Lunapark

fotografija-1 (1)

S.J.
Odavno napuknut lak drvene stolice i prkos, predvidiv i očekivan prkos nesigurnih.
Onaj tren posezanja za stolicom trajao je dovoljno dugo za kratko procjenjivanje rezultata i posljedica neočekivanog bunta izazvanog nekom nevrijednom sitnicom.
Taj trenutak bijesa, mahnitanja nemoći, zapretene neobjašnjive strasti jednog čina, otvorio je vrata označena krvavocrvenom bojom savjesti.
I to je bio početak nedefinirane spoznaje o nedopustivom koja samim time dobiva na snazi svakodnevno jačajući i hraneći se upravo nedopustivošću, poprimajući nesrazmjerne dimenzije s onim nebitnim, prvim korakom koji je jedva učinjen.
Karneval gluposti u kojem navodno postajemo ono što želimo. A ne želimo ništa. Karneval vehementnog uživanja u apsurdu trenutka. Karneval gluposti i bježanja od groteskne maske stvarnosti koju svakodnevno navlačimo na prazna lica ekspresionističkih tipova koji su nas davno oslikali baš onakvima kakvi jesmo.
Pa trenutak istine skrivene pod svim tim crvenilom laži i boja, na visini nekih 50-ak metara udaljenoj od asfalta stvarnosti. U maloj gondoli jeftinog, gostujućeg lunaparka, zatočeni u njenoj nestvarnosti i plastici šarenila, mudro osmišljenoj kako bi bijeg izgledao stvarniji i uspješniji, neznatno duži, čvrsto zamaskiran nevidljivim zvonom sigurnosti koja ne garantira baš ništa osim privida.
Ta vožnja lunaparkom, potaknuta tko zna više čijom idejom, bila je početak. Ili nastavak na raspuklu stolicu, sasvim očekivan i neminovan. Uostalom, privlačnost priziva patetiku, a ona je sada bila tu.

U paradi kiča, pijanstva, grotesknih maski u vještini nedodirivanja i sljubljivanja sa suprotnom stranom male gondole u patetičnom pogledu na zelenu boju Mrtvog kanala, sve je bilo jasno. Neizrečeno jasno jer tako je najlakše.
Kraj je bio tako izvjestan i lagan. Nije trebalo ni zakoračiti, a on je nudio svoj put. Kraj je vodio uz rub paklenih ponora kojih smo bili svjesni, nadajući se da nitko od nas nikada neće učiniti onaj malen, poguban korak. Ali siguran, ravan korak bio je krivi korak, kao i svaki drugi, samo nismo ga mogli zaustaviti, nametnuo se , mimo naše volje, potaknut jedino željom koja ne mari za sutra, koja se ne boji kazne i nagrade, koja je osviještena jedino nagonom za pokretom koji ne poznaje uzmak.
Kraj je bio početak. Početak je bio kraj i bilo je bezglavo lijepo upasti u taj začarani krug koji ne nudi izlaz, samo trenutak vrtnje, one iste vrtnje jeftinog lunaparka koja se ponavlja ispočetka bez želje da ikad zaustavi to besciljno kretanje.

Gondola, sama na svijetu, u svijetu koji je promatra odozdo sa zgražanjem i divljenjem u isti tren, s čežnjom i gađenjem, sa željom da posegne za nečim sličnim ili istim, pritisnuta strahom koji će zauvijek ostati prikovan na asfaltu.
Strah je osuda. Strah je sigurnost u koju bježimo, nemoć za kojom ćemo posegnuti kada iscrpimo svaku drugu mogućnost, utočište za kukavice koje će sa sigurne udaljenosti gledati tu vrtoglavu vožnju, istovremeno sretne jer nisu dio toga i zavidne jer nikad neće učiniti taj jedan jedini krug.
Strah je pobijedio. Raščistio boje lunaparka kojima tu ionako nije bilo mjesto. Ogolio asfalt, učinio ga onakvim kakav je bio uvijek i sve je postalo isto.
Gomila je nestala, utihnula, a mi smo ostali na onom istom mjestu, ne mičući se iz gondole koja je pružala pogled na čitav grad, u kojoj smo bili barem jednom u životu sigurni.
I onda, nakon svih tih mjeseci jednog drugog bijega, bijega od ruba provalije pakla čija je toplina previše žarila, bijega u sigurno okrilje oštriga na plaži nekog skupo predvidivog restorana, bijega od dosade očekivanoga, jedan poziv, naslov pjesme koja je nekad davno svirala, vratio je sve.
Bez puno misli, očekivanja i radosti. Bez opravdavanja budućih postupaka. Životinjsko, instinktivno kretanje prema onome što je ionako moje. Glad za onim što se nudilo, glad koja je morala biti utažena samo na ovaj i niti na jedan drugi način.
Ulazak u gondolu koja sad vrti nekoga u nekom provincijskom gradiću, ponavlja svoj ritual ispočetka, ne misleći na trenutak visine u kojem sve staje i nestaje. Gondolu u koju se tako lako ukrcati ne misleći koliko je izlazak težak i dug.

Obična soba prepuna ljudi, jeftinog vina i dima. Razgovori koji ne dopiru do mene, ali ih čujem. Trenutak koji se podrazumijeva i koji je bio određen davnih dana, samo je bilo pitanje kad će se dogoditi.
A sve je ostalo uvježbano. Ustajanje, odlazak u nepoznatu sobu, svježe oprane plahte i kraj. Kraj jedne vožnje koja nikada nije prestala, možda još uvijek traje i čeka.
Ljudi s asfalta će reći da nikada nije valjalo, da je moglo drukčije, da je predvidivo tužno, a ja ću reći da je jedino što je ikada vrijedilo. Ta jedna, samo jedna vožnja i ništa više.

Advertisements

Ministarstvo straha

cb5fa75bc8489610c99a308

Raspričao se ovih dana ministar Jovanović o nekakvom realnom i nerealnom sektoru. Nije da mi nije jasno što želi postići tom provokacijom i gotovo ga mogu zamisliti kako s plugom u rukama i gojnim volovima ispred sebe obrađuje hrvatske njive ljuteći se pritom i prijeteći nama nerealnima.

Mi smo zemlja čuda i apsurda, tako  je sasvim moguće to što je  prvi čovjek nerealnog ministarstva izrazito realan i opipljiv. Po čemu je to ministar opipljiv, a mi nismo? Ministar je npr. opipljiv svojim prijetećim dopisima koje šalje  odgojno-obrazovnim ustanovama. To su vrlo opipljivi dokumenti još opipljivijeg sadržaja koji nalažu neisplatu plaće za dan proveden u štrajku, nama nerealnima. Osim toga, zašto bi nama nerealnima, trebalo nešto realno?

Puno realnije od samih sadržaja tih pisama ravnateljima i dekanima,  sam je čin neisplate plaće. Tu realnost itekako dolazi do izražaja jer nije teško izračunati koliko se kilograma mesa i litara mlijeka može kupiti za ono realno, a to je novac  što u trenu neisplate postaje nerealno.

A da je ministar u pravu kada nas naziva nerealnima, jest. Uopće ne sporim da smo nerealni čak toliko da nas uskoro neće ni biti. Svi njegovi napori i napori njegovih prethodnika polagano daju plodove. Uspjeli su nas pretvoriti u vlastite sjenke koje žive u strahu od svih. Bojimo se roditeljskog bijesa, njihovih anonimnih pisama inspekcijama, bojimo se učenika i slučajnog previda neke od točaka Svetog nam Pravilnika kojeg znaju bolje od nas samih, bojimo se dežurnih kolega uvijek spremnih na općepoznato prosvjetarsko tužakanje i cinkanje, bojimo se samovolje i luđaštva ravnatelja izabranih od poltrona, manipuliranih roditelja i vrlih pripadnika neke od stranaka koje vedre i oblače županijom, bojimo se računovođinog mrkog pogleda zbog učestalih poziva iz banke vezanih za neku ratu kredita, bojimo se nezadovoljnih spremačica koje moraju čistiti za našom neodgojenom djecom, bojimo se prosvjetne inspekcije kao samog vraga, svih mogućih Agencija koje su osmišljene samo zbog njegovanja našeg stalnog i duboko ukorijenjenog straha.

Mi se jednostavno stalno i postojano bojimo.

Osim što su nam uspješno utjerali strah u kosti, sada nam uzimaju i onaj trunak dostojanstva koji je preostao. Velikodušno nam dopuštaju da štrajkamo, ali uz obvezatnu ravnateljevu prijavu našeg imena i prezimena koje će čitati tamo netko u Ministarstvu straha i činiti s njime što ga volja. Velikodušno plaćaju onima koji su lojalni, vrijedni i poslušni, stavljajući ih tako na stup srama dok sa svojim imenikom odlaze u ionako poluprazan razred.

Velikodušno su posvađali sve one koje do sada nisu uspjeli, podijelili ljude na one kojima je bitna dnevnica i one kojima je bitan vlastiti ponos. Velikodušno su nas ostavili da razmislimo o svojim postupcima, da se sramimo ako smo dnevnik uzeli u ruke ili se bojimo, ako to nismo.

I tako je naše Ministarstvo straha postiglo svoj cilj. Dugogodišnjim i samoprijegornim radom stvorili su idealnog zaposlenika. Onoga koji će pognuti glavu pred učenikom, kolegom i nadređenim. Koji će šutjeti onda kad treba dignuti glas, koji će u glavi, dok učenika odgaja i obrazuje, prebrajati i računati nekakve koeficijente, koji će pognute glave ući u razred i na jednak način izaći.

Dobili su idealno biračko tijelo stasalo na strahu i sreći jer ima redovita primanja.  Ta ista primanja čak nismo zaradili sami već nam ih velikodušno daruju  širokogrudni i nervozni  ljudi realnoga sektora. Dobili su zaposlenika prezrenog od tog istog sektora koji stvara, proizvodi i čini državu stabilnom kakva već jest. Dobili su roditelja koji će na svaku nastavnikovu pogrešku dignuti glas, uzeti u ruke mobitel i nazvati ministra osobno, (ne postoji  roditelj u državi koji nema u svom mobitelu ministrov broj ) jasno, ministar će odmah dojuriti, ispraviti nepravdu, poslati sve djelatnike Inspekcije i Agencije na mjesto nesreće, zaslužiti svojim promptnim angažmanom naslovnicu u dnevnom tisku i slučaj riješen.

Dobili su ministra-prijatelja djece, onog istog koji će ih na državnoj maturi zaštititi od vlastitog neznanja, a istovremeno poizbacivati iz škola zbog istog razloga, koreći blago njihove roditelje zbog nepodopština koje ih je naučio sustav u kojem žive i po čijim su taktovima nesmetano plesali godinama dok Prvi čovjek Ministarstvo straha nije rekao: Dosta!

2cb16aace150802574b1446

U svoj toj nerealnosti, postajemo gotovo nadrealni, bretonovski diktiranih misli nekontroliranih razumom. Postajemo jednostavno suvišni i realno svjesni svoje suvišnosti, toliko svjesni da ćemo pristati na još nebrojeno puno udaraca, pljuski i ponižavanja, a na naše će mjesto jednoga dana zasjesti ona, za sada neoblikovana generacija, koja hoda s ministrovim brojem mobitela u svom džepu.

A možda nam baš takve generacije i trebaju?