Posted on

Lunapark

fotografija-1 (1)

S.J.
Odavno napuknut lak drvene stolice i prkos, predvidiv i očekivan prkos nesigurnih.
Onaj tren posezanja za stolicom trajao je dovoljno dugo za kratko procjenjivanje rezultata i posljedica neočekivanog bunta izazvanog nekom nevrijednom sitnicom.
Taj trenutak bijesa, mahnitanja nemoći, zapretene neobjašnjive strasti jednog čina, otvorio je vrata označena krvavocrvenom bojom savjesti.
I to je bio početak nedefinirane spoznaje o nedopustivom koja samim time dobiva na snazi svakodnevno jačajući i hraneći se upravo nedopustivošću, poprimajući nesrazmjerne dimenzije s onim nebitnim, prvim korakom koji je jedva učinjen.
Karneval gluposti u kojem navodno postajemo ono što želimo. A ne želimo ništa. Karneval vehementnog uživanja u apsurdu trenutka. Karneval gluposti i bježanja od groteskne maske stvarnosti koju svakodnevno navlačimo na prazna lica ekspresionističkih tipova koji su nas davno oslikali baš onakvima kakvi jesmo.
Pa trenutak istine skrivene pod svim tim crvenilom laži i boja, na visini nekih 50-ak metara udaljenoj od asfalta stvarnosti. U maloj gondoli jeftinog, gostujućeg lunaparka, zatočeni u njenoj nestvarnosti i plastici šarenila, mudro osmišljenoj kako bi bijeg izgledao stvarniji i uspješniji, neznatno duži, čvrsto zamaskiran nevidljivim zvonom sigurnosti koja ne garantira baš ništa osim privida.
Ta vožnja lunaparkom, potaknuta tko zna više čijom idejom, bila je početak. Ili nastavak na raspuklu stolicu, sasvim očekivan i neminovan. Uostalom, privlačnost priziva patetiku, a ona je sada bila tu.

U paradi kiča, pijanstva, grotesknih maski u vještini nedodirivanja i sljubljivanja sa suprotnom stranom male gondole u patetičnom pogledu na zelenu boju Mrtvog kanala, sve je bilo jasno. Neizrečeno jasno jer tako je najlakše.
Kraj je bio tako izvjestan i lagan. Nije trebalo ni zakoračiti, a on je nudio svoj put. Kraj je vodio uz rub paklenih ponora kojih smo bili svjesni, nadajući se da nitko od nas nikada neće učiniti onaj malen, poguban korak. Ali siguran, ravan korak bio je krivi korak, kao i svaki drugi, samo nismo ga mogli zaustaviti, nametnuo se , mimo naše volje, potaknut jedino željom koja ne mari za sutra, koja se ne boji kazne i nagrade, koja je osviještena jedino nagonom za pokretom koji ne poznaje uzmak.
Kraj je bio početak. Početak je bio kraj i bilo je bezglavo lijepo upasti u taj začarani krug koji ne nudi izlaz, samo trenutak vrtnje, one iste vrtnje jeftinog lunaparka koja se ponavlja ispočetka bez želje da ikad zaustavi to besciljno kretanje.

Gondola, sama na svijetu, u svijetu koji je promatra odozdo sa zgražanjem i divljenjem u isti tren, s čežnjom i gađenjem, sa željom da posegne za nečim sličnim ili istim, pritisnuta strahom koji će zauvijek ostati prikovan na asfaltu.
Strah je osuda. Strah je sigurnost u koju bježimo, nemoć za kojom ćemo posegnuti kada iscrpimo svaku drugu mogućnost, utočište za kukavice koje će sa sigurne udaljenosti gledati tu vrtoglavu vožnju, istovremeno sretne jer nisu dio toga i zavidne jer nikad neće učiniti taj jedan jedini krug.
Strah je pobijedio. Raščistio boje lunaparka kojima tu ionako nije bilo mjesto. Ogolio asfalt, učinio ga onakvim kakav je bio uvijek i sve je postalo isto.
Gomila je nestala, utihnula, a mi smo ostali na onom istom mjestu, ne mičući se iz gondole koja je pružala pogled na čitav grad, u kojoj smo bili barem jednom u životu sigurni.
I onda, nakon svih tih mjeseci jednog drugog bijega, bijega od ruba provalije pakla čija je toplina previše žarila, bijega u sigurno okrilje oštriga na plaži nekog skupo predvidivog restorana, bijega od dosade očekivanoga, jedan poziv, naslov pjesme koja je nekad davno svirala, vratio je sve.
Bez puno misli, očekivanja i radosti. Bez opravdavanja budućih postupaka. Životinjsko, instinktivno kretanje prema onome što je ionako moje. Glad za onim što se nudilo, glad koja je morala biti utažena samo na ovaj i niti na jedan drugi način.
Ulazak u gondolu koja sad vrti nekoga u nekom provincijskom gradiću, ponavlja svoj ritual ispočetka, ne misleći na trenutak visine u kojem sve staje i nestaje. Gondolu u koju se tako lako ukrcati ne misleći koliko je izlazak težak i dug.

Obična soba prepuna ljudi, jeftinog vina i dima. Razgovori koji ne dopiru do mene, ali ih čujem. Trenutak koji se podrazumijeva i koji je bio određen davnih dana, samo je bilo pitanje kad će se dogoditi.
A sve je ostalo uvježbano. Ustajanje, odlazak u nepoznatu sobu, svježe oprane plahte i kraj. Kraj jedne vožnje koja nikada nije prestala, možda još uvijek traje i čeka.
Ljudi s asfalta će reći da nikada nije valjalo, da je moglo drukčije, da je predvidivo tužno, a ja ću reći da je jedino što je ikada vrijedilo. Ta jedna, samo jedna vožnja i ništa više.

Advertisements

About bobocka18

Dominantno obilježje današnjeg društva je bespomoćnost normalnih ljudi, koprcanje u vlastitim frustracijama i nemogućnost promjene degeneriranosti na koju smo i sami svedeni. Tiho, nemoćno i jalovo vrištati pisanjem, jedino je što preostaje, barem kao dokaz pred samim sobom da uopće postojimo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s