Kriza srednjih godina

kriza_srednjih_godina

Što je uopće kriza srednjih godina? Dakle, to je vrijeme kada muškarac ili žena riješe stambeno pitanje, podignu djecu do one faze kada im više ne trebaju pelene, kupe manje-više sve kućanske aparate, steknu uigrano društvo prijatelja istih godina, istih interesa i sličnog mentalnog sklopa i onda sve ovo skupa jednim udarcem rasture.

Kriza srednjih godina različito se odražava na muški i ženski rod. Žene su uglavnom zaokupljene neminovnim propadanjem tijela pa to pokušavaju prikriti čudnovatim frizurama koje oponašaju frizure onih 20 godina mlađih od sebe, istom takvom odjećom, izlascima s prijateljicama kako bi na taj način udarale kontru nezainteresiranom mužu koji buja pred televizorom s flašom pive ispred sebe, pokušavajući ga trgnuti iz letargije novim štiklama koje će prošetati na koncertu cupkajući uz taktove nekakve Tarapane, ostavljajući ga da zamišlja sve one koje će te štikle privući, a on eto ima sreće što baš kraj njega spavaju i žive, ali uzalud, on će ostati ravnodušan. Neće primijetiti jezik mladih koji njegova supruga svakodnevno usvaja i koristi sve više kako bi na taj način ostala cool i in, kako bi kraj svoga djeteta djelovala poput starije sestre i kako bi svi djetetovi prijatelji jednoglasno zaključili : Stara ti je baš strava!

Neće primijetiti tetovažu svoje žene i to ne bilo kakvu, neku s dubokom porukom i simbolikom, načrčkanu na onom dijelu tijela koji je potpuno nemoguće sakriti i ne vidjeti čak i u danima velikih hladnoća. Neće primijetiti dvosmislene komentare nje i prijateljica na račun mlađih muškaraca, značajno namigivanje kada se neki takav pojavi u blizini, koketiranje i zarazno djevojačko hihotanje.

Bezazleni su to simptomi ženske krize srednjih godina, poznatije i kao klimakterij. Uglavnom prolaze bez veće štete i trajnih posljedica. Faza je to kroz koju svaka žena mora proći, neka lakše, neka teže, faza je to koje se kasnije vjerojatno sramimo, jednako onako kako se sramimo puberteta i svih onih gluposti koje smo činili tajno i javno, ali tada primjereno našim godinama.

Muška je kriza vrlo ozbiljna stvar i najčešće završava  fatalnim posljedicama. Dakle, onaj isti muškarac zavaljen pred televizorom s bocom mlake pive kraj sebe i ženom koja želi privući njegovu pozornost na sve moguće načine, jednog će se jutra probuditi potpuno osviješten , bistar i prepun neke nepoznate energije. U njemu će se početi događati neobičan i potpuno stran proces. Odjednom je u stanju objektivno promatrati svijet oko sebe, a tako i samoga sebe i donositi zrele, muške odluke. Sagledavanje svijeta nije jednostavno, pogotovo sagledavanje samoga sebe jer sada taj muškarac mora počistiti nered koji je na i oko sebe skupljao sve ove godine i vratiti film na početak. Dani sjedenja pred televizorom su gotovi, ispijanje pive su prošlost, a omlohavljeno, trbušasto tijelo može se časkom dovesti u red. Prosijede vlasi i duboko urezane bore nisu problem, one su tu kako bi dale završni sjaj jednoj muževnoj figuri koja tek počinje živjeti. Naravno da se problem ne rješava s nekoliko odlazaka u teretanu. Rezultati se sporo vide, a naš mužjak želi rezultate sada i ovdje. I tako dok čeka rezultate, odlučuje malo ubrzati stvari.

U njemu kipi i ključa, njegova je energija dovoljna da preokrene i tuđe i vlastite svjetove, sada mu još samo treba dokaz da je opet mlad, da se godine iza njega nisu dogodile i nisu ostavile ozbiljni trag. Treba mu potvrda, dokaz da je ponovno živ. Teško je takvu potvrdu dobiti od Gospođe s kojom igrom slučaja živi, ona je surova, nepažljiva i netaktična, a osim toga nikad ga nije razumjela onakvog kakav on doista jest. Osim toga, ona je uglavnom zaokupljena djecom i kućom i teško da će ozbiljno shvatiti njegove egzistencijalne probleme.  I dalje mu je potpuno nejasno kako to da je on svakoga dana sve mlađi, a Gospođu kraj njega godine nisu štedjele. Nejasna mu je energija koja ga pokreće i misli kako je očito riječ o nekakvom medicinskom fenomenu jer gledajući sve te muškarce svojih godina, on jednostavno izgleda predobro i premlado. Odlučuje se posavjetovati s prijateljem iz zajedničkog društva, jednim slobodoumnijim tipom uvijek spremnim na svakojake ludorije, samcem koji na sebe nije natovario breme obitelji i obveza, istina nešto mlađim, ali jedino ga takav netko  može i razumjeti. Razgovor je sasvim jednostavan baš onakav kakav muški razgovor  mora biti. Racionalan, precizan i koncizan. Znanac, tj. preko noći jako dobar prijatelj, čudio se njegovom dosadašnjem načinu života, čudio se kako su njega takvoga brak i djeca pretvorili u sredovječnog, ozbiljnog, pomalo dosadnog gospodina kad u njemu ima toliko potencijala, energije, jednom riječju života. A život je vani, svuda oko nas, samo se treba usuditi dohvatiti ga!

Upravo to mu je trebalo, netko tko će mu otvoriti oči, tko će mu dati zeleno svjetlo i uputiti ga. Sve one žene koje je do sada primjećivao, ali bez veće želje da s njima ostvari neki intimniji kontakt, odjednom postaju zanimljive i na dohvat ruke. Izbor je ogroman. Osjeća se kao dijete u tvornici igračaka, a sve mu je dopušteno. Može birati između rastavljenih, a slobodnih, starih cura, udatih… One jako mlade su malo kompliciranije jer one kod zrelih muškaraca ne traže samo njihovu zrelost i iskustvo već i lude provode te plaćanje istih, a on za to trenutno nije raspoložen. Kao prvo zato jer ne voli rasipati novac na druge, a i Gospođa pazi na svaku kunu, a kao drugo, novca baš i nema. On može ponuditi svoje priče iz vremena kada je bio divlji i mlad, svoju, sada već zadovoljavajuću figuru koja počinje nalikovati na onu iz davnih dana, barem se njemu tako čini, svoje nikad izrečene tajne, svoju karizmu koju je nekada imao, a sada polako ponovno isplivava na površinu i to je sve.

Kako su muškarci vrlo pragmatična bića, tako je i ovaj naš posegnuo za ugodnim i korisnim. U tom moru žena koje su sve ove godine čekale na njega, pronašao je onu koja će mu se diviti, koja će mu ugađati, koja će činiti sve ono što Gospođa nije činila nikada (a ako i jest, on se toga više ne sjeća), koja će bespogovorno slušati o njegovim bezbrojnim avanturama, pamtiti imena svih njegovih prijatelja koje nije i neće nikada upoznati, koja će nakon svih ovih godina zadovoljno odahnuti i reći:Da, sad je napokon moj!

Naravno, takvu ženu nije problem pronaći. Žene su ranjiva i nesigurna bića, a s godinama ta nesigurnost dolazi do izražaja. Ali i žene su poput muškaraca pragmatična bića. Vrlo racionalna, štoviše. Kad vrag uzme šalu, tj. kad prva mladost proleti, nema biranja. Dobri su i oni za kojima se prije 10-ak godina ne bi osvrnule, štoviše uvrijedile bi se kada bi im netko nekog takvog pokušao namjestiti.

Kako žene vrlo brzo shvate da slobodni, zgodni, pametni i bogati muškarci ne postoje, zadovoljavaju se samo nečim od navedenog, idealno je ako se spoje dvije od četiri mogućnosti,a tri su gotovo ideal. Dakle, nalete li na zgodnog, pametnog i bogatog, treba li uopće biti slobodan? Ne treba, ali mogao bi postati. Kada jedna takva nanjuši plijen, stvar je gotova. Uložit će sve svoje vrijeme, trud i novac ako treba, da bi dobila ono što želi.

I kako kriza srednjih godina nije nikakav mit nego stvarnost, žena će to i dobiti. Dobit će upravo ono što je tražila, upravo ono što je željela imati toliko dugo. Muškarca koji sigurnim korakom kroči prema prvoj starosti, čovjeka s duboko ukorijenjenim navikama na kojima je Gospođa sustavno, godinama radila, muškarca s alimentacijom, starcima na umoru koje treba istrpjeti zbog nasljedstva, muškarca s dugovima i bezbroj rata neotplaćenog kredita, čovjeka koji će iz jednako neobjašnjivog razloga prestati osjećati onu energiju koja u njemu vri i ključa i pretvoriti se nakon kratkog vremena u dobrog, starog, dosadnog gospodina pred televizorom. A sve one priče o divljoj mladosti postat će dosadne, ponajviše zato jer će ih stalno slušati ispočetka, znati ih napamet jednako dobro kao i Gospođa koja je oborila rekord u slušanju istih. Ubrzo će oboje uvidjeti da štošta gubi svoju čar kada nestane skrivanja, sitnih pakosti i beskrajnog laganja. Sada odjednom ne postoji nitko pred kim treba pobjeći, okrenuti glavu i sve je postalo dosadno.

Kako kriza srednjih godina neminovno vodi u starost, a starost je usko povezana s bespomoćnošću, muškarac će opet na sebi svojstven, pragmatičan način početi razmišljati kako se izvući iz ove nezavidne situacije u koju je upao, ali ni pragmatičnost nije ono što je bila prije 10 godina i muškarac je sada osuđen na hirovitost raspoloženja one iste žene u koju je odjednom iz neobjašnjivih razloga ušla ona prokleta energija suludog intenziteta i kratkog daha, osuđen na gledanje stalnih promjena frizura i odjeće, čudnovatih tetovaža koje ne razumije i ništa mu ne znače, buđenja izazvanog zvukom štikli izgaženih nakon neke nove Tarapane.

I on tu ne može ništa osim čekati…

Ona ista žena dovoljno je inteligentna da shvati kako je jednom bila u krivo vrijeme na krivom mjestu bez kriterija i nade, a kako su žene mudra i pragmatična bića, uvijek se nastoje izvući iz svake moguće nezgodne situacije pa će naša žena vrijeme kratiti izlascima, odjećom i štiklama, voditi računa o urednom podmirivanju obveze plaćanja Domu za starije osobe, kako roditelji ne bi u zadnji trenutak promijenili svoju odluku i kako sve ove godine slušanja ispraznih priča iz divlje mladosti jednim potezom ne bi otišle u vjetar. Ženi je sasvim jasno da ova nezgodna situacija nije trajna i da se kraj već nazire. Muškarac je sve manje pred televizorom, a sve duže u krevetu, više i ne priča svoje dosadne priče, nitko ga ne sluša, ne posjećuje, osim ponekad liječnik i onaj prijatelj iz nekadašnjeg društva pa onda skupa pretresaju po uspomenama sjećajući se vremena u kojem su još u stanju pronaći nešto zanimljivo, nešto njoj odavno odbojno i strano.

Ali ona tu ne može ništa, osim čekati…

Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Tehnicki pregled

Tehnički pregled je jedno predivno iskustvo, pogotovo za nas žene. Godinu dana čekam taj trenutak i uvijek ga pamtim po dobru. Čula sam neke dobronamjerne (muške) savjete kako uvijek treba imati nekog poznatog na tehničkom, nekog zamjenskog vozača samo za tu priliku kojem predaš ključeve, odeš na kavu , a on obavlja sve.

Ovo mi nikada nije bilo  jasno? U čemu je točno štos? Što postižem povjeravajući ključeve svoga auta nepoznatom čovjeku? Kakvu poruku šaljem? Postoji nekoliko mogućnosti:

  1. Glupa sam i nesposobna sama otići na tehnički, trebam nekoga da to učini umjesto mene
  2. Patološki se bojim one rupe nad kojom moram voziti (ovo mi čak zvuči razumno)
  3. Osim što sam glupa i nesposobna, lijena sam i rađe pijem kavu dok drugi rade umjesto mene
  4. Imam vezu na tehničkom, a veza je čarobna riječ od koje  se svakom prosječnom Hrvatu naježi koža na rukama i ako nešto volimo u našem bogatom leksiku, onda je to riječ veza
  5. Vozim krš i ako to ne učini netko umjesto mene, auto mi zauvijek ostaje neregistriran (mislim da takvima treba nešto jača veza i da pristaju na sve samo kako bi završili s tom agonijom i neizvjesnošću)

Dalo bi se pronaći još varijacija na ovu temu, ali ovo je sasvim dovoljno. U cijeloj priči nije mi jasan još jedan dio, trebam li tom dobrom čovjeku koji crnči umjesto mene nešto platiti? Nisam neka škrtica, ali pobogu, tehnički traje 20 minuta i ne bih ga okarakterizirala kao teški fizički rad. Ustvari, meni je izuzetno zabavan. Postoje za to nekoliko razloga.

Na tehničkom pregledu postoji stroga spolna podjela.

1. Muškarci koji se bakću autima

2.  Žene koje se bakću papirologijom.

Nikad nisam vidjela muško biće iza šaltera, niti žensko u onoj rupi. Ok, razumljivo i opravdano.

Muškarci na tehničkom su najljubazniji ljudi na svijetu, ustvari mislim da ne postoji nitko tko ima više razumijevanja za nas žene od njih. Dok sam se vrzmala danas tim meni zastrašujućim prostorima punim nekih čudnih sprava, razmišljala sam kako vjerojatno, prilikom zapošljavanja moraju ispuniti neke posebne klauzule koje uključuju strpljivost u ophođenju s nejakim ženskim rodom, spremnost na objašnjavanje bilo kakve nejasnoće i širok osmijeh.

Ili se taj osjećaj jednostavno u njima s vremenom rađa. Vidjeti ženu kako sama, bez ikog svog, bez zamjenskog vozača koji pruža kompletnu uslugu obavljanja tehničkog, nezaštićenu i ranjivu u apsolutnom carstvu muškaraca,  za njih je privilegija i čast, štoviše poziv i dužnost.

Osim što nas vide kao krhka i ranjiva biće, prepoznaju oni u nama tu hrabrost i prkos za sučeljavanje s nečim nepoznatim.

Smatrala sam potrebnim svoga Vođu upoznati s nekim bitnim podacima vezanim za moj auto. Naime, pola sata prije dolasku na tehnički, bila sam na još jednom muškom mjestu na kojem vladaju isti nepisani zakoni. Servisiranje vozila. Ako je tehnički za mene Odaja tajni, onda je servis nešto neizmjerno veće, gotovo neopipljivo zbog svoje apstrakcije. Tamo čak ne postoje ni žene iza šaltera, one se nalaze visoko gore u salonu okupanom mirisom novih automobila, sve ispod njih ne postoji i zabrinula bih se za vlastiti rod da nije tako.

Uglavnom, smatrala sam iznimno važnim za razvoj događaja koji slijede, uputiti  svog Vođu s tehničkog kako je auto dovezen direktno sa servisa, i ako nekim čudom pronađe kakvu grešku, onda nije do mene i ja s greškom nemam ništa. On se nasmiješio šeretski, potvrđujući mi time kako se to samo po sebi podrazumijeva.

Komunikacija je uspostavljena, Vođa dalje postupa intuitivno i nema te škole koja bi ga stečenom životnom  znanju mogla obučiti. Osjeća moju privrženost automobilu, majčinsku zabrinutost za sudbinu svoga djeteta. Vragolasto mi, između dvije provjere kočnica, napominje kako se rijetko viđa toliko očuvan automobil s gotovo smiješnom kilometražom. Tom me rečenicom potpuno osvoja. Štoviše, računa mi kilometražu dijeleći je s brojem godina i dobiva podatak kako godišnje prelazim samo 6 tisuća kilometara. Imam potrebu odmah  objasniti na koji je način uopće došlo do te enormne brojke u sebi psujući Lakija i pripisujući mu barem 2 tisuće kilometara po godini.

Zabrinuto sam mu rekla kako je to previše, na tren ga zbunivši jer nije znao pričam li ozbiljno ili se šalim, ali razgovor se odmah potom nastavio u veselom tonu.

Na redu su svjetla. Pomalo sumnjičavo vrti glavom i već se vidim kako se bijesno vraćam na servis istjerujući pravdu. Pita me tko mi je mijenjao žaruljice u svjetlima. Hm , trik pitanje!! Sad bi onaj mit o meni kao krhkom i bespomoćnom biću mogao naletjeti na sklizak teren, ali ne dam se…Najprije zamišljeno vrtim glavom, kao ne mogu se sjetiti tih meni nebitnih i nejasnih detalja iz života, a onda se pobjedničkim sjetim: Brat !

Mit je ponovno na čvrstim temeljima. Bila bi glupa pogreška spomenuti Lakija i to iz dva razloga, prvi je taj jer u očima Vođe više nisam bespomoćno biće koje vapi i molećivo zazivlje pomoć, već neka sirota koja ima beskorisnog dečka/muža/čovjeka koji je pritom i nesposoban jer ne zna staviti žaruljice gdje im je mjesto. Zato pristajem na svrsishodnog Brata, štiteći pritom Lakija i svoj integritet. Vođa je gotovo glasno odahnuo na spomen Brata, sada potpuno siguran u svoju procjenu mene. Mislim da si u sebi čestita na istančanom poznavanju ljudske psihe koju je doveo do savršenstva radeći ovaj posao.

Na traci do mene nalazi se muškarac. Malo postariji, ali bez uvida u svoju dob, neprirodno pofarbane kose i špičastih cipela. S BMW-om. Iz aviona se vidi kako ga cijeli tehnički pregled prezrivo gleda.

Istovremeno smo svatko na svojoj traci. Uspoređujem svoga i njegovog Vođu. Kao prvo, njegov Vođa s njim ne komunicira, naredbe mu izdaje pogledom i prstima. Pofarbani sve radi sam, sam se vozi nad onom rupom, sam pali i gasi svjetla, sam parkira auto, sam odnosi papire na šalter dok moj Vođa mene zabavlja neobaveznim razgovorima i uopće mi ne dopušta riskiranje vlastitog života vozeći se nad onom zastrašujućom rupom. Osjećam opipljivu mržnju pofarbanog iz BMW-a koji također prati rad moga Vođe, ali se pravim da ga ne primjećujem. Ne zna se što mu teže pada, moj ljubazni Vođa ili moje ignoriranje njegova auta, frizure i cipela. Udarac za udarcem.

Kada mi je Vođa uredno parkirao auto, skinuo staru naljepnicu i nalijepio uredno novu na isto mjestu (fobarbani je svoju gulio noktima) došlo je vrijeme rastanka. Štoviše, pomogao mi je isprarkirati auto jer je neki nesmotreni (muški) vozač stao pomalo neoprezno. Na to su mu priskočila još dvojica Vođa i uz njihovu pomoć sam sretno isparkirala , uz dugotrajno mahanje kroz prozor i zvuk sirene, napustila sam na dugih godinu dana to čarobno mjesto dragih ljudi.

I sad si opet postavljam pitanje? Čemu onaj lik s početka priče? Koja je njegova funkcija? Što je 20 minuta nezdravog kafenisanja naspram ovog neprocjenjivog zadovoljstva? A možda je taj svemogući zamjenski vozač potreban zbog samih muškaraca? Onih antipatičnih tipova u svojim BMW-ima koji na taj način zaobilaze nekoga šutljivog i strogog Vođu spremnog tražiti im i dlaku u jajetu.

Ostavljeni Regoc

Ne znam na koji način obzirno priopćiti ono što ću sada napisati pa neću previše okolišati. Mislim da je Kosjenka napustila Regoča! Znam, netko će se sada zlurado prisjetiti epizode u kojoj sam bezrazložno pokapala Babu jednom mjesečno,a i češće, i to mi nabiti na nos. Priznajem, ponekad sam sklona dizati bezrazložnu paniku, pokopavati žive i rastavljati vjenčane, upravo zato i nisam željela istrčati s nekim ishitrenim zaključkom pa sam čekala danima, pisala o Lakiju kako bih na taj način umirila sebe i odagnala misli s očiglednog. Pritom sam ipak jednim uhom osluškivala zvukove sa stubišta, a i nije mi bilo teško u nekoliko navrata odšetati do špijunke. Ono što sam čula i vidjela, bili su teški Regočevi koraci koji dolaze, otključavaju vrata i nestaju iza njih.

Dobro, pomislim, možda je žena na službenom putu pa će Regoču dobro doći nekoliko dana odmora. S druge strane, svaki će normalan muškarac iskoristiti odsustvo žene i barem jednu noć  zalomiti, protulumariti, prisjećajući se bezbrižnih dana svoje mladosti. Ali ne i Regoč.

S druge strane, nestali su Panduri i Jadranka. Da je neko drugo doba godine, bez oklijevanja bih pomislila kako su otišli na kolektivni godišnji odmor, ali 11-ti je mjesec, a to je mjesec u kojem valjda nitko na svijetu ne koristi godišnji odmor, osim ako baš nije prisiljen.

Crv sumnje da je nešto otišlo po zlu, rodio se onog trenutka kada sam ugledala Regoča s jednim djetetom. U tom sam trenutku odahnula i prekorila se zbog kronične paranoje. Dakle, tu su, tihi ali ponovno prisutni. Sve bi bilo dobro da se Regoč nije počeo stalno pojavljivati s tim jednim djetetom, tada sam shvatila, da osim što nema Pandurove djece, nema ni njegove preostale djece. Već tada sam mogućnost da ih je Kosjenka uzela sa sobom na službeni put, odbacila. Osim toga i to jedno dijete nestaje pa se sutradan vrati ono drugo i tako unedogled. Imam osjećaj da mu Kosjenka povremeno posuđuje djecu, ravnomjerno raspodijelivši njihove dolaske. Tješim se kako je riječ samo o kraćoj bračnoj krizi, kako će Kosjenka spoznati da je pogriješila napustivši Regoča i vratiti se u ovu našu idilu. Osim toga, ako joj ne fali Regoč, onda joj sigurno fale Jadranka i gospođa Pandur… pa bile su kao jedno biće. Još neki dan im je pekla kolače, a sada ovo! Da se Regoč pravovremeno potrudio i uspostavio s nekim susjedima svojega kata prisniji odnos, rado bih mu pripomogla korisnim i mudrim ženskim savjetom. Ne znam bi li imao kakve koristi savjetovati se kod mladog Starčića, ali vjerujem da bi i kod njega naišao na toplu ruku dobrodošlice.

Palo mi je na pamet kako su Jadranka i žena Pandur nahuškale Kosjenku protiv Regoča jer žene su sklone u rukavicama huškati svoje prijateljice protiv vlastitih muževa. Nije da ti muževi to nisu ponekad zaslužili, ali intuitivno znam da je Regoč nedužan u ovoj priči.   Što god učinio, unaprijed mu opraštam samo zato je živi okružen hrpom svoje i tuđe djece, gleda polugolog Pandura na balkonu, sluša Jadrankina vrištanja na mobitel,udiše njezin smrad iz neposredne blizine, hini sreću prilikom jednomjesečnih posjeta Radosnog i ostaje uspravan.

U svakom slučaju, prijateljice su se očito solidarizirale s Kosjenkom i ignoriraju Regoča. Tipična ženska posla. Sad se Pandur sigurno mora potajice družiti s Regočem (zato i nema glasnog tulumarenja do jutra) kako ne bi na sebe svrnuo ženin bijes. Sastaju se poput tajnih ljubavnika, negdje na osami, u malom crvenom autu pijuckaju i razgovaraju o životnim problemima, ženama i njihovoj prevrtljivosti. Pandur pritom nimalo ne štedi svoju ženu, štoviše, daje Regoču korisne savjete kako vratiti Kosjenku, a ne ispasti mekušac. Pandur sve zna. Za njega su odnosi muškarca i žene izlizana knjiga. Pandur je generalno izvor svakog znanja. Umjesto njega, njegov pogled govori. Gledala sam ga jednom kako komunicira s djecom. Koristi uglavnom besubjektne rečenice, kratko i brzo trza glavom i još brže okreće očima u istom smjeru. Djeca razumiju svaki Pandurov mig i izvršavaju njegove zapovijedi bespogovorno.

Život i posao su ga naučili kako od previše priče nema ni previše koristi, zato je Pandur svaki svoj pokret pretvorio u obavijest. Osim toga, Pandur radi u zatvoru. Mislim da je to idealno radno mjesto za Pandura. Ne znam je li to Pandurov životni odabir ili je taj posao nekako dovabio Pandura u svoje okrilje, ali Pandur obožava svoj posao i posao obožava njega? Taj njegov životni poziv, Regoču je dovoljan da mu se slijepo pokorava i sluša njegove savjete jer ono što Pandur zna i što je spreman podijeliti s njim, prilika je koja se ne propušta. Zato je Pandur tip vođe, predvodnika i ako itko vrati Kosjenku na pravi put bit će to Pandur, koji sigurnom rukom vodi Regoča kroz zablude braka i onoga što on sa sobom donosi.

Uzdam se u Pandurovu mudrost i znanje jer to je ono što je Regoču sada najpotrebnije. Ustvari, mislim da bi svaki muškarac kraj sebe trebao imati svog, vlastitog Pandura.

Grottina nepodnosljiva lakoca postojanja

Znam, skeptici spekuliraju kako su Regoči kupili stan Radosnog, ali su u krivu. Potpuno sam sigurna kako Radosni nikada, baš nikada neće prodati taj stan. On mu je vječiti izvor zarade i sredstvo za ugnjetavanje mene pa ne vidim razloga zbog čega bi jednu takvu dragocjenost ispustio iz ruku. Ono što je puno logičnije je to da je Radosni obavio  svoj svakomjesečni posjet i vidio kako njegov stan gubi na svojoj općepooznatoj dražesti. Naime, Regoči su posljednja tri dana utihnuli, nestali, umrli. Ne postoje. Viđam ih, ali ne čujem. Čak se ni djeca ne oglašavaju, ne voze liftom i ne izlaze po stotinu puta iz stana u stan uz poznate krikove. Mislim da se dogodilo nešto strašno i presudno u obiteli Regoč. Ne znam je li Radosni tome kumovao, ali netko jest. Bit će da se neki zlonamjerni, nervozni susjed požalio ili Regoču osobno ili im je to priopćio putem Radosnog što je puno gora varijanta. Tu i tamo čujem neki prigušeni, ljudski zvuk s hodnika, nešto poput onih uobičajenih zvukova koje proizvode ljudi koji žive na ovakvim mjestima i to je sve.

Postoji još jedna mogućnost, iako se o njoj bojim razmišljati. Netko iz Klana ima pristup internetu. Ili netko tko poznaje Klan ima pristup internetu i Klan se odjednom našao u situaciji u kojoj može čitati o svojim dogodovštinama. Ne ponašaju se više normalno, sada su poput Don Quijotea i Sancha Panse u drugom dijelu romana kada odlaze u nove pustolovine, znajući da su opjevani i slavni likovi iz romana. Ne bojim se ja srdžbe Regočeve, ono što me straši je neprirodnost njihovih daljnjih postupaka što nikako nije dobro za razvoj priče. Ali s druge strane, budimo realni. Koliko ljudi poput njih mogu glumiti? Tjedan-dva najviše,  dok se ne opuste i postanu opet dobri, stari, nepodnošljivi susjedi.

Ima još jedna novost. Pandur je po tisućiti put kupio auto. Nije da pratim njegove prodaje i kupovine automobila jer to je naprosto nemoguće, ali ono što je uistinu nemoguće,  je ne zamijetiti parkiran auto na mjestu na kojem je parkiranje strogo zabranjeno, a to je ulaz u zgradu. Također, nemoguće je ne zamijetiti nonšalantno prebačenu uniformu preko sjedala suvozača  na kojoj piše Pravosudna policija. Kao slučajno je stavljena baš tamo, potpuno je prirodno držati takvo što na istaknutom mjestu u autu, da nekome nedajbože ne padne na pamet zvati odgovorne službe koje bi upozorili na ove sitne, ali stalne prekršaje.

Pandur inače voli goleme i prostrane aute, one koji zauzimaju barem dva parkirna mjesta koja to uopće nisu. Kada nabavi novi automobil, potpuno mu se predaje. Kao prvo, mora ga 24 sata imati na oku, to je i razlog njegova parkiranja pred ulazom. Naime, to je idealno mjesto iz Pandurove pozicije, za nadziranje svakog sumnjivog kretanja oko svoga vozila. Osim toga,može ga sa svog balkona tu i tamo pljusnuti vodom, kako bi uvijek bio čist, barem izvana. Što se tiče unutarnjeg čišćenja, Pandur obično provede cijeli dan čisteći, uređujući i glancajući auto, kiteći ga pritom raznim ukrasima, jastučićima, plišanim igračkama, svim mogućim naljepnicama koje je policija ikada dala izraditi, mirisnim borovima i naravno dijelovima svoje uniforme. U tom velikom spremanju učestvuju svi, cijela obitelj Pandur. I nitko ne stoji besposlen. Dječica donose i odnose posude s čistom i prljavom vodom, supruga Pandur zadužena je za onaj konačni sjaj plastičnih i uočljivih dijelova automobila. Pandur se kao i svaki normalan muškarac, ne zamara  takvim tričarijama, on znalački proučava motor automobila, vrti glavom, udubljuje se i nestaje u haubi, ponekad pozove još nekog znalaca sličnoga sebi pa zajednički promišljaju o tome je li i ovoga puta izabrao najbolje što se na tržištu automobila nudi.

Prvih dana gotovo ne izlaze iz auta. Odlaze u stan samo prespavati. Jedu kraj auta i zajednički ga čuvaju. Nakon nekoliko dana, kada popusti prvobitna uzbuđenost zbog novoga, vozikaju se samo supružnici. Nedugo poslije, za volanom je isključivo Pandur, kršeći svojim dolascima i odlascima ograničenja brzine dopuštena samo na autocestama. Pretpostavljam kako  zbog ovog posljednjeg, auto nakon nekog vremena nestane. Zaključujem da auto pripada prošlosti jer se ponovno svi voze autobusom i život se vraća u kolotečinu.

Napomenula sam već kako Pandur voli veličinu. Ovoga je puta napravio presedan. Kupio je mali, gradski auto, crvene boji. Ni jedno ni drugo ne uklapa se u Pandurov mentalni sklop. Da nije bilo uniforme na sjedalu, ne bih niti obratila pažnju kako opet imaju prinovu u obitelji. Čudi me jedino što sve skupa nisu proslavili s Regočima ili možda jesu, ali tiho i dostojanstveno s obzirom na napetu situaciju s Radosnim za koju krivim isključivo Regoče, nipošto Radosnog.

Imam neki osjećaj da Pandur neće voljeti ovaj novi auto i da neće biti duga vijeka. Nadaleko je bila uočljiva ona kemija koju je imao u odnosima s prethodnim automobilima, mislim da sada te kemije jednostavno nema. Osim toga, imam osjećaj da je Pandur kupovinom malog, crvenog, napravio još jedan presedan. Udovoljio svojoj ženi. Mi žene volimo male aute. Nisu komplicirani, sve je nadohvat ruke, s njima je lako upravljati i još ih lakše parkirati. Osim toga, lijepi su, ljepši od onih velikih, kasuna kojima ne vidiš ni zadnji ni prednji dio pa moraš uključiti sav svoj ženski osjećaj za orijentaciju kako bi se parkirao bez većih posljedica. Doduše, nikada nisam vidjela gospođu Pandur za volanom. Osim ponekad s krpicom u ruci, ali tada su ključevi automobila bili na sigurnoj udaljenosti od brave. Dakle kupovina ovog auta nije bila ništa do hir Pandurove supruge i imam osjećaj da bi joj se to lako moglo obiti o glavu. Sasvim je jasno da će Pandur kriviti nju čim nešto s autom pođe po zlu,a znajući Pandurovu narav i sklonost brzinama, poći će vrlo brzo. U svakom slučaju, sama  je kriva, to je kako moje, tako i Pandurovo mišljenje.

Ono o čemu  sam danas namjeravala pisati su Grotte. Priča o Panduru i Regočima, uvijek me skrene sa zacrtana puta pa zabrazdim u potpuno krivom smjeru.

Dakle Grotte su jedna skromna obitelj koja živi točno ispod mene, dijelimo identičan prostor, naravno samo što se kvadrature tiče. Grotte su nekad živjele u četveročlanoj zajednici, ali ono dvoje potomaka koje su imali, poženili su se i nestali s naših prostora. Sada su Grotte ostale same.

Grotte su jako upečatljiv par. Izgledaju poput brata i sestre i čitav im se život da pročitati na asketskim licima. Djeluju pomalo gorštački. Sirovo i surovo, bez puno riječi, uglavnom komuniciraju mimikom. Prepoznatljive su po svojoj osebujnoj odjeći. Naime jako vole nositi sjajne trenirke. Što sjajnije to bolje. Donji dio trenirke je neizostavan komad njihovog outfita dok odabir gornjih dijelova ponekad varira i oscilira. Grotte vjeruju kako trenirka paša uz apsolutno sve. Uz sakoe, ručno pletene majice, kanotjere (op. a. potkošulje), golo tijelo kada je riječ o muškarcu , sintetičke košulje, karirane košulje, bilo kakve košulje….jednostavno sve što postoji. Ipak, najviše vole kombinirati gornji i donji dio trenirke. Tu ne mogu previše pogriješiti, sjaj uvijek ide sa sjajem. Ono što tu pomalo dosadnu kombinaciju uzdiže na neku novu razinu, jest odabir cipela. Grotte ne vole cipela, pobornici su papuča. I to otvorenih papuča u kojima nožni prsti i pete dišu. Kako se papuče nose tijekom cijele godine, Grotte redovito nose čarape, najdraže su im bijele, frotirske, a koliko znam i najzdravije za higijenu stopala. Tako papuče s čarapama i sve to u kompletu sa sjajnom trenirkom, jednostavno Grotte izbacuju iz svijeta običnih, neuočljivih, malih ljudi.

 

Kada sam se doselila, Grotte su, uz Starčiće bili prvi susjedi s kojima sam uspostavila komunikaciju, naravno protiv svoje volje. Da bih pojasnila razloge jedne neugodne epizode između mene i Grotta, trebala bih ukratko opisati naše stanove. Osim nekoliko soba, imamo veliki hodnik. Potpuno beskoristan. Doduše, Regoči bi taj hodnik prenamijenili u mini košarkaško igralište, ali nemaju Regoči tu privilegiju živjeti u stanu s besmislenim hodnikom. Kod onih nemaštovitih stanara, hodnik zjapi prazan, ima funkciju hodnika, što znači da sadrži nekakvu vješalicu i stolić za odlaganje ključeva. Kod nas nešto maštovitijih stanara, hodnik ima funkciju radne sobe, odnosno mjesta na koje možemo utrpati svu onu hrpu knjižurina koje smo kupovali tijekom života,a sada nam u eri interneta ne služe ničem, ali ih je lijepo vidjeti, nekako intelektualno.

Oni izrazito maštoviti, poput Grotta, domislili su se nečem revolucionarnom i nesvakidašnjem i pretvorili beskorisni hodnik bez prozora i ikakvog direktnog dotoka zraka, u kuhinju. Usput su srušili špajzu (op. a. smočnicu) kako bi beskorisni hodnik bio još veći. Kako je u špajzi ventilacijski otvor, jer ni špajza nema prozora pa joj treba malo podrumskog zraka, Grotte su došle na genijalnu ideju i taj otvor iskoristile za napu. Time su jednim udarcem ubile nekoliko muha. Dobili su dvije sobe i dnevni boravak, uništili besmislenost hodnika i dobili oveliku kuhinju, doduše bez prozora i špajze, ali s ventilacijskim otvorom koji ispuhuje zrak metar od uzglavlja kreveta na kojem spavam. Istina, otvaranjem Grottinih ulaznih vrata, usputni je prolaznik mogao ne samo onjušiti ono što Grotte tog dana kuhaju već  iz prve ruke vidjeti kako im ručak izgleda. Malo nezgodno, zakoračiti u stan i odmah se naći među padelama (op.a zdjelama, loncima). Ali i tome su Grotte doskočile, kod ulaznih su vrata stavile mini šankić na kojem dominira starinski telefon, onakav isti, samo plastični, koji je koristio Alexander Graham Bell, pa taj telefon doista odvraća pozornost znatiželjnom prolazniku od Grottinog ručka i pogled mu magnetski prikiva .

No dobro, Grotte su zaista inovatori i njihove su namjere bile najbolje, ali ono što su doista previdjeli jest to što sam ja na neki način bila svakodnevni sudionik njihova jelovnika. Znala sam što doručkuju, ručaju i večeraju. Inače volim miris čiste posteljine, čiste odjeće i čiste sebe, to je jedna od stvari koja me najviše uveseljava u životu. Leći u čist, mirisan krevet koji odiše svježinom godišnjeg doba pod čijim se suncem ili vjetrom sušila posteljina i tako zaspati. Rekla bi današnja mladež: Neprocjenjivo!

Spajanjem Grottine nape s ventilacijskim otvorom moje špajze, moja je posteljina, moja pidžama, moja odjeća, a naposljetku i ja, počela mirisati na sarme, đuveč, dinstanu kapulu, raznorazne pite zeljanice, palačinke, paprikaše i vjerojatno boršč za koji i ne znam kako miriši, ali sudeći po njegovom imenu, sigurno loše.

Najgore su bile nedjelje ujutro. Kako vikendom volim duže spavati, izležavati se do besvijesti, znajući da toga dana ne moram raditi ništa što se ne može odgoditi za sutra, prestravio bi me smrad jer to jednostavno ne mogu nazvati mirisom, koji bi se na početku polako uvlačio iz hodnika u moju sobu. Najprije bih ga osjetila u polusnu, a onda , nakon sve intenzivnijeg Grottinog dinstanja kapule, polusan se pretvarao u potpuno svjesno i budno stanje. Osjetiti miris neke prezačinjene, teške hrane koja smrdi na kuhanog prasca umrlog prirodnom smrću, nešto je najstrašnije što ljudsko biće može razbuditi.

Osim moje posteljine i kose, moja je odjeća, jer ormar nije daleko od izvora svih smradova ovoga svijeta, počela zaudarati toliko da sam ponekad imala osjećaj kako na posao odlazim u oblaku smrada hrane netom pokupljenog u nekoj tvorničkoj kantini. Uzaludna su bila moja provjetravanja, štapići egzotičnih mirisa koji su gorjeli po cijele dane, mirisne svijeće i svi mogući osvježivači zraka. Sada je to bio splet dobrih i loših mirisa, a kada se to sve skupa pomiješa, rezultat je poražavajući i poguban.

Tada sam još naivno vjerovala kako s mojim susjedima mogu uspostaviti civiliziran i ljudski kontakt. Sve do prvog susreta s muškarcem Grottom. Kao što sam veće rekla, Grotta je čovjek bez puno riječi. Iznijela sam mu svoj problem što sam obzirnije mogla, kazavši kako nije najbolja ideja spojiti se na ventilacijski otvor koji nije predviđen za kuhinjske nape. Grotta je kratko kimnuo glavom i mislila sam: Eto, slučaj je riješen, uz malo dobre volje i razgovora (doduše mog monologa) svaki se problem da izgladiti. Naravno, Grotta nije poduzeo apsolutno ništa. Štoviše, problem se proširio i na susjede iznad mene, koji su mu i sami iznijeli primjedbe slične mojima. Osim već poslovičnog klimanja glavom, Grotta je nastavio kuhati mrtve svinje i to je bilo to. Nije bilo druge, morali smo ići na više instance, a to je u našoj zgradi Kriger.

On je vlast naše zgrade, doživotni i počasni predsjednik kućnog savjeta, potpuno gluh čovjek koji bez kucanja ulazi u svaki stan u kojem se pojavi problem, viče, ne sluša jer ionako ne čuje, ne riješi problem, ali se barem trudi. Kada smo se požalili Krigeru, za divno smo čudo saznali kako je on već upoznat s Grottinom zlouporabom ventilacije u zgradi. Grotte rade frku već duži niz godina i ne obaziru se ni na kakve primjedbe, savjete, sugestije već dalje kuhaju po svom. Kriger je o svemu davno izvijestio zastupnika zgrade, tko god to  bio, ali znajući Krigerov nastup, pretpostavljam da ga nisu uzeli previše ozbiljno. Nije mi preostalo drugo, nego izboriti se sama za pobjedu mirisa nad smradom. Nakon nekoliko jalovih, očajnih i prijetećih poziva, dobila sam kakvu-takvu satisfakciju. Naime, ucijenili su Grotte. Začepite ventilacijski otvor, stavite napu s filterom ili ćemo vas tužiti. Grotta je bio bijesan. To se doduše nije dalo vidjeti tako lako. Na Grottinom se licu ne vide emocije, njegov je izraz lica kamen i leden. Ali sudeći po četiri jednostavno neproširene rečenice, zaključila sam da je poruka ipak nekako stigla do njega. Čekala sam rasplet. I doista, miris se vratio u moj dom. Moram napomenuti da ta epizoda nije bilo nimalo kratka. Sve je to trajalo nekih godinu dana i trebali su dani provjetravanja i odlazaka kemijskim čistionicama pa da zauvijek nestane smrad sarme iz mojih omiljenih kaputa.

Kako je pravda spora, ali dostižna, došao je trenutak moje osvete Grottama. Naime, pukla je neka cijev, zakopana duboko ispod mojih pločica kupaonice. Grotta mi je banuo na vrata i rekao kako ima poplavu u svojoj kupaonici. Kako bih ga tu večer umirila i priuštila mu spokojan san, zatvorila sam vodu, ali čim sam je sutradan otvorila, Grotta je opet plivao. Rekao mi je neka zovem vodoinstalatera, na što sam rekla kako sam to i planirala, što je naravno bila čista laž. Doduše jesam, ali neka slučaj s poplavom malo odstoji. Ja sam se davila, a ti se Grotta sad lijepo kupaj.

Čekala sam par dana, Grotta je redovito dolazio prijavljivati kapanje sa stropa, jednom sam prilikom čak otišla vidjeti preuveličava li on čitav slučaj, ali moram priznati da je bio prilično objektivan u dočaravanju situacije u vlastitoj kupaonici. To se čak ne bi moglo nazvati kapanjem, prije malim slapom koji je žuborio niz pločice. Kada sam procijenila da je Grotta dovoljno kažnjen, pozvala sam vodoinstalatera, ali sam ga uvjetovala. Ili će mi postaviti iste pločice ili će Grotta imati doživotni slap u kupaonici. I kako su vodoinstalateri razumni ljudi, a i poznaju narav žitelja zgrada i njihovu sklonost dobrosusjedskim odnosima, riješio je taj problem i ispoštovao moju želju. Grotti je prestalo žuboriti, a ja sam dobila nove pločice i nove fuge.  Sada smo 1:1 i vratila sam mu za sva ona mučna nedjeljna buđenja.

Grotta me od tada baš i ne voli. Uglavnom se pravi da me ne vidi kada se sretnemo u uskom prolazu na stubištu, ali ja ga potpuno razumijem. Morao je odstupiti i povući se, a za ljude poput njega to je najgore moguće rješenje. U svakom slučaju Grotte su jedni od pristojnijih susjeda. Ne pričaju puno pa se samim tim ni na što ne žale. Kao i ja, stoički podnose Krigerovu samovolju, eksperimente Radosnoga, preblizu su da bi im promjene stanara srednjega stana mogle promaći. Ali Grotte žive su svom svijetu, u svijetu nepodnošljive lakoće postojanja,drukčiji, nesalomljivi i gorštački sjajni.