Kriza srednjih godina

kriza_srednjih_godina

Što je uopće kriza srednjih godina? Dakle, to je vrijeme kada muškarac ili žena riješe stambeno pitanje, podignu djecu do one faze kada im više ne trebaju pelene, kupe manje-više sve kućanske aparate, steknu uigrano društvo prijatelja istih godina, istih interesa i sličnog mentalnog sklopa i onda sve ovo skupa jednim udarcem rasture.

Kriza srednjih godina različito se odražava na muški i ženski rod. Žene su uglavnom zaokupljene neminovnim propadanjem tijela pa to pokušavaju prikriti čudnovatim frizurama koje oponašaju frizure onih 20 godina mlađih od sebe, istom takvom odjećom, izlascima s prijateljicama kako bi na taj način udarale kontru nezainteresiranom mužu koji buja pred televizorom s flašom pive ispred sebe, pokušavajući ga trgnuti iz letargije novim štiklama koje će prošetati na koncertu cupkajući uz taktove nekakve Tarapane, ostavljajući ga da zamišlja sve one koje će te štikle privući, a on eto ima sreće što baš kraj njega spavaju i žive, ali uzalud, on će ostati ravnodušan. Neće primijetiti jezik mladih koji njegova supruga svakodnevno usvaja i koristi sve više kako bi na taj način ostala cool i in, kako bi kraj svoga djeteta djelovala poput starije sestre i kako bi svi djetetovi prijatelji jednoglasno zaključili : Stara ti je baš strava!

Neće primijetiti tetovažu svoje žene i to ne bilo kakvu, neku s dubokom porukom i simbolikom, načrčkanu na onom dijelu tijela koji je potpuno nemoguće sakriti i ne vidjeti čak i u danima velikih hladnoća. Neće primijetiti dvosmislene komentare nje i prijateljica na račun mlađih muškaraca, značajno namigivanje kada se neki takav pojavi u blizini, koketiranje i zarazno djevojačko hihotanje.

Bezazleni su to simptomi ženske krize srednjih godina, poznatije i kao klimakterij. Uglavnom prolaze bez veće štete i trajnih posljedica. Faza je to kroz koju svaka žena mora proći, neka lakše, neka teže, faza je to koje se kasnije vjerojatno sramimo, jednako onako kako se sramimo puberteta i svih onih gluposti koje smo činili tajno i javno, ali tada primjereno našim godinama.

Muška je kriza vrlo ozbiljna stvar i najčešće završava  fatalnim posljedicama. Dakle, onaj isti muškarac zavaljen pred televizorom s bocom mlake pive kraj sebe i ženom koja želi privući njegovu pozornost na sve moguće načine, jednog će se jutra probuditi potpuno osviješten , bistar i prepun neke nepoznate energije. U njemu će se početi događati neobičan i potpuno stran proces. Odjednom je u stanju objektivno promatrati svijet oko sebe, a tako i samoga sebe i donositi zrele, muške odluke. Sagledavanje svijeta nije jednostavno, pogotovo sagledavanje samoga sebe jer sada taj muškarac mora počistiti nered koji je na i oko sebe skupljao sve ove godine i vratiti film na početak. Dani sjedenja pred televizorom su gotovi, ispijanje pive su prošlost, a omlohavljeno, trbušasto tijelo može se časkom dovesti u red. Prosijede vlasi i duboko urezane bore nisu problem, one su tu kako bi dale završni sjaj jednoj muževnoj figuri koja tek počinje živjeti. Naravno da se problem ne rješava s nekoliko odlazaka u teretanu. Rezultati se sporo vide, a naš mužjak želi rezultate sada i ovdje. I tako dok čeka rezultate, odlučuje malo ubrzati stvari.

U njemu kipi i ključa, njegova je energija dovoljna da preokrene i tuđe i vlastite svjetove, sada mu još samo treba dokaz da je opet mlad, da se godine iza njega nisu dogodile i nisu ostavile ozbiljni trag. Treba mu potvrda, dokaz da je ponovno živ. Teško je takvu potvrdu dobiti od Gospođe s kojom igrom slučaja živi, ona je surova, nepažljiva i netaktična, a osim toga nikad ga nije razumjela onakvog kakav on doista jest. Osim toga, ona je uglavnom zaokupljena djecom i kućom i teško da će ozbiljno shvatiti njegove egzistencijalne probleme.  I dalje mu je potpuno nejasno kako to da je on svakoga dana sve mlađi, a Gospođu kraj njega godine nisu štedjele. Nejasna mu je energija koja ga pokreće i misli kako je očito riječ o nekakvom medicinskom fenomenu jer gledajući sve te muškarce svojih godina, on jednostavno izgleda predobro i premlado. Odlučuje se posavjetovati s prijateljem iz zajedničkog društva, jednim slobodoumnijim tipom uvijek spremnim na svakojake ludorije, samcem koji na sebe nije natovario breme obitelji i obveza, istina nešto mlađim, ali jedino ga takav netko  može i razumjeti. Razgovor je sasvim jednostavan baš onakav kakav muški razgovor  mora biti. Racionalan, precizan i koncizan. Znanac, tj. preko noći jako dobar prijatelj, čudio se njegovom dosadašnjem načinu života, čudio se kako su njega takvoga brak i djeca pretvorili u sredovječnog, ozbiljnog, pomalo dosadnog gospodina kad u njemu ima toliko potencijala, energije, jednom riječju života. A život je vani, svuda oko nas, samo se treba usuditi dohvatiti ga!

Upravo to mu je trebalo, netko tko će mu otvoriti oči, tko će mu dati zeleno svjetlo i uputiti ga. Sve one žene koje je do sada primjećivao, ali bez veće želje da s njima ostvari neki intimniji kontakt, odjednom postaju zanimljive i na dohvat ruke. Izbor je ogroman. Osjeća se kao dijete u tvornici igračaka, a sve mu je dopušteno. Može birati između rastavljenih, a slobodnih, starih cura, udatih… One jako mlade su malo kompliciranije jer one kod zrelih muškaraca ne traže samo njihovu zrelost i iskustvo već i lude provode te plaćanje istih, a on za to trenutno nije raspoložen. Kao prvo zato jer ne voli rasipati novac na druge, a i Gospođa pazi na svaku kunu, a kao drugo, novca baš i nema. On može ponuditi svoje priče iz vremena kada je bio divlji i mlad, svoju, sada već zadovoljavajuću figuru koja počinje nalikovati na onu iz davnih dana, barem se njemu tako čini, svoje nikad izrečene tajne, svoju karizmu koju je nekada imao, a sada polako ponovno isplivava na površinu i to je sve.

Kako su muškarci vrlo pragmatična bića, tako je i ovaj naš posegnuo za ugodnim i korisnim. U tom moru žena koje su sve ove godine čekale na njega, pronašao je onu koja će mu se diviti, koja će mu ugađati, koja će činiti sve ono što Gospođa nije činila nikada (a ako i jest, on se toga više ne sjeća), koja će bespogovorno slušati o njegovim bezbrojnim avanturama, pamtiti imena svih njegovih prijatelja koje nije i neće nikada upoznati, koja će nakon svih ovih godina zadovoljno odahnuti i reći:Da, sad je napokon moj!

Naravno, takvu ženu nije problem pronaći. Žene su ranjiva i nesigurna bića, a s godinama ta nesigurnost dolazi do izražaja. Ali i žene su poput muškaraca pragmatična bića. Vrlo racionalna, štoviše. Kad vrag uzme šalu, tj. kad prva mladost proleti, nema biranja. Dobri su i oni za kojima se prije 10-ak godina ne bi osvrnule, štoviše uvrijedile bi se kada bi im netko nekog takvog pokušao namjestiti.

Kako žene vrlo brzo shvate da slobodni, zgodni, pametni i bogati muškarci ne postoje, zadovoljavaju se samo nečim od navedenog, idealno je ako se spoje dvije od četiri mogućnosti,a tri su gotovo ideal. Dakle, nalete li na zgodnog, pametnog i bogatog, treba li uopće biti slobodan? Ne treba, ali mogao bi postati. Kada jedna takva nanjuši plijen, stvar je gotova. Uložit će sve svoje vrijeme, trud i novac ako treba, da bi dobila ono što želi.

I kako kriza srednjih godina nije nikakav mit nego stvarnost, žena će to i dobiti. Dobit će upravo ono što je tražila, upravo ono što je željela imati toliko dugo. Muškarca koji sigurnim korakom kroči prema prvoj starosti, čovjeka s duboko ukorijenjenim navikama na kojima je Gospođa sustavno, godinama radila, muškarca s alimentacijom, starcima na umoru koje treba istrpjeti zbog nasljedstva, muškarca s dugovima i bezbroj rata neotplaćenog kredita, čovjeka koji će iz jednako neobjašnjivog razloga prestati osjećati onu energiju koja u njemu vri i ključa i pretvoriti se nakon kratkog vremena u dobrog, starog, dosadnog gospodina pred televizorom. A sve one priče o divljoj mladosti postat će dosadne, ponajviše zato jer će ih stalno slušati ispočetka, znati ih napamet jednako dobro kao i Gospođa koja je oborila rekord u slušanju istih. Ubrzo će oboje uvidjeti da štošta gubi svoju čar kada nestane skrivanja, sitnih pakosti i beskrajnog laganja. Sada odjednom ne postoji nitko pred kim treba pobjeći, okrenuti glavu i sve je postalo dosadno.

Kako kriza srednjih godina neminovno vodi u starost, a starost je usko povezana s bespomoćnošću, muškarac će opet na sebi svojstven, pragmatičan način početi razmišljati kako se izvući iz ove nezavidne situacije u koju je upao, ali ni pragmatičnost nije ono što je bila prije 10 godina i muškarac je sada osuđen na hirovitost raspoloženja one iste žene u koju je odjednom iz neobjašnjivih razloga ušla ona prokleta energija suludog intenziteta i kratkog daha, osuđen na gledanje stalnih promjena frizura i odjeće, čudnovatih tetovaža koje ne razumije i ništa mu ne znače, buđenja izazvanog zvukom štikli izgaženih nakon neke nove Tarapane.

I on tu ne može ništa osim čekati…

Ona ista žena dovoljno je inteligentna da shvati kako je jednom bila u krivo vrijeme na krivom mjestu bez kriterija i nade, a kako su žene mudra i pragmatična bića, uvijek se nastoje izvući iz svake moguće nezgodne situacije pa će naša žena vrijeme kratiti izlascima, odjećom i štiklama, voditi računa o urednom podmirivanju obveze plaćanja Domu za starije osobe, kako roditelji ne bi u zadnji trenutak promijenili svoju odluku i kako sve ove godine slušanja ispraznih priča iz divlje mladosti jednim potezom ne bi otišle u vjetar. Ženi je sasvim jasno da ova nezgodna situacija nije trajna i da se kraj već nazire. Muškarac je sve manje pred televizorom, a sve duže u krevetu, više i ne priča svoje dosadne priče, nitko ga ne sluša, ne posjećuje, osim ponekad liječnik i onaj prijatelj iz nekadašnjeg društva pa onda skupa pretresaju po uspomenama sjećajući se vremena u kojem su još u stanju pronaći nešto zanimljivo, nešto njoj odavno odbojno i strano.

Ali ona tu ne može ništa, osim čekati…

Advertisements

Zivotopis i lazi

pinokio_by_takiz

Nedavno sam, pišući životopis, uvidjela kolike mogućnosti laganja otvara takva vrsta pisanja ili bolje rečeno, koliko se mogućnosti  godinama povećavaju. Mladost je buntovna i svježa, puno je tu svjedoka pa su ruke vezane i mašta jednostavno mora pričekati sve ono što si htio, želio ili propustio. S godinama, životopisi postaju bogatiji, otmjeniji i impozantniji, ne samo zato jer su se neke stvari morale dogoditi i jednostavno su morale biti odrađene, nego zato jer je sve manje svjedoka koji su živi ili željni opovrgnuti napisano.

Npr. bez straha mogu u svom životopisu napisati da sam davne 197 i neke u ime škole ili grada na sletu, koji se svake godine održavao na riječkom stadionu, nosila štafetu . I tko to može opovrgnuti? Kao prvo, malo tko se toga sjeća, ja sa recimo jedva sjećam sleta, a kamoli osobe sa štafetom, dakle to sam komotno mogla biti ja. Oni koji su je doista nosili, neće biti sigurni, ipak je to bilo davno, mislit će da su pomiješali godine pa im je bolje šutjeti jer bi ih još netko mogao nazvati ishlapjelima. Oni koji se točno i precizno sjećaju i koji su o tome itekako vodili računa, danas su ionako promijenili strane i prave se da se ne sjećaju ničega pa šute. Dakle svjedoka nema.

Mogu npr. ispuniti cijelu stranicu svog životopisa nazivima stručnih skupova kojima sam prisustvovala. Tko će to provjeravati? Ok, zadnjih je godina sve skupa umreženo, na raznoraznim stranicama mogu se naći podaci svih sudionika skupova i tu valja biti precizan, ali prije samo 5-6 godina, toga nije bilo. Dakle, mogu se razbacivati  svim znanim i neznanim skupovima. Mogu čak ići tako daleko i smišljati imena stručnih skupova koji nisu nikada održani, a ja sam ih eto tako silno priželjkivala i zazivala i sada su tu. U mom životopisu.

Kad mi za nekih 20-ak godina padne na pamet pisati memoare, moje će mogućnosti biti neograničene. Djetinjstvo je neiscrpan izvor laži. Mojih vršnjaka više neće biti, oni koji požive, bit će senilni i nemoćni bez želje da se obračunavaju s nekakvom megalomanskom lažljivicom.

Ako nešto mrzim, onda je to laž. Lažljivci su za mene niža bića. Daleko od toga da i sama ne lažem ponekad. Iako je lakše prešućivati, ali i to je jedan od oblika laži. Postoji nekoliko vrsta laži.

Prva kategorija laži su laži radi spašavanja žive glave. Dakle, ulovljen si  in flagranti s ljubavnikom/ljubavnicom – lažeš, spašavaš se, spašavaš vezu, brak, obitelj, imovinu. Takvu laž donekle razumijem pod uvjetom da se javlja rijetko, recimo jednom u 10 godina, pod uvjetom da onaj koji laže doista spašava živu glavu, ne uživajući pritom u laži. Poželjno bi bilo da dotična osoba istinski pati jer mora slagati i da na koncu izvuče pouku. E onda se ta laž može i treba oprostiti.

Laž zbog mira u kući – potrošio si više nego si trebao, prešućuješ ili malo smanjuješ iznos. Sretni su manje-više svi, onaj koji laže, dobio je što je htio, slagani ne zna ništa pa se oko ničeg ne živcira, prava harmonija i idila. Ova laž ima smisla ako je sporadična i ne prelazi u naviku. Svakome povremeno trebaju sitna zadovoljstva i spoznaja kako je nekom bezazlenom laži nekoga nadmudrio, a sebe usrećio.

Laž zbog viših ciljeva – nakon trosatnog sjedenja kod frizera, najbolja prijateljica dolazi s pitanjem o svojoj novoj frizuri. Frizura je očajna i grozno joj stoji, em je loše ošišana, em izgleda duplo starija. Ima li smisla reći istinu? Naravno, nema. Niti ona može promijeniti to što ima na glavi, niti će se zbog istine osjećati bolje. Vjerojatno je i sama svjesna užasa koji joj se dogodio, sada samo treba riječi utjehe, dakle laž. Najgori su ti govoritelji istine koji nerijetko misle kako je časno i pošteno u ovakvim slučajevima ne lagati. Ustvari, oni su sadisti i zagovaratelji samo jedne, tj. svoje istine. Na koncu,je li bitno sviđa li se meni nečija frizura, haljina ili fasada kuće, moje mišljenje sve to neće ili ne može promijeniti, može samo uništiti trenutak i načeti nezadovoljstvo  koje već negdje tinja i samo čeka jednu riječ da se rasplamsa.

Sljedeće kategorije uglavnom spadaju u patološke laži i teško ih je logički razvrstati. Sve one imaju zajednički nazivnik, izgovarane su kao svakodnevna, silna potreba za laganjem, a jedini je razlog njihova izgovaranja  bolesno zadovoljstvo kojim izgovaratelji usrećuju sami sebe, a usput unesrećuju poneku kolateralnu žrtvu. To su banalne, besmislene laži izgovarane jednom davno kao nasušna potreba, da bi s vremenom izrasle u obrazac ponašanja. Te osobe obično i ne znaju da lažu. One lažu i dok razmišljaju. Toliko sami sebe uvjere u neke laži da one nakon određenog vremena to jednostavno prestaju biti. Pritom se ne zadovoljavaju uobičajenim lažima jer im to naprosto više ne donosi zadovoljstvo, produbljuju svoje priče vješto ih gradeći i oblikujući u čitavu životnu priču u koju su upali do grla, a kada bi i htjeli, više se ne bi mogli iščeprkati. Ljudi oko njih imaju dvije mogućnosti. Ili ih prihvatiti takve kakvi jesu ili pobjeći na daleko i sigurno mjesto.

Kada takvim ljudima predočiš njihovu laž, dokažeš je nekim pokusom, teoremom…oni je ionako neće prihvatiti. Učinit će nešto puno jednostavnije. Okrenuti stvar u svoju korist i drugoga okriviti za laž. Jer ako padne samo jedna karta, ona za sobom povlači i ostale, a to je kraj šarade. Ako jednom naiđu na nekog doista moćnog zagovaratelja istine kojega neće moći nadmašiti svojim izvježbanim uvjeravanjima, jednostavno će pobjeći i nitko za njih više nikada neće čuti. Pronaći će novo okruženje, potpuno nevino i čisto u kojem će moći graditi kulu ispočetka…i tako unedogled. Svatko tko je ikada pomislio da od takvog lašca može napraviti iskrenog čovjeka, grdno je pogriješio. Lažac to ostaje i nakon smrti. Laž je ljepša od svake druge, čovjeku poznate ovisnosti, bezbolna je, ne ostavlja posljedice na konzumentu, ali uništava sve oko njega.

Vraćam se ponovno svom životopisu koji je potpuno istinit, ali nema veze sa mnom. Kako stvoriti sliku o samome sebi, a ne izgovoriti niti jednu laž? Toliko suhoparnih, nezanimljivih podataka obilježava moj život da se sama sebi čudim kako sam preživjela do sada toliko se dosađujući. Jednom sam vidjela životopis čovjeka koji je tek diplomirao. Moj u ovom trenutku ima 4 stranice, njegov neizmjerno više. Mislim da ni Hemingway u svojoj zreloj dobi ne bi uspio toliko nakititi svoj životopis pod uvjetom da ga je ikad poželio napisati. Čovjek se vjerojatno silno mora voljeti kada je u stanju s 25 godina napisati životopis u formi kraćeg romana. Kada sam se prvi put zapošljavala, moj je životopis imao pola stranice, a bio je ispisan najvećim mogućim rukopisom (tada još nije bilo ovih strojeva) i drago mi je da nisam sačuvala kopiju jer bi danas stajala pohranjena na sigurnom mjestu skupa s fotografijama mojih porođajnih muka koje je en face slikala moja mama.

Starenje definitivno otvara prostor laganju. Svjedoka je sve manje, a slika o samome sebi svakim dana sve monumentalnija. Poguban spoj. Sve što smo ikada željeli postići, a nismo, može postati stvarnost, bez posljedica. Jednom kada nešto napišemo, to nešto opovrgava sve ono što nije napisano bez obzira što je napisano laž. Sada sam dovoljno stara da shvatim da su veći dio povijesti napisali lašci. Jesu li lagali kiteći svoj životopis ili iz nasušne potrebe za laganjem, uopće više nije bitno. Laž je među nama, duboko ukorijenjena u našu povijest i u našu svijest, upravo pišući neki budući životopis, ljepši i bogatiji od onog što se događa sada.