Lunapark

fotografija-1 (1)

S.J.
Odavno napuknut lak drvene stolice i prkos, predvidiv i očekivan prkos nesigurnih.
Onaj tren posezanja za stolicom trajao je dovoljno dugo za kratko procjenjivanje rezultata i posljedica neočekivanog bunta izazvanog nekom nevrijednom sitnicom.
Taj trenutak bijesa, mahnitanja nemoći, zapretene neobjašnjive strasti jednog čina, otvorio je vrata označena krvavocrvenom bojom savjesti.
I to je bio početak nedefinirane spoznaje o nedopustivom koja samim time dobiva na snazi svakodnevno jačajući i hraneći se upravo nedopustivošću, poprimajući nesrazmjerne dimenzije s onim nebitnim, prvim korakom koji je jedva učinjen.
Karneval gluposti u kojem navodno postajemo ono što želimo. A ne želimo ništa. Karneval vehementnog uživanja u apsurdu trenutka. Karneval gluposti i bježanja od groteskne maske stvarnosti koju svakodnevno navlačimo na prazna lica ekspresionističkih tipova koji su nas davno oslikali baš onakvima kakvi jesmo.
Pa trenutak istine skrivene pod svim tim crvenilom laži i boja, na visini nekih 50-ak metara udaljenoj od asfalta stvarnosti. U maloj gondoli jeftinog, gostujućeg lunaparka, zatočeni u njenoj nestvarnosti i plastici šarenila, mudro osmišljenoj kako bi bijeg izgledao stvarniji i uspješniji, neznatno duži, čvrsto zamaskiran nevidljivim zvonom sigurnosti koja ne garantira baš ništa osim privida.
Ta vožnja lunaparkom, potaknuta tko zna više čijom idejom, bila je početak. Ili nastavak na raspuklu stolicu, sasvim očekivan i neminovan. Uostalom, privlačnost priziva patetiku, a ona je sada bila tu.

U paradi kiča, pijanstva, grotesknih maski u vještini nedodirivanja i sljubljivanja sa suprotnom stranom male gondole u patetičnom pogledu na zelenu boju Mrtvog kanala, sve je bilo jasno. Neizrečeno jasno jer tako je najlakše.
Kraj je bio tako izvjestan i lagan. Nije trebalo ni zakoračiti, a on je nudio svoj put. Kraj je vodio uz rub paklenih ponora kojih smo bili svjesni, nadajući se da nitko od nas nikada neće učiniti onaj malen, poguban korak. Ali siguran, ravan korak bio je krivi korak, kao i svaki drugi, samo nismo ga mogli zaustaviti, nametnuo se , mimo naše volje, potaknut jedino željom koja ne mari za sutra, koja se ne boji kazne i nagrade, koja je osviještena jedino nagonom za pokretom koji ne poznaje uzmak.
Kraj je bio početak. Početak je bio kraj i bilo je bezglavo lijepo upasti u taj začarani krug koji ne nudi izlaz, samo trenutak vrtnje, one iste vrtnje jeftinog lunaparka koja se ponavlja ispočetka bez želje da ikad zaustavi to besciljno kretanje.

Gondola, sama na svijetu, u svijetu koji je promatra odozdo sa zgražanjem i divljenjem u isti tren, s čežnjom i gađenjem, sa željom da posegne za nečim sličnim ili istim, pritisnuta strahom koji će zauvijek ostati prikovan na asfaltu.
Strah je osuda. Strah je sigurnost u koju bježimo, nemoć za kojom ćemo posegnuti kada iscrpimo svaku drugu mogućnost, utočište za kukavice koje će sa sigurne udaljenosti gledati tu vrtoglavu vožnju, istovremeno sretne jer nisu dio toga i zavidne jer nikad neće učiniti taj jedan jedini krug.
Strah je pobijedio. Raščistio boje lunaparka kojima tu ionako nije bilo mjesto. Ogolio asfalt, učinio ga onakvim kakav je bio uvijek i sve je postalo isto.
Gomila je nestala, utihnula, a mi smo ostali na onom istom mjestu, ne mičući se iz gondole koja je pružala pogled na čitav grad, u kojoj smo bili barem jednom u životu sigurni.
I onda, nakon svih tih mjeseci jednog drugog bijega, bijega od ruba provalije pakla čija je toplina previše žarila, bijega u sigurno okrilje oštriga na plaži nekog skupo predvidivog restorana, bijega od dosade očekivanoga, jedan poziv, naslov pjesme koja je nekad davno svirala, vratio je sve.
Bez puno misli, očekivanja i radosti. Bez opravdavanja budućih postupaka. Životinjsko, instinktivno kretanje prema onome što je ionako moje. Glad za onim što se nudilo, glad koja je morala biti utažena samo na ovaj i niti na jedan drugi način.
Ulazak u gondolu koja sad vrti nekoga u nekom provincijskom gradiću, ponavlja svoj ritual ispočetka, ne misleći na trenutak visine u kojem sve staje i nestaje. Gondolu u koju se tako lako ukrcati ne misleći koliko je izlazak težak i dug.

Obična soba prepuna ljudi, jeftinog vina i dima. Razgovori koji ne dopiru do mene, ali ih čujem. Trenutak koji se podrazumijeva i koji je bio određen davnih dana, samo je bilo pitanje kad će se dogoditi.
A sve je ostalo uvježbano. Ustajanje, odlazak u nepoznatu sobu, svježe oprane plahte i kraj. Kraj jedne vožnje koja nikada nije prestala, možda još uvijek traje i čeka.
Ljudi s asfalta će reći da nikada nije valjalo, da je moglo drukčije, da je predvidivo tužno, a ja ću reći da je jedino što je ikada vrijedilo. Ta jedna, samo jedna vožnja i ništa više.

Advertisements

Prle panker s crnim uvojcima

punk_n10

Moj bratić Prle i ja slažemo se od kad postojimo. Iako smo u mnogočemu različiti, uvijek nas je povezivao onaj  svjetonazorski djelić koji je na neki iracionalan način bio kompatibilan. Prle je inače Lakijev prijatelj još iz srednjoškolskih dana pa su se naši putovi tijekom života preplitali, razdvajali i opet pronalazili.

Uvijek sam voljela pisati školske zadaće. To je bio najlakši način za stjecanje povlaštenog statusa kod nastavnika, ali i način kako bez puno truda dobiti dobru ocjenu. Jednom je tema školske zadaće bila opisati člana obitelji kojeg volimo. Dok su drugi opisivali svoje bake, djedove, majke i očeve, braću i sestre, ja sam opisivala Prleta.

Igrom slučaja, nedavno sam imala prilike vidjeti što sam tada pisala i ne mogu vjerovati da je takva jeftina patetika prolazila  kod moje nastavnice hrvatskog jezika, ali očito sam je pogodila u žicu. Osim patetike, uradak vrvi nelogičnostima koje moja, tada već prilično ostarjela nastavnica, vjerojatno nije uočila. Naime, Prleta sam opisala kao buntovnog pankera s prekrasnim crnim uvojcima. Prle je doista u jednoj fazi svoga odrastanja bio nekakav panker i doista je tijekom svog života imao crne uvojke, ali ne istovremeno!! Najprije zato jer bi ga ostali pankeri pojeli za doručak da im se pojavio tako romantično kovrčav, a onda zato jer se kao takav ne bi niti smio nazivati pankerom. Naravno, to moja vremešna nastavnica hrvatskog jezika nije mogla znati jer teško da je tada razlikovala pankera od nepankera pa sam ja iz školske zadaće dobila pet.

Postoje još neki razlozi zbog kojih sam pisala o Prletu. Neki su sasvim pragmatični i prizemni i nisam sigurna trebam li se hvaliti njima. Naime, Prle je uvijek bio ljubimac obitelji. Vjerojatno zato jer je bio jedino muško i najstarije dijete. Kao takav, jednostavno je morao biti obožavan. Dakle, ako sam htjela barem donekle ravnopravan položaj s Prletom, trebalo je osigurati Prletovu naklonost. Školske zadaće bile su naprosto idealne za takvo što. Uz dobru ocjenu, moja bi se zadaća čitala na obiteljskim  domjencima, izmamila suzu i najhladnokrvnijim članovima obitelji i na taj način osigurala gotovo identičan položaj Prletovom što je uključivalo mnoge beneficije i povlastice. Kao što nastavnica hrvatskog jezika nije znala da pankeri nemaju dugu kosu, nije znala ni naša obitelj, a svaka obitelj cijeni sjajne uvojke svoga člana zanemarujući pritom činjenicu da je on nekakav panker, a samim tim i buntovnik.

Drugi razlog mom bulažnjenju u školskim zadaćama bio je taj što je Prle već tada bio ljubimac ženske populacije. Imati Prleta za bratića bio je gotovo statusni simbol toga vremena. Ako je i postojalo žensko biće u razredu koje to iz nekog razloga nije znalo, školska zadaća mu je otvorila oči. Sasvim je normalno i pošteno da se najbolje školske zadaće čitaju pred svima pa je i moja priča o Prletovim zgodama i nezgodama imala svoju publiku pred razredom. Ženska je čeljad upijala svaku moju riječ, one koje su ga znale, saznavale su o njemu neke nepoznate detalje, a one koje ga nisu znale, željele su ga upoznati. Počele su me doživljavati kao ulaznicu u Prletov zatvoren klub, trud je ulodio plodom, a cilj postignut.

Nisam ja bila jedina koja je imala računicu u našem odnosu, znao je i Prle ponekad zloupotrijebiti svoje poznanstvo sa mnom. Za početak tako što je hodao s većinom mojih prijateljica i onda ih ostavljao slomljena srca i nadi da će im se jednom (ako ostanu sa mnom dobre) vratiti.

Biti dobar sa mnom, značilo je imati povlašten položaj kod moje mame. Osim što joj je bio obožavani nećak, bio je i obožavani bratić njezine obožavane kćeri. Dakle, dobitna kombinacija koja bi završavala tako što je Prle, bježeći od kuće, a to je radio često jer je to tada bilo IN, bježao kod nas. Pobjegao bi Prle od kuće svaki put kada je bio neshvaćen, a gledajući to iz današnje perspektive, zaista ne znam tko ga je normalan mogao shvatiti. Pobjegao bi neka 2 kilometra, tolika je bila udaljenost od njegove do moje kuće i tamo našao utočište. Moja je mama uvijek imala razumijevanja za Prletove nepodopštine koristeći pritom nemilu situaciju kojom bi ostatku obitelji pokazala koju tetu Prle najviše voli. Prle bi ostajao dan-dva, sasvim dovoljno da dobije ono što želi i sasvim dovoljno da se može uvrijeđen vratiti kući. Idila bi potrajala neko vrijeme, a onda opet ispočetka.

Jednom smo Prle i ja zajednički pobjegli od kuće u Maribor. Pritom ja nisam imala pojma da bježimo od kuće. Prle mi je taj detaljčić zaboravio reći. Mamu sam uredno obavijestila da idemo na izlet kod nekih prijatelja, dala joj adresu i broj telefona tih ljudi i rekla joj da ću se redovito javljati. Prle to naravno nije učinio, samo je pobjegao. I zabavljamo se tako nas dvoje u Mariboru, kad li našu zabavu nakon par dana prekine paničan poziv Prletove mame. Naime, nakon što mu nije mogla ući u trag, a tada je to bilo nemoguće jer mobiteli nisu postojali, obavijestila je obitelj da je Prle nestao. To je naravno začudilo moju mamu koja joj je priopćila da smo na izletu. Tu se stvar zakomplicirala i odjednom sam i ja bila sudionik u bijegu od kuće što je za mene bila prava novost i avantura i odjednom je izlet u Maribor dobio sasvim novu dimenziju. Moja je mama, jasno, morala stati na stranu Prletove i zajednički su donijele odluku da se smjesta vratimo kući. To se srećom poklapalo s našim planom povrataka pa smo odmah pristali. Došli smo vlakom na riječki željeznički kolodvor, a tamo nas je čekala cijela obiteljska delegacija. Uplakana Prletova mama, blijed i lud od bijesa Prletov tata i moja mama koja je morala doći reda radi. Nisam sigurna jesu li bili baka i deda, ali znajući obitelj, vjerojatno jesu.

Prle je nakon toga bio u doživotnoj kazni i neko vrijeme nije bježao od kuće.

To su samo neki od naših doživljaja. U međuvremenu smo postali ozbiljni ljudi i više ne bježimo od kuće. Prle nema uvojke i odavno nije panker, a kako vidim, niti previše zainteresiran za moje prijateljice. Baka i deda su umrli, s jednim dijelom obitelji nekako baš i nismo dobri, naši starci sve teže toleriraju ostatke našeg bunta, a možda su i digli ruke od toga.

Ono što se nije promijenilo, vjerojatno je ta iracionalna kompatibilnost Prleta i mene koja funkcionira već godinama. Iracionalna kompatibilnost svih nas, zajednički nazivnik kojeg je teško definirati i opisati, ono nešto po čemu smo slični i što prepoznajemo jedni kod drugih. Netko će to nazvati generacijskom pripadnošću i povezanošću, ali mislim da ovdje nije riječ samo o tome. Riječ je o svjetovima koje smo jednom prepoznali i u kojima smo ostali do danas, ne omalovažavajući i odbacujući na taj način tuđe i različite svjetove kojima nismo željeli i htjeli pripadati. Upravo to postojanje unutar vlastitih krugova koje smo godinama širili ili sužavali, više nije ni bitno, dovelo nas je sada i tu, na mjesto na kojem uvijek možemo prepričati čitavu mladost, a da nismo rekli ni riječi.