Moonlight sonata

A. U.

Postoje ljudi u našim životima koje prepoznajemo kada ih prvi put ugledamo. Bez riječi, bez pogleda, znamo da su oni ti koji su sada tu i koji će tu ostati zauvijek čak i onda kada ih ne bude u našoj blizini. Postoje nikad izgovorene riječi koje će se nametnuti kao prešutna veza, najjača veza izgubljenih u vlastitim bolima, nit prepoznavanja neizgovorenih riječi koje tutnje i odzvanjaju jače od svake psovke, jače od vriska, dovoljno tihe da ih razazna samo onaj kome su namijenjene.

Tražiti smisao u onome što je prošlo, ravno je jalovom besmislu. Veličati dane djetinjstva jednako je kao čeprkati po postavljenim dijagnozama odavno preboljenih bolesti koje se neće vratiti, ali su jednom bile tu, dovoljno bezopasne da od njih ne stradamo, dovoljno opake da ostave neki nevidljiv trag nerazumljiv svakome tko nije proživljavao isto.

Voljela sam taj instrument. Bio je tako statičan i težak, tako kičasto sjajan, tako jeftino iskoristiv za svaku moju nakanu impresioniranja onih kojima je to bila nedokučiva stvarca rezervirana za senzibilne, romantične i drukčije od ostalih.  Koristila sam nemilosrdno moje oskudno znanje privlačno neupućenima, čaroliju djevojačke sobe izlijepljenu tuđim, tendencioznim stihovima, miris sakupljenih parfema koji je dopirao iz slučajno odškrinutog ormara, zelene zavjese koje skrivaju i otkrivaju obrise nekog zimzelenog stabla tako uklopivog u jedno djevojačko skrovište, ukopano u zemlju kako bi raslo baš zbog ovog trenutka, ovog dana i sada.

U patetici mirisa, zvukova i boja, pretjeranom sinestetičkom prožimanju težine koja se nadimala i spuštala tražeći pogodno tlo kojim će zagospodariti i ostati kao neponovljiv trenutak nečeg nikad ponovljenog i dovoljno snažnog za nepotrebno kretanje ispočetka, svirala je vjerojatno Moonligt sonata, Ballade pour Adeline ili tako jednostavna Fur Elise provjerena, uvježbana i sigurna u toj atmosferi koja i nije tražila ništa bolje i više.

Dovoljno smo se dobro poznavali da smo mogli pričati besmislice neopterećeni time kakav će dojam te prazne riječi proizvesti kod onog drugog. Dovoljno smo se poznavali da smo mogli šutjeti, ogovarati, vrijeđati se, smijati, slušati, prešućivati… Dovoljno je bilo znati da smo sigurni i zaštićeni od svega onoga što se nalazi iza zelenih zavjesa, hladnih sjena zimzelenog stabla ukopanog samo za ovu priliku, zaštićeni od neizrečenih riječi koje ćemo izgovoriti jednom poslije kada one više ne budu važne i teške i tako presudne kao u trenutku dok svira Moonlight sonata tako sporo i školski uvježbano.

Ponavljali smo ove trenutke već odavno zaboravljene, zaboravljene već sljedećeg dana koji nije tražio zapise prošlosti već samo onoga što je sada i što je sutra. Beznačajnost netom proživljavanog iskustva dobiva svoj značaj tek onda kada shvatimo da je upravo taj trenutak onaj nebitan, ali zadnji dio mozaika koji nedostaje slici naše prošlosti, onakvoj slici koju smo pohranili u svojem sjećanju, sigurnom dokazu da smo jednom bili tamo na nevažnom mjestu u nevažno vrijeme u jednom djeliću bezbrojnih komadića iste takve boje i nijanse kojeg ostavljamo sa strane slažući one bitne uočljive komade bez kojih slika ima smisla, ali nikad neće biti dovršena i savršeno jasna ako ne umetnemo onaj bezlični, po ničem prepoznatljiv komadić koji zatvara cjelinu u besprijekornu sliku naše prošlosti.

Taj zvuk Moonlight sonate toliko svojstven jednoj barunici Castelli i toliko nebitan paru srednjoškolaca kojima je sama pomisao na likove Krležine drame mogla uništiti čaroliju jednog beznačajnog dana koji je trebao završiti samo da bi odškrinuo vrata novome…

Taj sklad boje i zvuka, vrišteće sreće činjenja nedopustivog, nebitne laži bitne jedino onima koji ih izgovaraju, učinile su taj dan jednim od onih beznačajnih koje pamtimo po onom što se nije dogodilo.

Čarolija je nestala u trenu, Beethoven je izgubio bitku sa zvonom na vratima. Dvadeset godina izgubljenih ratova i kratkotrajnih predaja koje su se vratile bešumno, skrivane u neizgovorenim riječima koje su napokon dobile svoju snagu, koje su oživjele trenutak pohranjen u tišinama naše svijesti, nespremne da prekorače put kojeg nikad nisu ni tražile, željele, a on se odjednom stvorio pred njima.

Put tako besciljan, jasan i znan.

Advertisements

Zivotopis i lazi

pinokio_by_takiz

Nedavno sam, pišući životopis, uvidjela kolike mogućnosti laganja otvara takva vrsta pisanja ili bolje rečeno, koliko se mogućnosti  godinama povećavaju. Mladost je buntovna i svježa, puno je tu svjedoka pa su ruke vezane i mašta jednostavno mora pričekati sve ono što si htio, želio ili propustio. S godinama, životopisi postaju bogatiji, otmjeniji i impozantniji, ne samo zato jer su se neke stvari morale dogoditi i jednostavno su morale biti odrađene, nego zato jer je sve manje svjedoka koji su živi ili željni opovrgnuti napisano.

Npr. bez straha mogu u svom životopisu napisati da sam davne 197 i neke u ime škole ili grada na sletu, koji se svake godine održavao na riječkom stadionu, nosila štafetu . I tko to može opovrgnuti? Kao prvo, malo tko se toga sjeća, ja sa recimo jedva sjećam sleta, a kamoli osobe sa štafetom, dakle to sam komotno mogla biti ja. Oni koji su je doista nosili, neće biti sigurni, ipak je to bilo davno, mislit će da su pomiješali godine pa im je bolje šutjeti jer bi ih još netko mogao nazvati ishlapjelima. Oni koji se točno i precizno sjećaju i koji su o tome itekako vodili računa, danas su ionako promijenili strane i prave se da se ne sjećaju ničega pa šute. Dakle svjedoka nema.

Mogu npr. ispuniti cijelu stranicu svog životopisa nazivima stručnih skupova kojima sam prisustvovala. Tko će to provjeravati? Ok, zadnjih je godina sve skupa umreženo, na raznoraznim stranicama mogu se naći podaci svih sudionika skupova i tu valja biti precizan, ali prije samo 5-6 godina, toga nije bilo. Dakle, mogu se razbacivati  svim znanim i neznanim skupovima. Mogu čak ići tako daleko i smišljati imena stručnih skupova koji nisu nikada održani, a ja sam ih eto tako silno priželjkivala i zazivala i sada su tu. U mom životopisu.

Kad mi za nekih 20-ak godina padne na pamet pisati memoare, moje će mogućnosti biti neograničene. Djetinjstvo je neiscrpan izvor laži. Mojih vršnjaka više neće biti, oni koji požive, bit će senilni i nemoćni bez želje da se obračunavaju s nekakvom megalomanskom lažljivicom.

Ako nešto mrzim, onda je to laž. Lažljivci su za mene niža bića. Daleko od toga da i sama ne lažem ponekad. Iako je lakše prešućivati, ali i to je jedan od oblika laži. Postoji nekoliko vrsta laži.

Prva kategorija laži su laži radi spašavanja žive glave. Dakle, ulovljen si  in flagranti s ljubavnikom/ljubavnicom – lažeš, spašavaš se, spašavaš vezu, brak, obitelj, imovinu. Takvu laž donekle razumijem pod uvjetom da se javlja rijetko, recimo jednom u 10 godina, pod uvjetom da onaj koji laže doista spašava živu glavu, ne uživajući pritom u laži. Poželjno bi bilo da dotična osoba istinski pati jer mora slagati i da na koncu izvuče pouku. E onda se ta laž može i treba oprostiti.

Laž zbog mira u kući – potrošio si više nego si trebao, prešućuješ ili malo smanjuješ iznos. Sretni su manje-više svi, onaj koji laže, dobio je što je htio, slagani ne zna ništa pa se oko ničeg ne živcira, prava harmonija i idila. Ova laž ima smisla ako je sporadična i ne prelazi u naviku. Svakome povremeno trebaju sitna zadovoljstva i spoznaja kako je nekom bezazlenom laži nekoga nadmudrio, a sebe usrećio.

Laž zbog viših ciljeva – nakon trosatnog sjedenja kod frizera, najbolja prijateljica dolazi s pitanjem o svojoj novoj frizuri. Frizura je očajna i grozno joj stoji, em je loše ošišana, em izgleda duplo starija. Ima li smisla reći istinu? Naravno, nema. Niti ona može promijeniti to što ima na glavi, niti će se zbog istine osjećati bolje. Vjerojatno je i sama svjesna užasa koji joj se dogodio, sada samo treba riječi utjehe, dakle laž. Najgori su ti govoritelji istine koji nerijetko misle kako je časno i pošteno u ovakvim slučajevima ne lagati. Ustvari, oni su sadisti i zagovaratelji samo jedne, tj. svoje istine. Na koncu,je li bitno sviđa li se meni nečija frizura, haljina ili fasada kuće, moje mišljenje sve to neće ili ne može promijeniti, može samo uništiti trenutak i načeti nezadovoljstvo  koje već negdje tinja i samo čeka jednu riječ da se rasplamsa.

Sljedeće kategorije uglavnom spadaju u patološke laži i teško ih je logički razvrstati. Sve one imaju zajednički nazivnik, izgovarane su kao svakodnevna, silna potreba za laganjem, a jedini je razlog njihova izgovaranja  bolesno zadovoljstvo kojim izgovaratelji usrećuju sami sebe, a usput unesrećuju poneku kolateralnu žrtvu. To su banalne, besmislene laži izgovarane jednom davno kao nasušna potreba, da bi s vremenom izrasle u obrazac ponašanja. Te osobe obično i ne znaju da lažu. One lažu i dok razmišljaju. Toliko sami sebe uvjere u neke laži da one nakon određenog vremena to jednostavno prestaju biti. Pritom se ne zadovoljavaju uobičajenim lažima jer im to naprosto više ne donosi zadovoljstvo, produbljuju svoje priče vješto ih gradeći i oblikujući u čitavu životnu priču u koju su upali do grla, a kada bi i htjeli, više se ne bi mogli iščeprkati. Ljudi oko njih imaju dvije mogućnosti. Ili ih prihvatiti takve kakvi jesu ili pobjeći na daleko i sigurno mjesto.

Kada takvim ljudima predočiš njihovu laž, dokažeš je nekim pokusom, teoremom…oni je ionako neće prihvatiti. Učinit će nešto puno jednostavnije. Okrenuti stvar u svoju korist i drugoga okriviti za laž. Jer ako padne samo jedna karta, ona za sobom povlači i ostale, a to je kraj šarade. Ako jednom naiđu na nekog doista moćnog zagovaratelja istine kojega neće moći nadmašiti svojim izvježbanim uvjeravanjima, jednostavno će pobjeći i nitko za njih više nikada neće čuti. Pronaći će novo okruženje, potpuno nevino i čisto u kojem će moći graditi kulu ispočetka…i tako unedogled. Svatko tko je ikada pomislio da od takvog lašca može napraviti iskrenog čovjeka, grdno je pogriješio. Lažac to ostaje i nakon smrti. Laž je ljepša od svake druge, čovjeku poznate ovisnosti, bezbolna je, ne ostavlja posljedice na konzumentu, ali uništava sve oko njega.

Vraćam se ponovno svom životopisu koji je potpuno istinit, ali nema veze sa mnom. Kako stvoriti sliku o samome sebi, a ne izgovoriti niti jednu laž? Toliko suhoparnih, nezanimljivih podataka obilježava moj život da se sama sebi čudim kako sam preživjela do sada toliko se dosađujući. Jednom sam vidjela životopis čovjeka koji je tek diplomirao. Moj u ovom trenutku ima 4 stranice, njegov neizmjerno više. Mislim da ni Hemingway u svojoj zreloj dobi ne bi uspio toliko nakititi svoj životopis pod uvjetom da ga je ikad poželio napisati. Čovjek se vjerojatno silno mora voljeti kada je u stanju s 25 godina napisati životopis u formi kraćeg romana. Kada sam se prvi put zapošljavala, moj je životopis imao pola stranice, a bio je ispisan najvećim mogućim rukopisom (tada još nije bilo ovih strojeva) i drago mi je da nisam sačuvala kopiju jer bi danas stajala pohranjena na sigurnom mjestu skupa s fotografijama mojih porođajnih muka koje je en face slikala moja mama.

Starenje definitivno otvara prostor laganju. Svjedoka je sve manje, a slika o samome sebi svakim dana sve monumentalnija. Poguban spoj. Sve što smo ikada željeli postići, a nismo, može postati stvarnost, bez posljedica. Jednom kada nešto napišemo, to nešto opovrgava sve ono što nije napisano bez obzira što je napisano laž. Sada sam dovoljno stara da shvatim da su veći dio povijesti napisali lašci. Jesu li lagali kiteći svoj životopis ili iz nasušne potrebe za laganjem, uopće više nije bitno. Laž je među nama, duboko ukorijenjena u našu povijest i u našu svijest, upravo pišući neki budući životopis, ljepši i bogatiji od onog što se događa sada.

Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Petarde

demotivacija.rs_Prodajem-petarde-Ne-mogu-da-ih-aljem-potom-nemam-ruke_133216053953

Odmah nakon  sv. Nikole nastupa period petardi. U mojoj je blizini  prodavaonica petardi i svih mogućih eksplozivnih sredstava, a redovi pred njom su otprilike isti kao u SSSR-ovim prodavaonicama namirnica sredinom 80-tih godina.

Policija povremeno stoji ispred prodavaonice, onako, reda radi, kao blagi podsjetnik da maloljetnici na ovom mjestu nemaju što tražiti. Ipak, sve vrvi maloljetnicima, ali oni su u pratnji svojih muških roditelja pa policija spokojno gleda discipliniran red pred trgovinom bez imalo bojazni da bi nešto moglo poći po zlu. A  kako bi i moglo poći po zlu kada su u pratnji malodobnih i nejakih njihovi ozbiljni i zreli očevi spremni svome djetetu pružiti sve kako bi njihovo odrastanje prošlo bez većih trauma i kako zbog nekupovine petardi ne bi bili osuđeni ostatak svog čemernog života posjećivati psihologe, pače psihijatre koji bi im suvereno objasnili da su za svaku, baš svaku traumu iz djetinjstva krivi isključivo roditelji. U ovom slučaju muški roditelji koji su neupitno odgovorni ako njihova djeca propuste kupnju prosinačkih petardi, vrijeđanje navijačkih skupina iz mrskih nam gradova, prvo opijanje u 12-toj godini pa su na taj način uskratili vlastitom djetetu zdravo, balkansko i alfamužjačko odrastanje za kojim naša regija naprosto vapi.

Petarde su samo uvertira ili pak kruna svega onoga što muško dijete ove zemlje mora proći ako želi jednoga dana stasati u poželjnog i produktivnog muškarca. Muški roditelj koji svoje dijete( još u danima kada bez majčinog mlijeka može izdržati puna 3 sata) ne odvede na malo žešću nogometnu utakmicu, u potpunosti je zakazao i teško  će ga čak i iskusni, dječji psiholog  vratiti  na pravi put. Muško dijete koje tijekom svojeg najosjetljivijeg razdoblja sazrijeva, ne slušajući uvrede koje zapadna tribina upućuje skrušenim gostima zgurenim na suprotnoj tribini, jednostavno ne može uspjeti u životu. To isto muško dijete ( još u periodu kada se njegov leksik sastoji od isključivo dvije riječi, a to su mama i tata), mora znati dubinu značenja genijalne rečenice Krepat, a ne molat ! Ako je ne usvoji i shvati tada, dijete je zauvijek i nepovratno izgubljeno.

Zdravo odrastati, a ne shvatiti ideju tvrdoglavosti i nepopuštanja čak i onda kada ti čitav svemir poručuje da si u krivu, štoviše umrijeti u mukama braneći vlastita uvjerenja i stavove, ne misleći pritom da one koje braniš jednostavno zaboli ona stvar  za tvoje krepavanje, ravno je čitanju Cervantesa. Štoviše Don Quijote ja sasvim suvišna literatura jer je sve ono što je Cervantes napisao na nekoliko stotina stranica, sažeto u jednoj jedinoj rečenici. To što je Don Quijote na koncu doista krepao, a ne molao, nije naročito bitno, kako za njega tako i za čitavu povijest književnosti. Samo nekoliko stotina godina kasnije, jedna je navijačka skupina otkrila toplu vodu i na sasvim prizeman način čovječanstvu priopćila skraćenu verziju genijalnog romana.

Uz petarde, bengalke, mržnju suprotstavljenih tribina,  svetogrđe  je odgajati dijete i ne upoznati ga s pojmom homofobije. Imati arsenal petardi, kartu za utakmicu Rijeka-Hajduk, nadati se krvavom obračunu navijačkih skupina već negdje na stajalištu Ravna Gora i pritom ne objasniti djetetu što su (pri punoj svijesti koristim neživo za nominativ) homoseksualci, zaslužuje promptnu prijavu socijalnoj službi uz obrazloženje kako je dijete zanemareno i raste u nezdravim uvjetima. Dakle, jedno zdravo muško dijete mora znati kako je poželjno baciti petardu u portun zgrade ili hodnik škole , a isto je tako poželjno mrziti istospolne veze. To ide jedno s drugim. Mržnja u ovom slučaju nije dovoljna. Mržnja je tek ono s čim dijete treba rasti i sroditi se. Kasnije je na djetetu da samo procijeni gdje će i kada pokušati preobratiti homoseksualca u normalnog čovjeka, hoće li to biti u nekom mračnom parku, polupraznom autobusu, gay prideu…sasvim je svejedno. Dijete je u tom trenutku sposobno samo donositi zrele odluke i procijeniti koji je trenutak za preobrazbu nastranih pogodan.

Ako nekim slučajem dijete tijekom svoga sazrijevanja osjeti kolebanje ili se opire nekom dijelu ovakve vrste odgoja, preporučljivo je povezati ga s Crkvom. Na ovaj ili onaj način. Ostatak posla odradit će oni i naše će nam se dijete nakon par izmoljenih krunica vratiti jače i mirnije savjesti nego ikada prije.

U životu je najlakše činiti nešto pod geslom „to je zbog radosnog lica moga djeteta“. Ovom rečenicom opravdavamo sva svoja popuštanja i udovoljavanja hirovima, ruku na srce, naše jako razmažene djece. Ovom istom rečenicom dijete činimo gospodarom situacije, time smo pomakli letvicu poprilično daleko od mjesta na kojem je bila kada smo mi bili u njihovim godinama, a letvicu je lako pomaći naprijed i teško vratiti natrag.

Petarde su metafora i paradigma i ne treba ih shvaćati doslovno. One su sve ono za što smo jednom trebali reći NE i s čime se sami nismo slagali, ali jednostavno to nismo učinili. Nije problem u petardama, naše dijete vjerojatno zbog tih par petardi neće stradati, stradat će netko drugi jer uvijek je to netko drugi.

Problem je u kulturi njegovanja petardi, u kulturi njegovanja netrpeljivosti spram nečeg što je drukčije.  Jednostavno u kulturi njegovanja mržnje!

Petarde su onaj mali, čvrsti temelj na koji se nastavlja ostatak prilično stabilnog zdanja, kojeg za par godina nećemo moći, smjeti dotaći, a još manje ući u njega. Jer letvice više nema, zagubila se u našem dopuštanju nedopustivog u našem igranju uloga liberalnih roditelja kakvi naši roditelji nisu bili i hvala im na tome.