Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Kucaj jace! Zvono va kvare

Nevjerojatno  je kakve neslućene mogućnosti čovjeku daje pisanje bloga. Sada neke stvari napokon sjedaju na svoje mjesto. Odjednom se više ne bavim gledanjem kroz špijunku, sada to nazivam istraživačkim radom, prikupljanjem materijala. Više ne prisluškujem, sada radim na novom poglavlju.

Divan je taj izbor eufemizama koje sam preko noći otkrila i sada mogu birati kojeg ću upotrijebiti, a svi ju jednako kvalitetni i intelektualni. Odjednom sam vodu okrenula na svoj mlin, dala neku crtu ozbiljnosti mom dugopripremanom projektu, a moji Ukućani ni sami ne znaju na koji se način odnositi prema svemu. Boje se izlijetati s nekim paušalnim ocjenama, prave se pomalo nezainteresirani, što zbog toga jer su i sami svjedoci onoga o čemu pišem pa im se valjda ne čita o onome  o čemu svaki dan mogu svjedočiti iz prve ruke, što zbog toga jer im je previše naglo došao ovaj moj skok iz područja malograđanske svakodnevice u područje ozbiljnog i promišljenog istraživanja kojem se kraj niti ne naslućuje. U potpunosti ih razumijem i sama bih bila zbunjena na njihovom mjestu, osim toga nije sa mnom lako, teško podnosim kritiku pa je moguće da skupljaju hrabrost i čekaju pogodan trenutak kako bi mi sasuli istinu u oči.

Bilo kako bilo Regoči su sada vladari prvoga kata. Nevjerojatno je to kako dominiraju, kako su u kratkom vremenu zauzeli teritorij i svakim ga danom sve više šire. Starčići i ja smo nevidljivi. Mislim da Regoči nisu niti svjesni našeg postojanja na katu. Toliko smo nevidljivi, da imam osjećaj kako više ni jedno drugo ne vidimo.  Bojim se za staru Starčićku, mislim da joj je ovo previše čak i za nju.

Jednog ću dana, kad nađem dovoljno vremena, posvetiti cijeli dan brojanju izlazaka i ulazaka u stan. Mislim da njihovi dnevni izlasci, nadmašuju moje kvartalne. To naravno čine uz obvezatni tresak vratima, kako bi i Kriger s osmoga kata znao što se događa na prvom. Osim toga, Regočima ne radi zvono. O tome su još prvog dana, kada su pristigli, obavijestili svekoliko pučanstvo. Istrgnuli su neki papirić iz bločića, oblijepili ga žarko crvenim selotejpom i pobjedonosno napisali: Kucaj jače! Zvono va kvare!

Teško mogu opisati ono što sam osjećala kada sam prvi put vidjela tu obavijest. Mislila sam da je možda u pitanju skrivena kamera. Snimaju me i očekuju moju reakciju. Pročitala sam tu strahotu ne zastajkujući pred vratima, kako ne bih dala materijala nekom nadobudnom šaljivdžiji koji ne zna koje su granice dobrog ukusa. Najbolje je da se zatvorim u svoj sigurni dom i dobro promislim što učiniti. Ako je skrivena kamera, moraju jednom otići, ne isplati im se zbog takve bedastoće skrivati  u stubištu cijeli dan, ali i sutra je papirić bio na istom mjestu. Jasno je da ništa nije toliko originalno, kao ljudska glupost. Ne postoji toliko maštovit novinar kojem bi nešto ovakvo palo na pamet. Uradak je to novih stanara koji su valjda koristeći bogatstvo čakavskoga narječja htjeli dati do znanja da su oni „naši, domaći judi“. Zanimljivo je i to  što oni uopće nisu čakavci. Barem ne u govoru, izgleda da kao čakavci funkcioniraju samo u pismu. Vjerojatno izrazito zanimljiv fenomen nekom jezikoslovcu.

Nikad mi nije bila jasna ta silna želja nečakavaca da pričaju čakavski. Ne znam jeste li ikada čuli nekoga tko pokušava pričati čakavski, a ne ide mu. To  otprilike spada u ovu kategoriju: društvance zapjeva, a najjače reve onaj s najmanje sluha. Svima je jasno da nesluhist zvuči tragikomično, ali  jedino njemu nije i zanimljivo kako većini nesluhista to ostane nejasno do kraja života.

Palo mi je na pamet da je mudrost o zvonu napisao Radosni, on doista jest čakavac i rado to ističe. To bi se uklapalo u njegov psihološki profil, ali tko bi normalnog čovjeka mogao natjerati da takvo što zalijepi na ulazna vrata? Ja bih na njihovom mjestu  npr.pristojno sačekala da Radosni ode i stavila svoju naljepnicu(svakako bez crvenog selotejpa). Uostalom, čemu naljepnica? Meni zvono ne radi već godinama pa me nađe onaj koji me treba naći.  Osim toga, čak i kad bi zvono radilo, ionako bi bilo beskorisno. Njihov se dolazak i dolazak njihovih gostiju čuje 15 minuta prije nego li su uopće odlučili krenuti kući.

U svakom slučaju, ako su svojom simpatičnom obaviješću željeli privući pozornost i steći nove prijatelje, u tome su uspjeli. Samo je problem u tome što je broj članova Regočeve obitelji prevelik u odnosu na kvadraturu u kojoj žive, a kada tom broju još pridodamo Pandurkinu i Jadrankinu obitelj, plus čopor nepoznate djece, broj dobiva zastrašujuće razmjere.

Stan im je malen, to su vjerojatno već i sami shvatili. Kako bi taj problem jednostavno riješili, odlučili su se proširiti. Mislim da su tu ideju ukrali od Pandurevih i da su oni pravi vlasnici autorskih prava. Naime, Panduri žive u istom stanu s istim brojem članova. Problem kvadrature riješili su jednostavno. Šalju djecu van. Kada je lijepo vrijeme, ona zaista jesu vani, npr. čupaju trake video kazeta i omataju ih oko stabala, ali kada je kišovito, a naše je područje po tome nadaleko znano, onda stubište zamijeni igraonicu.

Kako su se Pandurovi do dolaska Regočevih uglavnom zadržavali na svom katu, a liftom se, kojeg su jednom tjedno kvarili, vozili u prizemlje, nisam toliko pratila broj njihovih izlazaka iz stana. Ali sada njihovo vrijeme za igru (a to je period od dolaska iz škole, do spavanja) uključuje stajanje na 1. katu, glasno kucanje jer zvono je naravno još vavek va kvare, ulazak i istovremeni izlazak uz žestoko lupanje vratima.

Obično se podijele u dvije grupe. Jedna grupa ide liftom, ulazak u lift je naime nemoguće ne čuti, a druga se grupa sjuruje niz stubište. I tako otprilike 30-tak puta na dan….ako je sunčano. Kada je kiša, gubim nit nakon nekoliko sati. Između ovi malih dječjih radosti, tu su i izlasci roditelja, dolasci prijatelja i to na jutarnju, popodnevnu i večernju ćakulu.

Pandurovi su se već toliko udomaćili da se čak tata Pandur šeće Regočevim balkonom, gol do pasa. To se zove opustiti se u društvu prijatelja. Ma Pandur i inače voli pokazivati svoja prsa. Ljeti ga gotovo nikad nisam vidjela u nečem što uključuje pokriven gornji dio tijela. Nije da ima nešto pokazati, riječ je o kržljavom, rahitičnom čovječuljku, ali valjda na taj način kompenzira svo ono vrijeme koje provodi noseći strogu uniformu državnog službenika. Mora si negdje dati oduška, a gdje će to najbolje učiniti, nego na prostranom balkonu svojih susjeda i prijatelja.

Regoč i Pandur djeluju kao ljudi koji bi mogli postati ili već jesu dobri prijatelji. Fizički baš i nisu skladan par, ali mislim da ih je zajednička situacija s brojem članova obitelji i kvadraturom, jednostavno preko noći zbližila. Pandur je dominantan u tom odnosu jer ipak je on pandur, kako bi funkcionirao ako ne dominira, dok je Regoč nekako plah, nježan i imam osjećaj da upija Pandurovo iskustvo i svakodnevno uči od njega. Mislim čak da mu je Pandur otkrio neke male tajne života u našem susjedstvu, npr. kako barem 5 mjeseci možeš parkirati auto pred samim ulazom, a da apsolutno nitko ne reagira, kako taj isti auto, pod uvjetom da ga imaš, a Pandur ga uglavnom nema jer svaki koji nabavi i razbije, možeš jednako nesmetano prati, sapunati, ribati i usisavati i na taj način stvoriti onu domaću atmosferu koja nedostaje u gradovima. Čudi me kako mu do sad već nije palo na njegov pandurski um sklepati neki mali roštiljčić u parkiću do zgrade, od starih guma napraviti stolice, a valoplastom sve to skupa ograditi i zaštiti se od nepoželjnih pogleda zlobnih susjeda. Ali ima vremena, sjetit će se on već toga , barem onda kada mu rodbina iz kontinentalnog dijela zemlje, dođe kao i svake godine na more.

Ne bih željela da ispadne kako s Regočevima prolazim isključivo pakao, imaju oni i poneku dobru stranu. Npr. idu rano spavati, ali uz neki neobičan ritual. Netom prije no što će kat utihnuti, čuje se neko udaranje o vrata s unutarnje strane. Kao da se netko čitavim tijelom zabija u vrata s razmacima od 10-tak sekundi. Mislim da  djeca na taj način sama sebe uspavljuju jer uvijek nakon udaranja o vrata uslijedi blaženi mir. Kat utihne, a ja se prepustim svojim mislima pitajući se u koliko ću sati narednoga dana čuti prvi urlik iz stana do mene.