Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Advertisements

Regoceve kucne majstorije

Oduvijek sam se pitala zbog čega ljudi imaju troje djece. Znam, zvuči grubo i okrutno, ali voljela bih da mi netko objasni što mu se vrti glavom u trenutku te sumanute odluke.

Prvo je dijete uvijek neplanirano, koliko god ga pomno i brižljivo planirali. Nikakav plan nas  ne može pripremiti na riganje, trudnoću, rađanje, babinje i sve što ide nakon toga. A ako nas sve navedeno nekim čudom nije dovelo pameti, trebalo bi nas dovesti  drugo dijete koje ljudi iz nekog razloga jako vole imati. To je valjda uobičajeno, dvoje djece, dali smo doprinos čovječanstvu i sad možemo mirno odživjeti ono što nam je ostalo pa umrijeti i ostaviti djeci stan neka se kolju oko njega.

Dakle prvo je dijete potpuna misterija čak i za one koji su život proveli u rađaonici slušajući tuđe muke.  Drugo je dijete dokaz kako smo svladali sve ono što nismo znali prvi put pa sada malo vježbamo i foliramo se pred onima koji se tek muče s prvim, ali treće ostaje misterija. Dalje od trećeg neću ići jer to spada u sferu mazohizma, a to mi nikad nije bilo napeto.

Dakle, ako je nešto planirano u životu, onda to sigurno mora biti treće dijete, naravno, pod uvjetom da ga imamo s istom osobom. Pa čak i ako nije tome tako, opet ćemo ga planirati, čisto zbog ono malo soli i iskustva koje sad imamo u glavi.

Ne znam, kada bi prosječan ljudski vijek bio  170 godina, tada bih još mogla shvatiti to treće dijete. Napraviš razliku od 20 godina između svakog djeteta i zaboraviš na njega, ali s obzirom na aktualni prosječni životni vijek, ta razlika je uvijek nevelika jer nema se kad.

Sve ovo skupa vodi me do Regočevih jer oni su me nagnali na ovo bogohulno razmišljanje. Prije njihovog pojavljivanja nisam razbijala glavu o tome, dobro, moram priznati, malo sam se čudila i zgražala, ali svakoj budali njezino veselje. Sad mi nije jasno što je nagnalo Regočeve da nakon prvo dvoje sjednu, popričaju i odluče: Treba nam još jedno, ovo je nekako malo!

Ista priča vrijedi i za Pandure. Sva su se ta djeca njima izdogađala u nekih 5-6 godina, ako je vjerovati mome iskusnome oku. Znam, postoje ljudi koji vole imati djecu, provoditi s njima svaki čaroban trenutak, pjevati im uspavanke i s drugim roditeljima do besvijesti razgovarati o njima. Svjesna sam da ih ima, da postoje tu negdje među nama i to pozdravljam.

Ali koji će ti klinac čopor djece koju ne vidiš jer su cijeli  dan na asfaltu ispred kuće?? Na koju urlaš kada se obezobraze i smjelo uđu u kuću nakon samo 7 sati provedenih na +40 ili – 5?A onda kada napokon uđu, zbrišeš kod susjede jer su njena negdje vani ili u tvom stanu čuvaju jedni druge. Taj dio mi je nejasan.

Iako s druge strane, jučer sam shvatila da nije loše imati troje djece. Na primjer, jučer je Regoč, iako je bila nedjelja, u cijelome svijetu općepriznat dan za odmor, pilio, bušio, turpijao, lemio, tokario, drvodjeljao, rezbario i čekićem sakatio moje bubnjiće. Kako sam granitnih živaca, nisam se previše obazirala na te zvukove, istina, u jednom sam se trenutku morala zatvoriti u najudaljeniju sobu kako bi čula svog sugovornika tijekom telefonskog razgovora, ali ionako nije bio pretjerano važan razgovor pa nisam puno propustila ne čuvši neke dijelove.  S obzirom da su se navedeni zvukovi nakon nekog vremena premjestili u stubište, morala sam provjeriti o čemu se radi. Dakle, Regoč je vršio sitnu adaptaciju stana, mislim da je lijepio pločice i istovremeno razbijao nekakav ormar, pritom skinuvši većinu unutrašnjih vrata. Sva ona silna djeca, što njegova, što Pandurova bila su zaposlena izvlačenjem nekih dijelova namještaja koja su bez imalo smisla i reda slagala pred mojim vratima. Srećom, nisam morala nigdje iz kuće jer ionako to ne bih mogla učiniti pa me sve skupa nije naročito uznemiravalo. Kosjenka nije nazočila spomenutim događanjima, pretpostavljam da se sklonila na neko sigurno i manje bučno mjesto kod neke od svojih prijateljica. Moram priznati da su djeca zaista radina i učinkovita. Ono što nije stalo na stubište, donijela su pred ulaz, naravno liftom koji je bio van pogona par sati, ali ne vidim razloga zbog kojeg bi se neki starčić nedjeljom vozikao liftom na 8.kat?

Iskreno sam se pobojala hoće li do ponedjeljka ujutro raskrčiti moj izlaz u svijet, ali srećom ovaj tjedan radim popodne pa sam time dobila na vremenu. Taman kada su maleni obavili svoj dio posla, pojavio se jedinstveni i veliki (samo u svojim mislima) Pandur. S vrata sam čula grohotan smijeh Regoča, uz poklik: Evo i tebe prijatelju!

Iz svega proizlazi da se i Pandur razumije u muške kućanske poslove ili je Regoču jednostavno trebalo društvo. Djeca su se dolaskom Pandura razbježala po raznoraznim katovima i tada je sve utihnulo. Tko bi rekao da će me pojavljivanje Pandura usrećiti jednom u životu. Nevoljko zaključujem kako ponekad nije loše imati veći broj djece, pogotovo ako uz to imaš nevjerojatnu sreću pa se doseliš u zgradu u kojoj to nije usamljen slučaj, a u kojoj istovremeno žive potpuno gluhi i tolerantni ljudi.

Ima još jedna stvar koja me kopka! Radosni! Pitam se zna li za Regočeve ideje o prenamjeni prostora? O mijenjanju pločica? O skidanju vrata? O razbijanju i demoliranju nečega? Koliko ja znam Radosnog, mislim da nema pojma. Radosni je tvrd orah, ne dopušta da mu se dira u djedovinu pa čak ako je to  zbog poboljšanja uvjeta života. Mislim da će teško podnijeti promjenu pločica, a ako Regoč misli da mu sprema iznenađenje, grdno je pogriješio.

Virkajući kroz špijunku, jučer sam vidjela još jedan nevjerojatan prizor. Mladog Starčića kako potpuno benevolentno priča s Regočem. Štoviše, tješi ga kako je neminovna takva buka kod manjih kućanskih zahvata. Mislim da je mladi Starčić potpuno poludio ili ide linijom manjeg otpora i meni prepušta čast obračuna s Regočima. Da, pala mi je na pamet ta ideja, ali trenutno nisam u konfliktnoj fazi, a i uspostavljanjem reda na svome katu uskratila bih si materijal koji me svakodnevno nadahnjuje. Tako da ću biti licemjerka kao i mladi Starčić i šutjeti. Osim toga, nisu me još dovoljno iživcirali, čekam nešto veliko i spektakularno. S druge stane, ako zaratim s Regočem, zaratila sam i s Pandurom, oni su sada kao braća, a Pandur je ipak vlast. Osim par psina, za koje on i ne zna da sam mu ih smjestila, nisam za sada ušla u otvoren sukob. Treba mi nešto jače, bolje, nešto što obećava sigurnu pobjedu,a znajući ovaj udruženi, vežički klan, sigurna sam da će mi to uskoro i pružiti.

P.S. Općepoznata naljepnica o zvonu  kojoj je posvećeno čitavo poglavlje, netragom je nestala tijekom mog odsustva. Čudno i zbunjujuće, ali o tome ću misliti sutra!

Susjedstvo 2

Ne znam, osjećam se kao Proustov Junak, trenutak nakon što je popio lipov čaj i progutao madeleine kolačić pa čeka da mu neka uspomena dopluta iz tmina podsvijesti i ugleda svjetlo dana. Samo što su za mene madeleine kolačići mirisi užeglog ulja, pečene svinjetine ili jednostavno ljudskog znoja. Madeleine kolačići su svuda oko mene, ne trebam čekati mamu da mi ih nekog turobnog jutra servira i potakne me na 4-metarske rečenice. Proustu je čitavo njegovo djetinjstvo…i grad i vrtovi, sve što ima čvrstoću i oblik izašlo iz šalice čaja, a meni je dovoljno zatvoriti oči, otvoriti ulazna vrata, duboko udahnuti i zaključiti kako je sve što ima čvrstoću i oblik izašlo iz lifta ili stubišta.

Ponekad mi se čini opsesivno ovo što radim, mislim da prave razmjere svega pomno skrivam od svojih najbližih, umorna sam od paušalnih dijagnoza koje sama sebi postavljam kao potpuni laik umišljen da nešto zna o psihologiji ili ne daj bože psihijatriji. Ali uglavnom me sve to skupa zabavlja i zabrinut ću se kad me prestane zabavljati.

Dakle stigli su Luđaci. Samohrana majka s dvoje djece. Srednjoškolka i klinac od nekih 12 godina. Baš lijepo, nikad mi neće nadomjestiti Babu, ali što je tu je. Žena u sličnoj situaciji kao i ja. Možda postanemo prijateljice.  Možda nam se djeca sprijatelje, ona će čuvati moju, ja njezinu. U glavi sam imala bezbroj divnih scenarija i vrebala priliku kada ću upoznati moju novu prijateljicu. Nije dugo trebalo i srele smo se negdje na putu prema izlazu iz zgrade. Njezin izgled me pomalo obeshrabrio, ali pobogu, ponovno naglašavam da sam jako liberalna i ne vode me neki tako prizemni detalji kao što su izblajhana kosa do iznemoglosti (pritom potpuno spaljena), uska traper jakna, cigareta koja nonšalantno visi niz usnicu, glasno pričanje na mobitel u stubištu u kojem sve odzvanja. Ne, neću razmišljati negativno, tako sam pokopavala Babu jednom tjedno, umišljala mrtvace koji leže, a između nas tanak zid, ovoga puta sve će biti dobro. Žena me nije pozdravila, ali mislim da je bila zaokupljena nekom žučnom raspravom na mobitelu pa me jednostavno nije uočila (kao svojevremeno pijana Baba sa spuštenim gaćama). Ok, drugi put će biti bolje. Već sam spominjala tanak zid koji nas dijeli i mogućnost prisluškivanja bez ustajanja iz kreveta. Tako sam ubrzo shvatila da Poblajhana žena iz porodice Luđaka non-stop priča na mobitel i to jako glasno. Sudeći po razgovorima ona već ima bezbroj prijateljica i ne treba joj još jedna. U pauzama između dva razgovora vrišti na svoju kći tinejdžerku (ok, vrištim i ja na svoju, to su te godine), ali Poblajhana svojoj kćeri dijeli kurve i riječi srodna sadržaja. Ponovno opravdavam Poblajhanu, mislim se, eto gdje nas ta djeca dovedu, potpuno puknemo pa im kažemo i ono što ne mislimo. I dalje se zanosim mišlju o našem prijateljstvu, razrađujući plan kako ću joj, kad se dovoljno zbližimo, dati par zgodnih savjeta, npr. kako nije pedagoški vlastito dijete nazivati kurvom.

Inače, osim susjeda,  promijenilo se i godišnje doba, vani je opaka vežička zima, osim što je ledeno, bura puše kao sumanuta, a ja u svojoj toploj kuhinji igram igrice do iznemoglosti. Odjednom čujem neke neočekivane pokrete ispred mojih vrata. Kako zimi nisam baš pokretljiva kao ljeti, trebalo mi je neko vrijeme da ustanem i idem provjeriti na već opjevanu špijunku što se to zbiva. Znam da su Starčići tihi i nikad ne proizvode glasne zvukove, niti lupaju vratima, što zbog toga jer su generalno obzirni , što zbog toga da prejak zvuk ne ubije umiruću Starčićku.

Pred vratima dvoje smrznute dječice. Cvokoću zubima i sjede na stubištu, tik do mojih vrata. Opet sam pred strašnom odlukom. Osim toga jedno se dijete guši od kašlja. Čujem kako zivkaju na mobitel jer nemaju ključ. K vragu, moram ih pustiti u kuću. Nije mi baš svejedno jer što ako se ova na pojavi cijelu noć ili tri dana ili nikad…što ću s njima? Taman sam htjela otključati, ali oni su nestali. Valjda su je dobili i otišli negdje po ključ. Poblajhana mi više nije simpatična, sad mi otvoreno ide na živce i prezirem samu sebe što sam uopće pomislila s njom biti prijateljica. Živčano slušam njezina jutarnja arlaukanja i vrištanja na mobitel. Izrazito mi je antipatična i ne pada mi na pamet pozdraviti je na stubištu.

Priča s djecom koja nemaju ključa, ponovila se još par puta. E da, tu je još jedna zanimljiva epizoda koju sam skoro zaboravila. Poblajhana je negdje otišla, nije je bilo 24 sata. Njezina kći došla je na genijalnu ideju organizirati tulum. Pozvala je valjda sve ljude koje poznaje. Na repertoaru cajke, naravno, mobiteli im valjda ne rade jer sve dogovore vrše putem balkona ili ulaznih vata, dovoljno glasno da cijela Vežica zna gdje, kod koga i zašto se organizira tulum. Dok čekaju nove goste, s balkona, kakav ja na žalost nemam, a koji gleda i iznad je samog ulaza u zgradu, gađaju ljude vrećicama u kojima je  nepoznata tekućina. Ah, mladost-ludost, ne smeta to meni pretjerano, ne izlazim iz kuće cijeli dan pa me ne mogu pogoditi, smočiti i uništiti mi frizuru, jedino mi živce kidaju narodnjaci, a nije da na njih nisam navikla, naime onaj kafić kojeg sam već spominjala posjeduje zavidan broj pjesama tog žanra i redovito ih glasno i kasno pušta tik pod mojim prozorom.

I sve što je lijepo kratko traje, tako i boravak Luđaka na mojem katu. Kasnije sam saznala od svog dragog Starčića da su zbrisali, ne plativši režije i ostalo (osjećam neku zluradu radost zbog nevolje koja je snašla zlog Radosnog, a njegova nevolja mi je kompenzacija za sve duševne boli).  Imala sam prilike ući u stan nakon njihovog odlaska, zidovi su bili išarani nekakvim bojicama, flomasterima, dijelovi  izlijepljeni šarenim naljepnicama s kojima se Radosni morao dugo boriti.

Uglavnom, to je za Radosnog bio jako težak period, ponajprije zbog toga što mu je Luđake preporučila vlastita supruga, a onda zbog toga što mora piturati stan nakon samo mjesec dana i naposljetku zato je  ostao zbog krvavo zarađenog novca.

Dugo je Radosnom trebalo da se odluči na nove stanare. Možda je upravo zato i bio tako skeptičan i sumnjičav spram moje sestre, iako je ona daleko od Oblajhane, ali ajde ti znaj. I nakon mjeseci razmišljanja, odlučivanja, renoviranja, srednji je stan dobio novu stanarku, potpuno normalnu, zdravu i dosadnu svakom tko očekuje minimum uzbuđenja na katu svog nebodera – moju sestru. Uslijedio je period potpune harmonije i blagostanja. Mjeseci zlostavljanja mog živčanog sustava bili su daleko iza mene, gotovo potpuno zaboravljeni. Vrijeme u kojem su živjeli Babe, Doktori, Luđaci….postojalo je u nekom paralelnom svemiru i dogodilo se nekom drugom. Osim što je sve bilo idilično, sada sam imala i nesmetan pristup srednjem stanu, mogla sam proučiti svaki njegov dio, imala privilegiju gledati grad s pročelja zgrade, proučavati dio Vežice koji mi do sada nije bio dostupan. Svijet je dobio potpuno novu dimenziju. Mogla sam do besvijesti sušiti robu na sestrinom balkonu jer se tamo brže suši. Boli me srce kad pomislim na to vrijeme i sve one povlastice koje sam tada imala.

Nekako sam u to vrijeme počela primjećivati djevojku Jadranku. Teško ju je ne primijetiti ili bolje rečeno ne namirisati. Živi negdje iznad mene i sklona je sukobima. Svojevremeno je imala bitnu ulogu u epizodi s Babom koja mi je, ne znam zašto tek sada sinula. Naime Jadranka je često sa svojim roditeljima dolazila Babi. Dugo je boravila u njezinom stanu. U jednom od perioda kada sam duboko vjerovala da je Baba mrtva, vidjela sam Jadranku i roditelje kako izlaze iz Babina stana i nešto jedno drugom šapuću. Pritom  se šapćući svađaju. Doduše, oni se uvijek svađaju, ali ovo je ipak bilo neobično. Babe nigdje, oni stalno u stanu i još kuju neke planove. Taj dio ostaje obavijen velom tajne jer zaista ne vidim motiva u iskorištavanju Babe, prvenstveno stoga jer od nje nema nikakve koristi. Kako sad povezujem lakše neke stvari, mislim da je rješenje sasvim jednostavno. Zatvarali su se skupa s Babom u stanu i pili. Ljepše je piti u društvu, nego sam, to znamo svi i na koncu se uvijek pokaže da je rješenje najjednostavnija varijanta. Ne moram reći kakve sam teorije zavjere kovala tada u svojoj glavi, štoviše, bolje je taj dio prešutjeti. Ali da je bilo sumnjivo, jest.

Dakle vraćam se na vrijeme renesanse tj. vrijeme kad su na mom katu cvjetale ruže. Starčići, Sestra i ja. Postoji li išta bolje? Jadranka me često sa zavišću mjerkala kako ulazim u taj magični, srednji stan, vidno nesretna što je njoj ulaz odjednom zabranjen. Nekad je ulazila kad se sjetila, boravila kad je htjela. Zlurado bih ju pozdravila, kada bih imala sreće sresti ju. Koliko god je Jadranka prijemčiva osoba, nikad nije imala stvarnu želju sprijateljiti se sa mnom ili Sestrom. A nije da nismo očekivale.

Sestra me pripremila na svoj odlazak. Ta priprema je dugo potrajala, dovoljno dugo da se saživim s mišlju kako ću ponovno ostati sama, izložena na milost i nemilost suludim idejama Radosnog. Kat je opustio, a Starčići i ja čekali smo sa strahom. Dugo nije bilo nikoga. Gotovo smo se opustili i opet naivno pomislili kako je Radosni napokon digao ruke od iznajmljivanja stana neobičnim ljudima. I onda su došli Oni. Najprije Kosjenka, onda Regoč. Znam da je svima poznata ta neobična bajke našeg, hrvatskog Andersena, Ivane Brlić Mažuranić, ali kratak podsjetnik, Regoč je div, a Kosjenka  mala vila, veličine njegova palca. I tako su likovi iz bajke, nimalo tiho, doselili na naš kat, ostavljajući Starčiće i mene i kratkoj neizvjesnosti i nadi kako je Radosni napokon okrenuo novu stranicu svoga života.