Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Grottina nepodnosljiva lakoca postojanja

Znam, skeptici spekuliraju kako su Regoči kupili stan Radosnog, ali su u krivu. Potpuno sam sigurna kako Radosni nikada, baš nikada neće prodati taj stan. On mu je vječiti izvor zarade i sredstvo za ugnjetavanje mene pa ne vidim razloga zbog čega bi jednu takvu dragocjenost ispustio iz ruku. Ono što je puno logičnije je to da je Radosni obavio  svoj svakomjesečni posjet i vidio kako njegov stan gubi na svojoj općepooznatoj dražesti. Naime, Regoči su posljednja tri dana utihnuli, nestali, umrli. Ne postoje. Viđam ih, ali ne čujem. Čak se ni djeca ne oglašavaju, ne voze liftom i ne izlaze po stotinu puta iz stana u stan uz poznate krikove. Mislim da se dogodilo nešto strašno i presudno u obiteli Regoč. Ne znam je li Radosni tome kumovao, ali netko jest. Bit će da se neki zlonamjerni, nervozni susjed požalio ili Regoču osobno ili im je to priopćio putem Radosnog što je puno gora varijanta. Tu i tamo čujem neki prigušeni, ljudski zvuk s hodnika, nešto poput onih uobičajenih zvukova koje proizvode ljudi koji žive na ovakvim mjestima i to je sve.

Postoji još jedna mogućnost, iako se o njoj bojim razmišljati. Netko iz Klana ima pristup internetu. Ili netko tko poznaje Klan ima pristup internetu i Klan se odjednom našao u situaciji u kojoj može čitati o svojim dogodovštinama. Ne ponašaju se više normalno, sada su poput Don Quijotea i Sancha Panse u drugom dijelu romana kada odlaze u nove pustolovine, znajući da su opjevani i slavni likovi iz romana. Ne bojim se ja srdžbe Regočeve, ono što me straši je neprirodnost njihovih daljnjih postupaka što nikako nije dobro za razvoj priče. Ali s druge strane, budimo realni. Koliko ljudi poput njih mogu glumiti? Tjedan-dva najviše,  dok se ne opuste i postanu opet dobri, stari, nepodnošljivi susjedi.

Ima još jedna novost. Pandur je po tisućiti put kupio auto. Nije da pratim njegove prodaje i kupovine automobila jer to je naprosto nemoguće, ali ono što je uistinu nemoguće,  je ne zamijetiti parkiran auto na mjestu na kojem je parkiranje strogo zabranjeno, a to je ulaz u zgradu. Također, nemoguće je ne zamijetiti nonšalantno prebačenu uniformu preko sjedala suvozača  na kojoj piše Pravosudna policija. Kao slučajno je stavljena baš tamo, potpuno je prirodno držati takvo što na istaknutom mjestu u autu, da nekome nedajbože ne padne na pamet zvati odgovorne službe koje bi upozorili na ove sitne, ali stalne prekršaje.

Pandur inače voli goleme i prostrane aute, one koji zauzimaju barem dva parkirna mjesta koja to uopće nisu. Kada nabavi novi automobil, potpuno mu se predaje. Kao prvo, mora ga 24 sata imati na oku, to je i razlog njegova parkiranja pred ulazom. Naime, to je idealno mjesto iz Pandurove pozicije, za nadziranje svakog sumnjivog kretanja oko svoga vozila. Osim toga,može ga sa svog balkona tu i tamo pljusnuti vodom, kako bi uvijek bio čist, barem izvana. Što se tiče unutarnjeg čišćenja, Pandur obično provede cijeli dan čisteći, uređujući i glancajući auto, kiteći ga pritom raznim ukrasima, jastučićima, plišanim igračkama, svim mogućim naljepnicama koje je policija ikada dala izraditi, mirisnim borovima i naravno dijelovima svoje uniforme. U tom velikom spremanju učestvuju svi, cijela obitelj Pandur. I nitko ne stoji besposlen. Dječica donose i odnose posude s čistom i prljavom vodom, supruga Pandur zadužena je za onaj konačni sjaj plastičnih i uočljivih dijelova automobila. Pandur se kao i svaki normalan muškarac, ne zamara  takvim tričarijama, on znalački proučava motor automobila, vrti glavom, udubljuje se i nestaje u haubi, ponekad pozove još nekog znalaca sličnoga sebi pa zajednički promišljaju o tome je li i ovoga puta izabrao najbolje što se na tržištu automobila nudi.

Prvih dana gotovo ne izlaze iz auta. Odlaze u stan samo prespavati. Jedu kraj auta i zajednički ga čuvaju. Nakon nekoliko dana, kada popusti prvobitna uzbuđenost zbog novoga, vozikaju se samo supružnici. Nedugo poslije, za volanom je isključivo Pandur, kršeći svojim dolascima i odlascima ograničenja brzine dopuštena samo na autocestama. Pretpostavljam kako  zbog ovog posljednjeg, auto nakon nekog vremena nestane. Zaključujem da auto pripada prošlosti jer se ponovno svi voze autobusom i život se vraća u kolotečinu.

Napomenula sam već kako Pandur voli veličinu. Ovoga je puta napravio presedan. Kupio je mali, gradski auto, crvene boji. Ni jedno ni drugo ne uklapa se u Pandurov mentalni sklop. Da nije bilo uniforme na sjedalu, ne bih niti obratila pažnju kako opet imaju prinovu u obitelji. Čudi me jedino što sve skupa nisu proslavili s Regočima ili možda jesu, ali tiho i dostojanstveno s obzirom na napetu situaciju s Radosnim za koju krivim isključivo Regoče, nipošto Radosnog.

Imam neki osjećaj da Pandur neće voljeti ovaj novi auto i da neće biti duga vijeka. Nadaleko je bila uočljiva ona kemija koju je imao u odnosima s prethodnim automobilima, mislim da sada te kemije jednostavno nema. Osim toga, imam osjećaj da je Pandur kupovinom malog, crvenog, napravio još jedan presedan. Udovoljio svojoj ženi. Mi žene volimo male aute. Nisu komplicirani, sve je nadohvat ruke, s njima je lako upravljati i još ih lakše parkirati. Osim toga, lijepi su, ljepši od onih velikih, kasuna kojima ne vidiš ni zadnji ni prednji dio pa moraš uključiti sav svoj ženski osjećaj za orijentaciju kako bi se parkirao bez većih posljedica. Doduše, nikada nisam vidjela gospođu Pandur za volanom. Osim ponekad s krpicom u ruci, ali tada su ključevi automobila bili na sigurnoj udaljenosti od brave. Dakle kupovina ovog auta nije bila ništa do hir Pandurove supruge i imam osjećaj da bi joj se to lako moglo obiti o glavu. Sasvim je jasno da će Pandur kriviti nju čim nešto s autom pođe po zlu,a znajući Pandurovu narav i sklonost brzinama, poći će vrlo brzo. U svakom slučaju, sama  je kriva, to je kako moje, tako i Pandurovo mišljenje.

Ono o čemu  sam danas namjeravala pisati su Grotte. Priča o Panduru i Regočima, uvijek me skrene sa zacrtana puta pa zabrazdim u potpuno krivom smjeru.

Dakle Grotte su jedna skromna obitelj koja živi točno ispod mene, dijelimo identičan prostor, naravno samo što se kvadrature tiče. Grotte su nekad živjele u četveročlanoj zajednici, ali ono dvoje potomaka koje su imali, poženili su se i nestali s naših prostora. Sada su Grotte ostale same.

Grotte su jako upečatljiv par. Izgledaju poput brata i sestre i čitav im se život da pročitati na asketskim licima. Djeluju pomalo gorštački. Sirovo i surovo, bez puno riječi, uglavnom komuniciraju mimikom. Prepoznatljive su po svojoj osebujnoj odjeći. Naime jako vole nositi sjajne trenirke. Što sjajnije to bolje. Donji dio trenirke je neizostavan komad njihovog outfita dok odabir gornjih dijelova ponekad varira i oscilira. Grotte vjeruju kako trenirka paša uz apsolutno sve. Uz sakoe, ručno pletene majice, kanotjere (op. a. potkošulje), golo tijelo kada je riječ o muškarcu , sintetičke košulje, karirane košulje, bilo kakve košulje….jednostavno sve što postoji. Ipak, najviše vole kombinirati gornji i donji dio trenirke. Tu ne mogu previše pogriješiti, sjaj uvijek ide sa sjajem. Ono što tu pomalo dosadnu kombinaciju uzdiže na neku novu razinu, jest odabir cipela. Grotte ne vole cipela, pobornici su papuča. I to otvorenih papuča u kojima nožni prsti i pete dišu. Kako se papuče nose tijekom cijele godine, Grotte redovito nose čarape, najdraže su im bijele, frotirske, a koliko znam i najzdravije za higijenu stopala. Tako papuče s čarapama i sve to u kompletu sa sjajnom trenirkom, jednostavno Grotte izbacuju iz svijeta običnih, neuočljivih, malih ljudi.

 

Kada sam se doselila, Grotte su, uz Starčiće bili prvi susjedi s kojima sam uspostavila komunikaciju, naravno protiv svoje volje. Da bih pojasnila razloge jedne neugodne epizode između mene i Grotta, trebala bih ukratko opisati naše stanove. Osim nekoliko soba, imamo veliki hodnik. Potpuno beskoristan. Doduše, Regoči bi taj hodnik prenamijenili u mini košarkaško igralište, ali nemaju Regoči tu privilegiju živjeti u stanu s besmislenim hodnikom. Kod onih nemaštovitih stanara, hodnik zjapi prazan, ima funkciju hodnika, što znači da sadrži nekakvu vješalicu i stolić za odlaganje ključeva. Kod nas nešto maštovitijih stanara, hodnik ima funkciju radne sobe, odnosno mjesta na koje možemo utrpati svu onu hrpu knjižurina koje smo kupovali tijekom života,a sada nam u eri interneta ne služe ničem, ali ih je lijepo vidjeti, nekako intelektualno.

Oni izrazito maštoviti, poput Grotta, domislili su se nečem revolucionarnom i nesvakidašnjem i pretvorili beskorisni hodnik bez prozora i ikakvog direktnog dotoka zraka, u kuhinju. Usput su srušili špajzu (op. a. smočnicu) kako bi beskorisni hodnik bio još veći. Kako je u špajzi ventilacijski otvor, jer ni špajza nema prozora pa joj treba malo podrumskog zraka, Grotte su došle na genijalnu ideju i taj otvor iskoristile za napu. Time su jednim udarcem ubile nekoliko muha. Dobili su dvije sobe i dnevni boravak, uništili besmislenost hodnika i dobili oveliku kuhinju, doduše bez prozora i špajze, ali s ventilacijskim otvorom koji ispuhuje zrak metar od uzglavlja kreveta na kojem spavam. Istina, otvaranjem Grottinih ulaznih vrata, usputni je prolaznik mogao ne samo onjušiti ono što Grotte tog dana kuhaju već  iz prve ruke vidjeti kako im ručak izgleda. Malo nezgodno, zakoračiti u stan i odmah se naći među padelama (op.a zdjelama, loncima). Ali i tome su Grotte doskočile, kod ulaznih su vrata stavile mini šankić na kojem dominira starinski telefon, onakav isti, samo plastični, koji je koristio Alexander Graham Bell, pa taj telefon doista odvraća pozornost znatiželjnom prolazniku od Grottinog ručka i pogled mu magnetski prikiva .

No dobro, Grotte su zaista inovatori i njihove su namjere bile najbolje, ali ono što su doista previdjeli jest to što sam ja na neki način bila svakodnevni sudionik njihova jelovnika. Znala sam što doručkuju, ručaju i večeraju. Inače volim miris čiste posteljine, čiste odjeće i čiste sebe, to je jedna od stvari koja me najviše uveseljava u životu. Leći u čist, mirisan krevet koji odiše svježinom godišnjeg doba pod čijim se suncem ili vjetrom sušila posteljina i tako zaspati. Rekla bi današnja mladež: Neprocjenjivo!

Spajanjem Grottine nape s ventilacijskim otvorom moje špajze, moja je posteljina, moja pidžama, moja odjeća, a naposljetku i ja, počela mirisati na sarme, đuveč, dinstanu kapulu, raznorazne pite zeljanice, palačinke, paprikaše i vjerojatno boršč za koji i ne znam kako miriši, ali sudeći po njegovom imenu, sigurno loše.

Najgore su bile nedjelje ujutro. Kako vikendom volim duže spavati, izležavati se do besvijesti, znajući da toga dana ne moram raditi ništa što se ne može odgoditi za sutra, prestravio bi me smrad jer to jednostavno ne mogu nazvati mirisom, koji bi se na početku polako uvlačio iz hodnika u moju sobu. Najprije bih ga osjetila u polusnu, a onda , nakon sve intenzivnijeg Grottinog dinstanja kapule, polusan se pretvarao u potpuno svjesno i budno stanje. Osjetiti miris neke prezačinjene, teške hrane koja smrdi na kuhanog prasca umrlog prirodnom smrću, nešto je najstrašnije što ljudsko biće može razbuditi.

Osim moje posteljine i kose, moja je odjeća, jer ormar nije daleko od izvora svih smradova ovoga svijeta, počela zaudarati toliko da sam ponekad imala osjećaj kako na posao odlazim u oblaku smrada hrane netom pokupljenog u nekoj tvorničkoj kantini. Uzaludna su bila moja provjetravanja, štapići egzotičnih mirisa koji su gorjeli po cijele dane, mirisne svijeće i svi mogući osvježivači zraka. Sada je to bio splet dobrih i loših mirisa, a kada se to sve skupa pomiješa, rezultat je poražavajući i poguban.

Tada sam još naivno vjerovala kako s mojim susjedima mogu uspostaviti civiliziran i ljudski kontakt. Sve do prvog susreta s muškarcem Grottom. Kao što sam veće rekla, Grotta je čovjek bez puno riječi. Iznijela sam mu svoj problem što sam obzirnije mogla, kazavši kako nije najbolja ideja spojiti se na ventilacijski otvor koji nije predviđen za kuhinjske nape. Grotta je kratko kimnuo glavom i mislila sam: Eto, slučaj je riješen, uz malo dobre volje i razgovora (doduše mog monologa) svaki se problem da izgladiti. Naravno, Grotta nije poduzeo apsolutno ništa. Štoviše, problem se proširio i na susjede iznad mene, koji su mu i sami iznijeli primjedbe slične mojima. Osim već poslovičnog klimanja glavom, Grotta je nastavio kuhati mrtve svinje i to je bilo to. Nije bilo druge, morali smo ići na više instance, a to je u našoj zgradi Kriger.

On je vlast naše zgrade, doživotni i počasni predsjednik kućnog savjeta, potpuno gluh čovjek koji bez kucanja ulazi u svaki stan u kojem se pojavi problem, viče, ne sluša jer ionako ne čuje, ne riješi problem, ali se barem trudi. Kada smo se požalili Krigeru, za divno smo čudo saznali kako je on već upoznat s Grottinom zlouporabom ventilacije u zgradi. Grotte rade frku već duži niz godina i ne obaziru se ni na kakve primjedbe, savjete, sugestije već dalje kuhaju po svom. Kriger je o svemu davno izvijestio zastupnika zgrade, tko god to  bio, ali znajući Krigerov nastup, pretpostavljam da ga nisu uzeli previše ozbiljno. Nije mi preostalo drugo, nego izboriti se sama za pobjedu mirisa nad smradom. Nakon nekoliko jalovih, očajnih i prijetećih poziva, dobila sam kakvu-takvu satisfakciju. Naime, ucijenili su Grotte. Začepite ventilacijski otvor, stavite napu s filterom ili ćemo vas tužiti. Grotta je bio bijesan. To se doduše nije dalo vidjeti tako lako. Na Grottinom se licu ne vide emocije, njegov je izraz lica kamen i leden. Ali sudeći po četiri jednostavno neproširene rečenice, zaključila sam da je poruka ipak nekako stigla do njega. Čekala sam rasplet. I doista, miris se vratio u moj dom. Moram napomenuti da ta epizoda nije bilo nimalo kratka. Sve je to trajalo nekih godinu dana i trebali su dani provjetravanja i odlazaka kemijskim čistionicama pa da zauvijek nestane smrad sarme iz mojih omiljenih kaputa.

Kako je pravda spora, ali dostižna, došao je trenutak moje osvete Grottama. Naime, pukla je neka cijev, zakopana duboko ispod mojih pločica kupaonice. Grotta mi je banuo na vrata i rekao kako ima poplavu u svojoj kupaonici. Kako bih ga tu večer umirila i priuštila mu spokojan san, zatvorila sam vodu, ali čim sam je sutradan otvorila, Grotta je opet plivao. Rekao mi je neka zovem vodoinstalatera, na što sam rekla kako sam to i planirala, što je naravno bila čista laž. Doduše jesam, ali neka slučaj s poplavom malo odstoji. Ja sam se davila, a ti se Grotta sad lijepo kupaj.

Čekala sam par dana, Grotta je redovito dolazio prijavljivati kapanje sa stropa, jednom sam prilikom čak otišla vidjeti preuveličava li on čitav slučaj, ali moram priznati da je bio prilično objektivan u dočaravanju situacije u vlastitoj kupaonici. To se čak ne bi moglo nazvati kapanjem, prije malim slapom koji je žuborio niz pločice. Kada sam procijenila da je Grotta dovoljno kažnjen, pozvala sam vodoinstalatera, ali sam ga uvjetovala. Ili će mi postaviti iste pločice ili će Grotta imati doživotni slap u kupaonici. I kako su vodoinstalateri razumni ljudi, a i poznaju narav žitelja zgrada i njihovu sklonost dobrosusjedskim odnosima, riješio je taj problem i ispoštovao moju želju. Grotti je prestalo žuboriti, a ja sam dobila nove pločice i nove fuge.  Sada smo 1:1 i vratila sam mu za sva ona mučna nedjeljna buđenja.

Grotta me od tada baš i ne voli. Uglavnom se pravi da me ne vidi kada se sretnemo u uskom prolazu na stubištu, ali ja ga potpuno razumijem. Morao je odstupiti i povući se, a za ljude poput njega to je najgore moguće rješenje. U svakom slučaju Grotte su jedni od pristojnijih susjeda. Ne pričaju puno pa se samim tim ni na što ne žale. Kao i ja, stoički podnose Krigerovu samovolju, eksperimente Radosnoga, preblizu su da bi im promjene stanara srednjega stana mogle promaći. Ali Grotte žive su svom svijetu, u svijetu nepodnošljive lakoće postojanja,drukčiji, nesalomljivi i gorštački sjajni.