Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Butcher s Vezice

Taman donesem odluku kako je vrijeme da prestanem pisati o svojim susjedima  jer si već zvučim kao stara, pokvarena ploča koja zavija, cvili i vječno pili po istom, a oni mi prirede nova iznenađenja.

Kao prvo, Kosjenka se vratila. Znam, nitko me nije ozbiljno shvatio, čak ni ja samu sebe, ali što mogu kada mi percepciju stvarnosti i zdrav razum očito muti silna želja za njihovim odlaskom pa nisam objektivna. Istina, nestala je na neko vrijeme, ali se vratila, a s njome i kompletan čopor susjeda. Jučer sam čak po prvi put intervenirala, ali o tome neki drugi put.

Kako bih opisala nedavni događaj, moram uvesti nove likove u priču. Riječ je o obitelji s najvišeg kata zgrade, nazovimo ih obitelj Kapljice. Dakle, ono što me povezuje već nekih 5-6 godina s Kapljicama, naši su psi. Kapljice imaju dva psa i troje djece ( nije ni čudo što se od početka ne uklapam, fali mi još jedno dijete i manjak kvadrature ). Djeca su im odrasla, muška čeljad i uopće ih ne razlikujem. Ono što im je zajedničko osim fizičkog izgleda jest agresivnost. Konfliktni su, tuku se i ne rade ništa, ako ne računam ispijanje piva, odlazak u kladionicu  i šetnju pasa koja se svodi na njihovo bezglavo jurcanje dok netko od muških Kapljica opušteno ispija svoj dnevni obrok.

Kapljice imaju dva psa, jedan je u vlasništvu gospođe Kapljice, a drugi u vlasništvu supruga.  Njezin je pas nekakva mješavina rotvajlera što izgledom, što karakterom dok je njegov pas nalik na njega, simpatičan, miran i miroljubiv. Kako vlasnik obično prenese neke svoje dominantne osobine na psa, isto je učinila i žena Kapljica. Svu svoju agresiju, frustriranost, bijes, nezadovoljstvo i vulgarnost uspješno je prebacila na psa, tako da navedene osobine kod nje same,dolaze do izražaja tek nakon nekog vremena. Gospodin Kapljica je drag, ali mislim da u njihovom domu vlada matrijarhat i naprosto se divim ženi Kapljici jer se uspjela nametnuti šestero muških bića i njima vladati. Osim što umjesto nje vjerojatno kuhaju i spremaju jer ona gotovo i ne boravi u kući, vode pse u šetnju i obavljaju kupovinu.

Gospodin Kapljica i sam povremeno zađe u prostor pod mojim prozorom. Naime, taj je prostor prvotno bio zamišljen kao objekt brze prehrane u narodu poznat i kao fast food, ali mislim da je tijekom postojanja prodao samo jedan jedini hamburger i to mom sinu koji je nekim čudom preživio nakon toga. Dakle, nakon jednog prodanog hamburgera i neizmjerno hektolitara pive i vina iz točionice, fast food se profilirao i uzdigao u kultno mjesto okupljanja strastvenih nogometnih navijača, štovatelja klađenja te alkoholičara i onih koji se tek spremaju na taj korak.

Vlasnik „Točkice“, odnosno kultnoga mjesta je Slatki. Slatki je lice s naslovnice, odnosno jedan od onih sitnih kriminalaca (pod uvjetom da je šverc ljudima sitni kriminal) i iako je već odavno osuđen na nemalu zatvorsku kaznu, on je na slobodi i vjerojatno čeka zastaru. I tako Točkica nesmetano radi i apsolutno nikom na kugli zemaljskoj ne smeta što Slatki nije čuo za pojam radnog vremena i higijenskog minimuma.

S vremena na vrijeme Slatki upriliči prava događanja. Kako bih bila preciznija, ta se događanja zbivaju periodično, svake dvije godine. Tada Slatki iznajmi najveću plazmu koja je ikad proizvedena, postavi stolove i stolice na sva raspoloživa i slobodna mjesta  (za slučaj da se traži mjesto više), doslovce obuče čitav prostor u boje nacionalnog tima i europsko ili svjetsko nogometno prvenstvo može početi. Te fešte završavaju na razne načine, ovisno o rezultatu utakmica. Nekad se Slatki i ekipa samo mirno i dostojanstveno raziđu što je doduše jako rijetko, ali dogodi se, nekad razbiju stakla obližnjeg dućana, nekad orobe voćarnu ili kiosk, ovisno o trenutnim potrebama, a nekad samo ostave svoj grafitni trag na još neoskrvnutim  prostorima iz susjedstva.

U početku su se vlasnici tih mjesta trudili brisati, sanirati štetu, ali ubrzo su shvatili da to nema nikakvog smisla i sada pročelja njihovih objekata slavodobitno krase imena i nadimci autora grafita, ode različitim drogama i potpuno nemaštovito isticanje pripadnosti i vječnoj odanosti riječkoj navijačkoj skupini. Inače su mi simpatični grafiti Armade, pogotovo oni nastali rukom nekog znalca ili uličnog umjetnika, ali ovdje je riječ o pisanju zbog šaranja i sam čin vjerojatno spada u obvezatni dio rituala  inicijacije u Bratstvo s maloljetničkim dosjeima.

Dakle Kapljicama je Točkica drugi dom. Jedan od njihovih sinova čak  povremeno konobari kod Slatkoga. Drago mi je zbog toga, barem je obitelj na okupu. S njima su naravno i njihovi psi Butcher i Brat. Kapljice su ljubitelji životinja pa ih ne žele opterećivati povocima i brnjicama, tako oni potpuno nesmetano trčkaraju, neprekidno lajući na svakog psa ili prolaznika koji se usudi proći njihovim teritorijem, a njihov je teritorij sve.

Već sam spomenula kako su me s Kapljicama povezali naši psi. Kada je moj pas Žuti još bio štene, imao je vatreno krštenje s Butcherom. Naime, odrasli psi ne napadaju štenad, ali to je dokazano čista laž. Butcher je skoro zaklao Žutog i to onako…iz zabave. Otkinuo je Žutom komad kože, busen dlaka i Žuti mu to nikada nije zaboravio. Sada Žuti mrzi sve što ima veze s Kapljicama, a to podrazumijeva čitavu zgradu. Kada vidi samo naznaku pojavljivanja nekoga od  obitelji, Žuti više ne odgovara za svoje postupke, okrene očima, pjena mu curi niz njušku i potpuno je lud. Čuje njihov hod u trenutku dok izlaze iz svoga stana pa lijepi njušku za staklo, reži, a dlaka mu se kostriješi cijelom kralježnicom. Koliko god me ljutilo to ponašanje Žutog, potpuno ga razumijem i na njegovoj sam strani. Žuti je inače mali pas, upola manji od Butchera i Brata. Ali Žuti sebe vidi nekim drugim očima uporno se upuštajući u sukob iz kojeg ne može izaći kao pobjednik. To je jedan od razloga zbog kojeg volim Žutog, ima junačko srce i nema uvid u svoje mogućnosti.

Žuti nije jedini pas koji je napadnut, ma kakvi. Ustvari ne znam niti jednog psa koji nije barem jednom bio Butcherova žrtva, ali ljudi su to valjda jednostavno prihvatili i kao u slučaju Slatkog i ekipe, nitko se ne buni. Trpe i mole da danas nije Butcherov loš dan.

Iako sam navikla na Butcherovu i Bratovu samovladu i samovolju, ono što se neki dan dogodilo jednostavno me šokiralo. Ustvari, nisu me šokirali psi, oni su uvijek isti i predvidivi, šokirali su me njihovi vlasnici, ali i publika koja je sve  gledala.

Moj kuhinjski prozor gleda direktno u Točkicu, ali već odavno mi nije zanimljivo ono što se tamo zbiva. Pogled mi je privuklo lajanje pasa i vrištanje vlasnika. Gđa Kapljica je histerično zazivala Butcherovo ime i razdvajala ga od nekog malog, bijelog maltezera. Maltezer je naravno bio žrtva baš kao i svaki pas koji se nađe na Bucherovom obzorju. Ništa neuobičajeno, pomislim, ali u tom trenutku je vlasnik maltezera, vidno iživciran rekao nešto gđi Kapljici, pretpostavljam ne baš lijepo ni prijateljski. Kako Kapljica vlada, ne samo članovima svoje obitelji, nego i muškarcima Točkice, na njezin mig, niotkuda su dojurili sin-konobar i 5-6 njegovih sudrugova, bacili vlasnika maltezera na pod i cipelarili ga minutu-dvije. Kada je dobio što je tražio, odšepesao je vukući svog psa na povocu, dok su Butcher i Brut nastavili nesmetano i slobodno trčkarati , ne dopuštajući da im išta pokvari dan.

Trebalo mi je neko vrijeme da povjerujem u to što sam vidjela. Oni koji nisu sudjelovali u sukobu, nisu niti ustali sa svojih stolica i čim je maltezer nestao iz vidokruga, nastavili su pijuckati svoju pivu. Gđa Kapljica je ipak za svaki slučaj, stavila psima lanac oko vrata (drago mi je da takvo što uopće postoji) i brzo ih odvela u nepoznatom pravcu, vjerojatno očekujući nekakvu odmazdu. Moram priznati da sam je očekivala i ja. Nazvala sam policiju, policajac je bio istinski zabrinut onime što je čuo, ali rekao mi je da bez prijave žrtve ne može ništa. Utješio me   obećanjem kako će poslati ophodnju do Točkice, ali to je valjda neka interna šala kojom ljude skidaju s vrata jer ništa slično ophodnji nisam do danas vidjela.

 

Dobro, pomislila sam, maltezer je živ, čovjek šepa, nije se dogodilo ništa strašno. Postoje pravila koja smo uveli svi, uključujući i mene i strogo ih se držimo. Pravilo prešućivanja, okretanja glave i samovolje bahatih!

Bucher i Brat vlasnici su teritorija oko zgrade, bez uzice, brnjice i kontrole napadaju uz blagoslov pijanaca, ali koga briga, to su samo psi, jedan manje ili više. Tko bi mogao biti sljedeći? Maltezer, koker-španijel, Žuti, plavokosa djevojčica……uuuups,  tada će barem stići ona ophodnja koja još uvijek putuje i ako ništa drugo, popiti piće na račun Slatkog.