Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Advertisements

Petarde

demotivacija.rs_Prodajem-petarde-Ne-mogu-da-ih-aljem-potom-nemam-ruke_133216053953

Odmah nakon  sv. Nikole nastupa period petardi. U mojoj je blizini  prodavaonica petardi i svih mogućih eksplozivnih sredstava, a redovi pred njom su otprilike isti kao u SSSR-ovim prodavaonicama namirnica sredinom 80-tih godina.

Policija povremeno stoji ispred prodavaonice, onako, reda radi, kao blagi podsjetnik da maloljetnici na ovom mjestu nemaju što tražiti. Ipak, sve vrvi maloljetnicima, ali oni su u pratnji svojih muških roditelja pa policija spokojno gleda discipliniran red pred trgovinom bez imalo bojazni da bi nešto moglo poći po zlu. A  kako bi i moglo poći po zlu kada su u pratnji malodobnih i nejakih njihovi ozbiljni i zreli očevi spremni svome djetetu pružiti sve kako bi njihovo odrastanje prošlo bez većih trauma i kako zbog nekupovine petardi ne bi bili osuđeni ostatak svog čemernog života posjećivati psihologe, pače psihijatre koji bi im suvereno objasnili da su za svaku, baš svaku traumu iz djetinjstva krivi isključivo roditelji. U ovom slučaju muški roditelji koji su neupitno odgovorni ako njihova djeca propuste kupnju prosinačkih petardi, vrijeđanje navijačkih skupina iz mrskih nam gradova, prvo opijanje u 12-toj godini pa su na taj način uskratili vlastitom djetetu zdravo, balkansko i alfamužjačko odrastanje za kojim naša regija naprosto vapi.

Petarde su samo uvertira ili pak kruna svega onoga što muško dijete ove zemlje mora proći ako želi jednoga dana stasati u poželjnog i produktivnog muškarca. Muški roditelj koji svoje dijete( još u danima kada bez majčinog mlijeka može izdržati puna 3 sata) ne odvede na malo žešću nogometnu utakmicu, u potpunosti je zakazao i teško  će ga čak i iskusni, dječji psiholog  vratiti  na pravi put. Muško dijete koje tijekom svojeg najosjetljivijeg razdoblja sazrijeva, ne slušajući uvrede koje zapadna tribina upućuje skrušenim gostima zgurenim na suprotnoj tribini, jednostavno ne može uspjeti u životu. To isto muško dijete ( još u periodu kada se njegov leksik sastoji od isključivo dvije riječi, a to su mama i tata), mora znati dubinu značenja genijalne rečenice Krepat, a ne molat ! Ako je ne usvoji i shvati tada, dijete je zauvijek i nepovratno izgubljeno.

Zdravo odrastati, a ne shvatiti ideju tvrdoglavosti i nepopuštanja čak i onda kada ti čitav svemir poručuje da si u krivu, štoviše umrijeti u mukama braneći vlastita uvjerenja i stavove, ne misleći pritom da one koje braniš jednostavno zaboli ona stvar  za tvoje krepavanje, ravno je čitanju Cervantesa. Štoviše Don Quijote ja sasvim suvišna literatura jer je sve ono što je Cervantes napisao na nekoliko stotina stranica, sažeto u jednoj jedinoj rečenici. To što je Don Quijote na koncu doista krepao, a ne molao, nije naročito bitno, kako za njega tako i za čitavu povijest književnosti. Samo nekoliko stotina godina kasnije, jedna je navijačka skupina otkrila toplu vodu i na sasvim prizeman način čovječanstvu priopćila skraćenu verziju genijalnog romana.

Uz petarde, bengalke, mržnju suprotstavljenih tribina,  svetogrđe  je odgajati dijete i ne upoznati ga s pojmom homofobije. Imati arsenal petardi, kartu za utakmicu Rijeka-Hajduk, nadati se krvavom obračunu navijačkih skupina već negdje na stajalištu Ravna Gora i pritom ne objasniti djetetu što su (pri punoj svijesti koristim neživo za nominativ) homoseksualci, zaslužuje promptnu prijavu socijalnoj službi uz obrazloženje kako je dijete zanemareno i raste u nezdravim uvjetima. Dakle, jedno zdravo muško dijete mora znati kako je poželjno baciti petardu u portun zgrade ili hodnik škole , a isto je tako poželjno mrziti istospolne veze. To ide jedno s drugim. Mržnja u ovom slučaju nije dovoljna. Mržnja je tek ono s čim dijete treba rasti i sroditi se. Kasnije je na djetetu da samo procijeni gdje će i kada pokušati preobratiti homoseksualca u normalnog čovjeka, hoće li to biti u nekom mračnom parku, polupraznom autobusu, gay prideu…sasvim je svejedno. Dijete je u tom trenutku sposobno samo donositi zrele odluke i procijeniti koji je trenutak za preobrazbu nastranih pogodan.

Ako nekim slučajem dijete tijekom svoga sazrijevanja osjeti kolebanje ili se opire nekom dijelu ovakve vrste odgoja, preporučljivo je povezati ga s Crkvom. Na ovaj ili onaj način. Ostatak posla odradit će oni i naše će nam se dijete nakon par izmoljenih krunica vratiti jače i mirnije savjesti nego ikada prije.

U životu je najlakše činiti nešto pod geslom „to je zbog radosnog lica moga djeteta“. Ovom rečenicom opravdavamo sva svoja popuštanja i udovoljavanja hirovima, ruku na srce, naše jako razmažene djece. Ovom istom rečenicom dijete činimo gospodarom situacije, time smo pomakli letvicu poprilično daleko od mjesta na kojem je bila kada smo mi bili u njihovim godinama, a letvicu je lako pomaći naprijed i teško vratiti natrag.

Petarde su metafora i paradigma i ne treba ih shvaćati doslovno. One su sve ono za što smo jednom trebali reći NE i s čime se sami nismo slagali, ali jednostavno to nismo učinili. Nije problem u petardama, naše dijete vjerojatno zbog tih par petardi neće stradati, stradat će netko drugi jer uvijek je to netko drugi.

Problem je u kulturi njegovanja petardi, u kulturi njegovanja netrpeljivosti spram nečeg što je drukčije.  Jednostavno u kulturi njegovanja mržnje!

Petarde su onaj mali, čvrsti temelj na koji se nastavlja ostatak prilično stabilnog zdanja, kojeg za par godina nećemo moći, smjeti dotaći, a još manje ući u njega. Jer letvice više nema, zagubila se u našem dopuštanju nedopustivog u našem igranju uloga liberalnih roditelja kakvi naši roditelji nisu bili i hvala im na tome.

Regoceve kucne majstorije

Oduvijek sam se pitala zbog čega ljudi imaju troje djece. Znam, zvuči grubo i okrutno, ali voljela bih da mi netko objasni što mu se vrti glavom u trenutku te sumanute odluke.

Prvo je dijete uvijek neplanirano, koliko god ga pomno i brižljivo planirali. Nikakav plan nas  ne može pripremiti na riganje, trudnoću, rađanje, babinje i sve što ide nakon toga. A ako nas sve navedeno nekim čudom nije dovelo pameti, trebalo bi nas dovesti  drugo dijete koje ljudi iz nekog razloga jako vole imati. To je valjda uobičajeno, dvoje djece, dali smo doprinos čovječanstvu i sad možemo mirno odživjeti ono što nam je ostalo pa umrijeti i ostaviti djeci stan neka se kolju oko njega.

Dakle prvo je dijete potpuna misterija čak i za one koji su život proveli u rađaonici slušajući tuđe muke.  Drugo je dijete dokaz kako smo svladali sve ono što nismo znali prvi put pa sada malo vježbamo i foliramo se pred onima koji se tek muče s prvim, ali treće ostaje misterija. Dalje od trećeg neću ići jer to spada u sferu mazohizma, a to mi nikad nije bilo napeto.

Dakle, ako je nešto planirano u životu, onda to sigurno mora biti treće dijete, naravno, pod uvjetom da ga imamo s istom osobom. Pa čak i ako nije tome tako, opet ćemo ga planirati, čisto zbog ono malo soli i iskustva koje sad imamo u glavi.

Ne znam, kada bi prosječan ljudski vijek bio  170 godina, tada bih još mogla shvatiti to treće dijete. Napraviš razliku od 20 godina između svakog djeteta i zaboraviš na njega, ali s obzirom na aktualni prosječni životni vijek, ta razlika je uvijek nevelika jer nema se kad.

Sve ovo skupa vodi me do Regočevih jer oni su me nagnali na ovo bogohulno razmišljanje. Prije njihovog pojavljivanja nisam razbijala glavu o tome, dobro, moram priznati, malo sam se čudila i zgražala, ali svakoj budali njezino veselje. Sad mi nije jasno što je nagnalo Regočeve da nakon prvo dvoje sjednu, popričaju i odluče: Treba nam još jedno, ovo je nekako malo!

Ista priča vrijedi i za Pandure. Sva su se ta djeca njima izdogađala u nekih 5-6 godina, ako je vjerovati mome iskusnome oku. Znam, postoje ljudi koji vole imati djecu, provoditi s njima svaki čaroban trenutak, pjevati im uspavanke i s drugim roditeljima do besvijesti razgovarati o njima. Svjesna sam da ih ima, da postoje tu negdje među nama i to pozdravljam.

Ali koji će ti klinac čopor djece koju ne vidiš jer su cijeli  dan na asfaltu ispred kuće?? Na koju urlaš kada se obezobraze i smjelo uđu u kuću nakon samo 7 sati provedenih na +40 ili – 5?A onda kada napokon uđu, zbrišeš kod susjede jer su njena negdje vani ili u tvom stanu čuvaju jedni druge. Taj dio mi je nejasan.

Iako s druge strane, jučer sam shvatila da nije loše imati troje djece. Na primjer, jučer je Regoč, iako je bila nedjelja, u cijelome svijetu općepriznat dan za odmor, pilio, bušio, turpijao, lemio, tokario, drvodjeljao, rezbario i čekićem sakatio moje bubnjiće. Kako sam granitnih živaca, nisam se previše obazirala na te zvukove, istina, u jednom sam se trenutku morala zatvoriti u najudaljeniju sobu kako bi čula svog sugovornika tijekom telefonskog razgovora, ali ionako nije bio pretjerano važan razgovor pa nisam puno propustila ne čuvši neke dijelove.  S obzirom da su se navedeni zvukovi nakon nekog vremena premjestili u stubište, morala sam provjeriti o čemu se radi. Dakle, Regoč je vršio sitnu adaptaciju stana, mislim da je lijepio pločice i istovremeno razbijao nekakav ormar, pritom skinuvši većinu unutrašnjih vrata. Sva ona silna djeca, što njegova, što Pandurova bila su zaposlena izvlačenjem nekih dijelova namještaja koja su bez imalo smisla i reda slagala pred mojim vratima. Srećom, nisam morala nigdje iz kuće jer ionako to ne bih mogla učiniti pa me sve skupa nije naročito uznemiravalo. Kosjenka nije nazočila spomenutim događanjima, pretpostavljam da se sklonila na neko sigurno i manje bučno mjesto kod neke od svojih prijateljica. Moram priznati da su djeca zaista radina i učinkovita. Ono što nije stalo na stubište, donijela su pred ulaz, naravno liftom koji je bio van pogona par sati, ali ne vidim razloga zbog kojeg bi se neki starčić nedjeljom vozikao liftom na 8.kat?

Iskreno sam se pobojala hoće li do ponedjeljka ujutro raskrčiti moj izlaz u svijet, ali srećom ovaj tjedan radim popodne pa sam time dobila na vremenu. Taman kada su maleni obavili svoj dio posla, pojavio se jedinstveni i veliki (samo u svojim mislima) Pandur. S vrata sam čula grohotan smijeh Regoča, uz poklik: Evo i tebe prijatelju!

Iz svega proizlazi da se i Pandur razumije u muške kućanske poslove ili je Regoču jednostavno trebalo društvo. Djeca su se dolaskom Pandura razbježala po raznoraznim katovima i tada je sve utihnulo. Tko bi rekao da će me pojavljivanje Pandura usrećiti jednom u životu. Nevoljko zaključujem kako ponekad nije loše imati veći broj djece, pogotovo ako uz to imaš nevjerojatnu sreću pa se doseliš u zgradu u kojoj to nije usamljen slučaj, a u kojoj istovremeno žive potpuno gluhi i tolerantni ljudi.

Ima još jedna stvar koja me kopka! Radosni! Pitam se zna li za Regočeve ideje o prenamjeni prostora? O mijenjanju pločica? O skidanju vrata? O razbijanju i demoliranju nečega? Koliko ja znam Radosnog, mislim da nema pojma. Radosni je tvrd orah, ne dopušta da mu se dira u djedovinu pa čak ako je to  zbog poboljšanja uvjeta života. Mislim da će teško podnijeti promjenu pločica, a ako Regoč misli da mu sprema iznenađenje, grdno je pogriješio.

Virkajući kroz špijunku, jučer sam vidjela još jedan nevjerojatan prizor. Mladog Starčića kako potpuno benevolentno priča s Regočem. Štoviše, tješi ga kako je neminovna takva buka kod manjih kućanskih zahvata. Mislim da je mladi Starčić potpuno poludio ili ide linijom manjeg otpora i meni prepušta čast obračuna s Regočima. Da, pala mi je na pamet ta ideja, ali trenutno nisam u konfliktnoj fazi, a i uspostavljanjem reda na svome katu uskratila bih si materijal koji me svakodnevno nadahnjuje. Tako da ću biti licemjerka kao i mladi Starčić i šutjeti. Osim toga, nisu me još dovoljno iživcirali, čekam nešto veliko i spektakularno. S druge stane, ako zaratim s Regočem, zaratila sam i s Pandurom, oni su sada kao braća, a Pandur je ipak vlast. Osim par psina, za koje on i ne zna da sam mu ih smjestila, nisam za sada ušla u otvoren sukob. Treba mi nešto jače, bolje, nešto što obećava sigurnu pobjedu,a znajući ovaj udruženi, vežički klan, sigurna sam da će mi to uskoro i pružiti.

P.S. Općepoznata naljepnica o zvonu  kojoj je posvećeno čitavo poglavlje, netragom je nestala tijekom mog odsustva. Čudno i zbunjujuće, ali o tome ću misliti sutra!

Regoc i Kosjenka

Kad bolje razmislim, lako je pisati o Babi, Doktoru, Radosnom…jer oni na neki način pripadaju prošlosti. Ok, Radosni je priča koja će još dugo trajati i vjerojatno svakim novim postupkom oduševljavati i plijeniti pozornost, ali Radosni je epizodni junak. Pojavi se tu i tamo, napravi neku glupost, šokira i nestane. Ali Regoč i mala vila se događaju sada i na ovom mjestu. Traju, ne znam do kada i pitam se imam li dovoljno materijala za posvetiti im čitavo poglavlje kada je tu još toliko neobrađenog materijala s nižih i viših katova koji samo čeka da se njime pozabavim. Postoji još jedan problem vezan za moje nove susjede, ne znam kako ih opisati,a pritom ne ispasti zla, pokvarena, neempatična kuja?

Sam trenutak njihova useljenja mi je nažalost promakao jer su me obveze odvele daleko iz mog najdražeg kvarta. Nije da se prije mog odlaska nije ništa događalo, dolazili su neki ljudi, razgledavali, Radosni je još jednom morao odigrati svoju uvježbanu ulogu strogog, distanciranog i antipatičnog najmodavca, a istovremeno običnog, malog čovjeka iz naroda koji to radi nevoljko, pritisnut bremenom vlastitih problema pa naprosto samim time ne može imati trunku sućuti ni razumijevanja za nevoljnike prisiljene zatražiti njegove usluge.

Bilo kako bilo, Radosni se očito, nakon pomnog razmišljanja, a on djeluje kao čovjek koji razmišlja pomno i nikako drugačije, odlučio za Regoča i Kosjenku. Što je točno presudilo tom njegovom odabiru, teško da ću ikada saznati jer nedokučivi su putovi njegova mentalnog sklopa. Moram napomenuti da je Radosni tijekom posljednje pauze između useljavanja i iseljavanja svojih stanara učinio nešto nevjerojatno i širokogrudno. Dao je promijeniti stolariju. Malen korak za čovječanstvo, ali velik za Radosnoga. Bojim se pomisliti koliko će taj malen korak koštati Regočeve na kraju svakog mjeseca.

Uglavnom nakon mog odlaska sve se očito odvijalo vrlo brzo jer nakon tjedan dana, Regočevi su uselili. Odlučila sam pustiti stvari da idu svojim tijekom, ne zabadati nos kao obično i nadati se najboljem. Nisam imala priliku sresti mlađeg Starčića, a možda i bolje. Njegovi bi prvi dojmovi mogli utjecati na moj objektivan sud o Regočima, a to nikako ne bi bilo dobro za razvoj dobrosusjedskih odnosa.

Najprije sam vidjela nju, štoviše, pomislila sam da se doselila samo jedna osoba, žena i to sama. Idealno, još ako nije sklona tulumima i glasnom pričanju na mobitel, voljet ću je zauvijek.

Kako opisati Kosjenku? Teško. U početku je čak nisam nazivala Kosjenkom sve dok nisam vidjela Regoča. Kosjenka je naravno malena i to jako malena, sva je sitna, voli ružičastu boju i drži se malo pogrbljeno. To je najbolje što mogu izvući iz sebe, a da opis bude donekle objektivan, a ja ne ispadnem zla kuja. Nakon njezina pojavljivanja, pojavilo se jedno dijete, ne mogu točno procijeniti, ali ima nekih godinu dana. Ne ide mi baš procjena godina, mjeseci i dana kod tako male djece, ali dijete hoda pa valjda onda ima tu jednu godinu. Još uvijek sam potpuno mirna i sabrana, sve ovo ne uznemirava me priviše, osim toga potpuno sam zaokupljena renoviranjem vlastite kuhinje pa mi Kosjenka zaista nije prva briga. Nakon djeteta pojavljuje se Regoč, štoviše ulazi u moj stan kako bi posudio neke alatke jer eto čuje da i mi nešto radimo pa sigurno imamo to što mu treba. Nisam nazočila tom događaju, a neke suvisle detalje od svojih ukućana nisam nikada dobila. Sve što sam saznala je to da je čovjek i to muškarac. Hm, kao da ne žive sa mnom u istom domaćinstvu.

Radovi u kuhinji su pri kraju pa se sad već mogu temeljitije pripremati za praćenje događaja na katu. Odjednom se pojavljuje još jedno dijete. To me već malčice brine. Ne zbog mene, nego zbog njih. Kako će s dvoje djece u tom malom stanu? Tješim se da je Regoč samo u prolazu, da je neki rođak, brat ili možda dečko i da ne živi s njima već samo uskače kad treba. Kritiziram Sestru i Šogora kako su bahati, kako su utekli iz stana čim su dobili dijete, neka vide sad kako ljudi žive i sve tako, ne bi li im nabila grižnju savjesti što su otišli i napustili me.

Moram priznati da me ta mala djeca pomalo počinju živcirati. Bučna su, lupaju vratima, vozikaju se s liftom, ali navikla sam ja i na gore pa se ne dam smesti u svojoj nakani da ostanem ljubazna i dobra. Opet…previše je to buke za samo dvoje djece, sad mi već cijela priča postaje pomalo sumnjiva i vrijeme je da se ozbiljnije posvetim ovom problemu. Vidim da se Kosjenka naprasno sprijateljila s Jadrankom (da,da Jadranka opet caruje u srednjem stanu i zlurado me gleda, misleći pritom: Tko bi doli, eto je gori, a tko doli, gori ustaje). Stoički to prihvaćam, praveći se da takvo što uopće ne primjećujem. Dakle, Jadranka ima jedno dijete. U priču se uključila i Pandurka (Pandurova supruga). Pandurka je majka troje djece i živi negdje iznad nas. Muž joj je Pandur i mrzi ga cijela zgrada. Što zbog toga jer puši u liftu, što zbog toga jer zatvara prilaz zgradi svojim neregistriranim autom, što zbog toga jer je nevjerojatno antipatičan, bezobrazan i bahat. Radi kao pandur i to u zatvoru, a to ljudi generalno ne vole. Pandur inače šamara dečke na ulici ako ih vidi s cigaretom, ok ponekad mi se čini da odgojne metode iz sredine prošlog stoljeća nisu trebale u potpunosti nestati, ali ovo je ipak malko pretjerano. Pogotovo zato što mu pritom cigareta visi iz usta pa nekako mislim da ne šalje dovoljno jasnu poruku. No o Panduru će još biti riječi, ovo je samo kratki uvod i najava svega što nas s njim čeka.

Dakle Pandurka i Jadranka su nove Kosjenkine prijateljice. Stvarno ne znam kad prije su se uspjele zbližiti. Živim ovdje 10 godina i osim Starčića i Krigera (predsjednik kućnog savjeta, iznimno zanimljivo biće) doista ne poznajem nikoga. Istina, nikad nisam poželjela prijateljevati s Pandurovima, čini mi se da ni s Jadrankom nisam na istoj valnoj duljini, ali ipak…osjećam se kao građanin drugog reda u ovoj zgradi. Nije ni Starčić u boljoj poziciji, ali on barem komunicira s penzićima i poštarom, a ja niti to.

No dakle, tu je Kosjenka s dvoje djece, Jadranka s jednim i Pandurka s troje. Ukupno 6 komada. Najstarije dijete ima oko 10 godina, to je Pandurovo dijete i na najboljem je putu da postane vođa vežičke mafije, a ako se takva organizacija ikad na ovim prostorima oformi, onda će to sigurno biti njegovom inicijativom. Zbrajam i oduzimam svu tu djecu i računica mi ne štima. Jedno je dijete viška. Inače nije lako pobrojati toliku djecu, brojeći kroz špijunku, a djeca ne miruju već su neprekidno na relaciji lift-Kosjenkin stan-stubište-Jadrankin stan-Pandurov stan pa opet ispočetka. Nekako pohvatam da ih je sedam. Ponekad ih doduše zna biti i devet jer dolaze neka nepoznata djeca, ali njih ne računam. Vidim da su mali Regoči komunikativna i druželjubiva djeca baš poput njihove majke pa su u 4 dana upoznali i doveli sve svoje vršnjake s vežičkog područja. No dobro, lijepo je to kad se djeca druže i igraju na svježem zraku, ako stubište možemo nazivati svježim zrakom.

I onda napokon otkrijem kako Kosjenka ustvari ima troje djece. Mozaik se napokon složio. To je to dijete koje mi je kvarilo računicu. Jedno od godinu dana i dvoje, možebitnih blizanaca, to još nisam otkrila. Sad sam već u laganoj panici. Polako shvaćam da Regoč nije samo usputni prolaznik već stalni stanar. Nabasala sam jednom na njega, sreli smo se licem u lice i prva mi je asocijacija bila – Regoč. Veliki bradati div kraj kojeg svaka žena izgleda poput Kosjenke, tada se nekako i javila ideja o imenima za moje nove susjede jer pobogu, moram ih nekako zvati dok razmišljam o njima. Regoč je miran tip, uglavnom ga nema pa ne vidi kako se Jadranka doslovno preselila u njegov stan. Kada nisu tamo, onda su u njezinom stanu, a ona živi roditeljima i svojim djetetom. Njezini su roditelji priča za sebe, pogotovo majka. Par puta sam pogriješila i ušla nakon dotične gospođe u lift, osim moje odjeće i kose, vjerojatno mi je i koža upila smrad koji je teško opisati jer je satkan od različitih vrsta smradova. Ionako se ne volim voziti liftom, a i na prvom sam katu, tako da je nakon tih nekoliko pogrešnih ulazaka u plinsku komoru moje putovanje liftom zauvijek završilo.

Ne znam jesu li stalno kod Jadranke jer sve što se iznad mene događa, za mene ne postoji, moje istraživanje završava onog trenutka kad lift s hordom djece krene prema gore, a gdje odlaze, ne znam. Moguće da su i kod Pandurovih, njega ionako nikad nema doma, zauzet je čuvanjem zatvorenika ili švercanjem neregistriranih automobila pa teško da zna u kojem su mu djeca uopće razredu (vjerojatno dvije godine u istom).

Ovo je mali uvod u sagu o Regočevima, početak priče o velikom prijateljstvu djece predškolskog uzrasta ( s par sitnih iznimaka) i njihovih majki koje su svoje prijateljstvo odlučile njegovati upravo na prvom katu jedne sive i po ničem posebne vežičke zgrade.