Lunapark

fotografija-1 (1)

S.J.
Odavno napuknut lak drvene stolice i prkos, predvidiv i očekivan prkos nesigurnih.
Onaj tren posezanja za stolicom trajao je dovoljno dugo za kratko procjenjivanje rezultata i posljedica neočekivanog bunta izazvanog nekom nevrijednom sitnicom.
Taj trenutak bijesa, mahnitanja nemoći, zapretene neobjašnjive strasti jednog čina, otvorio je vrata označena krvavocrvenom bojom savjesti.
I to je bio početak nedefinirane spoznaje o nedopustivom koja samim time dobiva na snazi svakodnevno jačajući i hraneći se upravo nedopustivošću, poprimajući nesrazmjerne dimenzije s onim nebitnim, prvim korakom koji je jedva učinjen.
Karneval gluposti u kojem navodno postajemo ono što želimo. A ne želimo ništa. Karneval vehementnog uživanja u apsurdu trenutka. Karneval gluposti i bježanja od groteskne maske stvarnosti koju svakodnevno navlačimo na prazna lica ekspresionističkih tipova koji su nas davno oslikali baš onakvima kakvi jesmo.
Pa trenutak istine skrivene pod svim tim crvenilom laži i boja, na visini nekih 50-ak metara udaljenoj od asfalta stvarnosti. U maloj gondoli jeftinog, gostujućeg lunaparka, zatočeni u njenoj nestvarnosti i plastici šarenila, mudro osmišljenoj kako bi bijeg izgledao stvarniji i uspješniji, neznatno duži, čvrsto zamaskiran nevidljivim zvonom sigurnosti koja ne garantira baš ništa osim privida.
Ta vožnja lunaparkom, potaknuta tko zna više čijom idejom, bila je početak. Ili nastavak na raspuklu stolicu, sasvim očekivan i neminovan. Uostalom, privlačnost priziva patetiku, a ona je sada bila tu.

U paradi kiča, pijanstva, grotesknih maski u vještini nedodirivanja i sljubljivanja sa suprotnom stranom male gondole u patetičnom pogledu na zelenu boju Mrtvog kanala, sve je bilo jasno. Neizrečeno jasno jer tako je najlakše.
Kraj je bio tako izvjestan i lagan. Nije trebalo ni zakoračiti, a on je nudio svoj put. Kraj je vodio uz rub paklenih ponora kojih smo bili svjesni, nadajući se da nitko od nas nikada neće učiniti onaj malen, poguban korak. Ali siguran, ravan korak bio je krivi korak, kao i svaki drugi, samo nismo ga mogli zaustaviti, nametnuo se , mimo naše volje, potaknut jedino željom koja ne mari za sutra, koja se ne boji kazne i nagrade, koja je osviještena jedino nagonom za pokretom koji ne poznaje uzmak.
Kraj je bio početak. Početak je bio kraj i bilo je bezglavo lijepo upasti u taj začarani krug koji ne nudi izlaz, samo trenutak vrtnje, one iste vrtnje jeftinog lunaparka koja se ponavlja ispočetka bez želje da ikad zaustavi to besciljno kretanje.

Gondola, sama na svijetu, u svijetu koji je promatra odozdo sa zgražanjem i divljenjem u isti tren, s čežnjom i gađenjem, sa željom da posegne za nečim sličnim ili istim, pritisnuta strahom koji će zauvijek ostati prikovan na asfaltu.
Strah je osuda. Strah je sigurnost u koju bježimo, nemoć za kojom ćemo posegnuti kada iscrpimo svaku drugu mogućnost, utočište za kukavice koje će sa sigurne udaljenosti gledati tu vrtoglavu vožnju, istovremeno sretne jer nisu dio toga i zavidne jer nikad neće učiniti taj jedan jedini krug.
Strah je pobijedio. Raščistio boje lunaparka kojima tu ionako nije bilo mjesto. Ogolio asfalt, učinio ga onakvim kakav je bio uvijek i sve je postalo isto.
Gomila je nestala, utihnula, a mi smo ostali na onom istom mjestu, ne mičući se iz gondole koja je pružala pogled na čitav grad, u kojoj smo bili barem jednom u životu sigurni.
I onda, nakon svih tih mjeseci jednog drugog bijega, bijega od ruba provalije pakla čija je toplina previše žarila, bijega u sigurno okrilje oštriga na plaži nekog skupo predvidivog restorana, bijega od dosade očekivanoga, jedan poziv, naslov pjesme koja je nekad davno svirala, vratio je sve.
Bez puno misli, očekivanja i radosti. Bez opravdavanja budućih postupaka. Životinjsko, instinktivno kretanje prema onome što je ionako moje. Glad za onim što se nudilo, glad koja je morala biti utažena samo na ovaj i niti na jedan drugi način.
Ulazak u gondolu koja sad vrti nekoga u nekom provincijskom gradiću, ponavlja svoj ritual ispočetka, ne misleći na trenutak visine u kojem sve staje i nestaje. Gondolu u koju se tako lako ukrcati ne misleći koliko je izlazak težak i dug.

Obična soba prepuna ljudi, jeftinog vina i dima. Razgovori koji ne dopiru do mene, ali ih čujem. Trenutak koji se podrazumijeva i koji je bio određen davnih dana, samo je bilo pitanje kad će se dogoditi.
A sve je ostalo uvježbano. Ustajanje, odlazak u nepoznatu sobu, svježe oprane plahte i kraj. Kraj jedne vožnje koja nikada nije prestala, možda još uvijek traje i čeka.
Ljudi s asfalta će reći da nikada nije valjalo, da je moglo drukčije, da je predvidivo tužno, a ja ću reći da je jedino što je ikada vrijedilo. Ta jedna, samo jedna vožnja i ništa više.

Facebook

images

Facebook. Zanimljivo mjesto. Mjesto na kojem možeš bez puno muke iskonstruirati psihološki profil neke osobe o kojoj do tada nisi znao ništa. Mjesto na kojem ljude možeš uloviti u laži, otkriti svu dubinu njihovih kompleksa i zlurado se tome radovati, a da se nisi pomaknuo s vlastite fotelje. Prijatelj tvoga prijatelja nekim će nonšalantnim komentarom otkriti laž tvoga prijatelja, nemajući pojma koliku je štetu prouzročio. To je mjesto na kojem te bockaju, lajkaju, šalju poruke, pišu dvosmislene i trosmislene komentare, mjesto idealno za izgradnju vlastitog lika i djela koje najčešće sa stvarnošću nema dodirnih točaka.

To je mjesto floskula ili prevedeno na hrvatski jezik ispraznica. Bijednih, ofucanih, preoblikovanih i ižmikanih ispraznica koje su na mnogo mudriji i sofisticiraniji način izrekli oni u čije vrijeme internet nije ni postojao, a sada se njihove misli i riječi razvlače i mrcvare, utipkane  u celofan , zapakirane ispod slike nekog napuklog i krvarećeg srce oko kojeg venu jantarno žute ruže.

Facebook je mjesto upornih razočarenja u ljude koje smo smatrali dobrima,svojima i ravnima sebi u onom djeliću svjetonazorskih upiranja kojima smo možda nekada zajednički stremili.

Mjesto je to lažnih fotografija koje se prodaju pod svoje, mjesto srednjoškolskih sastavaka kopiranih sa stranica zaljubljenih tinejdžerki (ili možda razočaranih,srednjovječnih žena, ponekad dođe na isto), mjesto na kojem uz malo truda možeš biti netko drugi, bolji i ljepši.

Mjesto je to na kojem lajkajući tuđe stranice možeš izgraditi vlastiti stil pred prijateljima i u konačnici pred samim sobom.

Mjesto na kojem se pijana djeca hvastaju količinama ispijenog alkohola prikupljajući na taj način bezbrojne lajkove onih čiji roditelji još nisu doživjeli onaj stupanj zrelosti u kojem dopuštaju svojim potomcima istovjetno ponašanje.

Mjesto je to na kojem možeš pronaći prijatelje iz djetinjstva i prošlog života tj. sve one koje si spletom nesretnih, životnih okolnosti zaobišao u svom divljem, osvajačkom pohodu, a sada su tu, bijedni i izmučeni životom, potpuno na dohvat ruke. Lajkat ćete si pritom sve one objavljene pjesme koje prizivlju mladost i bolje dane. Objavljivat ćete sadašnje, isfotošopirane fotografije kojima dokazujete kako ste još u formi, spremni na nove avanture pritom zanemarujući činjenicu da sve te vaše gluposti čitaju ostali članovi obitelji zabavljajući se vašim, sada već dosadnim  idiotizmom dok istovremeno slušaju vaše gromoglasno hrkanje iz pokrajnje sobe koje se zasigurno ne bi uklopilo u imidž kojeg mukotrpno stvarate, a koji ne uključuje sve one zvukove i mirise koje proizvodite, toliko nepoznate i strane osobi koja sa žudnjom očekuje svaku vašu novu objavu.

Osim toga, facebook vrvi polupismenim ljudima, onima  kojima je zaista bolje objavljivati neke ukradene misli jer bi objavljivanjem vlastitih jako brzo otkrili svu svoju razinu obrazovanja ili bolje rečeno neobrazovanja. Vrvi ljudima koji misle da su duhoviti, a u stvari su naporni i histerični. Ljudima koji imaju potrebu nakon svake svoje rečenice staviti dugačko hahahahahahahah. Zašto točno? Ako je nešto smiješno, shvatit će svi i bez suludog smijanja, a ako nije, neće postati ništa smješnije nakon hahahahahahahhaha. Jedino što su time uspjeli dokazati  jest činjenica  kako uopće nemaju smisla za humor . Ali  njima nema pomoći pa neka žive u uvjerenju kako se njihovi prijatelji grče od smijeha nakon svakog objavljenog hahahahahahahahaha.

Facebook je između ostalog mjesto na kojem se na jasan i nedvosmislen način pokazuje žanrovsko opredjeljenje kada je riječ o glazbi, nešto manje  filmskoj umjetnosti, potom potpuno marginalnoj likovnoj umjetnosti, koja naprosto u današnje vrijeme ne zanima nikoga i naravno književnosti jer nema ništa lakše od lajkanja književnih djela za koja si jednom  čuo da su jako dobra, ali i jako teška za čitanje. Ovdje to nitko ne provjerava i od svoje si stranice možeš načiniti pravu malu biblioteku nikad pročitanih djela.

Meni su ipak najdraže floskule. One su početak i kraj svega. Utočište za nemaštovite i netalentirane, one koji nisu u stanju stvoriti nešto nikad viđeno i novo pa pribjegavaju iscrpljujućim copypasteovima misleći na taj način zamagliti sliku o sebi, a istovremeno stvarajući sliku, često izgubljene i razočarane duše svjesne okrutnosti svijeta oko sebe, ali s djetinjom vjerom u  iskrenu, pravu i nepatvorenu ljubav koja se zasigurno nalazi negdje u bespućima facebooka.

Dovoljno je otvoriti nečiji profil i pogledati nekoliko zadnjih statusa. To govori sve. Evo jedne nasumce odabrane floskulice : Kada je tužna-zagrli je, kada je uplašena-zaštiti je, kada ljutito priča-poljubi je, kada je pored tebe-voli je, jer pored svih tih muškaraca, ona je izabrala tebe. Osim par interpunkcijskih znakova koji stoje na sasvim pogrešnom mjestu, ovo je malo žešća bljuvotina namijenjena ostavljenim, razočaranim, vjerojatno neuglednim osobama koje uz sebe nemaju nikakvog muškarca, ali vole utvarati da imaju. Osim toga, ako dotičnom sve ovo treba objašnjavati, on je idiot, a nitko ne želi idiota uz sebe. K vragu i muškarac koji sve ovo neće napraviti bez detaljnih objašnjenja u pisanom obliku.

Evo još jedne: Prečesto ljudi ne shvaćaju da u ruci imaju dijamant! Ispuste ga da bi dohvatili kamen!  No, genijalno! Metaforika je prizemno jasna, ispod časti mi je objašnjavati je. Dakle, taj netko  je imao dijamant, a dijamant  obično postaje dijamant  tek kad ga mjesecima obrađuješ. Nakon mukotrpnog rada pun ti je klinac i dijamanta i rada na njemu i znojenja i zajebancije sa svim tim, a kamen je eto tu, na dohvat ruke, bezvezan i bezličan, isti kao brdo grota oko njega, ali tako dostupan i lak sve tako kamenit i siv, s njim nema truda ni znojenja i što bi taj netko trebao napraviti?  Uzeti kamen, naravno pa nije lud krepavati od muke s tim takozvanim dijamantom upitne vrijednosti. Osim toga što fali kamenu? Najveća djela svjetske umjetnosti nastala su upravo u to malom, jadnom, obezvrijeđenom kamenu. Dakle potpuno nesuvisla floskula bez uporišta i zdrave logike.

Idemo dalje: Jedna od najvećih ženskih grešaka jest čekanje onoga koji je ne zaslužuje i davanje muškarcu do znanja da može da je ima kad poželi… Ovdje čak i nema metaforike, sve je tako glupavo jasno. Gotovo mogu zamisliti nesretnicu koja ovo piše sa suzama u očima koje kaplju po njezinom peru. Ta nesretnica je ispala je budala u više navrata. Venula je za nekim koji nije ni znao za njeno postojanje, a pritom se ševila sa svakim kome je to u njenom prisustvu palo na pamet. I sad kuka. Očajna je, padaju joj na pamet isključivo teške misli, želi ih podijeliti s univerzumom i uspješno ih dijeli jer takvih je na stotine. Sramotno je govoriti o broju lajkova i spolu onih koji su lajkali.

“Ako muškarac priča loše o svim ženama, vjerojatno se opekao na jednu, onu koju je najviše želio.”  E da, ovo je valjda mudrost svih mudrosti. Pokretačka snaga svake ostavljene, nesretne i ocvale. Možda bi trebalo malo preformulirati i objasniti ovi veleumnost. Dakle taj isti nije se uopće opekao jer nije u stanju osjetiti bol. Ako je i želio neku, a nije je dobio, to je u međuvremenu zaboravio. O ženama priča loše jer je neodgojeni lajavac kojeg majka nije naučila da začepi i ne laprda ako ga nitko ništa ne pita. On je jednostavno frustrirani luzer koji se prodaje  za tipa oštećenih emocija, a to su mu savjetovali ponešto mudriji od njega, oni koji su imali dovoljno pameti zapamtiti par misli na koje žene padaju. I to je sve. Bez metaforike, bez primisli, bez ičega!

Idemo dalje: Poklanjam ti srce svoje jer u njemu mnogo piše, budi sa mnom i voli me, ne puštam te nikad više… E ovo sam tražila. Misli potpuno posesivne luđakinje. O metaforici nema ni govora iako bi tekst na prvi pogled mogao zavarati. Sve je jasno. Osoba koja ovo piše potpuno je luda. Zalijepila se kao priljepak i dahće za vratom drugoj osobi, tko god da ona bila. Nikada je neće pustiti. A ako ovoj drugoj slučajno to padne na pamet, morat će nakon nekoliko tjedana tražiti sudsku zabranu prilaska jer ova je luda, umislila je da su jedno biće i od toga nema namjeru odustati. U svakom slučaju ovo je jedna jako zastrašujuća floskula i ja bih se plašila svake osobe koja bi mi tako nešto zalijepila na zid.

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar. I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugoga. Ovo jednostavno ne mogu objasniti. Previše je glupo.

Ono što se teško dobije, najviše se voli!  Ovo je vrlo zahtjevna i kompleksna rečenica. Ako negdje ima metaforike, ovdje je ima. Dakle, ova se upucava mukotrpno. Naravno nitko osim nje i par najbližih prijateljica to ne zna. Dotični nema pojma koliko se ona muči i kad  jednom u nekom alkoholiziranom stanju obrati pažnju na nju i nesmotreno završi s njom u krevetu, neće ni slutiti koliko je njenog truda stajalo iza toga. Nema sumnje, ona će ga voljeti i poslije i dalje se vodeći ovom dubokom misli kako je sve vezano uz njega jako teško, osim kad je pijan.

Život me naučio da mogu vjerovati jedino sebi…. Ovu su valjda izvozali svi. I bivši muž i biviša svekrva i bivši prijatelji. Sad je shvatila da može vjerovati jedino sebi i svojim roditeljima kod kojih se ,htjela ne htjela, morala odseliti. Smrad očaja u zraku oko nje  gotovo je opipljiv.

Zavedi mi um i imaš moje tijelo, pronađi mu dušu i imaš me zauvijek .. Ne znam za ostatak čovječanstva, ali ja na primjer ne poznajem niti jednog muškarca koji želi pronaći moju dušu. Ako takav i postoji, nadam se da živi u Uzbekistanu. Osoba koja je ovo napisala vjerojatno je odrastala na požutjelim, ljubavnim romanima svoje mame koje je pisala Ana Žube. I to joj je vjerojatno bila prva i posljednja lektira i literatura koju je čitala. Ali drago mi je zbog nje. Ona je sretna jer živi u nadi da takvi muškarci postoje. Čitala je o njima u Snjeguljici i 7 patuljaka i po tom kalupu mjerka sav muški rod. Naravno da će joj neki podvaliti muda za bubrege i nakon ove slijedi copy/paste prethodne floskule.

Život je kao knjiga. Ne možeš promijeniti stranice koje su već napisane, ali uvijek možeš početi novo poglavlje. Ovo sam čekala. Nada u bolje sutra. Stoički priznajmo sve gadarije koje smo napravili u prošlosti, vjerojatno su za njih ionako svi već čuli pa ih nema smisla skrivati, ali dajmo do znanja kako smo otvoreni za nove izazove koji bi po mogućnosti trebali doći o obliku princa na bijelom konju. Pojavit će se on već, možda ne na bijelom konju već na šarenoj ragi, ali koga briga, bitno da imamo novo poglavlje jer kako bi započeli sljedeće bez prethodnog!

Na greškama se uči, evo već spremam doktorat. Ovo može napisati (i objaviti) samo netko s debelim iskustvom. Par brakova, nebrojeno propalih veza i promiskuitetno ponašanje nije na odmet. A zvuči sasvim simpatično ovako upakirano u jednu bezazlenu, gotovo dječju rečenicu.

Ako imaš nešto što ni za koje pare ne bi dao, onda si bogat čovjek!  Genijalno! Svaka sponzoruša ima vizit-kartu na kojoj je ovo ugravirano zlatnim slovima, tik do imena i prezimena. U stilu…ne tražim ništa, a dala bih sve! E sad…ona koja je u stanju spojiti u jednu cjelinu ovo s nekakvim tigrastim štiklama, samohranim roditeljstvom i nezaštićenošću pred okrutnim svijetom, ubrat će dobitak na lotu jer uvijek će se naći budala koja će na to nasjesti. Od te iste budale očekivat će se da u redovitim razmacima kupuje svako novo izdanje štikli s uzorkom leoprada, a kad na obostrano nezadovoljstvo budala ne bude mogla pratiti taj ritam i ne ispuni očekivanja, nesretnica će krenuti u novu potragu. I tako u krug sve dok ne dođe do doktorata kojeg je stekla svojim pogreškama. Možda jedna od najperfidnijih i najkorisnijih rečenica uopće.

Znaš – i mi najjači imamo potrebu ponekad da naslonimo glavu na nečije rame i da nam netko kaže:Bit će sve u redu.  Još jedna budalaština neke krhke ženice koja utvara da je snažna jednako kao što moj pas utvara da je rotvajler, a kad sretne koker-španijela, umre od straha.  Naravno, nema šanse da je ovakvo što napisao muškarac, da budem preciznija, heteroseksualni muškarac.

Ovom ću mišlju svoj uradak privesti kraju. Koliko god bile glupe, floskulama na zidu možemo poslati jasnu poruku i to činimo svakodnevno. Mene sve ove budalaštine jednostavno zabavljaju, nikada neću nešto od ovoga zalijepiti na svoj zid iz jednostavnog razloga jer mi je sasvim svejedno što netko o meni misli. Kada mi je do kukanja, pozvat ću svoje prijateljice i plakati  u živo, kada mi je do flerta, izaći ću iz kuće, kada mi je do laganja, slagat ću u lice, kada mi je do bockanja, taj će to osjetiti na svojoj koži. Ali nismo svi isti i to je dobro. Ono što nije dobro jest miješanje virtualnog i stvarnog svijeta, stvaranje nekog međuprostora u kojem smo se izgubili i više ne znamo gdje smo. U kojem smo pogubili prave, stvarajući  virtualne prijatelje, u kojem tražimo srodno biće zaboravljajući na ono s kojim smo u istoj prostoriji, u kojem lajkamo tuđe slike i objave, a ne čujemo i ne vidimo one opipljive i stvarne kraj sebe.

Šteta, nepovratno šteta, kad već moram završiti nečijim tuđim mislima,  neka to bude Arsen…

Ministarstvo straha

cb5fa75bc8489610c99a308

Raspričao se ovih dana ministar Jovanović o nekakvom realnom i nerealnom sektoru. Nije da mi nije jasno što želi postići tom provokacijom i gotovo ga mogu zamisliti kako s plugom u rukama i gojnim volovima ispred sebe obrađuje hrvatske njive ljuteći se pritom i prijeteći nama nerealnima.

Mi smo zemlja čuda i apsurda, tako  je sasvim moguće to što je  prvi čovjek nerealnog ministarstva izrazito realan i opipljiv. Po čemu je to ministar opipljiv, a mi nismo? Ministar je npr. opipljiv svojim prijetećim dopisima koje šalje  odgojno-obrazovnim ustanovama. To su vrlo opipljivi dokumenti još opipljivijeg sadržaja koji nalažu neisplatu plaće za dan proveden u štrajku, nama nerealnima. Osim toga, zašto bi nama nerealnima, trebalo nešto realno?

Puno realnije od samih sadržaja tih pisama ravnateljima i dekanima,  sam je čin neisplate plaće. Tu realnost itekako dolazi do izražaja jer nije teško izračunati koliko se kilograma mesa i litara mlijeka može kupiti za ono realno, a to je novac  što u trenu neisplate postaje nerealno.

A da je ministar u pravu kada nas naziva nerealnima, jest. Uopće ne sporim da smo nerealni čak toliko da nas uskoro neće ni biti. Svi njegovi napori i napori njegovih prethodnika polagano daju plodove. Uspjeli su nas pretvoriti u vlastite sjenke koje žive u strahu od svih. Bojimo se roditeljskog bijesa, njihovih anonimnih pisama inspekcijama, bojimo se učenika i slučajnog previda neke od točaka Svetog nam Pravilnika kojeg znaju bolje od nas samih, bojimo se dežurnih kolega uvijek spremnih na općepoznato prosvjetarsko tužakanje i cinkanje, bojimo se samovolje i luđaštva ravnatelja izabranih od poltrona, manipuliranih roditelja i vrlih pripadnika neke od stranaka koje vedre i oblače županijom, bojimo se računovođinog mrkog pogleda zbog učestalih poziva iz banke vezanih za neku ratu kredita, bojimo se nezadovoljnih spremačica koje moraju čistiti za našom neodgojenom djecom, bojimo se prosvjetne inspekcije kao samog vraga, svih mogućih Agencija koje su osmišljene samo zbog njegovanja našeg stalnog i duboko ukorijenjenog straha.

Mi se jednostavno stalno i postojano bojimo.

Osim što su nam uspješno utjerali strah u kosti, sada nam uzimaju i onaj trunak dostojanstva koji je preostao. Velikodušno nam dopuštaju da štrajkamo, ali uz obvezatnu ravnateljevu prijavu našeg imena i prezimena koje će čitati tamo netko u Ministarstvu straha i činiti s njime što ga volja. Velikodušno plaćaju onima koji su lojalni, vrijedni i poslušni, stavljajući ih tako na stup srama dok sa svojim imenikom odlaze u ionako poluprazan razred.

Velikodušno su posvađali sve one koje do sada nisu uspjeli, podijelili ljude na one kojima je bitna dnevnica i one kojima je bitan vlastiti ponos. Velikodušno su nas ostavili da razmislimo o svojim postupcima, da se sramimo ako smo dnevnik uzeli u ruke ili se bojimo, ako to nismo.

I tako je naše Ministarstvo straha postiglo svoj cilj. Dugogodišnjim i samoprijegornim radom stvorili su idealnog zaposlenika. Onoga koji će pognuti glavu pred učenikom, kolegom i nadređenim. Koji će šutjeti onda kad treba dignuti glas, koji će u glavi, dok učenika odgaja i obrazuje, prebrajati i računati nekakve koeficijente, koji će pognute glave ući u razred i na jednak način izaći.

Dobili su idealno biračko tijelo stasalo na strahu i sreći jer ima redovita primanja.  Ta ista primanja čak nismo zaradili sami već nam ih velikodušno daruju  širokogrudni i nervozni  ljudi realnoga sektora. Dobili su zaposlenika prezrenog od tog istog sektora koji stvara, proizvodi i čini državu stabilnom kakva već jest. Dobili su roditelja koji će na svaku nastavnikovu pogrešku dignuti glas, uzeti u ruke mobitel i nazvati ministra osobno, (ne postoji  roditelj u državi koji nema u svom mobitelu ministrov broj ) jasno, ministar će odmah dojuriti, ispraviti nepravdu, poslati sve djelatnike Inspekcije i Agencije na mjesto nesreće, zaslužiti svojim promptnim angažmanom naslovnicu u dnevnom tisku i slučaj riješen.

Dobili su ministra-prijatelja djece, onog istog koji će ih na državnoj maturi zaštititi od vlastitog neznanja, a istovremeno poizbacivati iz škola zbog istog razloga, koreći blago njihove roditelje zbog nepodopština koje ih je naučio sustav u kojem žive i po čijim su taktovima nesmetano plesali godinama dok Prvi čovjek Ministarstvo straha nije rekao: Dosta!

2cb16aace150802574b1446

U svoj toj nerealnosti, postajemo gotovo nadrealni, bretonovski diktiranih misli nekontroliranih razumom. Postajemo jednostavno suvišni i realno svjesni svoje suvišnosti, toliko svjesni da ćemo pristati na još nebrojeno puno udaraca, pljuski i ponižavanja, a na naše će mjesto jednoga dana zasjesti ona, za sada neoblikovana generacija, koja hoda s ministrovim brojem mobitela u svom džepu.

A možda nam baš takve generacije i trebaju?