Kriza srednjih godina

kriza_srednjih_godina

Što je uopće kriza srednjih godina? Dakle, to je vrijeme kada muškarac ili žena riješe stambeno pitanje, podignu djecu do one faze kada im više ne trebaju pelene, kupe manje-više sve kućanske aparate, steknu uigrano društvo prijatelja istih godina, istih interesa i sličnog mentalnog sklopa i onda sve ovo skupa jednim udarcem rasture.

Kriza srednjih godina različito se odražava na muški i ženski rod. Žene su uglavnom zaokupljene neminovnim propadanjem tijela pa to pokušavaju prikriti čudnovatim frizurama koje oponašaju frizure onih 20 godina mlađih od sebe, istom takvom odjećom, izlascima s prijateljicama kako bi na taj način udarale kontru nezainteresiranom mužu koji buja pred televizorom s flašom pive ispred sebe, pokušavajući ga trgnuti iz letargije novim štiklama koje će prošetati na koncertu cupkajući uz taktove nekakve Tarapane, ostavljajući ga da zamišlja sve one koje će te štikle privući, a on eto ima sreće što baš kraj njega spavaju i žive, ali uzalud, on će ostati ravnodušan. Neće primijetiti jezik mladih koji njegova supruga svakodnevno usvaja i koristi sve više kako bi na taj način ostala cool i in, kako bi kraj svoga djeteta djelovala poput starije sestre i kako bi svi djetetovi prijatelji jednoglasno zaključili : Stara ti je baš strava!

Neće primijetiti tetovažu svoje žene i to ne bilo kakvu, neku s dubokom porukom i simbolikom, načrčkanu na onom dijelu tijela koji je potpuno nemoguće sakriti i ne vidjeti čak i u danima velikih hladnoća. Neće primijetiti dvosmislene komentare nje i prijateljica na račun mlađih muškaraca, značajno namigivanje kada se neki takav pojavi u blizini, koketiranje i zarazno djevojačko hihotanje.

Bezazleni su to simptomi ženske krize srednjih godina, poznatije i kao klimakterij. Uglavnom prolaze bez veće štete i trajnih posljedica. Faza je to kroz koju svaka žena mora proći, neka lakše, neka teže, faza je to koje se kasnije vjerojatno sramimo, jednako onako kako se sramimo puberteta i svih onih gluposti koje smo činili tajno i javno, ali tada primjereno našim godinama.

Muška je kriza vrlo ozbiljna stvar i najčešće završava  fatalnim posljedicama. Dakle, onaj isti muškarac zavaljen pred televizorom s bocom mlake pive kraj sebe i ženom koja želi privući njegovu pozornost na sve moguće načine, jednog će se jutra probuditi potpuno osviješten , bistar i prepun neke nepoznate energije. U njemu će se početi događati neobičan i potpuno stran proces. Odjednom je u stanju objektivno promatrati svijet oko sebe, a tako i samoga sebe i donositi zrele, muške odluke. Sagledavanje svijeta nije jednostavno, pogotovo sagledavanje samoga sebe jer sada taj muškarac mora počistiti nered koji je na i oko sebe skupljao sve ove godine i vratiti film na početak. Dani sjedenja pred televizorom su gotovi, ispijanje pive su prošlost, a omlohavljeno, trbušasto tijelo može se časkom dovesti u red. Prosijede vlasi i duboko urezane bore nisu problem, one su tu kako bi dale završni sjaj jednoj muževnoj figuri koja tek počinje živjeti. Naravno da se problem ne rješava s nekoliko odlazaka u teretanu. Rezultati se sporo vide, a naš mužjak želi rezultate sada i ovdje. I tako dok čeka rezultate, odlučuje malo ubrzati stvari.

U njemu kipi i ključa, njegova je energija dovoljna da preokrene i tuđe i vlastite svjetove, sada mu još samo treba dokaz da je opet mlad, da se godine iza njega nisu dogodile i nisu ostavile ozbiljni trag. Treba mu potvrda, dokaz da je ponovno živ. Teško je takvu potvrdu dobiti od Gospođe s kojom igrom slučaja živi, ona je surova, nepažljiva i netaktična, a osim toga nikad ga nije razumjela onakvog kakav on doista jest. Osim toga, ona je uglavnom zaokupljena djecom i kućom i teško da će ozbiljno shvatiti njegove egzistencijalne probleme.  I dalje mu je potpuno nejasno kako to da je on svakoga dana sve mlađi, a Gospođu kraj njega godine nisu štedjele. Nejasna mu je energija koja ga pokreće i misli kako je očito riječ o nekakvom medicinskom fenomenu jer gledajući sve te muškarce svojih godina, on jednostavno izgleda predobro i premlado. Odlučuje se posavjetovati s prijateljem iz zajedničkog društva, jednim slobodoumnijim tipom uvijek spremnim na svakojake ludorije, samcem koji na sebe nije natovario breme obitelji i obveza, istina nešto mlađim, ali jedino ga takav netko  može i razumjeti. Razgovor je sasvim jednostavan baš onakav kakav muški razgovor  mora biti. Racionalan, precizan i koncizan. Znanac, tj. preko noći jako dobar prijatelj, čudio se njegovom dosadašnjem načinu života, čudio se kako su njega takvoga brak i djeca pretvorili u sredovječnog, ozbiljnog, pomalo dosadnog gospodina kad u njemu ima toliko potencijala, energije, jednom riječju života. A život je vani, svuda oko nas, samo se treba usuditi dohvatiti ga!

Upravo to mu je trebalo, netko tko će mu otvoriti oči, tko će mu dati zeleno svjetlo i uputiti ga. Sve one žene koje je do sada primjećivao, ali bez veće želje da s njima ostvari neki intimniji kontakt, odjednom postaju zanimljive i na dohvat ruke. Izbor je ogroman. Osjeća se kao dijete u tvornici igračaka, a sve mu je dopušteno. Može birati između rastavljenih, a slobodnih, starih cura, udatih… One jako mlade su malo kompliciranije jer one kod zrelih muškaraca ne traže samo njihovu zrelost i iskustvo već i lude provode te plaćanje istih, a on za to trenutno nije raspoložen. Kao prvo zato jer ne voli rasipati novac na druge, a i Gospođa pazi na svaku kunu, a kao drugo, novca baš i nema. On može ponuditi svoje priče iz vremena kada je bio divlji i mlad, svoju, sada već zadovoljavajuću figuru koja počinje nalikovati na onu iz davnih dana, barem se njemu tako čini, svoje nikad izrečene tajne, svoju karizmu koju je nekada imao, a sada polako ponovno isplivava na površinu i to je sve.

Kako su muškarci vrlo pragmatična bića, tako je i ovaj naš posegnuo za ugodnim i korisnim. U tom moru žena koje su sve ove godine čekale na njega, pronašao je onu koja će mu se diviti, koja će mu ugađati, koja će činiti sve ono što Gospođa nije činila nikada (a ako i jest, on se toga više ne sjeća), koja će bespogovorno slušati o njegovim bezbrojnim avanturama, pamtiti imena svih njegovih prijatelja koje nije i neće nikada upoznati, koja će nakon svih ovih godina zadovoljno odahnuti i reći:Da, sad je napokon moj!

Naravno, takvu ženu nije problem pronaći. Žene su ranjiva i nesigurna bića, a s godinama ta nesigurnost dolazi do izražaja. Ali i žene su poput muškaraca pragmatična bića. Vrlo racionalna, štoviše. Kad vrag uzme šalu, tj. kad prva mladost proleti, nema biranja. Dobri su i oni za kojima se prije 10-ak godina ne bi osvrnule, štoviše uvrijedile bi se kada bi im netko nekog takvog pokušao namjestiti.

Kako žene vrlo brzo shvate da slobodni, zgodni, pametni i bogati muškarci ne postoje, zadovoljavaju se samo nečim od navedenog, idealno je ako se spoje dvije od četiri mogućnosti,a tri su gotovo ideal. Dakle, nalete li na zgodnog, pametnog i bogatog, treba li uopće biti slobodan? Ne treba, ali mogao bi postati. Kada jedna takva nanjuši plijen, stvar je gotova. Uložit će sve svoje vrijeme, trud i novac ako treba, da bi dobila ono što želi.

I kako kriza srednjih godina nije nikakav mit nego stvarnost, žena će to i dobiti. Dobit će upravo ono što je tražila, upravo ono što je željela imati toliko dugo. Muškarca koji sigurnim korakom kroči prema prvoj starosti, čovjeka s duboko ukorijenjenim navikama na kojima je Gospođa sustavno, godinama radila, muškarca s alimentacijom, starcima na umoru koje treba istrpjeti zbog nasljedstva, muškarca s dugovima i bezbroj rata neotplaćenog kredita, čovjeka koji će iz jednako neobjašnjivog razloga prestati osjećati onu energiju koja u njemu vri i ključa i pretvoriti se nakon kratkog vremena u dobrog, starog, dosadnog gospodina pred televizorom. A sve one priče o divljoj mladosti postat će dosadne, ponajviše zato jer će ih stalno slušati ispočetka, znati ih napamet jednako dobro kao i Gospođa koja je oborila rekord u slušanju istih. Ubrzo će oboje uvidjeti da štošta gubi svoju čar kada nestane skrivanja, sitnih pakosti i beskrajnog laganja. Sada odjednom ne postoji nitko pred kim treba pobjeći, okrenuti glavu i sve je postalo dosadno.

Kako kriza srednjih godina neminovno vodi u starost, a starost je usko povezana s bespomoćnošću, muškarac će opet na sebi svojstven, pragmatičan način početi razmišljati kako se izvući iz ove nezavidne situacije u koju je upao, ali ni pragmatičnost nije ono što je bila prije 10 godina i muškarac je sada osuđen na hirovitost raspoloženja one iste žene u koju je odjednom iz neobjašnjivih razloga ušla ona prokleta energija suludog intenziteta i kratkog daha, osuđen na gledanje stalnih promjena frizura i odjeće, čudnovatih tetovaža koje ne razumije i ništa mu ne znače, buđenja izazvanog zvukom štikli izgaženih nakon neke nove Tarapane.

I on tu ne može ništa osim čekati…

Ona ista žena dovoljno je inteligentna da shvati kako je jednom bila u krivo vrijeme na krivom mjestu bez kriterija i nade, a kako su žene mudra i pragmatična bića, uvijek se nastoje izvući iz svake moguće nezgodne situacije pa će naša žena vrijeme kratiti izlascima, odjećom i štiklama, voditi računa o urednom podmirivanju obveze plaćanja Domu za starije osobe, kako roditelji ne bi u zadnji trenutak promijenili svoju odluku i kako sve ove godine slušanja ispraznih priča iz divlje mladosti jednim potezom ne bi otišle u vjetar. Ženi je sasvim jasno da ova nezgodna situacija nije trajna i da se kraj već nazire. Muškarac je sve manje pred televizorom, a sve duže u krevetu, više i ne priča svoje dosadne priče, nitko ga ne sluša, ne posjećuje, osim ponekad liječnik i onaj prijatelj iz nekadašnjeg društva pa onda skupa pretresaju po uspomenama sjećajući se vremena u kojem su još u stanju pronaći nešto zanimljivo, nešto njoj odavno odbojno i strano.

Ali ona tu ne može ništa, osim čekati…

Advertisements

Cipela i Dusko

Kada oko 7 i pol ujutro sjednem u auto i krenem  na posao, nisam baš u najboljem stanju. Pokušavam ne razmišljati o toplom krevetu kojeg sam napustila i koncentriram se na vožnju. U nekom sam poluhalucinantnom stanju potpuno usredotočena na misao hoću li stići naručiti kavu i popiti dva gutljaja prije nego li uđem u razred. Prvi semafor ispred kojeg stajem, polako me dovodi u stvarnost i razbuđuje. Dok čekam na crvenom (tamo je uvijek crveno i malokad sam naletjela na zeleno i prošla bez čekanja) sa zida jedne obeščašćene kuće gleda me lice naše poznate, ustvari najpoznatije pjevačice. Ona  u ruci drži cipelu koju je prislonila na svoje uho, a cipela predstavlja telefonsku slušalicu. Cipela je ustvari štikla, ona s platformom i veća je od pjevačičine glave. Ona uz pomoć te cipele s nekim razgovara!!

(fotografija ispod prikazuje telefonsku slušalicu)

Prvih sam dana samo  tupo buljila u tu reklamu. Čovjek se jednostavno s vremenom navikne na glupost oko sebe i otupi. Kako baš nikako ne mogu stići do posla, a ne proći kraj jumbo plakata žene s cipelom na uhu, nakon nekog me vremena reklama nagnala na razmišljanje. Kao prvo, uopće mi nije jasno reklamira li ona cipele, nekakav novi mobitel ili novu mrežu? Reklama ne obiluje tekstom, a ono malo što ga ima, presitno je za čitanje u cik zore.

Ako i reklamira cipele, zbog čega ih jednostavno nije obula, pokazala noge i sve će žene pohrliti u dućan kupiti iste. Kog će joj vraga cipela na uhu? Kada sam to ispričala sestri, ona me blago prekorila kako bih trebala znati da je štikla njezin zaštitni znak i naziv istoimenog hita. Moram priznati da to nikada ne bih dovela u vezu, ali i kada bi to bilo u pitanju, cipela uz pomoć koje komunicira sa svijetom, nema nikakvog smisla. O mogućnosti reklamiranja nekakvog novog, nikad viđenog telefona, ni ne razmišljam jer o tome nemam što razmišljati, to je tek besmisleno. Dakle, najbolje jutarnje buđenje je suočiti se oči u oči sa ženom koja ima sposobnost uspostaviti telefonsku vezu uz pomoć cipele. Nakon toga više mi ona dva gutljaja kave nisu prioritet.

Da bih došla do svog odredišta, moram proći kroz centar grada. Inače se ne smatram naročito dobrom vozačicom, vozim sporo i nervozno. Suvozači me ne vole pa  se trudim izbjegavati ih.  Cestu kojom svaki dan vozim, znam napamet. Točno znam koliko sekundi trebam čekati na svakom semaforu, u kojem se trenutku trebam prestrojiti na određenu traku, u kojem bih dijelu grada mogla naići na gužvu, policiju ili nesmotrene pješake. Ceste centra grada jednostavno su moj teren.

Sporo, ali sigurno i suvereno vladam tom dionicom i stižem do cilja. Putem obično slušam lokalnu radio-postaju jer uvijek u isto vrijeme idu uglavnom iste reklame, u isto  vrijeme reklamiraju Novi list, a  u trenutku kada počinje „ As you like ili kako vam drago“, moram biti na cilju, parkirati se ili u protivnom kasnim. Svaki dan imam suludu želju ostati u autu i bar jednom u životu poslušati tu radio-emisiju do kraja, ali mislim da mi se ta želja neće brzo ostvariti.

Jedna od novih reklama koja se ovih dana vrti, reklama je o nekakvom Dušku. Naime reklama počinje otprilike ovako: Duška pitaju je li se oženio, on plačljivim glasom potvrđuje, nakon toga slijedi nekakvo izrugivanje Duška u smislu, Budi muško, ne budi Duško i dođi u naš auto-salon??!!

Ne znam, možda se i ovdje krije neka zamka kao u primjeru sa štiklom, ali meni jednostavno nije jasno kakve veze imaju Duško, brak, njegova muškost i auto-salon? Vladimir i Estragon su vodili suvislije razgovore od ovoga. Duško je očito papak jer se oženio, ok, taj dio mi je jasan, natjerali su ga na brak, cura mu je ostala trudna, tko zna, u svakom slučaju oženio se protiv svoje volje. Slažem se da je Duško papak ako su takvi razlozi bili u pitanju, trebao je zaista pokazati malo više odlučnosti, ali i dalje mi nije jasno zbog čega je Duško papak, odnosno netko lišen muškosti i muževnosti samo zato jer nije otišao u auto-salon, a lijepo ga pozivaju da dođe? I to točno u taj, određeni auto-salon.

Mislim, bi li Duško uspio dokazati muškost da je npr. otišao kupiti neki polovni automobil ili što ako je poklonik recimo talijanskih automobila? Poništava li odlazak Duška u reklamirani auto-salon  činjenicu da je nesretno oženjen?  Po toj logici, žena ne bi uopće smjela primirisati auto-salonu, eventualno može potajice promatrati kroz staklo,na sigurnoj udaljenosti, pazeći da je netko ne vidi. Jer ulaskom u salon ona postaje veće muško i od samog muškarca, a pogotovo jadnog Duška. Mislim da  nakon ove reklame svaki muškarac osjeća potrebu istog trena na bilo koji način dokazati svoju muškost jer imam osjećaj da u sveopćoj besparici neće svi odmah pohrliti u auto-salon po stopostotni i neupitni dokaz svoje muškosti. Ovom je reklamom muškom rodu preko noći narušen ugled i oduzeto dostojanstvo i od danas nadalje  opravdano sumnjam u muškost  svakoga tko ne vozi sporni, japanski auto zbog kojeg je Duško ispao papak.

(fotografija prikazuje stopostotnog muškarca neupitnih muških obilježja i kvaliteta)

Za kraj jedna mala poslastica. Pandur je oborio sve rekorde u uništavanju vlastitog automobila. Naime, jutros sam ga vidjela u pratnji gospođe Pandur kako čeka autobus. Malog, crvenog automobila više nema, otišao je u ropotarnicu prošlosti, a uniforma se ponovno s mjesta suvozača preselila u ormar.