Početkom nove godine obično donosimo neke važne odluke i okrećemo novi list. Doduše, većinu tih odluka prekršimo već nakon 20 dana i zaboravimo do proljeća, ali ne bih danas o tome.
Jedna od mojih sudbonosnih odluka koju donosim samo 2 dana nakon stupanja 2013. godine na snagu jest : Ne svađaj se!
Odluka možda zvuči dosadno i već viđeno. Bezbroj smo si puta rekli kako ćemo biti bolji prema ljudima, okrenuti im drugi obraz kada nas zviznu, gađati ih kruhom kada na satru kamenom, ali ovo je ipak malo drugačije. Naime, ovu odluku donosim iz sasvim prizemnih, gotovo egzistencijalnih razloga. Želja mi je dočekati živa i u punoj snazi 2014. godinu pa je možda ova odluka došla baš u pravom trenutku.
Naime, danas se ljudi ne znaju svađati, izgubila se negdje ona čar prepucavanja, intelektualnog nadmudrivanja, gotovo virtuozne,šahovske, svađalačke igre. Kada bi se sestra i ja svađale (to doduše nije bilo često, ali zasigurno neprocjenjivo vrijedno i edukativno ), naše su svađe bile prave mini tragedije prepune dramske napetosti i neizvjesnosti. Tragičnih junaka, tragične krivnje i tragičnog sukoba bilo je na sve strane, a o uzvišenom stilu i nastupu da ne govorim. Cilj je bio pred publikom (čitaj: mamom ) napraviti što napetiju, što neizvjesniju dramu, dovesti je u stanje potpunog očaja, a potom neizostavne katarze, nakon čega bi se naša mama osjećala očišćena od svih zala, gotovo ponovno rođena.
Naše su svađe često završavale potpunom amnezijom nas kao sudionika te male drame dok bi publika radosno odlazila iz teatra sretna što je predstavi došao kraj, što na tuđoj koži može doživjeti nečije tuđe ludilo i smrtni strah, a sve u očekivanju novog uprizorenja i novih zapleta koje će zapaliti neka još usnula iskra.
Dakle to su bile svađe zbog kojih je vrijedilo živjeti, svađe koje bi, da su šahovska igra, završavale patom, ali na zadovoljstvo svih igrača.
Danas je umjetnost svađe nestala, što ne znači da su nestale i svađe. O epilogu svađa možemo svakodnevno čitati u crnoj kronici.
a. Šogor šogoru ide na živce jer je ovaj bogatiji i ima manju ratu kredita i umjesto da se makne i ne zove ga na obiteljska druženja, on ga zatuče sjekirom po glavi. Kraj svađe.
b. Ljudi se rastaju, kao i svaki posvađani bračni par ne mogu se dogovoriti o podjeli imovine (i rate kredita, naravno). Zašto čekati sudski proces kada se sve fino može riješiti ubojstvom bliže i dalje obitelji i samoubojstvom. Kraj svađe.
c. Prijateljica mrzi prijateljicu jer ima više lajkova na fejsu. Nahuška tri pijana prijatelja da je napiju i siluju, ako je moguće do smrti. Još jedan kraj svađe. I tako unedogled.
Ljudi su postali tempirane bombe. Samo čekaju i vrebaju. Nije bitan razlog, nije bitan motiv, bitno je da se netko u pravom/krivom trenutku nađe na pravom/krivom mjestu.
Vraćamo se tako Laki i ja 29.prosinca u ranim večernjim satima kući. Grad je gotovo pust, svi su umorni od blagdana ili su u očekivanju novih. Uglavnom, na cesti je nekoliko automobila i mi. I tamo negdje kod Istočnog izlaza na mjestu gdje se dvije trake suptilno spajaju u jednu, doleti jedan ponešto nervozniji vozač, vozeći slalom između nas i još dva automobila koja su ispred. Spretnošću Janice Kostelić promigoljio je između automobila,potpuno nepotrebno riskirajući i izvodeći nekakvu nimalo spektakularnu predstavu .
Nije mi baš bio jasan ovaj njegov manevar i cik-cak vožnja, kada je bilo sasvim dovoljno mjesta za pretjecanje, a i nismo vozili brzo (Laki inače MORA sporo voziti kada vozi mene, tako da sam potpuno sigurna u brzinu kojom smo se kretali).
Kada je Nervozni izveo tu svoju besmislenu vratolomiju i suvereno se postavio na čelo „kolone“, spektakularno je zaustavio auto na potpuno nepreglednom mjestu uzbrdice i izašao van. Čak se i Laki, kojem je asfalt u krvi, pomalo zbunio. Pretpostavljam da je Nervoznom netko iz automobila gestikulirao, pokazao srednji prst ili slično i to je bio dovoljan razlog za obračun. Samodopadno, gegajući se, došetao je do automobila iz kojeg mu se netko usudio pokazati što misli o njegovom divljanju. Rekla sam Lakiju da zaustavi auto, ide malo u rikverc i ne izlazi ni za živu glavu (što nije ni namjeravao, Laki je inače miroljubiv tip).
Nisam vidjela čovjeka koji je sjedio u autu. Zgurio se, zaključao i potonuo u sjedalu. Ne znam čak je li riječ o muškoj ili ženskoj osobi, ali to nije ni bitno. Svatko normalan bi učinio isto. Samo bi budala izašla iz auta nasred ceste i hrvala se s Niki Laudom, riskirajući između ostalog i smrt zbog vozila koje dolazi iz suprotnog smjera. Uglavnom, ljutiti se Nervozni još neko vrijeme vrzmao oko auta, dobacivao razne uvrede, pogledavao tko ga sve gleda i je li publika željna krvi, a kada nije naišao na odobravanje, sjeo je u auto i odjurio u nepoznatom smjeru. Kraj svađe. Nitko se ovdje ni sa kim nije svađao, ali lako je zamisliti scenarij u kojem napadnuti vozač izlazi, nabrijan jednako kao i Nervozni, nekim slučajem u džepu ima pištoljčić ili nožić i svađa završava još brže. Sutra smo svi na naslovnicama, ja kao svjedokinja histerično dajem izjavu policiji, dok Laki nešto smirenije, vjerodostojnije i objektivnije prepričava događaj novinarima željnim senzacije i krvavih vijesti.
Još je jedan događaj podupro moju želju za ne-svađanjem. Naime, jučer su Regočevi bili u strašnom raspoloženju. Zaista ne znam kakve radnje ljudsko biće treba izvoditi da bi proizvelo takve zvukove. Svi cirkulari, motorne pile, multipraktici i bušilice zajedno, ne bi postigli ovakav efekt. Sve je to popraćeno vriskom djece, ali onom sretnom, zadovoljnom vriskom, tj. vrištanjem zbog vrištanja.
Laki i ja smo se, kao svaki par u zrelim godinama, odlučili na poslijepodnevno dremuckanje. Pretpostavljam da to čini većina ljudi prvoga dana nove godine i da ne tražimo puno ako tražimo nešto mirnije poslijepodne od uobičajenog radnog dana popraćenog konstantnim lupkanjem i dernjavom.
Meni inače ne smetaju zvukovi koji dopiru izvana. Na to se čovjek navike kada živi u gradu i u zgradi. Navodno ne smetaju ni Lakiju. Samo tri dana ranije, tvrdio je kako ta priča s Regočima njega uopće ne živcira i kako ih gotovo ne primjećuje. Rekla sam mu kako nije stvar u živciranju, ne živcira ni mene (nema veze što sam im pritom posvetila 80 % svog bloga), jednostavno ih ne mogu ignorirati i praviti se da sam otupjela na njihove ispade.
Taj isti Laki kojeg samo tri dana ranije nisu uopće živcirali, ustao je nakon 2-3 sata vrpoljenja po krevetu s kapuljačom na glavi(?!), krvavih očiju i crnih podočnjaka, gotovo sam sigurna, malo pjenice na rubu usana i promrmljao: Tu djecu treba pobit’! Doista čudan preokret u inače uvijek smirenom i vedrom Lakijevom raspoloženju. Naravno, ova rečenica izgovorena samo preda mnom, vrhunac je sukoba koji će Regoči doživjeti od Lakija. Već sutra, kada se naspava i odmori, Laki će biti onaj stari Laki, potpuno nesvjestan Regočevih.
Ali ta me epizodica ponukala na razmišljanje. Ako se dobri i pitomi Laki, nakon samo dva sata mučenja može pretvoriti u vampira žednog krvi, što je onda s ostalima? U normalnim bih okolnostima zaista pokucala Regočima i rekla im da umuknu već jednom, ali ovo nisu normalne okolnosti. S jedne strane imam ludog Lakija, a s druge tko zna kakvog Regoča! Teško da itko može biti normalan nakon što mu djeca demoliraju kuću i pritom vrište od veselja i ono što je sasvim izgledno je to da bi me Regoč, nakon mojih riječi upozorenja, mogao sravniti sa zemljom, dohvativši prvi oštri predmet koji mu je pri ruci i jednim se potezom riješiti svih višegodišnjih frustracija. Nema veze što bi pritom stradala hipersenzibilna i pomalo nervozna susjeda. Ili ja ili netko drugi! I kraj svađe!
To je razlog zbog kojeg od danas sa smiješkom promatram svijet. Suludo se smijem jer me strah tih hodajućih tempiranih bombi, ljudi kojima je baš danas rata nečijeg tuđeg kredita sjela na plaću, kojima je baš danas banka zaprijetila ovrhom, koji su nedavno ostali bez djedovine zbog neredovitog plaćanja kredita, koji su jučer ostali bez posla, čija djeca ne mogu na maturalno putovanje jer je frižider prazan i malo je šanse da će uskoro biti pun.
Najviše što sam mogla, bilo je nazvati Radosnog. Pokvariti mu prvi dan nove godine informacijom kako ima 5 dana za smirivanje podstanara. U protivnom ću poduzeti neke druge mjere, a Radosnom je ton moga glasa ukazivao da se ne šalim i da ga ne zovem zbog čestitavanja i dobrih želja. Radosni je bio šokiran i bez teksta. Uspio je promrmljati obećanje kako će problem riješiti u sljedeća dva dana. E sad, što će se dogoditi kada frustrirani Radosni pokuca na vrata frustriranom Regoču…zaista ne znam i nadam se da me tog dana neće biti. Što god da se dogodi…kraj svađe, ali bez mene!
bobocka18 