Posted on

Moonlight sonata

A. U.

Postoje ljudi u našim životima koje prepoznajemo kada ih prvi put ugledamo. Bez riječi, bez pogleda, znamo da su oni ti koji su sada tu i koji će tu ostati zauvijek čak i onda kada ih ne bude u našoj blizini. Postoje nikad izgovorene riječi koje će se nametnuti kao prešutna veza, najjača veza izgubljenih u vlastitim bolima, nit prepoznavanja neizgovorenih riječi koje tutnje i odzvanjaju jače od svake psovke, jače od vriska, dovoljno tihe da ih razazna samo onaj kome su namijenjene.

Tražiti smisao u onome što je prošlo, ravno je jalovom besmislu. Veličati dane djetinjstva jednako je kao čeprkati po postavljenim dijagnozama odavno preboljenih bolesti koje se neće vratiti, ali su jednom bile tu, dovoljno bezopasne da od njih ne stradamo, dovoljno opake da ostave neki nevidljiv trag nerazumljiv svakome tko nije proživljavao isto.

Voljela sam taj instrument. Bio je tako statičan i težak, tako kičasto sjajan, tako jeftino iskoristiv za svaku moju nakanu impresioniranja onih kojima je to bila nedokučiva stvarca rezervirana za senzibilne, romantične i drukčije od ostalih.  Koristila sam nemilosrdno moje oskudno znanje privlačno neupućenima, čaroliju djevojačke sobe izlijepljenu tuđim, tendencioznim stihovima, miris sakupljenih parfema koji je dopirao iz slučajno odškrinutog ormara, zelene zavjese koje skrivaju i otkrivaju obrise nekog zimzelenog stabla tako uklopivog u jedno djevojačko skrovište, ukopano u zemlju kako bi raslo baš zbog ovog trenutka, ovog dana i sada.

U patetici mirisa, zvukova i boja, pretjeranom sinestetičkom prožimanju težine koja se nadimala i spuštala tražeći pogodno tlo kojim će zagospodariti i ostati kao neponovljiv trenutak nečeg nikad ponovljenog i dovoljno snažnog za nepotrebno kretanje ispočetka, svirala je vjerojatno Moonligt sonata, Ballade pour Adeline ili tako jednostavna Fur Elise provjerena, uvježbana i sigurna u toj atmosferi koja i nije tražila ništa bolje i više.

Dovoljno smo se dobro poznavali da smo mogli pričati besmislice neopterećeni time kakav će dojam te prazne riječi proizvesti kod onog drugog. Dovoljno smo se poznavali da smo mogli šutjeti, ogovarati, vrijeđati se, smijati, slušati, prešućivati… Dovoljno je bilo znati da smo sigurni i zaštićeni od svega onoga što se nalazi iza zelenih zavjesa, hladnih sjena zimzelenog stabla ukopanog samo za ovu priliku, zaštićeni od neizrečenih riječi koje ćemo izgovoriti jednom poslije kada one više ne budu važne i teške i tako presudne kao u trenutku dok svira Moonlight sonata tako sporo i školski uvježbano.

Ponavljali smo ove trenutke već odavno zaboravljene, zaboravljene već sljedećeg dana koji nije tražio zapise prošlosti već samo onoga što je sada i što je sutra. Beznačajnost netom proživljavanog iskustva dobiva svoj značaj tek onda kada shvatimo da je upravo taj trenutak onaj nebitan, ali zadnji dio mozaika koji nedostaje slici naše prošlosti, onakvoj slici koju smo pohranili u svojem sjećanju, sigurnom dokazu da smo jednom bili tamo na nevažnom mjestu u nevažno vrijeme u jednom djeliću bezbrojnih komadića iste takve boje i nijanse kojeg ostavljamo sa strane slažući one bitne uočljive komade bez kojih slika ima smisla, ali nikad neće biti dovršena i savršeno jasna ako ne umetnemo onaj bezlični, po ničem prepoznatljiv komadić koji zatvara cjelinu u besprijekornu sliku naše prošlosti.

Taj zvuk Moonlight sonate toliko svojstven jednoj barunici Castelli i toliko nebitan paru srednjoškolaca kojima je sama pomisao na likove Krležine drame mogla uništiti čaroliju jednog beznačajnog dana koji je trebao završiti samo da bi odškrinuo vrata novome…

Taj sklad boje i zvuka, vrišteće sreće činjenja nedopustivog, nebitne laži bitne jedino onima koji ih izgovaraju, učinile su taj dan jednim od onih beznačajnih koje pamtimo po onom što se nije dogodilo.

Čarolija je nestala u trenu, Beethoven je izgubio bitku sa zvonom na vratima. Dvadeset godina izgubljenih ratova i kratkotrajnih predaja koje su se vratile bešumno, skrivane u neizgovorenim riječima koje su napokon dobile svoju snagu, koje su oživjele trenutak pohranjen u tišinama naše svijesti, nespremne da prekorače put kojeg nikad nisu ni tražile, željele, a on se odjednom stvorio pred njima.

Put tako besciljan, jasan i znan.

Advertisements

About bobocka18

Dominantno obilježje današnjeg društva je bespomoćnost normalnih ljudi, koprcanje u vlastitim frustracijama i nemogućnost promjene degeneriranosti na koju smo i sami svedeni. Tiho, nemoćno i jalovo vrištati pisanjem, jedino je što preostaje, barem kao dokaz pred samim sobom da uopće postojimo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s