Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Intelektualci i Psovaci

Moja je teorija da svatko treba poznavati dva jezika, prvi je onaj uljuđeni jezik civiliziranih ljudi, a drugi je jezik psovača, dakle, jezik kojeg koristimo samo po potrebi, tj. onda kada je bitno da naša obavijest stigne do slušatelja.

Jezik psovača, kako sam ga sama nazvala parafrazirajući tj. okradajući Kamova, potrebno je poznavati, ući u njegovu metaforiku i nijanse jer ćemo u protivnom biti lišeni mogućnosti odgovoriti ili progovoriti s onima koji ga jako dobro razumiju.

Treba imati na umu kako ne poznaju svi oba navedena jezika.

Pozabavit ću se najprije prvom grupom. Možemo ih čak nazvati i intelektualcima, iako to nije nužan preduvjet za baratanje tim jezikom. Govore ga i oni koji silno žele biti intelektualcima ili si umišljaju da je poznavanje tog jezika sasvim dovoljan preduvjet za stvaranje imidža osobe koja na polusvijet gleda s visine, aristokratski, ne dopuštajući da rub njegove misaone cipele zahvati komadić ljepljivog blata.

Poznavala sam svojevremeno čovjeka koji je umislio da poznaje svijet i da mu je doskočio,dijeleći šakom i kapom savjete kako pobijediti glupost i ostati čist. Hvale su vrijedni bili njegovi pokušaji i savjeti, ali kada se osvrnem 10 godina unatrag, zaključujem da su posve beskorisni i glupi. Naime, kada bi se, taj čovjek i ja, našli licem u lice s bezobrazlukom, glupošću, vulgarnošću, on bi bajronovski oholo uzdignuo glavu, okrenuo očima i samo rekao: Mirno, dostojanstveno i aristokratski!

Upijala sam tada svaku njegovu riječ, pritom imajući osjećaj kako sa samog izvora upijam sve znanje ovoga svijeta, kako sam samu sebe zaštitila zaogrnuvši se na taj način plaštem nedodirljivosti i nevidljivosti. Zaboravila sam da mi je poznavanje jezika psovača imanentno, baš kao i svakom čovjeku odraslom na ovim prostorima i da je pravo svetogrđe to znanje ne upotrijebiti. Okružila sam se „jednakima“, uljuljkana u svijet u kojem ništa izvan njega ne postoji, slijepo vjerujući kako ono aristokratsko i dostojanstveno u mom stavu šalje jasnu i nedvosmislenu poruku. Slalo je poruku, bez daljnjega, jasnu da jasnija biti ne može. Samo što je ta poruka bila jasna jedino onima koji su i sami slali istu poruku pa je sadržaj i smisao poruke uskoro postao besmislen.

I tako je prohujalo 10-20 godina bezbrižnog života u jednom tihom, neokaljanom svijetu,  svijetu sigurnosti, čistih i uzvišenih misli, svijetu u kojem se slavi teorija donkihotizma, svijetu koji je na koncu sam sebe zaključao i postao zlatni kavez iz kojeg se ne može izaći  dok je ulaz pritom ostao nezaštićen i otvoren.

Postoje mnogi načini za promatranje onoga što se zbiva izvan kaveza. Jedan od njih je moj kuhinjski prozor. Sigurno s visine promatram, čudim se, zgražam, komentiram, jadikujem, plačem…pritom zaboravljam opsovati jer to je jednostavno zabranjeno u mom kavezu i ako me ne izbace drugi, izbacit ću se sama.

Za to su se vrijeme govornici onog drugog jezika kojim ne vladam baš najbolje jer ako jeziku nešto treba, onda je to govor, odnosno konkretizacija, osnažili i baš kao mi zatvorili u jako prostrane i velike kaveze iz kojih, u njihovom slučaju nitko ne želi izaći iako je izlaz otvoren i bez kontrole dok je ulaz dobro  čuvan, a uvjeti ulaska iz dana u dan su sve stroži i zahtjevniji.

Mi smo im odavno prestali raditi probleme i gotovo da više nisu svjesni našega postojanja. Znaju da smo tu negdje, ali ih to ne zabrinjava jer smo višekratno dokazali svoj kukavičluk i ništavnost. Odavno ih ne impresionira naše aristokratsko držanje, štoviše, ismijavaju ga jer je izašlo iz mode  i nitko tko bar malo drži do sebe, njime se ne šepiri i javno ga nosi.

Svoj su jezik u međuvremenu obogatili novim i sočnijim psovkama, jezik je dobio na metaforičnosti, a svi znamo koliko su metafore potrebne jeziku. Na taj su se način osilili i izolirali. S njima je svaka komunikacija nemoguća zato jer nas ne razumiju kao ni mi njih. Vide kako gestikuliramo, pokazujemo nešto, ali to je sve. Kada pretjeramo s objašnjavanjem, iz rukava izvuku neku svima razumljivu psovku i njome nam začepe usta. Kada ni to ne pomogne, uvijek će pomoći pljuska, šaka, vritnjak ili cipelarenje. Za  taj dio njihove komunikacije prevoditelj ne treba i ne postoji ništa jasnije i efikasnije od toga.

Ne vole se oni često služiti tim metodama jer se one ponekad sankcioniraju i ajde ti znaj hoćeš li naletjeti na nekog među izvršiteljima i provoditeljima vlasti tko ne razumije i ne podržava jezik psovke i šake. Istina, takvih je malo i mogli bi se nesolidarizirati s povrijeđenom muškošću psovača pa je bolje ne riskirati. Psovači to rješavaju na svoj način i već im 20 godina ide više nego dobro. Bez puno pompe stavili su nas na svoje mjesto i ako smo nešto zaslužili onda smo zaslužili njihovu pljusku. Svojom smo ih precijenjenom i lažnom intelektualnošću potaknuli da rade na sebi, šire svoj teritorij, podupiru naše prebjege u svoje redove i iste bogato nagrađuju.  Izgubili smo bitku, rat i svevremenski sukob zaraćenih strana.  Što se ovih prostora tiče, zauvijek.

Zato i smatram da svatko treba raditi na oba jezika, možda ne svakodnevno već tu i tamo, kad se za to ukaže prilika. Shvatila sam da su savjeti mudrog čovjeka s početka priče potpuna glupost u praksi i da je iz njega govorio strah od onoga što se sprema, strah od suočavanja s psovačima, strah od prljavštine koju će morati izbaciti iz sebe, iznijeti je na vidjelo i pokazati svima kako je i sam ima.

Sada, nakon izgubljenih ratova, ostaju samo sitna zadovoljstva. Nema ljepšeg osjećaja od onoga kada  mirnim i dostojanstvenim korakom prolazimo kraj uljuljkanog psovača, pogleda uprtog u visine.  Samozadovoljni smiješak koji lebdi na našim usnama šalje mu lažne signale o  nekoncentriranosti na njegov lik i djelo i nepripadanju svijetu u kojem smo osuđeni na suživot. Tada ćemo iskoristiti trenutak psovačeve nepažnje, poslušati i odslušati usputne i uobičajene komentare i dobacivanja na koja smo oboje navikli, a onda ga mirno, dostojanstveno i aristokratski stjerati u tri pičke materine ne skidajući pritom osmijeh s lica.

Nije nešto, al’ čovjeka veseli!