Kriza srednjih godina

kriza_srednjih_godina

Što je uopće kriza srednjih godina? Dakle, to je vrijeme kada muškarac ili žena riješe stambeno pitanje, podignu djecu do one faze kada im više ne trebaju pelene, kupe manje-više sve kućanske aparate, steknu uigrano društvo prijatelja istih godina, istih interesa i sličnog mentalnog sklopa i onda sve ovo skupa jednim udarcem rasture.

Kriza srednjih godina različito se odražava na muški i ženski rod. Žene su uglavnom zaokupljene neminovnim propadanjem tijela pa to pokušavaju prikriti čudnovatim frizurama koje oponašaju frizure onih 20 godina mlađih od sebe, istom takvom odjećom, izlascima s prijateljicama kako bi na taj način udarale kontru nezainteresiranom mužu koji buja pred televizorom s flašom pive ispred sebe, pokušavajući ga trgnuti iz letargije novim štiklama koje će prošetati na koncertu cupkajući uz taktove nekakve Tarapane, ostavljajući ga da zamišlja sve one koje će te štikle privući, a on eto ima sreće što baš kraj njega spavaju i žive, ali uzalud, on će ostati ravnodušan. Neće primijetiti jezik mladih koji njegova supruga svakodnevno usvaja i koristi sve više kako bi na taj način ostala cool i in, kako bi kraj svoga djeteta djelovala poput starije sestre i kako bi svi djetetovi prijatelji jednoglasno zaključili : Stara ti je baš strava!

Neće primijetiti tetovažu svoje žene i to ne bilo kakvu, neku s dubokom porukom i simbolikom, načrčkanu na onom dijelu tijela koji je potpuno nemoguće sakriti i ne vidjeti čak i u danima velikih hladnoća. Neće primijetiti dvosmislene komentare nje i prijateljica na račun mlađih muškaraca, značajno namigivanje kada se neki takav pojavi u blizini, koketiranje i zarazno djevojačko hihotanje.

Bezazleni su to simptomi ženske krize srednjih godina, poznatije i kao klimakterij. Uglavnom prolaze bez veće štete i trajnih posljedica. Faza je to kroz koju svaka žena mora proći, neka lakše, neka teže, faza je to koje se kasnije vjerojatno sramimo, jednako onako kako se sramimo puberteta i svih onih gluposti koje smo činili tajno i javno, ali tada primjereno našim godinama.

Muška je kriza vrlo ozbiljna stvar i najčešće završava  fatalnim posljedicama. Dakle, onaj isti muškarac zavaljen pred televizorom s bocom mlake pive kraj sebe i ženom koja želi privući njegovu pozornost na sve moguće načine, jednog će se jutra probuditi potpuno osviješten , bistar i prepun neke nepoznate energije. U njemu će se početi događati neobičan i potpuno stran proces. Odjednom je u stanju objektivno promatrati svijet oko sebe, a tako i samoga sebe i donositi zrele, muške odluke. Sagledavanje svijeta nije jednostavno, pogotovo sagledavanje samoga sebe jer sada taj muškarac mora počistiti nered koji je na i oko sebe skupljao sve ove godine i vratiti film na početak. Dani sjedenja pred televizorom su gotovi, ispijanje pive su prošlost, a omlohavljeno, trbušasto tijelo može se časkom dovesti u red. Prosijede vlasi i duboko urezane bore nisu problem, one su tu kako bi dale završni sjaj jednoj muževnoj figuri koja tek počinje živjeti. Naravno da se problem ne rješava s nekoliko odlazaka u teretanu. Rezultati se sporo vide, a naš mužjak želi rezultate sada i ovdje. I tako dok čeka rezultate, odlučuje malo ubrzati stvari.

U njemu kipi i ključa, njegova je energija dovoljna da preokrene i tuđe i vlastite svjetove, sada mu još samo treba dokaz da je opet mlad, da se godine iza njega nisu dogodile i nisu ostavile ozbiljni trag. Treba mu potvrda, dokaz da je ponovno živ. Teško je takvu potvrdu dobiti od Gospođe s kojom igrom slučaja živi, ona je surova, nepažljiva i netaktična, a osim toga nikad ga nije razumjela onakvog kakav on doista jest. Osim toga, ona je uglavnom zaokupljena djecom i kućom i teško da će ozbiljno shvatiti njegove egzistencijalne probleme.  I dalje mu je potpuno nejasno kako to da je on svakoga dana sve mlađi, a Gospođu kraj njega godine nisu štedjele. Nejasna mu je energija koja ga pokreće i misli kako je očito riječ o nekakvom medicinskom fenomenu jer gledajući sve te muškarce svojih godina, on jednostavno izgleda predobro i premlado. Odlučuje se posavjetovati s prijateljem iz zajedničkog društva, jednim slobodoumnijim tipom uvijek spremnim na svakojake ludorije, samcem koji na sebe nije natovario breme obitelji i obveza, istina nešto mlađim, ali jedino ga takav netko  može i razumjeti. Razgovor je sasvim jednostavan baš onakav kakav muški razgovor  mora biti. Racionalan, precizan i koncizan. Znanac, tj. preko noći jako dobar prijatelj, čudio se njegovom dosadašnjem načinu života, čudio se kako su njega takvoga brak i djeca pretvorili u sredovječnog, ozbiljnog, pomalo dosadnog gospodina kad u njemu ima toliko potencijala, energije, jednom riječju života. A život je vani, svuda oko nas, samo se treba usuditi dohvatiti ga!

Upravo to mu je trebalo, netko tko će mu otvoriti oči, tko će mu dati zeleno svjetlo i uputiti ga. Sve one žene koje je do sada primjećivao, ali bez veće želje da s njima ostvari neki intimniji kontakt, odjednom postaju zanimljive i na dohvat ruke. Izbor je ogroman. Osjeća se kao dijete u tvornici igračaka, a sve mu je dopušteno. Može birati između rastavljenih, a slobodnih, starih cura, udatih… One jako mlade su malo kompliciranije jer one kod zrelih muškaraca ne traže samo njihovu zrelost i iskustvo već i lude provode te plaćanje istih, a on za to trenutno nije raspoložen. Kao prvo zato jer ne voli rasipati novac na druge, a i Gospođa pazi na svaku kunu, a kao drugo, novca baš i nema. On može ponuditi svoje priče iz vremena kada je bio divlji i mlad, svoju, sada već zadovoljavajuću figuru koja počinje nalikovati na onu iz davnih dana, barem se njemu tako čini, svoje nikad izrečene tajne, svoju karizmu koju je nekada imao, a sada polako ponovno isplivava na površinu i to je sve.

Kako su muškarci vrlo pragmatična bića, tako je i ovaj naš posegnuo za ugodnim i korisnim. U tom moru žena koje su sve ove godine čekale na njega, pronašao je onu koja će mu se diviti, koja će mu ugađati, koja će činiti sve ono što Gospođa nije činila nikada (a ako i jest, on se toga više ne sjeća), koja će bespogovorno slušati o njegovim bezbrojnim avanturama, pamtiti imena svih njegovih prijatelja koje nije i neće nikada upoznati, koja će nakon svih ovih godina zadovoljno odahnuti i reći:Da, sad je napokon moj!

Naravno, takvu ženu nije problem pronaći. Žene su ranjiva i nesigurna bića, a s godinama ta nesigurnost dolazi do izražaja. Ali i žene su poput muškaraca pragmatična bića. Vrlo racionalna, štoviše. Kad vrag uzme šalu, tj. kad prva mladost proleti, nema biranja. Dobri su i oni za kojima se prije 10-ak godina ne bi osvrnule, štoviše uvrijedile bi se kada bi im netko nekog takvog pokušao namjestiti.

Kako žene vrlo brzo shvate da slobodni, zgodni, pametni i bogati muškarci ne postoje, zadovoljavaju se samo nečim od navedenog, idealno je ako se spoje dvije od četiri mogućnosti,a tri su gotovo ideal. Dakle, nalete li na zgodnog, pametnog i bogatog, treba li uopće biti slobodan? Ne treba, ali mogao bi postati. Kada jedna takva nanjuši plijen, stvar je gotova. Uložit će sve svoje vrijeme, trud i novac ako treba, da bi dobila ono što želi.

I kako kriza srednjih godina nije nikakav mit nego stvarnost, žena će to i dobiti. Dobit će upravo ono što je tražila, upravo ono što je željela imati toliko dugo. Muškarca koji sigurnim korakom kroči prema prvoj starosti, čovjeka s duboko ukorijenjenim navikama na kojima je Gospođa sustavno, godinama radila, muškarca s alimentacijom, starcima na umoru koje treba istrpjeti zbog nasljedstva, muškarca s dugovima i bezbroj rata neotplaćenog kredita, čovjeka koji će iz jednako neobjašnjivog razloga prestati osjećati onu energiju koja u njemu vri i ključa i pretvoriti se nakon kratkog vremena u dobrog, starog, dosadnog gospodina pred televizorom. A sve one priče o divljoj mladosti postat će dosadne, ponajviše zato jer će ih stalno slušati ispočetka, znati ih napamet jednako dobro kao i Gospođa koja je oborila rekord u slušanju istih. Ubrzo će oboje uvidjeti da štošta gubi svoju čar kada nestane skrivanja, sitnih pakosti i beskrajnog laganja. Sada odjednom ne postoji nitko pred kim treba pobjeći, okrenuti glavu i sve je postalo dosadno.

Kako kriza srednjih godina neminovno vodi u starost, a starost je usko povezana s bespomoćnošću, muškarac će opet na sebi svojstven, pragmatičan način početi razmišljati kako se izvući iz ove nezavidne situacije u koju je upao, ali ni pragmatičnost nije ono što je bila prije 10 godina i muškarac je sada osuđen na hirovitost raspoloženja one iste žene u koju je odjednom iz neobjašnjivih razloga ušla ona prokleta energija suludog intenziteta i kratkog daha, osuđen na gledanje stalnih promjena frizura i odjeće, čudnovatih tetovaža koje ne razumije i ništa mu ne znače, buđenja izazvanog zvukom štikli izgaženih nakon neke nove Tarapane.

I on tu ne može ništa osim čekati…

Ona ista žena dovoljno je inteligentna da shvati kako je jednom bila u krivo vrijeme na krivom mjestu bez kriterija i nade, a kako su žene mudra i pragmatična bića, uvijek se nastoje izvući iz svake moguće nezgodne situacije pa će naša žena vrijeme kratiti izlascima, odjećom i štiklama, voditi računa o urednom podmirivanju obveze plaćanja Domu za starije osobe, kako roditelji ne bi u zadnji trenutak promijenili svoju odluku i kako sve ove godine slušanja ispraznih priča iz divlje mladosti jednim potezom ne bi otišle u vjetar. Ženi je sasvim jasno da ova nezgodna situacija nije trajna i da se kraj već nazire. Muškarac je sve manje pred televizorom, a sve duže u krevetu, više i ne priča svoje dosadne priče, nitko ga ne sluša, ne posjećuje, osim ponekad liječnik i onaj prijatelj iz nekadašnjeg društva pa onda skupa pretresaju po uspomenama sjećajući se vremena u kojem su još u stanju pronaći nešto zanimljivo, nešto njoj odavno odbojno i strano.

Ali ona tu ne može ništa, osim čekati…

Prle panker s crnim uvojcima

punk_n10

Moj bratić Prle i ja slažemo se od kad postojimo. Iako smo u mnogočemu različiti, uvijek nas je povezivao onaj  svjetonazorski djelić koji je na neki iracionalan način bio kompatibilan. Prle je inače Lakijev prijatelj još iz srednjoškolskih dana pa su se naši putovi tijekom života preplitali, razdvajali i opet pronalazili.

Uvijek sam voljela pisati školske zadaće. To je bio najlakši način za stjecanje povlaštenog statusa kod nastavnika, ali i način kako bez puno truda dobiti dobru ocjenu. Jednom je tema školske zadaće bila opisati člana obitelji kojeg volimo. Dok su drugi opisivali svoje bake, djedove, majke i očeve, braću i sestre, ja sam opisivala Prleta.

Igrom slučaja, nedavno sam imala prilike vidjeti što sam tada pisala i ne mogu vjerovati da je takva jeftina patetika prolazila  kod moje nastavnice hrvatskog jezika, ali očito sam je pogodila u žicu. Osim patetike, uradak vrvi nelogičnostima koje moja, tada već prilično ostarjela nastavnica, vjerojatno nije uočila. Naime, Prleta sam opisala kao buntovnog pankera s prekrasnim crnim uvojcima. Prle je doista u jednoj fazi svoga odrastanja bio nekakav panker i doista je tijekom svog života imao crne uvojke, ali ne istovremeno!! Najprije zato jer bi ga ostali pankeri pojeli za doručak da im se pojavio tako romantično kovrčav, a onda zato jer se kao takav ne bi niti smio nazivati pankerom. Naravno, to moja vremešna nastavnica hrvatskog jezika nije mogla znati jer teško da je tada razlikovala pankera od nepankera pa sam ja iz školske zadaće dobila pet.

Postoje još neki razlozi zbog kojih sam pisala o Prletu. Neki su sasvim pragmatični i prizemni i nisam sigurna trebam li se hvaliti njima. Naime, Prle je uvijek bio ljubimac obitelji. Vjerojatno zato jer je bio jedino muško i najstarije dijete. Kao takav, jednostavno je morao biti obožavan. Dakle, ako sam htjela barem donekle ravnopravan položaj s Prletom, trebalo je osigurati Prletovu naklonost. Školske zadaće bile su naprosto idealne za takvo što. Uz dobru ocjenu, moja bi se zadaća čitala na obiteljskim  domjencima, izmamila suzu i najhladnokrvnijim članovima obitelji i na taj način osigurala gotovo identičan položaj Prletovom što je uključivalo mnoge beneficije i povlastice. Kao što nastavnica hrvatskog jezika nije znala da pankeri nemaju dugu kosu, nije znala ni naša obitelj, a svaka obitelj cijeni sjajne uvojke svoga člana zanemarujući pritom činjenicu da je on nekakav panker, a samim tim i buntovnik.

Drugi razlog mom bulažnjenju u školskim zadaćama bio je taj što je Prle već tada bio ljubimac ženske populacije. Imati Prleta za bratića bio je gotovo statusni simbol toga vremena. Ako je i postojalo žensko biće u razredu koje to iz nekog razloga nije znalo, školska zadaća mu je otvorila oči. Sasvim je normalno i pošteno da se najbolje školske zadaće čitaju pred svima pa je i moja priča o Prletovim zgodama i nezgodama imala svoju publiku pred razredom. Ženska je čeljad upijala svaku moju riječ, one koje su ga znale, saznavale su o njemu neke nepoznate detalje, a one koje ga nisu znale, željele su ga upoznati. Počele su me doživljavati kao ulaznicu u Prletov zatvoren klub, trud je ulodio plodom, a cilj postignut.

Nisam ja bila jedina koja je imala računicu u našem odnosu, znao je i Prle ponekad zloupotrijebiti svoje poznanstvo sa mnom. Za početak tako što je hodao s većinom mojih prijateljica i onda ih ostavljao slomljena srca i nadi da će im se jednom (ako ostanu sa mnom dobre) vratiti.

Biti dobar sa mnom, značilo je imati povlašten položaj kod moje mame. Osim što joj je bio obožavani nećak, bio je i obožavani bratić njezine obožavane kćeri. Dakle, dobitna kombinacija koja bi završavala tako što je Prle, bježeći od kuće, a to je radio često jer je to tada bilo IN, bježao kod nas. Pobjegao bi Prle od kuće svaki put kada je bio neshvaćen, a gledajući to iz današnje perspektive, zaista ne znam tko ga je normalan mogao shvatiti. Pobjegao bi neka 2 kilometra, tolika je bila udaljenost od njegove do moje kuće i tamo našao utočište. Moja je mama uvijek imala razumijevanja za Prletove nepodopštine koristeći pritom nemilu situaciju kojom bi ostatku obitelji pokazala koju tetu Prle najviše voli. Prle bi ostajao dan-dva, sasvim dovoljno da dobije ono što želi i sasvim dovoljno da se može uvrijeđen vratiti kući. Idila bi potrajala neko vrijeme, a onda opet ispočetka.

Jednom smo Prle i ja zajednički pobjegli od kuće u Maribor. Pritom ja nisam imala pojma da bježimo od kuće. Prle mi je taj detaljčić zaboravio reći. Mamu sam uredno obavijestila da idemo na izlet kod nekih prijatelja, dala joj adresu i broj telefona tih ljudi i rekla joj da ću se redovito javljati. Prle to naravno nije učinio, samo je pobjegao. I zabavljamo se tako nas dvoje u Mariboru, kad li našu zabavu nakon par dana prekine paničan poziv Prletove mame. Naime, nakon što mu nije mogla ući u trag, a tada je to bilo nemoguće jer mobiteli nisu postojali, obavijestila je obitelj da je Prle nestao. To je naravno začudilo moju mamu koja joj je priopćila da smo na izletu. Tu se stvar zakomplicirala i odjednom sam i ja bila sudionik u bijegu od kuće što je za mene bila prava novost i avantura i odjednom je izlet u Maribor dobio sasvim novu dimenziju. Moja je mama, jasno, morala stati na stranu Prletove i zajednički su donijele odluku da se smjesta vratimo kući. To se srećom poklapalo s našim planom povrataka pa smo odmah pristali. Došli smo vlakom na riječki željeznički kolodvor, a tamo nas je čekala cijela obiteljska delegacija. Uplakana Prletova mama, blijed i lud od bijesa Prletov tata i moja mama koja je morala doći reda radi. Nisam sigurna jesu li bili baka i deda, ali znajući obitelj, vjerojatno jesu.

Prle je nakon toga bio u doživotnoj kazni i neko vrijeme nije bježao od kuće.

To su samo neki od naših doživljaja. U međuvremenu smo postali ozbiljni ljudi i više ne bježimo od kuće. Prle nema uvojke i odavno nije panker, a kako vidim, niti previše zainteresiran za moje prijateljice. Baka i deda su umrli, s jednim dijelom obitelji nekako baš i nismo dobri, naši starci sve teže toleriraju ostatke našeg bunta, a možda su i digli ruke od toga.

Ono što se nije promijenilo, vjerojatno je ta iracionalna kompatibilnost Prleta i mene koja funkcionira već godinama. Iracionalna kompatibilnost svih nas, zajednički nazivnik kojeg je teško definirati i opisati, ono nešto po čemu smo slični i što prepoznajemo jedni kod drugih. Netko će to nazvati generacijskom pripadnošću i povezanošću, ali mislim da ovdje nije riječ samo o tome. Riječ je o svjetovima koje smo jednom prepoznali i u kojima smo ostali do danas, ne omalovažavajući i odbacujući na taj način tuđe i različite svjetove kojima nismo željeli i htjeli pripadati. Upravo to postojanje unutar vlastitih krugova koje smo godinama širili ili sužavali, više nije ni bitno, dovelo nas je sada i tu, na mjesto na kojem uvijek možemo prepričati čitavu mladost, a da nismo rekli ni riječi.

Zenskar Laki, nogomet, automobili i obozavateljice

Već duži niz godina časopis „Jezik“ organizira natječaj za najbolju novu hrvatsku riječ.  Prvo se mjesto nagrađuje nemalim iznosom od 5000 kn, drugo iznosi 3000 kn, a treće (samo)1500 kn. Čitavu se godinu spremam poslati neku od svojih riječi koje smišljam i pomno zapisujem, ali obično se sjetim prijaviti prekasno, tj. onda kada je natječaj zatvoren. Nije da svojim doprinosom želim obogatiti fond riječi materinskog mi jezika, ionako mislim da ih je previše suludih našlo svoje mjesto u njemu, vodim se sasvim prizemnim stvarima, novčanim iznosom koji uopće nije zanemariv.

Osim toga, već godinama smišljam naziv jednome pojmu za koji, kako smatram, nema adekvatnog izraza u našem jeziku. Jezičari su inače jako temeljiti i savjesni ljudi, ništa im ne promiče i malošto prepuštaju slučaju, ali mislim da im se ovdje potkrao jedan, sada već teško popravljiv propust. Ne mogu ih kriviti zbog toga i sama sam zatečena novonastalom situacijom i uz sav trud ne mogu smisliti riječ koja našem jeziku tako nasušno treba.

Naime, u zadnjih je 20-tak godina postalo jako moderno razvoditi se, napuštati ili biti napušten od svojih životnih partnera. Tko je za to kriv, potpuno je nevažno, a i nije predmet jezičnoga proučavanja. Samci su se odjednom našli u jednoj vrlo škakljivoj situaciji, morali su hitno pronaći novog životnog partnera i krenuti ispočetka.  Nikome više nije do braka, ljudi su se već jednom ili dvaput opekli i svi žive u nekakvim, popularno rečeno, divljim zajednicama.

E sad dolazimo do bitnog. Malo tko je nakon jednog ili dva propala braka u cvijetu mladosti, sve su to već zreli ljudi, a odjednom se nalaze u situaciji kako nekome moraju priopćiti da su u vezi i imaju dečka ili curu. Najbolji je primjer pokojna Baba koja je u svojim 70-tim imala Dečka. Doduše je ne znam je li ga ona nazivala nekim drukčijim, prikladnijim imenom, ali za mene će on uvijek ostati Dečko i to Dečko Udovac.

Dakle, nalazimo se u srednjim, navodno najboljim godinama, nemamo supruga, muža, ali imamo nekoga uz sebe. Meni je zaista neugodno kada moram reći ženi u dućanu, kako će moj dečko navratiti kasnije i pokupiti to što sam kupila jer mi je teško samoj nositi. Sadržaj rečenice potpuno gubi smisao, prodavačica zaboravlja da sam uopće nešto kupila i da bi to nešto trebalo spremiti na sigurno i jedino što  u toj obavijesti čuje je:Dečko! Ona ima dečka!! Kupila je u mom dućanu samo zato da bi to naglasila! Kuja bahata!

Znam i sama, zvuči prepotentno i smatram prodavačici bitnim naglasiti kako to nije dečko od nekih 20-tak godina, nego ozbiljan čovjek mojih godina, ali osjećam se jadno jer prodavačicu uopće ne zanimaju detalji iz mog privatnog života dok me čudno odmjerava.

Ponekad lažem kako bih izbjegla ovu po mene mučnu situaciju pa kažem: Muž će navratiti kasnije…. To prodavačici uopće nije sumnjivo, ali ja se osjećam kao dno lažljivog dna i očekujem kako će svakog trenutka skočiti preko pulta, unijeti mi se u lice i vrisnuti: Lažljivice malograđanska, ti uopće nemaš muža, idi pa pričaj te svoje laži  nekom drugom, a ne meni koja krvavo zarađujem svoju plaću!

Dakle još jedan Sofijin izbor moga života: lagati i gaditi se sebi ili reći istinu i ispasti kupac koji daje višak nepotrebnih informacija?

Na koncu mi je najlakše uopće ne spominjati ništa već sve u životu raditi sama, tako da taj dečko zaista gubi smisao svoga postojanja, kako teoretski tako i praktično.

Nadalje, riječ dečko u svakodnevnoj komunikaciji, ne daje nikakvu dodatnu informaciju, ovlaš ga spomenuvši, pažljivom slušatelju  nije jasno je li riječ o ozbiljnoj vezi, živite li u istom prostoru, imate li zajedničku ili svatko svoju djecu. Apsolutno ništa. To je jedan suludo šturi podatak smišljen kako bi obezglavio sugovornika. Netko će reći da nije potrebno nazivati ga dečkom kada postoje mnogi drugi izrazi. Koji točno? Nevjenčani suprug? Partner? Zaručnik? Životni suputnik ? Muškarac života? Intimni prijatelj? …  Zaista se teško odlučiti koji je izraz neprikladniji i nesuvisliji  pa na kraju ispada kako je dečko, koliko god to loše zvučalo, ipak najbolji izbor.

S druge strane, mogla bih ga jednostavno nazvati imenom ili koristiti ličnu zamjenicu kada ga već spominjem, ali to se samo na prvi pogled čini jednostavnim. Prodavačici u dućanu to ime ne znači ništa, dakle u tom je kontekstu beskorisno, poznanicima koje rijetko viđam pa ne znaju za neke promjene u mom životu također i onda ponovno dolazim na isto, moram objasniti koja je funkcija tog imena u mom životu i vraćam se na početak. Dakle korištenje imena korisno je samo u društvu bliskih osoba, ali njima ionako nije potrebno dodatno objašnjenje.

I tako ja godinama smišljam hrvatsku novotvorenicu za osobu s kojom živim, namjeravam bez ikakvog plana živjeti i dalje s kojom se pojavljujem u društvu i koja mi služi kao posljednji štit obrane od nasrtljivih obožavatelja koji polako nestaju, ali i kao siguran dokaz kako sam eto, usprkos godinama i svom zlu koje me zadesilo, bila u stanju naći dečka. Znači dečko je vrlo koristan kao izraz i sadržaj, ali definitivno nešto s izrazom ne štima.

To me muči već godina i nadam se da ću jednom smisliti prikladan naziv za osobu koja spava do mene. Na koncu, uspjeli su smisliti ime ležećem policajcu i nazvati ga uspornikom pa ne vidim razloga zbog čega dečko ne bi imao jednak tretman.

Ne bih željela da netko stekne dojam kako sam kritična isključivo prema onima koje gledam kroz špijunku, ovog ću puta bez svake subjektivnosti zaviriti u vlastita četiri zida i riskirati prekid bilo kakve komunikacije s mojom malenkošću.

Dakle, moj dečko, nazovimo ga Laki, nekad je bio ženskar. Mene to naravno uopće ne smeta jer me neka sila svevišnja lišila ljubomore i tako učinila dosadno racionalnom i neemotivnom osobom. Poznate su mi njegove putešestvije još iz srednjoškolskih dana, neke su gotovo postale urbane legende. Iako se znamo već besraman broj godina, životni putovi su nam se prepreli tek u ovoj sada, ocvaloj životnoj dobi. Pritom ne mislim da riječ ocvalo ima ikakve veze sa mnom. Kako, zašto, kada i gdje je sve počelo, uopće nije bitno, a i pomalo je dosadno, pogotovo meni koja sam sve to već jednom proživjela, tako da ću poštedjeti samu sebe evociranja uspomena koje bi me mogle dovesti u neko romantično pa samim tim neracionalno stanje.

Dakle, iako je Laki nekada bio ženskar s vremenom se opametio i postao vjeran. To ne znači da i u novije vrijeme nije znao ponekad skrenuti s puta, ali zaista sve rjeđe i opravdanije, na primjer kada je naletio na mene sasvim slučajno na jednoj sasvim slučajnoj utakmici na kojoj sam se sasvim slučajno našla pa je prekinuo u jednom danu trogodišnji zavjet vjernosti, ali kako sam ja u pitanju, može mu se tolerirati.  Znači u posljednjih 6-7 godina to je jedini Lakijev preljub za kojeg znam, ali iz gore navedenih razloga sasvim prihvatljiv i razuman.

Ne znam je li vam poznat mentalni sklop bivših ženskara, ali meni jest pa ću ga rado podijeliti. Dakle oni su nenametljivi i njihovo je oružje nevinost i naivnost. Pritom su naravno zgodni ili ako slučajno to nisu, onda barem imaju ono nešto u svom fizičkom izgledu na što žene padaju. Pravi ženskar nikada nije nasrtljiv ni naporan. On čeka i nigdje mu se ne žuri, a pritom vreba. To nikako ne znači da tijekom vrebanje apstinira, nikako, pravi ženskar uvijek ima nešto što nije za pokazivanje, ali je na raspolaganju.

Pravi ženskar, osim toga, nije pretjerano pričljiv, ako je nekada i bio,  godinama je radio na sebi i potpuno minimalizirao svoj govorni izričaj. Kao prvo, zato jer vrlo dobro zna da žene ne vole lajave muškarce, kada im je do brbljanja to čine sa svojim prijateljicama, a kao drugo, lajavi su muškarci skloni prepričavanju svojih pustolovina, a ako žene nešto mrze, onda su to muškarci koji se kite njihovim perjem.

Pravi ženskar, kao što sam već spomenula, djeluje   potpuno nevino i naivno. U razgovoru s njim, ono malo što ćete na jedvite jade izvući  jest spoznaja kako on o ženama zapravo nema pojma i kako je pravim čudom, tako zgodan, do dana današnjeg ostao netaknut. Ne postoji za žene afrodizijak jači od ovoga. To je ključ njegova uspjeha, potreba žene da bude prva i oblikuje svog muškarca i na taj način ostavi neizbrisiv trag svim ženama koje će doći poslije nje. A ženskar to nudi na pladnju. Oblikuj me, nauči me, shvati me i zauvijek ću biti tvoj!

Naravno, iskusnijem bi ženskom oku to trebalo biti jasno, ali i one najmudrije su ponekad slijepe kada se nađu u kandžama ženskara i misle kako su baš one te koje će ga staviti na uzicu. Nadalje, žene su sklone jako puno pričati pa će tako prilikom susreta sa ženskarom, otračati sve svoje prijateljice, njihove dečke ili muževe prepričavajući ženskaru njihove opačine. Mudri ženskar se tome neće prestati čuditi i na taj način stvoriti dojam o sebi kako o svijetu i životu ne zna ništa tj kako ga život nije pokvario, izdegenerirao i od njega stvorio moralnu mušku nakazu. U tom trenutku je njegova žrtva koja naivno misli kako vlada situacijom, pripremljena, začinjena, nauljena i spremna za ražanj. To je u kratko modus operandi jednog ženskara, a kako ga zadržati, to je već sasvim drugi problem. Kao prvo, ne znam tko normalan ovo želi zadržati, ali kako smo mi žene sklone samoranjavanju, često ulijećemo u ovu zamku i patimo. Ako je neka već toliko uporna i željna  ženskara po svaku cijenu, moja je preporuka sačekati 10-20 godina da ženskar ostari, poružni, financijski propadne, nareda nekoliko djece za koju mora plaćati alimentaciju i onda je lak plijen.

Bilo kako bilo ja sam svog bivšeg ženskara dobila i sad ga imam. Činjenica je  da njegov šarm i dan danas  funkcionira izvrsno, uvijek me uspije dobiti onim svojim pokvareno-naivno-dječački-zavodljivim smješkom, koliko god ljuta i neraspoložena bila. Samo se nasmije, a ja pomislim : Bože hvala ti, čime sam ovo zaslužila?

Da, to je to njihovo oružje na koje nemamo protuoružje, ali valjda to ovu borbu i čini još uvijek zanimljivom.

Laki ne zna da ja znam sve o njemu, tj. sve o taktikama i strategijama kojima raspolaže. Prvenstveno zato jer se ja cijeli život služim istim taktikama, na jednu od njih se i sam upecao. Laki također ne zna što su sve žene kadre učiniti kako bi došle do onoga što žele. Npr. žene su u stanju pratiti nogomet ili neke manje popularne sportove ako se od njih to zahtijeva, odlaziti na nogometne utakmice i praviti se kako su u transu zbog ljepote igre, a zapravo nemati pojma koliko igrača ima jedna momčad i čemu služe oni ljudi u crnom koji trčkaraju skupa s igračima po terenu. Ja sam npr., kada sam počela pratiti nogomet, a to je bilo davno (oduvijek sam voljela ulagati u svoje znanje i budućnost), bila sva izvan sebe zbog Darija Šimića koji je požutio. Naime, mislila sam da je riječ o hepatitisu i da mu nema spasa, barem što se tog svjetskog prvenstva tiče. Tijekom tog istog prvenstva, nisam se prestajala čuditi zašto spiker panično vrišti kada se naši igrači približavaju našem golu, ne znajući pritom da  golmani nakon prvog poluvremena zamjenjuju golove. Ali sve je to nevažno jer je moj interes za ljepotu igre bio neupitan pa je neznanje ostalo u drugom planu.

Godinama sam se izvještila, informirala i sada mogu sasvim ravnopravno pratiti sve utakmice domaće i europske lige,sva moguća prvenstva,  rame uz rame s polupijanim,euforičnim,odjevenim u kockasto navijačem, ispred dućana s ogromnom, za tu prigodu iznajmljenom, plazmom.

Ono što Laki također ne zna jest činjenica da žene ne zanimaju automobili. Sasvim im je svejedno kakva je snaga motora njihovog ljubimca, imaju li dovoljno vode za brisače, koliko goriva stane u njihov rezervoar, jesu li im gume ćelave ili nisu, što su to zimske, a što ljetne gume, imaju li ulja i čemu ulje uopće služi, jesu li im gume ispumpane ili ne, imaju li rezervnu gume i gdje se ona uopće nalazi, što je to dizalica i na koji način promijeniti gumu….

Ja npr. nisam u životu promijenila gumu i mislim da nikada neću. Jednom, kada dođem u situaciju da moram sama mijenjati gume, prestat ću  voziti  i kupit ću pokaznu kartu. Sve što moram znati o autu je datum kada ga moram osigurati i ići na tehnički pregled. Kada odlazim na tehnički, ne provjeravam rade li svjetla i žmigavci, ima li vode za brisače, to je za mene nešto nebitno. Tako sam prilikom zadnjeg odlaska ostala u čudu kada mi je dragi gospodin s tehničkog pregleda rekao kako nemam ni kapi te čudne vode za brisače i kako mi ne radi jedno svjetlo. Kako su muškarci koji tamo rade iz nekog razloga blagi prema ženama koje same dolaze na pregled vozila, čovjek se odjednom pretvorio u automehaničara i na zaprepaštenje svih onih muškarčina koje su čekale u redu iza mene, promijenio svjetlo i dolio vodu. Eto,zato nekako mislim da više od ovoga i ne moram znati.

Kada bih recimo imala u planu zavesti tipa s tehničkog, pripremala bih se godinu dana za taj pothvat, naučila sve o kubikaži, vrstama guma, prednostima i nedostacima mog vozila i eto teme za razgovor dok čovjek s tehničkog, zabijen u onu rupu, proučava utrobu mog automobila. Svakako ne bih došla nespremna s neispravnim autom.

S obzirom da sam Lakija već zavela, ne moram hiniti kako me zanimaju automobili, osim toga on zna da o tome nemam pojma i ispala bih smiješna u njegovim očima kada bih pokazala nekakav interes.

Bez obzira što je Laki zauzet i što to već dugo nije tajna, ima on svoj klub obožavateljica. Najraširenija skupina su  prodavačice po dućanima. Fascinantno je s Lakijem ići u kupovinu. To je čudo koliko ga te žene vole, ubijaju se od želje da mu sve objasne, pokažu i na sebi svojstven način interpretiraju. Laki pritom ima facu koker-španijela i nevinim očima pažljivo sluša prodavačicu, iskazujući joj divljenje zbog poznavanja materije. Ja sam za to vrijeme na sigurnoj udaljenosti i pravim se da Lakija ne poznajem, kao prvo zato jer mi je dosadan razgovor njega i prodavačice, a kao drugo jer znam da bi je moje prisustvo otjeralo i da ne bi dobili sve informacije zbog kojih smo došli.

Druga kategorija Lakijevih obožavateljica su mame. Moram napomenuti da su mu nešto sklonije one rastavljene od onih oženjenih mama, ali i među ovim posljednjim bi se našla poneka. Mame su, naime, navijačice svoje djece u nogometnom klubu u kojem Laki provodi sve svoje slobodno vrijeme. To i jest nogometni klub za djecu,a klub, osim što postoji zbog djece i njihova zdravlja te održavanja kondicije, postoji i zbog mama. Jednom sam i sama bila mama djeteta koje je na silu moralo igrati nogomet. Srećom po moje zdravlje, ta je epizoda kratko trajala. Nije da imam nešto protiv tih mama, ali to je za mene previše. Te mame su jednostavno manične, histerične i potpuno predane sportu svoga djeteta. Odrasle na američkim filmovima iste tematike, u skupinama dolaze na nogometne utakmice, naoružane navijačkim rekvizitima, s hranom pripravljenom za grickanje tijekom utakmice, sendvičima za okrepu prije i nakon sportskog ogleda. Poznaju se međusobno i kao sestre su. Znaju sve jedna o drugoj, a dijete svojih prijateljica poznaju gotovo kao svoje. Bilo kakav razgovor izvan područja usko vezanog uz sportske aktivnosti svoje djece, ne dolazi u obzir. Znaju napamet rezultate svih utakmica, redoslijed momčadi u svim skupinama, ustvari teško mi je smisliti što uopće ne znaju o ovoj problematici. Tijekom utakmice su na vrhuncu mahnitosti, gluhe i slijepe za sve ostalo, potpuno uvjerene kako je baš njihovo dijete budući Messi ili Ibrahimović.

Tek nakon utakmice počinje ono pravo, druženje! O obližnjoj kafani sada se žučno raspravlja o rezultatu, propuštenim ili iskorištenim prilikama. Sada se već može načeti neka tema koja izlazi izvan granica ovog područja, ali oprezno, samo pod uvjetom da ste dokazana i provjerena mama. Da, to su Lakijeve obožavateljice, ali tome se uopće ne čudim. Kao i s prodavačicama, Laki ima beskrajno strpljenja za njihove priče i potpuno je predan slušač svake mame ponaosob. Neke od njih shvaćaju da od nabacivanja Lakiju nikakve koristi, a neke se zanesu onim Lakijevim opjevanim smiješkom i padnu na jadnu, ofucanu foru staru koliko i čovječanstvo. Pritom izvlače iz rukava sve svoje znanje o nogometu (doduše one ga doista imaju) i znanje o automobilskoj industriji (to doduše nemaju, ali misle da je Laki naivac i to ne zna).

Kada mu onako usput, spomenem sve ovo, Laki je potpuno šokiran. Gleda me djetinje razrogačenih očiju, ne vjerujući onome što čuje. Jedan neiskusan ženskar na ovom bi testu odmah pao. Krenuo bi se svađati, istjerivati pravdu, dokazivati nevinost, ali ne i iskusni Laki. On se samo čudi, gleda u nevjerici, kao da se tek sada, u svojim poznim godinama, po prvi put susreće s pojmom i karakterom ženskoga roda.

Kako sam po prirodi dobra, ostavljam ga da skupa s mamama  vjeruje kako me nadmudrio i uvjerio u svoju nedužnost. Osim što misli kako je uvjerio mene, Laki je uvjerio sebe u vlastitu nevinost, a  za ljude poput Lakija varati je glagol koji podrazumijeva prilično stvarnu i konkretnu radnju, dok je flert apstraktna imenica, rastezljiva i nedokaziva.

Susjedstvo 2

Ne znam, osjećam se kao Proustov Junak, trenutak nakon što je popio lipov čaj i progutao madeleine kolačić pa čeka da mu neka uspomena dopluta iz tmina podsvijesti i ugleda svjetlo dana. Samo što su za mene madeleine kolačići mirisi užeglog ulja, pečene svinjetine ili jednostavno ljudskog znoja. Madeleine kolačići su svuda oko mene, ne trebam čekati mamu da mi ih nekog turobnog jutra servira i potakne me na 4-metarske rečenice. Proustu je čitavo njegovo djetinjstvo…i grad i vrtovi, sve što ima čvrstoću i oblik izašlo iz šalice čaja, a meni je dovoljno zatvoriti oči, otvoriti ulazna vrata, duboko udahnuti i zaključiti kako je sve što ima čvrstoću i oblik izašlo iz lifta ili stubišta.

Ponekad mi se čini opsesivno ovo što radim, mislim da prave razmjere svega pomno skrivam od svojih najbližih, umorna sam od paušalnih dijagnoza koje sama sebi postavljam kao potpuni laik umišljen da nešto zna o psihologiji ili ne daj bože psihijatriji. Ali uglavnom me sve to skupa zabavlja i zabrinut ću se kad me prestane zabavljati.

Dakle stigli su Luđaci. Samohrana majka s dvoje djece. Srednjoškolka i klinac od nekih 12 godina. Baš lijepo, nikad mi neće nadomjestiti Babu, ali što je tu je. Žena u sličnoj situaciji kao i ja. Možda postanemo prijateljice.  Možda nam se djeca sprijatelje, ona će čuvati moju, ja njezinu. U glavi sam imala bezbroj divnih scenarija i vrebala priliku kada ću upoznati moju novu prijateljicu. Nije dugo trebalo i srele smo se negdje na putu prema izlazu iz zgrade. Njezin izgled me pomalo obeshrabrio, ali pobogu, ponovno naglašavam da sam jako liberalna i ne vode me neki tako prizemni detalji kao što su izblajhana kosa do iznemoglosti (pritom potpuno spaljena), uska traper jakna, cigareta koja nonšalantno visi niz usnicu, glasno pričanje na mobitel u stubištu u kojem sve odzvanja. Ne, neću razmišljati negativno, tako sam pokopavala Babu jednom tjedno, umišljala mrtvace koji leže, a između nas tanak zid, ovoga puta sve će biti dobro. Žena me nije pozdravila, ali mislim da je bila zaokupljena nekom žučnom raspravom na mobitelu pa me jednostavno nije uočila (kao svojevremeno pijana Baba sa spuštenim gaćama). Ok, drugi put će biti bolje. Već sam spominjala tanak zid koji nas dijeli i mogućnost prisluškivanja bez ustajanja iz kreveta. Tako sam ubrzo shvatila da Poblajhana žena iz porodice Luđaka non-stop priča na mobitel i to jako glasno. Sudeći po razgovorima ona već ima bezbroj prijateljica i ne treba joj još jedna. U pauzama između dva razgovora vrišti na svoju kći tinejdžerku (ok, vrištim i ja na svoju, to su te godine), ali Poblajhana svojoj kćeri dijeli kurve i riječi srodna sadržaja. Ponovno opravdavam Poblajhanu, mislim se, eto gdje nas ta djeca dovedu, potpuno puknemo pa im kažemo i ono što ne mislimo. I dalje se zanosim mišlju o našem prijateljstvu, razrađujući plan kako ću joj, kad se dovoljno zbližimo, dati par zgodnih savjeta, npr. kako nije pedagoški vlastito dijete nazivati kurvom.

Inače, osim susjeda,  promijenilo se i godišnje doba, vani je opaka vežička zima, osim što je ledeno, bura puše kao sumanuta, a ja u svojoj toploj kuhinji igram igrice do iznemoglosti. Odjednom čujem neke neočekivane pokrete ispred mojih vrata. Kako zimi nisam baš pokretljiva kao ljeti, trebalo mi je neko vrijeme da ustanem i idem provjeriti na već opjevanu špijunku što se to zbiva. Znam da su Starčići tihi i nikad ne proizvode glasne zvukove, niti lupaju vratima, što zbog toga jer su generalno obzirni , što zbog toga da prejak zvuk ne ubije umiruću Starčićku.

Pred vratima dvoje smrznute dječice. Cvokoću zubima i sjede na stubištu, tik do mojih vrata. Opet sam pred strašnom odlukom. Osim toga jedno se dijete guši od kašlja. Čujem kako zivkaju na mobitel jer nemaju ključ. K vragu, moram ih pustiti u kuću. Nije mi baš svejedno jer što ako se ova na pojavi cijelu noć ili tri dana ili nikad…što ću s njima? Taman sam htjela otključati, ali oni su nestali. Valjda su je dobili i otišli negdje po ključ. Poblajhana mi više nije simpatična, sad mi otvoreno ide na živce i prezirem samu sebe što sam uopće pomislila s njom biti prijateljica. Živčano slušam njezina jutarnja arlaukanja i vrištanja na mobitel. Izrazito mi je antipatična i ne pada mi na pamet pozdraviti je na stubištu.

Priča s djecom koja nemaju ključa, ponovila se još par puta. E da, tu je još jedna zanimljiva epizoda koju sam skoro zaboravila. Poblajhana je negdje otišla, nije je bilo 24 sata. Njezina kći došla je na genijalnu ideju organizirati tulum. Pozvala je valjda sve ljude koje poznaje. Na repertoaru cajke, naravno, mobiteli im valjda ne rade jer sve dogovore vrše putem balkona ili ulaznih vata, dovoljno glasno da cijela Vežica zna gdje, kod koga i zašto se organizira tulum. Dok čekaju nove goste, s balkona, kakav ja na žalost nemam, a koji gleda i iznad je samog ulaza u zgradu, gađaju ljude vrećicama u kojima je  nepoznata tekućina. Ah, mladost-ludost, ne smeta to meni pretjerano, ne izlazim iz kuće cijeli dan pa me ne mogu pogoditi, smočiti i uništiti mi frizuru, jedino mi živce kidaju narodnjaci, a nije da na njih nisam navikla, naime onaj kafić kojeg sam već spominjala posjeduje zavidan broj pjesama tog žanra i redovito ih glasno i kasno pušta tik pod mojim prozorom.

I sve što je lijepo kratko traje, tako i boravak Luđaka na mojem katu. Kasnije sam saznala od svog dragog Starčića da su zbrisali, ne plativši režije i ostalo (osjećam neku zluradu radost zbog nevolje koja je snašla zlog Radosnog, a njegova nevolja mi je kompenzacija za sve duševne boli).  Imala sam prilike ući u stan nakon njihovog odlaska, zidovi su bili išarani nekakvim bojicama, flomasterima, dijelovi  izlijepljeni šarenim naljepnicama s kojima se Radosni morao dugo boriti.

Uglavnom, to je za Radosnog bio jako težak period, ponajprije zbog toga što mu je Luđake preporučila vlastita supruga, a onda zbog toga što mora piturati stan nakon samo mjesec dana i naposljetku zato je  ostao zbog krvavo zarađenog novca.

Dugo je Radosnom trebalo da se odluči na nove stanare. Možda je upravo zato i bio tako skeptičan i sumnjičav spram moje sestre, iako je ona daleko od Oblajhane, ali ajde ti znaj. I nakon mjeseci razmišljanja, odlučivanja, renoviranja, srednji je stan dobio novu stanarku, potpuno normalnu, zdravu i dosadnu svakom tko očekuje minimum uzbuđenja na katu svog nebodera – moju sestru. Uslijedio je period potpune harmonije i blagostanja. Mjeseci zlostavljanja mog živčanog sustava bili su daleko iza mene, gotovo potpuno zaboravljeni. Vrijeme u kojem su živjeli Babe, Doktori, Luđaci….postojalo je u nekom paralelnom svemiru i dogodilo se nekom drugom. Osim što je sve bilo idilično, sada sam imala i nesmetan pristup srednjem stanu, mogla sam proučiti svaki njegov dio, imala privilegiju gledati grad s pročelja zgrade, proučavati dio Vežice koji mi do sada nije bio dostupan. Svijet je dobio potpuno novu dimenziju. Mogla sam do besvijesti sušiti robu na sestrinom balkonu jer se tamo brže suši. Boli me srce kad pomislim na to vrijeme i sve one povlastice koje sam tada imala.

Nekako sam u to vrijeme počela primjećivati djevojku Jadranku. Teško ju je ne primijetiti ili bolje rečeno ne namirisati. Živi negdje iznad mene i sklona je sukobima. Svojevremeno je imala bitnu ulogu u epizodi s Babom koja mi je, ne znam zašto tek sada sinula. Naime Jadranka je često sa svojim roditeljima dolazila Babi. Dugo je boravila u njezinom stanu. U jednom od perioda kada sam duboko vjerovala da je Baba mrtva, vidjela sam Jadranku i roditelje kako izlaze iz Babina stana i nešto jedno drugom šapuću. Pritom  se šapćući svađaju. Doduše, oni se uvijek svađaju, ali ovo je ipak bilo neobično. Babe nigdje, oni stalno u stanu i još kuju neke planove. Taj dio ostaje obavijen velom tajne jer zaista ne vidim motiva u iskorištavanju Babe, prvenstveno stoga jer od nje nema nikakve koristi. Kako sad povezujem lakše neke stvari, mislim da je rješenje sasvim jednostavno. Zatvarali su se skupa s Babom u stanu i pili. Ljepše je piti u društvu, nego sam, to znamo svi i na koncu se uvijek pokaže da je rješenje najjednostavnija varijanta. Ne moram reći kakve sam teorije zavjere kovala tada u svojoj glavi, štoviše, bolje je taj dio prešutjeti. Ali da je bilo sumnjivo, jest.

Dakle vraćam se na vrijeme renesanse tj. vrijeme kad su na mom katu cvjetale ruže. Starčići, Sestra i ja. Postoji li išta bolje? Jadranka me često sa zavišću mjerkala kako ulazim u taj magični, srednji stan, vidno nesretna što je njoj ulaz odjednom zabranjen. Nekad je ulazila kad se sjetila, boravila kad je htjela. Zlurado bih ju pozdravila, kada bih imala sreće sresti ju. Koliko god je Jadranka prijemčiva osoba, nikad nije imala stvarnu želju sprijateljiti se sa mnom ili Sestrom. A nije da nismo očekivale.

Sestra me pripremila na svoj odlazak. Ta priprema je dugo potrajala, dovoljno dugo da se saživim s mišlju kako ću ponovno ostati sama, izložena na milost i nemilost suludim idejama Radosnog. Kat je opustio, a Starčići i ja čekali smo sa strahom. Dugo nije bilo nikoga. Gotovo smo se opustili i opet naivno pomislili kako je Radosni napokon digao ruke od iznajmljivanja stana neobičnim ljudima. I onda su došli Oni. Najprije Kosjenka, onda Regoč. Znam da je svima poznata ta neobična bajke našeg, hrvatskog Andersena, Ivane Brlić Mažuranić, ali kratak podsjetnik, Regoč je div, a Kosjenka  mala vila, veličine njegova palca. I tako su likovi iz bajke, nimalo tiho, doselili na naš kat, ostavljajući Starčiće i mene i kratkoj neizvjesnosti i nadi kako je Radosni napokon okrenuo novu stranicu svoga života.