Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Advertisements

Zenskar Laki, nogomet, automobili i obozavateljice

Već duži niz godina časopis „Jezik“ organizira natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ.  Prvo se mjesto nagrađuje nemalim iznosom od 5000 kn, drugo iznosi 3000 kn, a treće (samo)1500 kn. Čitavu se godinu spremam poslati neku od svojih riječi koje smišljam i pomno zapisujem, ali obično se sjetim prijaviti prekasno, tj. onda kada je natječaj zatvoren. Nije da svojim doprinosom želim obogatiti fond riječi materinskog mi jezika, ionako mislim da ih je previše suludih našlo svoje mjesto u njemu, vodim se sasvim prizemnim stvarima, novčanim iznosom koji uopće nije zanemariv.

Osim toga, već godinama smišljam naziv jednome pojmu za koji, kako smatram, nema adekvatnog izraza u našem jeziku. Jezičari su inače jako temeljiti i savjesni ljudi, ništa im ne promiče i malošto prepuštaju slučaju, ali mislim da im se ovdje potkrao jedan, sada već teško popravljiv propust. Ne mogu ih kriviti zbog toga i sama sam zatečena novonastalom situacijom i uz sav trud ne mogu smisliti riječ koja našem jeziku tako nasušno treba.

Naime, u zadnjih je 20-tak godina postalo jako moderno razvoditi se, napuštati ili biti napušten od svojih životnih partnera. Tko je za to kriv, potpuno je nevažno, a i nije predmet jezičnoga proučavanja. Samci su se odjednom našli u jednoj vrlo škakljivoj situaciji, morali su hitno pronaći novog životnog partnera i krenuti ispočetka.  Nikome više nije do braka, ljudi su se već jednom ili dvaput opekli i svi žive u nekakvim, popularno rečeno, divljim zajednicama.

E sad dolazimo do bitnog. Malo tko je nakon jednog ili dva propala braka u cvijetu mladosti, sve su to već zreli ljudi, a odjednom se nalaze u situaciji kako nekome moraju priopćiti da su u vezi i imaju dečka ili curu. Najbolji je primjer pokojna Baba koja je u svojim 70-tim imala Dečka. Doduše je ne znam je li ga ona nazivala nekim drukčijim, prikladnijim imenom, ali za mene će on uvijek ostati Dečko i to Dečko Udovac.

Dakle, nalazimo se u srednjim, navodno najboljim godinama, nemamo supruga, muža, ali imamo nekoga uz sebe. Meni je zaista neugodno kada moram reći ženi u dućanu, kako će moj dečko navratiti kasnije i pokupiti to što sam kupila jer mi je teško samoj nositi. Sadržaj rečenice potpuno gubi smisao, prodavačica zaboravlja da sam uopće nešto kupila i da bi to nešto trebalo spremiti na sigurno i jedino što  u toj obavijesti čuje je:Dečko! Ona ima dečka!! Kupila je u mom dućanu samo zato da bi to naglasila! Kuja bahata!

Znam i sama, zvuči prepotentno i smatram prodavačici bitnim naglasiti kako to nije dečko od nekih 20-tak godina, nego ozbiljan čovjek mojih godina, ali osjećam se jadno jer prodavačicu uopće ne zanimaju detalji iz mog privatnog života dok me čudno odmjerava.

Ponekad lažem kako bih izbjegla ovu po mene mučnu situaciju pa kažem: Muž će navratiti kasnije…. To prodavačici uopće nije sumnjivo, ali ja se osjećam kao dno lažljivog dna i očekujem kako će svakog trenutka skočiti preko pulta, unijeti mi se u lice i vrisnuti: Lažljivice malograđanska, ti uopće nemaš muža, idi pa pričaj te svoje laži  nekom drugom, a ne meni koja krvavo zarađujem svoju plaću!

Dakle još jedan Sofijin izbor moga života: lagati i gaditi se sebi ili reći istinu i ispasti kupac koji daje višak nepotrebnih informacija?

Na koncu mi je najlakše uopće ne spominjati ništa već sve u životu raditi sama, tako da taj dečko zaista gubi smisao svoga postojanja, kako teoretski tako i praktično.

Nadalje, riječ dečko u svakodnevnoj komunikaciji, ne daje nikakvu dodatnu informaciju, ovlaš ga spomenuvši, pažljivom slušatelju  nije jasno je li riječ o ozbiljnoj vezi, živite li u istom prostoru, imate li zajedničku ili svatko svoju djecu. Apsolutno ništa. To je jedan suludo šturi podatak smišljen kako bi obezglavio sugovornika. Netko će reći da nije potrebno nazivati ga dečkom kada postoje mnogi drugi izrazi. Koji točno? Nevjenčani suprug? Partner? Zaručnik? Životni suputnik ? Muškarac života? Intimni prijatelj? …  Zaista se teško odlučiti koji je izraz neprikladniji i nesuvisliji  pa na kraju ispada kako je dečko, koliko god to loše zvučalo, ipak najbolji izbor.

S druge strane, mogla bih ga jednostavno nazvati imenom ili koristiti ličnu zamjenicu kada ga već spominjem, ali to se samo na prvi pogled čini jednostavnim. Prodavačici u dućanu to ime ne znači ništa, dakle u tom je kontekstu beskorisno, poznanicima koje rijetko viđam pa ne znaju za neke promjene u mom životu također i onda ponovno dolazim na isto, moram objasniti koja je funkcija tog imena u mom životu i vraćam se na početak. Dakle korištenje imena korisno je samo u društvu bliskih osoba, ali njima ionako nije potrebno dodatno objašnjenje.

I tako ja godinama smišljam hrvatsku novotvorenicu za osobu s kojom živim, namjeravam bez ikakvog plana živjeti i dalje s kojom se pojavljujem u društvu i koja mi služi kao posljednji štit obrane od nasrtljivih obožavatelja koji polako nestaju, ali i kao siguran dokaz kako sam eto, usprkos godinama i svom zlu koje me zadesilo, bila u stanju naći dečka. Znači dečko je vrlo koristan kao izraz i sadržaj, ali definitivno nešto s izrazom ne štima.

To me muči već godina i nadam se da ću jednom smisliti prikladan naziv za osobu koja spava do mene. Na koncu, uspjeli su smisliti ime ležećem policajcu i nazvati ga uspornikom pa ne vidim razloga zbog čega dečko ne bi imao jednak tretman.

Ne bih željela da netko stekne dojam kako sam kritična isključivo prema onima koje gledam kroz špijunku, ovog ću puta bez svake subjektivnosti zaviriti u vlastita četiri zida i riskirati prekid bilo kakve komunikacije s mojom malenkošću.

Dakle, moj dečko, nazovimo ga Laki, nekad je bio ženskar. Mene to naravno uopće ne smeta jer me neka sila svevišnja lišila ljubomore i tako učinila dosadno racionalnom i neemotivnom osobom. Poznate su mi njegove putešestvije još iz srednjoškolskih dana, neke su gotovo postale urbane legende. Iako se znamo već besraman broj godina, životni putovi su nam se prepreli tek u ovoj sada, ocvaloj životnoj dobi. Pritom ne mislim da riječ ocvalo ima ikakve veze sa mnom. Kako, zašto, kada i gdje je sve počelo, uopće nije bitno, a i pomalo je dosadno, pogotovo meni koja sam sve to već jednom proživjela, tako da ću poštedjeti samu sebe evociranja uspomena koje bi me mogle dovesti u neko romantično pa samim tim neracionalno stanje.

Dakle, iako je Laki nekada bio ženskar s vremenom se opametio i postao vjeran. To ne znači da i u novije vrijeme nije znao ponekad skrenuti s puta, ali zaista sve rjeđe i opravdanije, na primjer kada je naletio na mene sasvim slučajno na jednoj sasvim slučajnoj utakmici na kojoj sam se sasvim slučajno našla pa je prekinuo u jednom danu trogodišnji zavjet vjernosti, ali kako sam ja u pitanju, može mu se tolerirati.  Znači u posljednjih 6-7 godina to je jedini Lakijev preljub za kojeg znam, ali iz gore navedenih razloga sasvim prihvatljiv i razuman.

Ne znam je li vam poznat mentalni sklop bivših ženskara, ali meni jest pa ću ga rado podijeliti. Dakle oni su nenametljivi i njihovo je oružje nevinost i naivnost. Pritom su naravno zgodni ili ako slučajno to nisu, onda barem imaju ono nešto u svom fizičkom izgledu na što žene padaju. Pravi ženskar nikada nije nasrtljiv ni naporan. On čeka i nigdje mu se ne žuri, a pritom vreba. To nikako ne znači da tijekom vrebanje apstinira, nikako, pravi ženskar uvijek ima nešto što nije za pokazivanje, ali je na raspolaganju.

Pravi ženskar, osim toga, nije pretjerano pričljiv, ako je nekada i bio,  godinama je radio na sebi i potpuno minimalizirao svoj govorni izričaj. Kao prvo, zato jer vrlo dobro zna da žene ne vole lajave muškarce, kada im je do brbljanja to čine sa svojim prijateljicama, a kao drugo, lajavi su muškarci skloni prepričavanju svojih pustolovina, a ako žene nešto mrze, onda su to muškarci koji se kite njihovim perjem.

Pravi ženskar, kao što sam već spomenula, djeluje   potpuno nevino i naivno. U razgovoru s njim, ono malo što ćete na jedvite jade izvući  jest spoznaja kako on o ženama zapravo nema pojma i kako je pravim čudom, tako zgodan, do dana današnjeg ostao netaknut. Ne postoji za žene afrodizijak jači od ovoga. To je ključ njegova uspjeha, potreba žene da bude prva i oblikuje svog muškarca i na taj način ostavi neizbrisiv trag svim ženama koje će doći poslije nje. A ženskar to nudi na pladnju. Oblikuj me, nauči me, shvati me i zauvijek ću biti tvoj!

Naravno, iskusnijem bi ženskom oku to trebalo biti jasno, ali i one najmudrije su ponekad slijepe kada se nađu u kandžama ženskara i misle kako su baš one te koje će ga staviti na uzicu. Nadalje, žene su sklone jako puno pričati pa će tako prilikom susreta sa ženskarom, otračati sve svoje prijateljice, njihove dečke ili muževe prepričavajući ženskaru njihove opačine. Mudri ženskar se tome neće prestati čuditi i na taj način stvoriti dojam o sebi kako o svijetu i životu ne zna ništa tj kako ga život nije pokvario, izdegenerirao i od njega stvorio moralnu mušku nakazu. U tom trenutku je njegova žrtva koja naivno misli kako vlada situacijom, pripremljena, začinjena, nauljena i spremna za ražanj. To je u kratko modus operandi jednog ženskara, a kako ga zadržati, to je već sasvim drugi problem. Kao prvo, ne znam tko normalan ovo želi zadržati, ali kako smo mi žene sklone samoranjavanju, često ulijećemo u ovu zamku i patimo. Ako je neka već toliko uporna i željna  ženskara po svaku cijenu, moja je preporuka sačekati 10-20 godina da ženskar ostari, poružni, financijski propadne, nareda nekoliko djece za koju mora plaćati alimentaciju i onda je lak plijen.

Bilo kako bilo ja sam svog bivšeg ženskara dobila i sad ga imam. Činjenica je  da njegov šarm i dan danas  funkcionira izvrsno, uvijek me uspije dobiti onim svojim pokvareno-naivno-dječački-zavodljivim smješkom, koliko god ljuta i neraspoložena bila. Samo se nasmije, a ja pomislim : Bože hvala ti, čime sam ovo zaslužila?

Da, to je to njihovo oružje na koje nemamo protuoružje, ali valjda to ovu borbu i čini još uvijek zanimljivom.

Laki ne zna da ja znam sve o njemu, tj. sve o taktikama i strategijama kojima raspolaže. Prvenstveno zato jer se ja cijeli život služim istim taktikama, na jednu od njih se i sam upecao. Laki također ne zna što su sve žene kadre učiniti kako bi došle do onoga što žele. Npr. žene su u stanju pratiti nogomet ili neke manje popularne sportove ako se od njih to zahtijeva, odlaziti na nogometne utakmice i praviti se kako su u transu zbog ljepote igre, a zapravo nemati pojma koliko igrača ima jedna momčad i čemu služe oni ljudi u crnom koji trčkaraju skupa s igračima po terenu. Ja sam npr., kada sam počela pratiti nogomet, a to je bilo davno (oduvijek sam voljela ulagati u svoje znanje i budućnost), bila sva izvan sebe zbog Darija Šimića koji je požutio. Naime, mislila sam da je riječ o hepatitisu i da mu nema spasa, barem što se tog svjetskog prvenstva tiče. Tijekom tog istog prvenstva, nisam se prestajala čuditi zašto spiker panično vrišti kada se naši igrači približavaju našem golu, ne znajući pritom da  golmani nakon prvog poluvremena zamjenjuju golove. Ali sve je to nevažno jer je moj interes za ljepotu igre bio neupitan pa je neznanje ostalo u drugom planu.

Godinama sam se izvještila, informirala i sada mogu sasvim ravnopravno pratiti sve utakmice domaće i europske lige,sva moguća prvenstva,  rame uz rame s polupijanim,euforičnim,odjevenim u kockasto navijačem, ispred dućana s ogromnom, za tu prigodu iznajmljenom, plazmom.

Ono što Laki također ne zna jest činjenica da žene ne zanimaju automobili. Sasvim im je svejedno kakva je snaga motora njihovog ljubimca, imaju li dovoljno vode za brisače, koliko goriva stane u njihov rezervoar, jesu li im gume ćelave ili nisu, što su to zimske, a što ljetne gume, imaju li ulja i čemu ulje uopće služi, jesu li im gume ispumpane ili ne, imaju li rezervnu gume i gdje se ona uopće nalazi, što je to dizalica i na koji način promijeniti gumu….

Ja npr. nisam u životu promijenila gumu i mislim da nikada neću. Jednom, kada dođem u situaciju da moram sama mijenjati gume, prestat ću  voziti  i kupit ću pokaznu kartu. Sve što moram znati o autu je datum kada ga moram osigurati i ići na tehnički pregled. Kada odlazim na tehnički, ne provjeravam rade li svjetla i žmigavci, ima li vode za brisače, to je za mene nešto nebitno. Tako sam prilikom zadnjeg odlaska ostala u čudu kada mi je dragi gospodin s tehničkog pregleda rekao kako nemam ni kapi te čudne vode za brisače i kako mi ne radi jedno svjetlo. Kako su muškarci koji tamo rade iz nekog razloga blagi prema ženama koje same dolaze na pregled vozila, čovjek se odjednom pretvorio u automehaničara i na zaprepaštenje svih onih muškarčina koje su čekale u redu iza mene, promijenio svjetlo i dolio vodu. Eto,zato nekako mislim da više od ovoga i ne moram znati.

Kada bih recimo imala u planu zavesti tipa s tehničkog, pripremala bih se godinu dana za taj pothvat, naučila sve o kubikaži, vrstama guma, prednostima i nedostacima mog vozila i eto teme za razgovor dok čovjek s tehničkog, zabijen u onu rupu, proučava utrobu mog automobila. Svakako ne bih došla nespremna s neispravnim autom.

S obzirom da sam Lakija već zavela, ne moram hiniti kako me zanimaju automobili, osim toga on zna da o tome nemam pojma i ispala bih smiješna u njegovim očima kada bih pokazala nekakav interes.

Bez obzira što je Laki zauzet i što to već dugo nije tajna, ima on svoj klub obožavateljica. Najraširenija skupina su  prodavačice po dućanima. Fascinantno je s Lakijem ići u kupovinu. To je čudo koliko ga te žene vole, ubijaju se od želje da mu sve objasne, pokažu i na sebi svojstven način interpretiraju. Laki pritom ima facu koker-španijela i nevinim očima pažljivo sluša prodavačicu, iskazujući joj divljenje zbog poznavanja materije. Ja sam za to vrijeme na sigurnoj udaljenosti i pravim se da Lakija ne poznajem, kao prvo zato jer mi je dosadan razgovor njega i prodavačice, a kao drugo jer znam da bi je moje prisustvo otjeralo i da ne bi dobili sve informacije zbog kojih smo došli.

Druga kategorija Lakijevih obožavateljica su mame. Moram napomenuti da su mu nešto sklonije one rastavljene od onih oženjenih mama, ali i među ovim posljednjim bi se našla poneka. Mame su, naime, navijačice svoje djece u nogometnom klubu u kojem Laki provodi sve svoje slobodno vrijeme. To i jest nogometni klub za djecu,a klub, osim što postoji zbog djece i njihova zdravlja te održavanja kondicije, postoji i zbog mama. Jednom sam i sama bila mama djeteta koje je na silu moralo igrati nogomet. Srećom po moje zdravlje, ta je epizoda kratko trajala. Nije da imam nešto protiv tih mama, ali to je za mene previše. Te mame su jednostavno manične, histerične i potpuno predane sportu svoga djeteta. Odrasle na američkim filmovima iste tematike, u skupinama dolaze na nogometne utakmice, naoružane navijačkim rekvizitima, s hranom pripravljenom za grickanje tijekom utakmice, sendvičima za okrepu prije i nakon sportskog ogleda. Poznaju se međusobno i kao sestre su. Znaju sve jedna o drugoj, a dijete svojih prijateljica poznaju gotovo kao svoje. Bilo kakav razgovor izvan područja usko vezanog uz sportske aktivnosti svoje djece, ne dolazi u obzir. Znaju napamet rezultate svih utakmica, redoslijed momčadi u svim skupinama, ustvari teško mi je smisliti što uopće ne znaju o ovoj problematici. Tijekom utakmice su na vrhuncu mahnitosti, gluhe i slijepe za sve ostalo, potpuno uvjerene kako je baš njihovo dijete budući Messi ili Ibrahimović.

Tek nakon utakmice počinje ono pravo, druženje! O obližnjoj kafani sada se žučno raspravlja o rezultatu, propuštenim ili iskorištenim prilikama. Sada se već može načeti neka tema koja izlazi izvan granica ovog područja, ali oprezno, samo pod uvjetom da ste dokazana i provjerena mama. Da, to su Lakijeve obožavateljice, ali tome se uopće ne čudim. Kao i s prodavačicama, Laki ima beskrajno strpljenja za njihove priče i potpuno je predan slušač svake mame ponaosob. Neke od njih shvaćaju da od nabacivanja Lakiju nikakve koristi, a neke se zanesu onim Lakijevim opjevanim smiješkom i padnu na jadnu, ofucanu foru staru koliko i čovječanstvo. Pritom izvlače iz rukava sve svoje znanje o nogometu (doduše one ga doista imaju) i znanje o automobilskoj industriji (to doduše nemaju, ali misle da je Laki naivac i to ne zna).

Kada mu onako usput, spomenem sve ovo, Laki je potpuno šokiran. Gleda me djetinje razrogačenih očiju, ne vjerujući onome što čuje. Jedan neiskusan ženskar na ovom bi testu odmah pao. Krenuo bi se svađati, istjerivati pravdu, dokazivati nevinost, ali ne i iskusni Laki. On se samo čudi, gleda u nevjerici, kao da se tek sada, u svojim poznim godinama, po prvi put susreće s pojmom i karakterom ženskoga roda.

Kako sam po prirodi dobra, ostavljam ga da skupa s mamama  vjeruje kako me nadmudrio i uvjerio u svoju nedužnost. Osim što misli kako je uvjerio mene, Laki je uvjerio sebe u vlastitu nevinost, a  za ljude poput Lakija varati je glagol koji podrazumijeva prilično stvarnu i konkretnu radnju, dok je flert apstraktna imenica, rastezljiva i nedokaziva.