Lunapark

fotografija-1 (1)

S.J.
Odavno napuknut lak drvene stolice i prkos, predvidiv i očekivan prkos nesigurnih.
Onaj tren posezanja za stolicom trajao je dovoljno dugo za kratko procjenjivanje rezultata i posljedica neočekivanog bunta izazvanog nekom nevrijednom sitnicom.
Taj trenutak bijesa, mahnitanja nemoći, zapretene neobjašnjive strasti jednog čina, otvorio je vrata označena krvavocrvenom bojom savjesti.
I to je bio početak nedefinirane spoznaje o nedopustivom koja samim time dobiva na snazi svakodnevno jačajući i hraneći se upravo nedopustivošću, poprimajući nesrazmjerne dimenzije s onim nebitnim, prvim korakom koji je jedva učinjen.
Karneval gluposti u kojem navodno postajemo ono što želimo. A ne želimo ništa. Karneval vehementnog uživanja u apsurdu trenutka. Karneval gluposti i bježanja od groteskne maske stvarnosti koju svakodnevno navlačimo na prazna lica ekspresionističkih tipova koji su nas davno oslikali baš onakvima kakvi jesmo.
Pa trenutak istine skrivene pod svim tim crvenilom laži i boja, na visini nekih 50-ak metara udaljenoj od asfalta stvarnosti. U maloj gondoli jeftinog, gostujućeg lunaparka, zatočeni u njenoj nestvarnosti i plastici šarenila, mudro osmišljenoj kako bi bijeg izgledao stvarniji i uspješniji, neznatno duži, čvrsto zamaskiran nevidljivim zvonom sigurnosti koja ne garantira baš ništa osim privida.
Ta vožnja lunaparkom, potaknuta tko zna više čijom idejom, bila je početak. Ili nastavak na raspuklu stolicu, sasvim očekivan i neminovan. Uostalom, privlačnost priziva patetiku, a ona je sada bila tu.

U paradi kiča, pijanstva, grotesknih maski u vještini nedodirivanja i sljubljivanja sa suprotnom stranom male gondole u patetičnom pogledu na zelenu boju Mrtvog kanala, sve je bilo jasno. Neizrečeno jasno jer tako je najlakše.
Kraj je bio tako izvjestan i lagan. Nije trebalo ni zakoračiti, a on je nudio svoj put. Kraj je vodio uz rub paklenih ponora kojih smo bili svjesni, nadajući se da nitko od nas nikada neće učiniti onaj malen, poguban korak. Ali siguran, ravan korak bio je krivi korak, kao i svaki drugi, samo nismo ga mogli zaustaviti, nametnuo se , mimo naše volje, potaknut jedino željom koja ne mari za sutra, koja se ne boji kazne i nagrade, koja je osviještena jedino nagonom za pokretom koji ne poznaje uzmak.
Kraj je bio početak. Početak je bio kraj i bilo je bezglavo lijepo upasti u taj začarani krug koji ne nudi izlaz, samo trenutak vrtnje, one iste vrtnje jeftinog lunaparka koja se ponavlja ispočetka bez želje da ikad zaustavi to besciljno kretanje.

Gondola, sama na svijetu, u svijetu koji je promatra odozdo sa zgražanjem i divljenjem u isti tren, s čežnjom i gađenjem, sa željom da posegne za nečim sličnim ili istim, pritisnuta strahom koji će zauvijek ostati prikovan na asfaltu.
Strah je osuda. Strah je sigurnost u koju bježimo, nemoć za kojom ćemo posegnuti kada iscrpimo svaku drugu mogućnost, utočište za kukavice koje će sa sigurne udaljenosti gledati tu vrtoglavu vožnju, istovremeno sretne jer nisu dio toga i zavidne jer nikad neće učiniti taj jedan jedini krug.
Strah je pobijedio. Raščistio boje lunaparka kojima tu ionako nije bilo mjesto. Ogolio asfalt, učinio ga onakvim kakav je bio uvijek i sve je postalo isto.
Gomila je nestala, utihnula, a mi smo ostali na onom istom mjestu, ne mičući se iz gondole koja je pružala pogled na čitav grad, u kojoj smo bili barem jednom u životu sigurni.
I onda, nakon svih tih mjeseci jednog drugog bijega, bijega od ruba provalije pakla čija je toplina previše žarila, bijega u sigurno okrilje oštriga na plaži nekog skupo predvidivog restorana, bijega od dosade očekivanoga, jedan poziv, naslov pjesme koja je nekad davno svirala, vratio je sve.
Bez puno misli, očekivanja i radosti. Bez opravdavanja budućih postupaka. Životinjsko, instinktivno kretanje prema onome što je ionako moje. Glad za onim što se nudilo, glad koja je morala biti utažena samo na ovaj i niti na jedan drugi način.
Ulazak u gondolu koja sad vrti nekoga u nekom provincijskom gradiću, ponavlja svoj ritual ispočetka, ne misleći na trenutak visine u kojem sve staje i nestaje. Gondolu u koju se tako lako ukrcati ne misleći koliko je izlazak težak i dug.

Obična soba prepuna ljudi, jeftinog vina i dima. Razgovori koji ne dopiru do mene, ali ih čujem. Trenutak koji se podrazumijeva i koji je bio određen davnih dana, samo je bilo pitanje kad će se dogoditi.
A sve je ostalo uvježbano. Ustajanje, odlazak u nepoznatu sobu, svježe oprane plahte i kraj. Kraj jedne vožnje koja nikada nije prestala, možda još uvijek traje i čeka.
Ljudi s asfalta će reći da nikada nije valjalo, da je moglo drukčije, da je predvidivo tužno, a ja ću reći da je jedino što je ikada vrijedilo. Ta jedna, samo jedna vožnja i ništa više.

Advertisements

Stolice

Priča o stolicama doduše nema direktne veze s mojim susjedima, ali s ludilom svakako ima.
Dakle, bila sam neki dan, zbog jednog beskrajno dosadnog, ali neizbježnog posla u Pevecu. I dok je moj dečko Laki strpljivo slušao savjete jednog jako upečatljivog prodavača, ja sam se motala i ubijala vrijeme razgledavajući. Ono što je nemoguće ne uočiti je duh Višnje Pevec. Zaista ne znam jesu li ti Peveci bankrotirali, jesu li u zatvoru ili na slobodi, nije me baš briga previše, ali njihov dodir je prisutan u koji god komad namještaja ili posuđa čovjek pogleda. Imam osjećaj da je svaki komad Višnja svojom rukom birala i znalačkim okom prepoznala njegovu kvalitetu. Kada sam već mislila da sam vidjela sve što vrijedi vidjeti, pogled mi zapne (a srce na trenutak stane ) na žarko crvenim stolicama od nekog čudnog materijala (pliš, baršun, štatijaznam…). Stolice su kuhinjske, a ja bih ih nazvala Kraljevskim stolicama. Iz nekog neobjašnjivog razloga na poleđini imaju izvezenu zlatnu krunu. Od tada me proganjaju te stolice. Danima mislim na njih i žalim što nisam nekom zaposleniku ostavila svoje ime i broj telefona samo da me zvrcne kada ih netko kupi. Ja istinski želim upoznati osobu koja će jednog dana kupiti te stolice. Odoh ja danas opet tamo (iz istog dosadnog razloga)…ali danas nisam počinila istu grešku kao neki dan. Morala sam ih slikati, objaviti na fejsu, podijeliti tu avangardu sa znanim i neznanim prijateljima. I dalje razbijam glavu zašto je na poleđini zlatna kruna. Imam neki osjećaj da plemstvo i kraljevske obitelji ne kupuju u Pevecu, tako da mislim da zbog njih nije. Običan puk k vragu ne može imati kraljevsku krunu u kuhinji. Kako bih testirala svoje prijatelje, pošaljem ja sliku stolice najdražoj mi prijateljici (inače ženi od stila i ukusa) i napišem joj kako Tiho želi kupiti ove stolice jer nam se slažu s novom kuhinjom. Očekivala sam uvrede ili barem doživotni prekid komunikacije, ali ništa od toga. Moja prijateljica sročila je jednu nježnu poruku u kojoj mi objašnjava kako je te stolice vrlo teško održavati i tapecirati, kako mi noge stolica baš ne pašu s kuhinjom (kao da postoji kuhinja uz koju one pašu), kako je vidjela jedne puno bolje…ustvari kako baš i ne vidi dobro stolicu jer Laki sjedi na njoj (da, slikala sam ga na stolici, pritom pazeći da me ne vidi netko poznat ). Nisam mogla vjerovati napisanom. Nazovem ja nju samo kako bih ju priupitala je li normalna. Žena mi kaže kako nije znala na koji mi način priopćiti da mi je tip seljačina pa me morala taktički uvjeriti kako ima i ljepših stolica na kugli zemaljskoj. Ja zaista nemam običaj pisati statuse na fejsu koji mi uglavnom služi za igranje farme i cityvillea i samim time odomor mozga, ali ovo sam stvarno morala negdje istresti. Jer ove su Kraljevske stolice (namjerno pišem pridjev velikim slovom) jedna nova razina…ako sam do sada fontane, čaplje, vrtne patuljke, laviće i slične nemani smještene po okućnicama kuća smatrala vrhom neukusa i ljudske gluposti, ovo je iskorak naprijed…gotovo da prestaje biti kič u svoj svojoj bedastoći i besmislenosti, a onda je to samo korak do umjetnosti.