Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Prle panker s crnim uvojcima

punk_n10

Moj bratić Prle i ja slažemo se od kad postojimo. Iako smo u mnogočemu različiti, uvijek nas je povezivao onaj  svjetonazorski djelić koji je na neki iracionalan način bio kompatibilan. Prle je inače Lakijev prijatelj još iz srednjoškolskih dana pa su se naši putovi tijekom života preplitali, razdvajali i opet pronalazili.

Uvijek sam voljela pisati školske zadaće. To je bio najlakši način za stjecanje povlaštenog statusa kod nastavnika, ali i način kako bez puno truda dobiti dobru ocjenu. Jednom je tema školske zadaće bila opisati člana obitelji kojeg volimo. Dok su drugi opisivali svoje bake, djedove, majke i očeve, braću i sestre, ja sam opisivala Prleta.

Igrom slučaja, nedavno sam imala prilike vidjeti što sam tada pisala i ne mogu vjerovati da je takva jeftina patetika prolazila  kod moje nastavnice hrvatskog jezika, ali očito sam je pogodila u žicu. Osim patetike, uradak vrvi nelogičnostima koje moja, tada već prilično ostarjela nastavnica, vjerojatno nije uočila. Naime, Prleta sam opisala kao buntovnog pankera s prekrasnim crnim uvojcima. Prle je doista u jednoj fazi svoga odrastanja bio nekakav panker i doista je tijekom svog života imao crne uvojke, ali ne istovremeno!! Najprije zato jer bi ga ostali pankeri pojeli za doručak da im se pojavio tako romantično kovrčav, a onda zato jer se kao takav ne bi niti smio nazivati pankerom. Naravno, to moja vremešna nastavnica hrvatskog jezika nije mogla znati jer teško da je tada razlikovala pankera od nepankera pa sam ja iz školske zadaće dobila pet.

Postoje još neki razlozi zbog kojih sam pisala o Prletu. Neki su sasvim pragmatični i prizemni i nisam sigurna trebam li se hvaliti njima. Naime, Prle je uvijek bio ljubimac obitelji. Vjerojatno zato jer je bio jedino muško i najstarije dijete. Kao takav, jednostavno je morao biti obožavan. Dakle, ako sam htjela barem donekle ravnopravan položaj s Prletom, trebalo je osigurati Prletovu naklonost. Školske zadaće bile su naprosto idealne za takvo što. Uz dobru ocjenu, moja bi se zadaća čitala na obiteljskim  domjencima, izmamila suzu i najhladnokrvnijim članovima obitelji i na taj način osigurala gotovo identičan položaj Prletovom što je uključivalo mnoge beneficije i povlastice. Kao što nastavnica hrvatskog jezika nije znala da pankeri nemaju dugu kosu, nije znala ni naša obitelj, a svaka obitelj cijeni sjajne uvojke svoga člana zanemarujući pritom činjenicu da je on nekakav panker, a samim tim i buntovnik.

Drugi razlog mom bulažnjenju u školskim zadaćama bio je taj što je Prle već tada bio ljubimac ženske populacije. Imati Prleta za bratića bio je gotovo statusni simbol toga vremena. Ako je i postojalo žensko biće u razredu koje to iz nekog razloga nije znalo, školska zadaća mu je otvorila oči. Sasvim je normalno i pošteno da se najbolje školske zadaće čitaju pred svima pa je i moja priča o Prletovim zgodama i nezgodama imala svoju publiku pred razredom. Ženska je čeljad upijala svaku moju riječ, one koje su ga znale, saznavale su o njemu neke nepoznate detalje, a one koje ga nisu znale, željele su ga upoznati. Počele su me doživljavati kao ulaznicu u Prletov zatvoren klub, trud je ulodio plodom, a cilj postignut.

Nisam ja bila jedina koja je imala računicu u našem odnosu, znao je i Prle ponekad zloupotrijebiti svoje poznanstvo sa mnom. Za početak tako što je hodao s većinom mojih prijateljica i onda ih ostavljao slomljena srca i nadi da će im se jednom (ako ostanu sa mnom dobre) vratiti.

Biti dobar sa mnom, značilo je imati povlašten položaj kod moje mame. Osim što joj je bio obožavani nećak, bio je i obožavani bratić njezine obožavane kćeri. Dakle, dobitna kombinacija koja bi završavala tako što je Prle, bježeći od kuće, a to je radio često jer je to tada bilo IN, bježao kod nas. Pobjegao bi Prle od kuće svaki put kada je bio neshvaćen, a gledajući to iz današnje perspektive, zaista ne znam tko ga je normalan mogao shvatiti. Pobjegao bi neka 2 kilometra, tolika je bila udaljenost od njegove do moje kuće i tamo našao utočište. Moja je mama uvijek imala razumijevanja za Prletove nepodopštine koristeći pritom nemilu situaciju kojom bi ostatku obitelji pokazala koju tetu Prle najviše voli. Prle bi ostajao dan-dva, sasvim dovoljno da dobije ono što želi i sasvim dovoljno da se može uvrijeđen vratiti kući. Idila bi potrajala neko vrijeme, a onda opet ispočetka.

Jednom smo Prle i ja zajednički pobjegli od kuće u Maribor. Pritom ja nisam imala pojma da bježimo od kuće. Prle mi je taj detaljčić zaboravio reći. Mamu sam uredno obavijestila da idemo na izlet kod nekih prijatelja, dala joj adresu i broj telefona tih ljudi i rekla joj da ću se redovito javljati. Prle to naravno nije učinio, samo je pobjegao. I zabavljamo se tako nas dvoje u Mariboru, kad li našu zabavu nakon par dana prekine paničan poziv Prletove mame. Naime, nakon što mu nije mogla ući u trag, a tada je to bilo nemoguće jer mobiteli nisu postojali, obavijestila je obitelj da je Prle nestao. To je naravno začudilo moju mamu koja joj je priopćila da smo na izletu. Tu se stvar zakomplicirala i odjednom sam i ja bila sudionik u bijegu od kuće što je za mene bila prava novost i avantura i odjednom je izlet u Maribor dobio sasvim novu dimenziju. Moja je mama, jasno, morala stati na stranu Prletove i zajednički su donijele odluku da se smjesta vratimo kući. To se srećom poklapalo s našim planom povrataka pa smo odmah pristali. Došli smo vlakom na riječki željeznički kolodvor, a tamo nas je čekala cijela obiteljska delegacija. Uplakana Prletova mama, blijed i lud od bijesa Prletov tata i moja mama koja je morala doći reda radi. Nisam sigurna jesu li bili baka i deda, ali znajući obitelj, vjerojatno jesu.

Prle je nakon toga bio u doživotnoj kazni i neko vrijeme nije bježao od kuće.

To su samo neki od naših doživljaja. U međuvremenu smo postali ozbiljni ljudi i više ne bježimo od kuće. Prle nema uvojke i odavno nije panker, a kako vidim, niti previše zainteresiran za moje prijateljice. Baka i deda su umrli, s jednim dijelom obitelji nekako baš i nismo dobri, naši starci sve teže toleriraju ostatke našeg bunta, a možda su i digli ruke od toga.

Ono što se nije promijenilo, vjerojatno je ta iracionalna kompatibilnost Prleta i mene koja funkcionira već godinama. Iracionalna kompatibilnost svih nas, zajednički nazivnik kojeg je teško definirati i opisati, ono nešto po čemu smo slični i što prepoznajemo jedni kod drugih. Netko će to nazvati generacijskom pripadnošću i povezanošću, ali mislim da ovdje nije riječ samo o tome. Riječ je o svjetovima koje smo jednom prepoznali i u kojima smo ostali do danas, ne omalovažavajući i odbacujući na taj način tuđe i različite svjetove kojima nismo željeli i htjeli pripadati. Upravo to postojanje unutar vlastitih krugova koje smo godinama širili ili sužavali, više nije ni bitno, dovelo nas je sada i tu, na mjesto na kojem uvijek možemo prepričati čitavu mladost, a da nismo rekli ni riječi.

Kraj svadje ili novogodisnje odluke

168446

Početkom nove godine obično donosimo neke važne odluke i okrećemo novi list. Doduše, većinu tih odluka prekršimo već nakon 20 dana i zaboravimo  do proljeća, ali ne bih danas o tome.

Jedna od mojih sudbonosnih odluka koju donosim samo 2 dana nakon stupanja  2013. godine na snagu jest : Ne svađaj se!

Odluka možda zvuči dosadno i već viđeno. Bezbroj smo si puta rekli kako ćemo biti bolji prema ljudima, okrenuti im drugi obraz kada nas zviznu, gađati ih kruhom kada na satru kamenom, ali ovo je ipak malo drugačije. Naime, ovu odluku donosim iz sasvim prizemnih, gotovo egzistencijalnih razloga. Želja mi je dočekati živa i u punoj snazi 2014. godinu  pa je možda ova odluka došla baš u pravom trenutku.

Naime, danas se ljudi ne znaju svađati, izgubila se negdje ona čar prepucavanja, intelektualnog nadmudrivanja, gotovo virtuozne,šahovske, svađalačke igre. Kada bi se  sestra i ja  svađale (to doduše nije bilo često, ali zasigurno neprocjenjivo vrijedno i edukativno ), naše su svađe bile prave mini tragedije prepune dramske napetosti i neizvjesnosti. Tragičnih junaka, tragične krivnje i tragičnog sukoba bilo je na sve strane, a o uzvišenom stilu i nastupu da ne govorim. Cilj je bio pred publikom (čitaj: mamom ) napraviti što napetiju, što neizvjesniju dramu, dovesti je u stanje potpunog očaja, a potom neizostavne katarze, nakon čega bi se naša mama osjećala očišćena od svih zala, gotovo ponovno rođena.

Naše su svađe često završavale potpunom amnezijom nas kao sudionika te male drame dok bi publika radosno odlazila iz teatra sretna što je predstavi došao kraj, što na tuđoj koži može doživjeti nečije tuđe ludilo i smrtni strah, a sve u očekivanju novog uprizorenja i novih zapleta koje će zapaliti neka još usnula iskra.

Dakle to su bile svađe zbog kojih je vrijedilo živjeti, svađe koje bi, da su šahovska igra, završavale patom, ali na zadovoljstvo svih igrača.

Danas je umjetnost svađe nestala, što ne znači da su nestale i svađe. O epilogu svađa možemo svakodnevno čitati u crnoj kronici.

a. Šogor šogoru ide na živce jer je ovaj bogatiji i ima manju ratu kredita i umjesto da se makne i ne zove ga na obiteljska druženja, on ga zatuče sjekirom po glavi. Kraj svađe.

b. Ljudi se rastaju, kao i svaki posvađani bračni par ne mogu se dogovoriti o podjeli imovine (i rate kredita, naravno). Zašto čekati sudski proces kada se sve fino može riješiti ubojstvom bliže i dalje obitelji i samoubojstvom. Kraj svađe.

c. Prijateljica mrzi prijateljicu jer ima više lajkova na fejsu. Nahuška tri pijana prijatelja da je napiju i siluju, ako je moguće do smrti. Još jedan kraj svađe. I tako unedogled.

Ljudi su postali tempirane bombe. Samo čekaju i vrebaju. Nije bitan razlog, nije bitan motiv, bitno je da se netko u pravom/krivom trenutku nađe na pravom/krivom mjestu.

Vraćamo se tako Laki i ja 29.prosinca u ranim večernjim satima kući. Grad je gotovo pust, svi su umorni od blagdana ili su u očekivanju novih. Uglavnom, na cesti je nekoliko  automobila i mi. I tamo negdje kod Istočnog izlaza na mjestu gdje se dvije trake suptilno spajaju u jednu, doleti jedan ponešto nervozniji vozač, vozeći slalom između nas i još dva automobila koja su ispred. Spretnošću Janice Kostelić promigoljio je između automobila,potpuno nepotrebno  riskirajući i izvodeći nekakvu nimalo spektakularnu predstavu .

Nije mi baš bio jasan ovaj njegov manevar i cik-cak vožnja, kada je bilo sasvim dovoljno mjesta za pretjecanje, a i nismo vozili brzo (Laki inače MORA sporo voziti kada vozi mene, tako da sam potpuno sigurna u brzinu kojom smo se kretali).

Kada je Nervozni izveo tu svoju besmislenu vratolomiju i suvereno se postavio na čelo „kolone“, spektakularno je zaustavio auto na potpuno nepreglednom mjestu uzbrdice i izašao van. Čak se i Laki, kojem je asfalt u krvi, pomalo zbunio. Pretpostavljam da je Nervoznom netko iz automobila gestikulirao, pokazao srednji prst ili slično i to je bio dovoljan razlog za obračun. Samodopadno, gegajući se, došetao je do automobila iz kojeg mu se netko usudio pokazati što misli o njegovom divljanju. Rekla sam Lakiju da zaustavi auto, ide malo u rikverc i ne izlazi ni za živu glavu (što nije ni namjeravao, Laki je inače miroljubiv tip).

Nisam vidjela čovjeka koji je sjedio u autu. Zgurio se, zaključao i potonuo u sjedalu. Ne znam čak je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi, ali to nije ni bitno. Svatko normalan bi učinio isto. Samo bi budala izašla iz auta nasred ceste i hrvala se s Niki Laudom, riskirajući između ostalog i smrt zbog vozila koje dolazi iz suprotnog smjera. Uglavnom, ljutiti se Nervozni još neko vrijeme vrzmao oko auta, dobacivao razne uvrede, pogledavao tko ga sve gleda i je li publika željna krvi, a kada nije naišao na odobravanje, sjeo je u auto i odjurio u nepoznatom smjeru. Kraj svađe. Nitko se ovdje ni sa kim nije svađao, ali lako je zamisliti scenarij u kojem napadnuti vozač izlazi, nabrijan  jednako kao i Nervozni, nekim slučajem u džepu ima pištoljčić ili nožić i svađa završava još brže. Sutra smo svi na naslovnicama,  ja kao svjedokinja histerično dajem izjavu policiji, dok Laki nešto smirenije, vjerodostojnije i objektivnije prepričava događaj novinarima željnim senzacije i krvavih vijesti.

Još je jedan događaj podupro moju želju za ne-svađanjem. Naime, jučer su Regočevi bili u strašnom raspoloženju. Zaista ne znam kakve radnje ljudsko biće treba izvoditi da bi proizvelo takve zvukove. Svi cirkulari, motorne pile, multipraktici i bušilice zajedno, ne bi postigli ovakav efekt. Sve je to popraćeno vriskom djece, ali onom sretnom, zadovoljnom vriskom, tj. vrištanjem zbog vrištanja.

Laki i ja smo se, kao svaki par u zrelim godinama, odlučili na poslijepodnevno dremuckanje. Pretpostavljam da to čini većina ljudi prvoga dana nove godine i da ne tražimo puno ako tražimo nešto mirnije poslijepodne od uobičajenog radnog dana popraćenog konstantnim lupkanjem i dernjavom.

Meni inače ne smetaju zvukovi koji dopiru izvana. Na to se čovjek navike kada živi u gradu i u zgradi. Navodno ne smetaju ni Lakiju. Samo tri dana ranije, tvrdio je kako ta priča s Regočima njega uopće ne živcira i kako ih gotovo ne primjećuje. Rekla sam mu kako nije stvar u živciranju, ne živcira ni mene (nema veze što sam im pritom posvetila 80 % svog bloga), jednostavno ih ne mogu ignorirati i praviti se da sam otupjela na njihove ispade.

Taj isti Laki kojeg samo tri dana ranije nisu uopće živcirali, ustao je nakon 2-3 sata vrpoljenja po krevetu s kapuljačom na glavi(?!), krvavih očiju i crnih podočnjaka, gotovo sam sigurna, malo pjenice na rubu usana i promrmljao: Tu djecu treba pobit’!  Doista čudan preokret u inače uvijek smirenom i vedrom Lakijevom raspoloženju. Naravno, ova  rečenica izgovorena samo preda mnom, vrhunac je sukoba koji će Regoči doživjeti od Lakija. Već sutra, kada se naspava i odmori,  Laki će biti onaj stari Laki, potpuno nesvjestan Regočevih.

Ali ta me epizodica  ponukala na razmišljanje. Ako se dobri i pitomi Laki, nakon samo dva sata mučenja može pretvoriti u vampira žednog krvi, što je onda s ostalima? U normalnim bih okolnostima zaista pokucala Regočima i rekla im da umuknu već jednom, ali ovo nisu normalne okolnosti. S jedne strane imam ludog Lakija, a s druge tko zna kakvog Regoča! Teško da itko može biti normalan nakon što mu djeca demoliraju kuću i pritom vrište od veselja i ono što je sasvim izgledno je to da  bi me Regoč, nakon mojih riječi upozorenja, mogao sravniti sa zemljom, dohvativši prvi oštri predmet koji mu je pri ruci i jednim se potezom riješiti svih višegodišnjih frustracija. Nema veze što bi pritom stradala hipersenzibilna i pomalo nervozna susjeda. Ili ja ili netko drugi! I kraj svađe!

To je razlog zbog kojeg od danas sa smiješkom promatram svijet. Suludo se smijem  jer me strah tih hodajućih tempiranih bombi, ljudi kojima je baš danas rata nečijeg tuđeg kredita sjela na plaću, kojima je baš danas banka zaprijetila ovrhom, koji su nedavno ostali bez djedovine zbog neredovitog plaćanja kredita, koji su jučer ostali bez posla, čija djeca ne mogu na maturalno putovanje jer je frižider prazan i malo je šanse da će uskoro biti pun.

Najviše što sam mogla,  bilo je nazvati Radosnog. Pokvariti mu prvi dan nove godine informacijom kako ima 5 dana za smirivanje podstanara. U protivnom ću poduzeti neke druge mjere, a Radosnom je ton moga glasa ukazivao da se ne šalim i da ga ne zovem zbog čestitavanja i dobrih želja. Radosni je bio šokiran i bez teksta. Uspio je promrmljati  obećanje kako će problem riješiti u sljedeća dva dana. E sad, što će se dogoditi kada frustrirani Radosni pokuca na vrata frustriranom Regoču…zaista ne znam i nadam se da me tog dana neće biti. Što god da se dogodi…kraj svađe, ali bez mene!