Lunapark

fotografija-1 (1)

S.J.
Odavno napuknut lak drvene stolice i prkos, predvidiv i očekivan prkos nesigurnih.
Onaj tren posezanja za stolicom trajao je dovoljno dugo za kratko procjenjivanje rezultata i posljedica neočekivanog bunta izazvanog nekom nevrijednom sitnicom.
Taj trenutak bijesa, mahnitanja nemoći, zapretene neobjašnjive strasti jednog čina, otvorio je vrata označena krvavocrvenom bojom savjesti.
I to je bio početak nedefinirane spoznaje o nedopustivom koja samim time dobiva na snazi svakodnevno jačajući i hraneći se upravo nedopustivošću, poprimajući nesrazmjerne dimenzije s onim nebitnim, prvim korakom koji je jedva učinjen.
Karneval gluposti u kojem navodno postajemo ono što želimo. A ne želimo ništa. Karneval vehementnog uživanja u apsurdu trenutka. Karneval gluposti i bježanja od groteskne maske stvarnosti koju svakodnevno navlačimo na prazna lica ekspresionističkih tipova koji su nas davno oslikali baš onakvima kakvi jesmo.
Pa trenutak istine skrivene pod svim tim crvenilom laži i boja, na visini nekih 50-ak metara udaljenoj od asfalta stvarnosti. U maloj gondoli jeftinog, gostujućeg lunaparka, zatočeni u njenoj nestvarnosti i plastici šarenila, mudro osmišljenoj kako bi bijeg izgledao stvarniji i uspješniji, neznatno duži, čvrsto zamaskiran nevidljivim zvonom sigurnosti koja ne garantira baš ništa osim privida.
Ta vožnja lunaparkom, potaknuta tko zna više čijom idejom, bila je početak. Ili nastavak na raspuklu stolicu, sasvim očekivan i neminovan. Uostalom, privlačnost priziva patetiku, a ona je sada bila tu.

U paradi kiča, pijanstva, grotesknih maski u vještini nedodirivanja i sljubljivanja sa suprotnom stranom male gondole u patetičnom pogledu na zelenu boju Mrtvog kanala, sve je bilo jasno. Neizrečeno jasno jer tako je najlakše.
Kraj je bio tako izvjestan i lagan. Nije trebalo ni zakoračiti, a on je nudio svoj put. Kraj je vodio uz rub paklenih ponora kojih smo bili svjesni, nadajući se da nitko od nas nikada neće učiniti onaj malen, poguban korak. Ali siguran, ravan korak bio je krivi korak, kao i svaki drugi, samo nismo ga mogli zaustaviti, nametnuo se , mimo naše volje, potaknut jedino željom koja ne mari za sutra, koja se ne boji kazne i nagrade, koja je osviještena jedino nagonom za pokretom koji ne poznaje uzmak.
Kraj je bio početak. Početak je bio kraj i bilo je bezglavo lijepo upasti u taj začarani krug koji ne nudi izlaz, samo trenutak vrtnje, one iste vrtnje jeftinog lunaparka koja se ponavlja ispočetka bez želje da ikad zaustavi to besciljno kretanje.

Gondola, sama na svijetu, u svijetu koji je promatra odozdo sa zgražanjem i divljenjem u isti tren, s čežnjom i gađenjem, sa željom da posegne za nečim sličnim ili istim, pritisnuta strahom koji će zauvijek ostati prikovan na asfaltu.
Strah je osuda. Strah je sigurnost u koju bježimo, nemoć za kojom ćemo posegnuti kada iscrpimo svaku drugu mogućnost, utočište za kukavice koje će sa sigurne udaljenosti gledati tu vrtoglavu vožnju, istovremeno sretne jer nisu dio toga i zavidne jer nikad neće učiniti taj jedan jedini krug.
Strah je pobijedio. Raščistio boje lunaparka kojima tu ionako nije bilo mjesto. Ogolio asfalt, učinio ga onakvim kakav je bio uvijek i sve je postalo isto.
Gomila je nestala, utihnula, a mi smo ostali na onom istom mjestu, ne mičući se iz gondole koja je pružala pogled na čitav grad, u kojoj smo bili barem jednom u životu sigurni.
I onda, nakon svih tih mjeseci jednog drugog bijega, bijega od ruba provalije pakla čija je toplina previše žarila, bijega u sigurno okrilje oštriga na plaži nekog skupo predvidivog restorana, bijega od dosade očekivanoga, jedan poziv, naslov pjesme koja je nekad davno svirala, vratio je sve.
Bez puno misli, očekivanja i radosti. Bez opravdavanja budućih postupaka. Životinjsko, instinktivno kretanje prema onome što je ionako moje. Glad za onim što se nudilo, glad koja je morala biti utažena samo na ovaj i niti na jedan drugi način.
Ulazak u gondolu koja sad vrti nekoga u nekom provincijskom gradiću, ponavlja svoj ritual ispočetka, ne misleći na trenutak visine u kojem sve staje i nestaje. Gondolu u koju se tako lako ukrcati ne misleći koliko je izlazak težak i dug.

Obična soba prepuna ljudi, jeftinog vina i dima. Razgovori koji ne dopiru do mene, ali ih čujem. Trenutak koji se podrazumijeva i koji je bio određen davnih dana, samo je bilo pitanje kad će se dogoditi.
A sve je ostalo uvježbano. Ustajanje, odlazak u nepoznatu sobu, svježe oprane plahte i kraj. Kraj jedne vožnje koja nikada nije prestala, možda još uvijek traje i čeka.
Ljudi s asfalta će reći da nikada nije valjalo, da je moglo drukčije, da je predvidivo tužno, a ja ću reći da je jedino što je ikada vrijedilo. Ta jedna, samo jedna vožnja i ništa više.

Kraj svadje ili novogodisnje odluke

168446

Početkom nove godine obično donosimo neke važne odluke i okrećemo novi list. Doduše, većinu tih odluka prekršimo već nakon 20 dana i zaboravimo  do proljeća, ali ne bih danas o tome.

Jedna od mojih sudbonosnih odluka koju donosim samo 2 dana nakon stupanja  2013. godine na snagu jest : Ne svađaj se!

Odluka možda zvuči dosadno i već viđeno. Bezbroj smo si puta rekli kako ćemo biti bolji prema ljudima, okrenuti im drugi obraz kada nas zviznu, gađati ih kruhom kada na satru kamenom, ali ovo je ipak malo drugačije. Naime, ovu odluku donosim iz sasvim prizemnih, gotovo egzistencijalnih razloga. Želja mi je dočekati živa i u punoj snazi 2014. godinu  pa je možda ova odluka došla baš u pravom trenutku.

Naime, danas se ljudi ne znaju svađati, izgubila se negdje ona čar prepucavanja, intelektualnog nadmudrivanja, gotovo virtuozne,šahovske, svađalačke igre. Kada bi se  sestra i ja  svađale (to doduše nije bilo često, ali zasigurno neprocjenjivo vrijedno i edukativno ), naše su svađe bile prave mini tragedije prepune dramske napetosti i neizvjesnosti. Tragičnih junaka, tragične krivnje i tragičnog sukoba bilo je na sve strane, a o uzvišenom stilu i nastupu da ne govorim. Cilj je bio pred publikom (čitaj: mamom ) napraviti što napetiju, što neizvjesniju dramu, dovesti je u stanje potpunog očaja, a potom neizostavne katarze, nakon čega bi se naša mama osjećala očišćena od svih zala, gotovo ponovno rođena.

Naše su svađe često završavale potpunom amnezijom nas kao sudionika te male drame dok bi publika radosno odlazila iz teatra sretna što je predstavi došao kraj, što na tuđoj koži može doživjeti nečije tuđe ludilo i smrtni strah, a sve u očekivanju novog uprizorenja i novih zapleta koje će zapaliti neka još usnula iskra.

Dakle to su bile svađe zbog kojih je vrijedilo živjeti, svađe koje bi, da su šahovska igra, završavale patom, ali na zadovoljstvo svih igrača.

Danas je umjetnost svađe nestala, što ne znači da su nestale i svađe. O epilogu svađa možemo svakodnevno čitati u crnoj kronici.

a. Šogor šogoru ide na živce jer je ovaj bogatiji i ima manju ratu kredita i umjesto da se makne i ne zove ga na obiteljska druženja, on ga zatuče sjekirom po glavi. Kraj svađe.

b. Ljudi se rastaju, kao i svaki posvađani bračni par ne mogu se dogovoriti o podjeli imovine (i rate kredita, naravno). Zašto čekati sudski proces kada se sve fino može riješiti ubojstvom bliže i dalje obitelji i samoubojstvom. Kraj svađe.

c. Prijateljica mrzi prijateljicu jer ima više lajkova na fejsu. Nahuška tri pijana prijatelja da je napiju i siluju, ako je moguće do smrti. Još jedan kraj svađe. I tako unedogled.

Ljudi su postali tempirane bombe. Samo čekaju i vrebaju. Nije bitan razlog, nije bitan motiv, bitno je da se netko u pravom/krivom trenutku nađe na pravom/krivom mjestu.

Vraćamo se tako Laki i ja 29.prosinca u ranim večernjim satima kući. Grad je gotovo pust, svi su umorni od blagdana ili su u očekivanju novih. Uglavnom, na cesti je nekoliko  automobila i mi. I tamo negdje kod Istočnog izlaza na mjestu gdje se dvije trake suptilno spajaju u jednu, doleti jedan ponešto nervozniji vozač, vozeći slalom između nas i još dva automobila koja su ispred. Spretnošću Janice Kostelić promigoljio je između automobila,potpuno nepotrebno  riskirajući i izvodeći nekakvu nimalo spektakularnu predstavu .

Nije mi baš bio jasan ovaj njegov manevar i cik-cak vožnja, kada je bilo sasvim dovoljno mjesta za pretjecanje, a i nismo vozili brzo (Laki inače MORA sporo voziti kada vozi mene, tako da sam potpuno sigurna u brzinu kojom smo se kretali).

Kada je Nervozni izveo tu svoju besmislenu vratolomiju i suvereno se postavio na čelo „kolone“, spektakularno je zaustavio auto na potpuno nepreglednom mjestu uzbrdice i izašao van. Čak se i Laki, kojem je asfalt u krvi, pomalo zbunio. Pretpostavljam da je Nervoznom netko iz automobila gestikulirao, pokazao srednji prst ili slično i to je bio dovoljan razlog za obračun. Samodopadno, gegajući se, došetao je do automobila iz kojeg mu se netko usudio pokazati što misli o njegovom divljanju. Rekla sam Lakiju da zaustavi auto, ide malo u rikverc i ne izlazi ni za živu glavu (što nije ni namjeravao, Laki je inače miroljubiv tip).

Nisam vidjela čovjeka koji je sjedio u autu. Zgurio se, zaključao i potonuo u sjedalu. Ne znam čak je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi, ali to nije ni bitno. Svatko normalan bi učinio isto. Samo bi budala izašla iz auta nasred ceste i hrvala se s Niki Laudom, riskirajući između ostalog i smrt zbog vozila koje dolazi iz suprotnog smjera. Uglavnom, ljutiti se Nervozni još neko vrijeme vrzmao oko auta, dobacivao razne uvrede, pogledavao tko ga sve gleda i je li publika željna krvi, a kada nije naišao na odobravanje, sjeo je u auto i odjurio u nepoznatom smjeru. Kraj svađe. Nitko se ovdje ni sa kim nije svađao, ali lako je zamisliti scenarij u kojem napadnuti vozač izlazi, nabrijan  jednako kao i Nervozni, nekim slučajem u džepu ima pištoljčić ili nožić i svađa završava još brže. Sutra smo svi na naslovnicama,  ja kao svjedokinja histerično dajem izjavu policiji, dok Laki nešto smirenije, vjerodostojnije i objektivnije prepričava događaj novinarima željnim senzacije i krvavih vijesti.

Još je jedan događaj podupro moju želju za ne-svađanjem. Naime, jučer su Regočevi bili u strašnom raspoloženju. Zaista ne znam kakve radnje ljudsko biće treba izvoditi da bi proizvelo takve zvukove. Svi cirkulari, motorne pile, multipraktici i bušilice zajedno, ne bi postigli ovakav efekt. Sve je to popraćeno vriskom djece, ali onom sretnom, zadovoljnom vriskom, tj. vrištanjem zbog vrištanja.

Laki i ja smo se, kao svaki par u zrelim godinama, odlučili na poslijepodnevno dremuckanje. Pretpostavljam da to čini većina ljudi prvoga dana nove godine i da ne tražimo puno ako tražimo nešto mirnije poslijepodne od uobičajenog radnog dana popraćenog konstantnim lupkanjem i dernjavom.

Meni inače ne smetaju zvukovi koji dopiru izvana. Na to se čovjek navike kada živi u gradu i u zgradi. Navodno ne smetaju ni Lakiju. Samo tri dana ranije, tvrdio je kako ta priča s Regočima njega uopće ne živcira i kako ih gotovo ne primjećuje. Rekla sam mu kako nije stvar u živciranju, ne živcira ni mene (nema veze što sam im pritom posvetila 80 % svog bloga), jednostavno ih ne mogu ignorirati i praviti se da sam otupjela na njihove ispade.

Taj isti Laki kojeg samo tri dana ranije nisu uopće živcirali, ustao je nakon 2-3 sata vrpoljenja po krevetu s kapuljačom na glavi(?!), krvavih očiju i crnih podočnjaka, gotovo sam sigurna, malo pjenice na rubu usana i promrmljao: Tu djecu treba pobit’!  Doista čudan preokret u inače uvijek smirenom i vedrom Lakijevom raspoloženju. Naravno, ova  rečenica izgovorena samo preda mnom, vrhunac je sukoba koji će Regoči doživjeti od Lakija. Već sutra, kada se naspava i odmori,  Laki će biti onaj stari Laki, potpuno nesvjestan Regočevih.

Ali ta me epizodica  ponukala na razmišljanje. Ako se dobri i pitomi Laki, nakon samo dva sata mučenja može pretvoriti u vampira žednog krvi, što je onda s ostalima? U normalnim bih okolnostima zaista pokucala Regočima i rekla im da umuknu već jednom, ali ovo nisu normalne okolnosti. S jedne strane imam ludog Lakija, a s druge tko zna kakvog Regoča! Teško da itko može biti normalan nakon što mu djeca demoliraju kuću i pritom vrište od veselja i ono što je sasvim izgledno je to da  bi me Regoč, nakon mojih riječi upozorenja, mogao sravniti sa zemljom, dohvativši prvi oštri predmet koji mu je pri ruci i jednim se potezom riješiti svih višegodišnjih frustracija. Nema veze što bi pritom stradala hipersenzibilna i pomalo nervozna susjeda. Ili ja ili netko drugi! I kraj svađe!

To je razlog zbog kojeg od danas sa smiješkom promatram svijet. Suludo se smijem  jer me strah tih hodajućih tempiranih bombi, ljudi kojima je baš danas rata nečijeg tuđeg kredita sjela na plaću, kojima je baš danas banka zaprijetila ovrhom, koji su nedavno ostali bez djedovine zbog neredovitog plaćanja kredita, koji su jučer ostali bez posla, čija djeca ne mogu na maturalno putovanje jer je frižider prazan i malo je šanse da će uskoro biti pun.

Najviše što sam mogla,  bilo je nazvati Radosnog. Pokvariti mu prvi dan nove godine informacijom kako ima 5 dana za smirivanje podstanara. U protivnom ću poduzeti neke druge mjere, a Radosnom je ton moga glasa ukazivao da se ne šalim i da ga ne zovem zbog čestitavanja i dobrih želja. Radosni je bio šokiran i bez teksta. Uspio je promrmljati  obećanje kako će problem riješiti u sljedeća dva dana. E sad, što će se dogoditi kada frustrirani Radosni pokuca na vrata frustriranom Regoču…zaista ne znam i nadam se da me tog dana neće biti. Što god da se dogodi…kraj svađe, ali bez mene!