agresivnost. Konfliktni su, tuku se i ne rade ništa, ako ne računam ispijanje piva, odlazak u kladionicu  i šetnju pasa koja se svodi na njihovo bezglavo jurcanje dok netko od muških Kapljica opušteno ispija svoj dnevni obrok.

Kapljice imaju dva psa, jedan je u vlasništvu gospođe Kapljice, a drugi u vlasništvu supruga.  Njezin je pas nekakva mješavina rotvajlera što izgledom, što karakterom dok je njegov pas nalik na njega, simpatičan, miran i miroljubiv. Kako vlasnik obično prenese neke svoje dominantne osobine na psa, isto je učinila i žena Kapljica. Svu svoju agresiju, frustriranost, bijes, nezadovoljstvo i vulgarnost uspješno je prebacila na psa, tako da navedene osobine kod nje same,dolaze do izražaja tek nakon nekog vremena. Gospodin Kapljica je drag, ali mislim da u njihovom domu vlada matrijarhat i naprosto se divim ženi Kapljici jer se uspjela nametnuti šestero muških bića i njima vladati. Osim što umjesto nje vjerojatno kuhaju i spremaju jer ona gotovo i ne boravi u kući, vode pse u šetnju i obavljaju kupovinu.

Gospodin Kapljica i sam povremeno zađe u prostor pod mojim prozorom. Naime, taj je prostor prvotno bio zamišljen kao objekt brze prehrane u narodu poznat i kao fast food, ali mislim da je tijekom postojanja prodao samo jedan jedini hamburger i to mom sinu koji je nekim čudom preživio nakon toga. Dakle, nakon jednog prodanog hamburgera i neizmjerno hektolitara pive i vina iz točionice, fast food se profilirao i uzdigao u kultno mjesto okupljanja strastvenih nogometnih navijača, štovatelja klađenja te alkoholičara i onih koji se tek spremaju na taj korak.

Vlasnik „Točkice“, odnosno kultnoga mjesta je Slatki. Slatki je lice s naslovnice, odnosno jedan od onih sitnih kriminalaca (pod uvjetom da je šverc ljudima sitni kriminal) i iako je već odavno osuđen na nemalu zatvorsku kaznu, on je na slobodi i vjerojatno čeka zastaru. I tako Točkica nesmetano radi i apsolutno nikom na kugli zemaljskoj ne smeta što Slatki nije čuo za pojam radnog vremena i higijenskog minimuma.

S vremena na vrijeme Slatki upriliči prava događanja. Kako bih bila preciznija, ta se događanja zbivaju periodično, svake dvije godine. Tada Slatki iznajmi najveću plazmu koja je ikad proizvedena, postavi stolove i stolice na sva raspoloživa i slobodna mjesta  (za slučaj da se traži mjesto više), doslovce obuče čitav prostor u boje nacionalnog tima i europsko ili svjetsko nogometno prvenstvo može početi. Te fešte završavaju na razne načine, ovisno o rezultatu utakmica. Nekad se Slatki i ekipa samo mirno i dostojanstveno raziđu što je doduše jako rijetko, ali dogodi se, nekad razbiju stakla obližnjeg dućana, nekad orobe voćarnu ili kiosk, ovisno o trenutnim potrebama, a nekad samo ostave svoj grafitni trag na još neoskrvnutim  prostorima iz susjedstva.

U početku su se vlasnici tih mjesta trudili brisati, sanirati štetu, ali ubrzo su shvatili da to nema nikakvog smisla i sada pročelja njihovih objekata slavodobitno krase imena i nadimci autora grafita, ode različitim drogama i potpuno nemaštovito isticanje pripadnosti i vječnoj odanosti riječkoj navijačkoj skupini. Inače su mi simpatični grafiti Armade, pogotovo oni nastali rukom nekog znalca ili uličnog umjetnika, ali ovdje je riječ o pisanju zbog šaranja i sam čin vjerojatno spada u obvezatni dio rituala  inicijacije u Bratstvo s maloljetničkim dosjeima.

Dakle Kapljicama je Točkica drugi dom. Jedan od njihovih sinova čak  povremeno konobari kod Slatkoga. Drago mi je zbog toga, barem je obitelj na okupu. S njima su naravno i njihovi psi Butcher i Brat. Kapljice su ljubitelji životinja pa ih ne žele opterećivati povocima i brnjicama, tako oni potpuno nesmetano trčkaraju, neprekidno lajući na svakog psa ili prolaznika koji se usudi proći njihovim teritorijem, a njihov je teritorij sve.

Već sam spomenula kako su me s Kapljicama povezali naši psi. Kada je moj pas Žuti još bio štene, imao je vatreno krštenje s Butcherom. Naime, odrasli psi ne napadaju štenad, ali to je dokazano čista laž. Butcher je skoro zaklao Žutog i to onako…iz zabave. Otkinuo je Žutom komad kože, busen dlaka i Žuti mu to nikada nije zaboravio. Sada Žuti mrzi sve što ima veze s Kapljicama, a to podrazumijeva čitavu zgradu. Kada vidi samo naznaku pojavljivanja nekoga od  obitelji, Žuti više ne odgovara za svoje postupke, okrene očima, pjena mu curi niz njušku i potpuno je lud. Čuje njihov hod u trenutku dok izlaze iz svoga stana pa lijepi njušku za staklo, reži, a dlaka mu se kostriješi cijelom kralježnicom. Koliko god me ljutilo to ponašanje Žutog, potpuno ga razumijem i na njegovoj sam strani. Žuti je inače mali pas, upola manji od Butchera i Brata. Ali Žuti sebe vidi nekim drugim očima uporno se upuštajući u sukob iz kojeg ne može izaći kao pobjednik. To je jedan od razloga zbog kojeg volim Žutog, ima junačko srce i nema uvid u svoje mogućnosti.

Žuti nije jedini pas koji je napadnut, ma kakvi. Ustvari ne znam niti jednog psa koji nije barem jednom bio Butcherova žrtva, ali ljudi su to valjda jednostavno prihvatili i kao u slučaju Slatkog i ekipe, nitko se ne buni. Trpe i mole da danas nije Butcherov loš dan.

Iako sam navikla na Butcherovu i Bratovu samovladu i samovolju, ono što se neki dan dogodilo jednostavno me šokiralo. Ustvari, nisu me šokirali psi, oni su uvijek isti i predvidivi, šokirali su me njihovi vlasnici, ali i publika koja je sve  gledala.

Moj kuhinjski prozor gleda direktno u Točkicu, ali već odavno mi nije zanimljivo ono što se tamo zbiva. Pogled mi je privuklo lajanje pasa i vrištanje vlasnika. Gđa Kapljica je histerično zazivala Butcherovo ime i razdvajala ga od nekog malog, bijelog maltezera. Maltezer je naravno bio žrtva baš kao i svaki pas koji se nađe na Bucherovom obzorju. Ništa neuobičajeno, pomislim, ali u tom trenutku je vlasnik maltezera, vidno iživciran rekao nešto gđi Kapljici, pretpostavljam ne baš lijepo ni prijateljski. Kako Kapljica vlada, ne samo članovima svoje obitelji, nego i muškarcima Točkice, na njezin mig, niotkuda su dojurili sin-konobar i 5-6 njegovih sudrugova, bacili vlasnika maltezera na pod i cipelarili ga minutu-dvije. Kada je dobio što je tražio, odšepesao je vukući svog psa na povocu, dok su Butcher i Brut nastavili nesmetano i slobodno trčkarati , ne dopuštajući da im išta pokvari dan.

Trebalo mi je neko vrijeme da povjerujem u to što sam vidjela. Oni koji nisu sudjelovali u sukobu, nisu niti ustali sa svojih stolica i čim je maltezer nestao iz vidokruga, nastavili su pijuckati svoju pivu. Gđa Kapljica je ipak za svaki slučaj, stavila psima lanac oko vrata (drago mi je da takvo što uopće postoji) i brzo ih odvela u nepoznatom pravcu, vjerojatno očekujući nekakvu odmazdu. Moram priznati da sam je očekivala i ja. Nazvala sam policiju, policajac je bio istinski zabrinut onime što je čuo, ali rekao mi je da bez prijave žrtve ne može ništa. Utješio me   obećanjem kako će poslati ophodnju do Točkice, ali to je valjda neka interna šala kojom ljude skidaju s vrata jer ništa slično ophodnji nisam do danas vidjela.

 

Dobro, pomislila sam, maltezer je živ, čovjek šepa, nije se dogodilo ništa strašno. Postoje pravila koja smo uveli svi, uključujući i mene i strogo ih se držimo. Pravilo prešućivanja, okretanja glave i samovolje bahatih!

Bucher i Brat vlasnici su teritorija oko zgrade, bez uzice, brnjice i kontrole napadaju uz blagoslov pijanaca, ali koga briga, to su samo psi, jedan manje ili više. Tko bi mogao biti sljedeći? Maltezer, koker-španijel, Žuti, plavokosa djevojčica……uuuups,  tada će barem stići ona ophodnja koja još uvijek putuje i ako ništa drugo, popiti piće na račun Slatkog.

Advertisements

About bobocka18

Dominantno obilježje današnjeg društva je bespomoćnost normalnih ljudi, koprcanje u vlastitim frustracijama i nemogućnost promjene degeneriranosti na koju smo i sami svedeni. Tiho, nemoćno i jalovo vrištati pisanjem, jedino je što preostaje, barem kao dokaz pred samim sobom da uopće postojimo.

3 responses to “Butcher s Vezice

  1. Nisu napali Gospođu Mjesec. Još. Ona je s Bratom čak i prijateljica.
    A to što Žuti redovno napada na sirotu gdju Kapljicu te ona svojim hrapavim, pušačkim glasom vrišti i skriva se na natruhu žute dlake ili malu pseću sjenku, to se prešućuje, a?
    To okretanje glave od jada, nevolje, nemorala, pljačke, agresije, siromaštva….koji nas okružuju gore je i od samog jada, nevolje, nemorala, pljačke, agresije, siromaštva…

  2. Živi dokaz Orwellove “Sve su životinje jednake ali neke su jednakije od drugih”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s