Zivotopis i lazi

pinokio_by_takiz

Nedavno sam, pišući životopis, uvidjela kolike mogućnosti laganja otvara takva vrsta pisanja ili bolje rečeno, koliko se mogućnosti  godinama povećavaju. Mladost je buntovna i svježa, puno je tu svjedoka pa su ruke vezane i mašta jednostavno mora pričekati sve ono što si htio, želio ili propustio. S godinama, životopisi postaju bogatiji, otmjeniji i impozantniji, ne samo zato jer su se neke stvari morale dogoditi i jednostavno su morale biti odrađene, nego zato jer je sve manje svjedoka koji su živi ili željni opovrgnuti napisano.

Npr. bez straha mogu u svom životopisu napisati da sam davne 197 i neke u ime škole ili grada na sletu, koji se svake godine održavao na riječkom stadionu, nosila štafetu . I tko to može opovrgnuti? Kao prvo, malo tko se toga sjeća, ja sa recimo jedva sjećam sleta, a kamoli osobe sa štafetom, dakle to sam komotno mogla biti ja. Oni koji su je doista nosili, neće biti sigurni, ipak je to bilo davno, mislit će da su pomiješali godine pa im je bolje šutjeti jer bi ih još netko mogao nazvati ishlapjelima. Oni koji se točno i precizno sjećaju i koji su o tome itekako vodili računa, danas su ionako promijenili strane i prave se da se ne sjećaju ničega pa šute. Dakle svjedoka nema.

Mogu npr. ispuniti cijelu stranicu svog životopisa nazivima stručnih skupova kojima sam prisustvovala. Tko će to provjeravati? Ok, zadnjih je godina sve skupa umreženo, na raznoraznim stranicama mogu se naći podaci svih sudionika skupova i tu valja biti precizan, ali prije samo 5-6 godina, toga nije bilo. Dakle, mogu se razbacivati  svim znanim i neznanim skupovima. Mogu čak ići tako daleko i smišljati imena stručnih skupova koji nisu nikada održani, a ja sam ih eto tako silno priželjkivala i zazivala i sada su tu. U mom životopisu.

Kad mi za nekih 20-ak godina padne na pamet pisati memoare, moje će mogućnosti biti neograničene. Djetinjstvo je neiscrpan izvor laži. Mojih vršnjaka više neće biti, oni koji požive, bit će senilni i nemoćni bez želje da se obračunavaju s nekakvom megalomanskom lažljivicom.

Ako nešto mrzim, onda je to laž. Lažljivci su za mene niža bića. Daleko od toga da i sama ne lažem ponekad. Iako je lakše prešućivati, ali i to je jedan od oblika laži. Postoji nekoliko vrsta laži.

Prva kategorija laži su laži radi spašavanja žive glave. Dakle, ulovljen si  in flagranti s ljubavnikom/ljubavnicom – lažeš, spašavaš se, spašavaš vezu, brak, obitelj, imovinu. Takvu laž donekle razumijem pod uvjetom da se javlja rijetko, recimo jednom u 10 godina, pod uvjetom da onaj koji laže doista spašava živu glavu, ne uživajući pritom u laži. Poželjno bi bilo da dotična osoba istinski pati jer mora slagati i da na koncu izvuče pouku. E onda se ta laž može i treba oprostiti.

Laž zbog mira u kući – potrošio si više nego si trebao, prešućuješ ili malo smanjuješ iznos. Sretni su manje-više svi, onaj koji laže, dobio je što je htio, slagani ne zna ništa pa se oko ničeg ne živcira, prava harmonija i idila. Ova laž ima smisla ako je sporadična i ne prelazi u naviku. Svakome povremeno trebaju sitna zadovoljstva i spoznaja kako je nekom bezazlenom laži nekoga nadmudrio, a sebe usrećio.

Laž zbog viših ciljeva – nakon trosatnog sjedenja kod frizera, najbolja prijateljica dolazi s pitanjem o svojoj novoj frizuri. Frizura je očajna i grozno joj stoji, em je loše ošišana, em izgleda duplo starija. Ima li smisla reći istinu? Naravno, nema. Niti ona može promijeniti to što ima na glavi, niti će se zbog istine osjećati bolje. Vjerojatno je i sama svjesna užasa koji joj se dogodio, sada samo treba riječi utjehe, dakle laž. Najgori su ti govoritelji istine koji nerijetko misle kako je časno i pošteno u ovakvim slučajevima ne lagati. Ustvari, oni su sadisti i zagovaratelji samo jedne, tj. svoje istine. Na koncu,je li bitno sviđa li se meni nečija frizura, haljina ili fasada kuće, moje mišljenje sve to neće ili ne može promijeniti, može samo uništiti trenutak i načeti nezadovoljstvo  koje već negdje tinja i samo čeka jednu riječ da se rasplamsa.

Sljedeće kategorije uglavnom spadaju u patološke laži i teško ih je logički razvrstati. Sve one imaju zajednički nazivnik, izgovarane su kao svakodnevna, silna potreba za laganjem, a jedini je razlog njihova izgovaranja  bolesno zadovoljstvo kojim izgovaratelji usrećuju sami sebe, a usput unesrećuju poneku kolateralnu žrtvu. To su banalne, besmislene laži izgovarane jednom davno kao nasušna potreba, da bi s vremenom izrasle u obrazac ponašanja. Te osobe obično i ne znaju da lažu. One lažu i dok razmišljaju. Toliko sami sebe uvjere u neke laži da one nakon određenog vremena to jednostavno prestaju biti. Pritom se ne zadovoljavaju uobičajenim lažima jer im to naprosto više ne donosi zadovoljstvo, produbljuju svoje priče vješto ih gradeći i oblikujući u čitavu životnu priču u koju su upali do grla, a kada bi i htjeli, više se ne bi mogli iščeprkati. Ljudi oko njih imaju dvije mogućnosti. Ili ih prihvatiti takve kakvi jesu ili pobjeći na daleko i sigurno mjesto.

Kada takvim ljudima predočiš njihovu laž, dokažeš je nekim pokusom, teoremom…oni je ionako neće prihvatiti. Učinit će nešto puno jednostavnije. Okrenuti stvar u svoju korist i drugoga okriviti za laž. Jer ako padne samo jedna karta, ona za sobom povlači i ostale, a to je kraj šarade. Ako jednom naiđu na nekog doista moćnog zagovaratelja istine kojega neće moći nadmašiti svojim izvježbanim uvjeravanjima, jednostavno će pobjeći i nitko za njih više nikada neće čuti. Pronaći će novo okruženje, potpuno nevino i čisto u kojem će moći graditi kulu ispočetka…i tako unedogled. Svatko tko je ikada pomislio da od takvog lašca može napraviti iskrenog čovjeka, grdno je pogriješio. Lažac to ostaje i nakon smrti. Laž je ljepša od svake druge, čovjeku poznate ovisnosti, bezbolna je, ne ostavlja posljedice na konzumentu, ali uništava sve oko njega.

Vraćam se ponovno svom životopisu koji je potpuno istinit, ali nema veze sa mnom. Kako stvoriti sliku o samome sebi, a ne izgovoriti niti jednu laž? Toliko suhoparnih, nezanimljivih podataka obilježava moj život da se sama sebi čudim kako sam preživjela do sada toliko se dosađujući. Jednom sam vidjela životopis čovjeka koji je tek diplomirao. Moj u ovom trenutku ima 4 stranice, njegov neizmjerno više. Mislim da ni Hemingway u svojoj zreloj dobi ne bi uspio toliko nakititi svoj životopis pod uvjetom da ga je ikad poželio napisati. Čovjek se vjerojatno silno mora voljeti kada je u stanju s 25 godina napisati životopis u formi kraćeg romana. Kada sam se prvi put zapošljavala, moj je životopis imao pola stranice, a bio je ispisan najvećim mogućim rukopisom (tada još nije bilo ovih strojeva) i drago mi je da nisam sačuvala kopiju jer bi danas stajala pohranjena na sigurnom mjestu skupa s fotografijama mojih porođajnih muka koje je en face slikala moja mama.

Starenje definitivno otvara prostor laganju. Svjedoka je sve manje, a slika o samome sebi svakim dana sve monumentalnija. Poguban spoj. Sve što smo ikada željeli postići, a nismo, može postati stvarnost, bez posljedica. Jednom kada nešto napišemo, to nešto opovrgava sve ono što nije napisano bez obzira što je napisano laž. Sada sam dovoljno stara da shvatim da su veći dio povijesti napisali lašci. Jesu li lagali kiteći svoj životopis ili iz nasušne potrebe za laganjem, uopće više nije bitno. Laž je među nama, duboko ukorijenjena u našu povijest i u našu svijest, upravo pišući neki budući životopis, ljepši i bogatiji od onog što se događa sada.

Advertisements

Grottina nepodnosljiva lakoca postojanja

Znam, skeptici spekuliraju kako su Regoči kupili stan Radosnog, ali su u krivu. Potpuno sam sigurna kako Radosni nikada, baš nikada neće prodati taj stan. On mu je vječiti izvor zarade i sredstvo za ugnjetavanje mene pa ne vidim razloga zbog čega bi jednu takvu dragocjenost ispustio iz ruku. Ono što je puno logičnije je to da je Radosni obavio  svoj svakomjesečni posjet i vidio kako njegov stan gubi na svojoj općepooznatoj dražesti. Naime, Regoči su posljednja tri dana utihnuli, nestali, umrli. Ne postoje. Viđam ih, ali ne čujem. Čak se ni djeca ne oglašavaju, ne voze liftom i ne izlaze po stotinu puta iz stana u stan uz poznate krikove. Mislim da se dogodilo nešto strašno i presudno u obiteli Regoč. Ne znam je li Radosni tome kumovao, ali netko jest. Bit će da se neki zlonamjerni, nervozni susjed požalio ili Regoču osobno ili im je to priopćio putem Radosnog što je puno gora varijanta. Tu i tamo čujem neki prigušeni, ljudski zvuk s hodnika, nešto poput onih uobičajenih zvukova koje proizvode ljudi koji žive na ovakvim mjestima i to je sve.

Postoji još jedna mogućnost, iako se o njoj bojim razmišljati. Netko iz Klana ima pristup internetu. Ili netko tko poznaje Klan ima pristup internetu i Klan se odjednom našao u situaciji u kojoj može čitati o svojim dogodovštinama. Ne ponašaju se više normalno, sada su poput Don Quijotea i Sancha Panse u drugom dijelu romana kada odlaze u nove pustolovine, znajući da su opjevani i slavni likovi iz romana. Ne bojim se ja srdžbe Regočeve, ono što me straši je neprirodnost njihovih daljnjih postupaka što nikako nije dobro za razvoj priče. Ali s druge strane, budimo realni. Koliko ljudi poput njih mogu glumiti? Tjedan-dva najviše,  dok se ne opuste i postanu opet dobri, stari, nepodnošljivi susjedi.

Ima još jedna novost. Pandur je po tisućiti put kupio auto. Nije da pratim njegove prodaje i kupovine automobila jer to je naprosto nemoguće, ali ono što je uistinu nemoguće,  je ne zamijetiti parkiran auto na mjestu na kojem je parkiranje strogo zabranjeno, a to je ulaz u zgradu. Također, nemoguće je ne zamijetiti nonšalantno prebačenu uniformu preko sjedala suvozača  na kojoj piše Pravosudna policija. Kao slučajno je stavljena baš tamo, potpuno je prirodno držati takvo što na istaknutom mjestu u autu, da nekome nedajbože ne padne na pamet zvati odgovorne službe koje bi upozorili na ove sitne, ali stalne prekršaje.

Pandur inače voli goleme i prostrane aute, one koji zauzimaju barem dva parkirna mjesta koja to uopće nisu. Kada nabavi novi automobil, potpuno mu se predaje. Kao prvo, mora ga 24 sata imati na oku, to je i razlog njegova parkiranja pred ulazom. Naime, to je idealno mjesto iz Pandurove pozicije, za nadziranje svakog sumnjivog kretanja oko svoga vozila. Osim toga,može ga sa svog balkona tu i tamo pljusnuti vodom, kako bi uvijek bio čist, barem izvana. Što se tiče unutarnjeg čišćenja, Pandur obično provede cijeli dan čisteći, uređujući i glancajući auto, kiteći ga pritom raznim ukrasima, jastučićima, plišanim igračkama, svim mogućim naljepnicama koje je policija ikada dala izraditi, mirisnim borovima i naravno dijelovima svoje uniforme. U tom velikom spremanju učestvuju svi, cijela obitelj Pandur. I nitko ne stoji besposlen. Dječica donose i odnose posude s čistom i prljavom vodom, supruga Pandur zadužena je za onaj konačni sjaj plastičnih i uočljivih dijelova automobila. Pandur se kao i svaki normalan muškarac, ne zamara  takvim tričarijama, on znalački proučava motor automobila, vrti glavom, udubljuje se i nestaje u haubi, ponekad pozove još nekog znalaca sličnoga sebi pa zajednički promišljaju o tome je li i ovoga puta izabrao najbolje što se na tržištu automobila nudi.

Prvih dana gotovo ne izlaze iz auta. Odlaze u stan samo prespavati. Jedu kraj auta i zajednički ga čuvaju. Nakon nekoliko dana, kada popusti prvobitna uzbuđenost zbog novoga, vozikaju se samo supružnici. Nedugo poslije, za volanom je isključivo Pandur, kršeći svojim dolascima i odlascima ograničenja brzine dopuštena samo na autocestama. Pretpostavljam kako  zbog ovog posljednjeg, auto nakon nekog vremena nestane. Zaključujem da auto pripada prošlosti jer se ponovno svi voze autobusom i život se vraća u kolotečinu.

Napomenula sam već kako Pandur voli veličinu. Ovoga je puta napravio presedan. Kupio je mali, gradski auto, crvene boji. Ni jedno ni drugo ne uklapa se u Pandurov mentalni sklop. Da nije bilo uniforme na sjedalu, ne bih niti obratila pažnju kako opet imaju prinovu u obitelji. Čudi me jedino što sve skupa nisu proslavili s Regočima ili možda jesu, ali tiho i dostojanstveno s obzirom na napetu situaciju s Radosnim za koju krivim isključivo Regoče, nipošto Radosnog.

Imam neki osjećaj da Pandur neće voljeti ovaj novi auto i da neće biti duga vijeka. Nadaleko je bila uočljiva ona kemija koju je imao u odnosima s prethodnim automobilima, mislim da sada te kemije jednostavno nema. Osim toga, imam osjećaj da je Pandur kupovinom malog, crvenog, napravio još jedan presedan. Udovoljio svojoj ženi. Mi žene volimo male aute. Nisu komplicirani, sve je nadohvat ruke, s njima je lako upravljati i još ih lakše parkirati. Osim toga, lijepi su, ljepši od onih velikih, kasuna kojima ne vidiš ni zadnji ni prednji dio pa moraš uključiti sav svoj ženski osjećaj za orijentaciju kako bi se parkirao bez većih posljedica. Doduše, nikada nisam vidjela gospođu Pandur za volanom. Osim ponekad s krpicom u ruci, ali tada su ključevi automobila bili na sigurnoj udaljenosti od brave. Dakle kupovina ovog auta nije bila ništa do hir Pandurove supruge i imam osjećaj da bi joj se to lako moglo obiti o glavu. Sasvim je jasno da će Pandur kriviti nju čim nešto s autom pođe po zlu,a znajući Pandurovu narav i sklonost brzinama, poći će vrlo brzo. U svakom slučaju, sama  je kriva, to je kako moje, tako i Pandurovo mišljenje.

Ono o čemu  sam danas namjeravala pisati su Grotte. Priča o Panduru i Regočima, uvijek me skrene sa zacrtana puta pa zabrazdim u potpuno krivom smjeru.

Dakle Grotte su jedna skromna obitelj koja živi točno ispod mene, dijelimo identičan prostor, naravno samo što se kvadrature tiče. Grotte su nekad živjele u četveročlanoj zajednici, ali ono dvoje potomaka koje su imali, poženili su se i nestali s naših prostora. Sada su Grotte ostale same.

Grotte su jako upečatljiv par. Izgledaju poput brata i sestre i čitav im se život da pročitati na asketskim licima. Djeluju pomalo gorštački. Sirovo i surovo, bez puno riječi, uglavnom komuniciraju mimikom. Prepoznatljive su po svojoj osebujnoj odjeći. Naime jako vole nositi sjajne trenirke. Što sjajnije to bolje. Donji dio trenirke je neizostavan komad njihovog outfita dok odabir gornjih dijelova ponekad varira i oscilira. Grotte vjeruju kako trenirka paša uz apsolutno sve. Uz sakoe, ručno pletene majice, kanotjere (op. a. potkošulje), golo tijelo kada je riječ o muškarcu , sintetičke košulje, karirane košulje, bilo kakve košulje….jednostavno sve što postoji. Ipak, najviše vole kombinirati gornji i donji dio trenirke. Tu ne mogu previše pogriješiti, sjaj uvijek ide sa sjajem. Ono što tu pomalo dosadnu kombinaciju uzdiže na neku novu razinu, jest odabir cipela. Grotte ne vole cipela, pobornici su papuča. I to otvorenih papuča u kojima nožni prsti i pete dišu. Kako se papuče nose tijekom cijele godine, Grotte redovito nose čarape, najdraže su im bijele, frotirske, a koliko znam i najzdravije za higijenu stopala. Tako papuče s čarapama i sve to u kompletu sa sjajnom trenirkom, jednostavno Grotte izbacuju iz svijeta običnih, neuočljivih, malih ljudi.

 

Kada sam se doselila, Grotte su, uz Starčiće bili prvi susjedi s kojima sam uspostavila komunikaciju, naravno protiv svoje volje. Da bih pojasnila razloge jedne neugodne epizode između mene i Grotta, trebala bih ukratko opisati naše stanove. Osim nekoliko soba, imamo veliki hodnik. Potpuno beskoristan. Doduše, Regoči bi taj hodnik prenamijenili u mini košarkaško igralište, ali nemaju Regoči tu privilegiju živjeti u stanu s besmislenim hodnikom. Kod onih nemaštovitih stanara, hodnik zjapi prazan, ima funkciju hodnika, što znači da sadrži nekakvu vješalicu i stolić za odlaganje ključeva. Kod nas nešto maštovitijih stanara, hodnik ima funkciju radne sobe, odnosno mjesta na koje možemo utrpati svu onu hrpu knjižurina koje smo kupovali tijekom života,a sada nam u eri interneta ne služe ničem, ali ih je lijepo vidjeti, nekako intelektualno.

Oni izrazito maštoviti, poput Grotta, domislili su se nečem revolucionarnom i nesvakidašnjem i pretvorili beskorisni hodnik bez prozora i ikakvog direktnog dotoka zraka, u kuhinju. Usput su srušili špajzu (op. a. smočnicu) kako bi beskorisni hodnik bio još veći. Kako je u špajzi ventilacijski otvor, jer ni špajza nema prozora pa joj treba malo podrumskog zraka, Grotte su došle na genijalnu ideju i taj otvor iskoristile za napu. Time su jednim udarcem ubile nekoliko muha. Dobili su dvije sobe i dnevni boravak, uništili besmislenost hodnika i dobili oveliku kuhinju, doduše bez prozora i špajze, ali s ventilacijskim otvorom koji ispuhuje zrak metar od uzglavlja kreveta na kojem spavam. Istina, otvaranjem Grottinih ulaznih vrata, usputni je prolaznik mogao ne samo onjušiti ono što Grotte tog dana kuhaju već  iz prve ruke vidjeti kako im ručak izgleda. Malo nezgodno, zakoračiti u stan i odmah se naći među padelama (op.a zdjelama, loncima). Ali i tome su Grotte doskočile, kod ulaznih su vrata stavile mini šankić na kojem dominira starinski telefon, onakav isti, samo plastični, koji je koristio Alexander Graham Bell, pa taj telefon doista odvraća pozornost znatiželjnom prolazniku od Grottinog ručka i pogled mu magnetski prikiva .

No dobro, Grotte su zaista inovatori i njihove su namjere bile najbolje, ali ono što su doista previdjeli jest to što sam ja na neki način bila svakodnevni sudionik njihova jelovnika. Znala sam što doručkuju, ručaju i večeraju. Inače volim miris čiste posteljine, čiste odjeće i čiste sebe, to je jedna od stvari koja me najviše uveseljava u životu. Leći u čist, mirisan krevet koji odiše svježinom godišnjeg doba pod čijim se suncem ili vjetrom sušila posteljina i tako zaspati. Rekla bi današnja mladež: Neprocjenjivo!

Spajanjem Grottine nape s ventilacijskim otvorom moje špajze, moja je posteljina, moja pidžama, moja odjeća, a naposljetku i ja, počela mirisati na sarme, đuveč, dinstanu kapulu, raznorazne pite zeljanice, palačinke, paprikaše i vjerojatno boršč za koji i ne znam kako miriši, ali sudeći po njegovom imenu, sigurno loše.

Najgore su bile nedjelje ujutro. Kako vikendom volim duže spavati, izležavati se do besvijesti, znajući da toga dana ne moram raditi ništa što se ne može odgoditi za sutra, prestravio bi me smrad jer to jednostavno ne mogu nazvati mirisom, koji bi se na početku polako uvlačio iz hodnika u moju sobu. Najprije bih ga osjetila u polusnu, a onda , nakon sve intenzivnijeg Grottinog dinstanja kapule, polusan se pretvarao u potpuno svjesno i budno stanje. Osjetiti miris neke prezačinjene, teške hrane koja smrdi na kuhanog prasca umrlog prirodnom smrću, nešto je najstrašnije što ljudsko biće može razbuditi.

Osim moje posteljine i kose, moja je odjeća, jer ormar nije daleko od izvora svih smradova ovoga svijeta, počela zaudarati toliko da sam ponekad imala osjećaj kako na posao odlazim u oblaku smrada hrane netom pokupljenog u nekoj tvorničkoj kantini. Uzaludna su bila moja provjetravanja, štapići egzotičnih mirisa koji su gorjeli po cijele dane, mirisne svijeće i svi mogući osvježivači zraka. Sada je to bio splet dobrih i loših mirisa, a kada se to sve skupa pomiješa, rezultat je poražavajući i poguban.

Tada sam još naivno vjerovala kako s mojim susjedima mogu uspostaviti civiliziran i ljudski kontakt. Sve do prvog susreta s muškarcem Grottom. Kao što sam veće rekla, Grotta je čovjek bez puno riječi. Iznijela sam mu svoj problem što sam obzirnije mogla, kazavši kako nije najbolja ideja spojiti se na ventilacijski otvor koji nije predviđen za kuhinjske nape. Grotta je kratko kimnuo glavom i mislila sam: Eto, slučaj je riješen, uz malo dobre volje i razgovora (doduše mog monologa) svaki se problem da izgladiti. Naravno, Grotta nije poduzeo apsolutno ništa. Štoviše, problem se proširio i na susjede iznad mene, koji su mu i sami iznijeli primjedbe slične mojima. Osim već poslovičnog klimanja glavom, Grotta je nastavio kuhati mrtve svinje i to je bilo to. Nije bilo druge, morali smo ići na više instance, a to je u našoj zgradi Kriger.

On je vlast naše zgrade, doživotni i počasni predsjednik kućnog savjeta, potpuno gluh čovjek koji bez kucanja ulazi u svaki stan u kojem se pojavi problem, viče, ne sluša jer ionako ne čuje, ne riješi problem, ali se barem trudi. Kada smo se požalili Krigeru, za divno smo čudo saznali kako je on već upoznat s Grottinom zlouporabom ventilacije u zgradi. Grotte rade frku već duži niz godina i ne obaziru se ni na kakve primjedbe, savjete, sugestije već dalje kuhaju po svom. Kriger je o svemu davno izvijestio zastupnika zgrade, tko god to  bio, ali znajući Krigerov nastup, pretpostavljam da ga nisu uzeli previše ozbiljno. Nije mi preostalo drugo, nego izboriti se sama za pobjedu mirisa nad smradom. Nakon nekoliko jalovih, očajnih i prijetećih poziva, dobila sam kakvu-takvu satisfakciju. Naime, ucijenili su Grotte. Začepite ventilacijski otvor, stavite napu s filterom ili ćemo vas tužiti. Grotta je bio bijesan. To se doduše nije dalo vidjeti tako lako. Na Grottinom se licu ne vide emocije, njegov je izraz lica kamen i leden. Ali sudeći po četiri jednostavno neproširene rečenice, zaključila sam da je poruka ipak nekako stigla do njega. Čekala sam rasplet. I doista, miris se vratio u moj dom. Moram napomenuti da ta epizoda nije bilo nimalo kratka. Sve je to trajalo nekih godinu dana i trebali su dani provjetravanja i odlazaka kemijskim čistionicama pa da zauvijek nestane smrad sarme iz mojih omiljenih kaputa.

Kako je pravda spora, ali dostižna, došao je trenutak moje osvete Grottama. Naime, pukla je neka cijev, zakopana duboko ispod mojih pločica kupaonice. Grotta mi je banuo na vrata i rekao kako ima poplavu u svojoj kupaonici. Kako bih ga tu večer umirila i priuštila mu spokojan san, zatvorila sam vodu, ali čim sam je sutradan otvorila, Grotta je opet plivao. Rekao mi je neka zovem vodoinstalatera, na što sam rekla kako sam to i planirala, što je naravno bila čista laž. Doduše jesam, ali neka slučaj s poplavom malo odstoji. Ja sam se davila, a ti se Grotta sad lijepo kupaj.

Čekala sam par dana, Grotta je redovito dolazio prijavljivati kapanje sa stropa, jednom sam prilikom čak otišla vidjeti preuveličava li on čitav slučaj, ali moram priznati da je bio prilično objektivan u dočaravanju situacije u vlastitoj kupaonici. To se čak ne bi moglo nazvati kapanjem, prije malim slapom koji je žuborio niz pločice. Kada sam procijenila da je Grotta dovoljno kažnjen, pozvala sam vodoinstalatera, ali sam ga uvjetovala. Ili će mi postaviti iste pločice ili će Grotta imati doživotni slap u kupaonici. I kako su vodoinstalateri razumni ljudi, a i poznaju narav žitelja zgrada i njihovu sklonost dobrosusjedskim odnosima, riješio je taj problem i ispoštovao moju želju. Grotti je prestalo žuboriti, a ja sam dobila nove pločice i nove fuge.  Sada smo 1:1 i vratila sam mu za sva ona mučna nedjeljna buđenja.

Grotta me od tada baš i ne voli. Uglavnom se pravi da me ne vidi kada se sretnemo u uskom prolazu na stubištu, ali ja ga potpuno razumijem. Morao je odstupiti i povući se, a za ljude poput njega to je najgore moguće rješenje. U svakom slučaju Grotte su jedni od pristojnijih susjeda. Ne pričaju puno pa se samim tim ni na što ne žale. Kao i ja, stoički podnose Krigerovu samovolju, eksperimente Radosnoga, preblizu su da bi im promjene stanara srednjega stana mogle promaći. Ali Grotte žive su svom svijetu, u svijetu nepodnošljive lakoće postojanja,drukčiji, nesalomljivi i gorštački sjajni.