Zivotopis i lazi

pinokio_by_takiz

Nedavno sam, pišući životopis, uvidjela kolike mogućnosti laganja otvara takva vrsta pisanja ili bolje rečeno, koliko se mogućnosti  godinama povećavaju. Mladost je buntovna i svježa, puno je tu svjedoka pa su ruke vezane i mašta jednostavno mora pričekati sve ono što si htio, želio ili propustio. S godinama, životopisi postaju bogatiji, otmjeniji i impozantniji, ne samo zato jer su se neke stvari morale dogoditi i jednostavno su morale biti odrađene, nego zato jer je sve manje svjedoka koji su živi ili željni opovrgnuti napisano.

Npr. bez straha mogu u svom životopisu napisati da sam davne 197 i neke u ime škole ili grada na sletu, koji se svake godine održavao na riječkom stadionu, nosila štafetu . I tko to može opovrgnuti? Kao prvo, malo tko se toga sjeća, ja sa recimo jedva sjećam sleta, a kamoli osobe sa štafetom, dakle to sam komotno mogla biti ja. Oni koji su je doista nosili, neće biti sigurni, ipak je to bilo davno, mislit će da su pomiješali godine pa im je bolje šutjeti jer bi ih još netko mogao nazvati ishlapjelima. Oni koji se točno i precizno sjećaju i koji su o tome itekako vodili računa, danas su ionako promijenili strane i prave se da se ne sjećaju ničega pa šute. Dakle svjedoka nema.

Mogu npr. ispuniti cijelu stranicu svog životopisa nazivima stručnih skupova kojima sam prisustvovala. Tko će to provjeravati? Ok, zadnjih je godina sve skupa umreženo, na raznoraznim stranicama mogu se naći podaci svih sudionika skupova i tu valja biti precizan, ali prije samo 5-6 godina, toga nije bilo. Dakle, mogu se razbacivati  svim znanim i neznanim skupovima. Mogu čak ići tako daleko i smišljati imena stručnih skupova koji nisu nikada održani, a ja sam ih eto tako silno priželjkivala i zazivala i sada su tu. U mom životopisu.

Kad mi za nekih 20-ak godina padne na pamet pisati memoare, moje će mogućnosti biti neograničene. Djetinjstvo je neiscrpan izvor laži. Mojih vršnjaka više neće biti, oni koji požive, bit će senilni i nemoćni bez želje da se obračunavaju s nekakvom megalomanskom lažljivicom.

Ako nešto mrzim, onda je to laž. Lažljivci su za mene niža bića. Daleko od toga da i sama ne lažem ponekad. Iako je lakše prešućivati, ali i to je jedan od oblika laži. Postoji nekoliko vrsta laži.

Prva kategorija laži su laži radi spašavanja žive glave. Dakle, ulovljen si  in flagranti s ljubavnikom/ljubavnicom – lažeš, spašavaš se, spašavaš vezu, brak, obitelj, imovinu. Takvu laž donekle razumijem pod uvjetom da se javlja rijetko, recimo jednom u 10 godina, pod uvjetom da onaj koji laže doista spašava živu glavu, ne uživajući pritom u laži. Poželjno bi bilo da dotična osoba istinski pati jer mora slagati i da na koncu izvuče pouku. E onda se ta laž može i treba oprostiti.

Laž zbog mira u kući – potrošio si više nego si trebao, prešućuješ ili malo smanjuješ iznos. Sretni su manje-više svi, onaj koji laže, dobio je što je htio, slagani ne zna ništa pa se oko ničeg ne živcira, prava harmonija i idila. Ova laž ima smisla ako je sporadična i ne prelazi u naviku. Svakome povremeno trebaju sitna zadovoljstva i spoznaja kako je nekom bezazlenom laži nekoga nadmudrio, a sebe usrećio.

Laž zbog viših ciljeva – nakon trosatnog sjedenja kod frizera, najbolja prijateljica dolazi s pitanjem o svojoj novoj frizuri. Frizura je očajna i grozno joj stoji, em je loše ošišana, em izgleda duplo starija. Ima li smisla reći istinu? Naravno, nema. Niti ona može promijeniti to što ima na glavi, niti će se zbog istine osjećati bolje. Vjerojatno je i sama svjesna užasa koji joj se dogodio, sada samo treba riječi utjehe, dakle laž. Najgori su ti govoritelji istine koji nerijetko misle kako je časno i pošteno u ovakvim slučajevima ne lagati. Ustvari, oni su sadisti i zagovaratelji samo jedne, tj. svoje istine. Na koncu,je li bitno sviđa li se meni nečija frizura, haljina ili fasada kuće, moje mišljenje sve to neće ili ne može promijeniti, može samo uništiti trenutak i načeti nezadovoljstvo  koje već negdje tinja i samo čeka jednu riječ da se rasplamsa.

Sljedeće kategorije uglavnom spadaju u patološke laži i teško ih je logički razvrstati. Sve one imaju zajednički nazivnik, izgovarane su kao svakodnevna, silna potreba za laganjem, a jedini je razlog njihova izgovaranja  bolesno zadovoljstvo kojim izgovaratelji usrećuju sami sebe, a usput unesrećuju poneku kolateralnu žrtvu. To su banalne, besmislene laži izgovarane jednom davno kao nasušna potreba, da bi s vremenom izrasle u obrazac ponašanja. Te osobe obično i ne znaju da lažu. One lažu i dok razmišljaju. Toliko sami sebe uvjere u neke laži da one nakon određenog vremena to jednostavno prestaju biti. Pritom se ne zadovoljavaju uobičajenim lažima jer im to naprosto više ne donosi zadovoljstvo, produbljuju svoje priče vješto ih gradeći i oblikujući u čitavu životnu priču u koju su upali do grla, a kada bi i htjeli, više se ne bi mogli iščeprkati. Ljudi oko njih imaju dvije mogućnosti. Ili ih prihvatiti takve kakvi jesu ili pobjeći na daleko i sigurno mjesto.

Kada takvim ljudima predočiš njihovu laž, dokažeš je nekim pokusom, teoremom…oni je ionako neće prihvatiti. Učinit će nešto puno jednostavnije. Okrenuti stvar u svoju korist i drugoga okriviti za laž. Jer ako padne samo jedna karta, ona za sobom povlači i ostale, a to je kraj šarade. Ako jednom naiđu na nekog doista moćnog zagovaratelja istine kojega neće moći nadmašiti svojim izvježbanim uvjeravanjima, jednostavno će pobjeći i nitko za njih više nikada neće čuti. Pronaći će novo okruženje, potpuno nevino i čisto u kojem će moći graditi kulu ispočetka…i tako unedogled. Svatko tko je ikada pomislio da od takvog lašca može napraviti iskrenog čovjeka, grdno je pogriješio. Lažac to ostaje i nakon smrti. Laž je ljepša od svake druge, čovjeku poznate ovisnosti, bezbolna je, ne ostavlja posljedice na konzumentu, ali uništava sve oko njega.

Vraćam se ponovno svom životopisu koji je potpuno istinit, ali nema veze sa mnom. Kako stvoriti sliku o samome sebi, a ne izgovoriti niti jednu laž? Toliko suhoparnih, nezanimljivih podataka obilježava moj život da se sama sebi čudim kako sam preživjela do sada toliko se dosađujući. Jednom sam vidjela životopis čovjeka koji je tek diplomirao. Moj u ovom trenutku ima 4 stranice, njegov neizmjerno više. Mislim da ni Hemingway u svojoj zreloj dobi ne bi uspio toliko nakititi svoj životopis pod uvjetom da ga je ikad poželio napisati. Čovjek se vjerojatno silno mora voljeti kada je u stanju s 25 godina napisati životopis u formi kraćeg romana. Kada sam se prvi put zapošljavala, moj je životopis imao pola stranice, a bio je ispisan najvećim mogućim rukopisom (tada još nije bilo ovih strojeva) i drago mi je da nisam sačuvala kopiju jer bi danas stajala pohranjena na sigurnom mjestu skupa s fotografijama mojih porođajnih muka koje je en face slikala moja mama.

Starenje definitivno otvara prostor laganju. Svjedoka je sve manje, a slika o samome sebi svakim dana sve monumentalnija. Poguban spoj. Sve što smo ikada željeli postići, a nismo, može postati stvarnost, bez posljedica. Jednom kada nešto napišemo, to nešto opovrgava sve ono što nije napisano bez obzira što je napisano laž. Sada sam dovoljno stara da shvatim da su veći dio povijesti napisali lašci. Jesu li lagali kiteći svoj životopis ili iz nasušne potrebe za laganjem, uopće više nije bitno. Laž je među nama, duboko ukorijenjena u našu povijest i u našu svijest, upravo pišući neki budući životopis, ljepši i bogatiji od onog što se događa sada.

Advertisements

Tehnicki pregled

Tehnički pregled je jedno predivno iskustvo, pogotovo za nas žene. Godinu dana čekam taj trenutak i uvijek ga pamtim po dobru. Čula sam neke dobronamjerne (muške) savjete kako uvijek treba imati nekog poznatog na tehničkom, nekog zamjenskog vozača samo za tu priliku kojem predaš ključeve, odeš na kavu , a on obavlja sve.

Ovo mi nikada nije bilo  jasno? U čemu je točno štos? Što postižem povjeravajući ključeve svoga auta nepoznatom čovjeku? Kakvu poruku šaljem? Postoji nekoliko mogućnosti:

  1. Glupa sam i nesposobna sama otići na tehnički, trebam nekoga da to učini umjesto mene
  2. Patološki se bojim one rupe nad kojom moram voziti (ovo mi čak zvuči razumno)
  3. Osim što sam glupa i nesposobna, lijena sam i rađe pijem kavu dok drugi rade umjesto mene
  4. Imam vezu na tehničkom, a veza je čarobna riječ od koje  se svakom prosječnom Hrvatu naježi koža na rukama i ako nešto volimo u našem bogatom leksiku, onda je to riječ veza
  5. Vozim krš i ako to ne učini netko umjesto mene, auto mi zauvijek ostaje neregistriran (mislim da takvima treba nešto jača veza i da pristaju na sve samo kako bi završili s tom agonijom i neizvjesnošću)

Dalo bi se pronaći još varijacija na ovu temu, ali ovo je sasvim dovoljno. U cijeloj priči nije mi jasan još jedan dio, trebam li tom dobrom čovjeku koji crnči umjesto mene nešto platiti? Nisam neka škrtica, ali pobogu, tehnički traje 20 minuta i ne bih ga okarakterizirala kao teški fizički rad. Ustvari, meni je izuzetno zabavan. Postoje za to nekoliko razloga.

Na tehničkom pregledu postoji stroga spolna podjela.

1. Muškarci koji se bakću autima

2.  Žene koje se bakću papirologijom.

Nikad nisam vidjela muško biće iza šaltera, niti žensko u onoj rupi. Ok, razumljivo i opravdano.

Muškarci na tehničkom su najljubazniji ljudi na svijetu, ustvari mislim da ne postoji nitko tko ima više razumijevanja za nas žene od njih. Dok sam se vrzmala danas tim meni zastrašujućim prostorima punim nekih čudnih sprava, razmišljala sam kako vjerojatno, prilikom zapošljavanja moraju ispuniti neke posebne klauzule koje uključuju strpljivost u ophođenju s nejakim ženskim rodom, spremnost na objašnjavanje bilo kakve nejasnoće i širok osmijeh.

Ili se taj osjećaj jednostavno u njima s vremenom rađa. Vidjeti ženu kako sama, bez ikog svog, bez zamjenskog vozača koji pruža kompletnu uslugu obavljanja tehničkog, nezaštićenu i ranjivu u apsolutnom carstvu muškaraca,  za njih je privilegija i čast, štoviše poziv i dužnost.

Osim što nas vide kao krhka i ranjiva biće, prepoznaju oni u nama tu hrabrost i prkos za sučeljavanje s nečim nepoznatim.

Smatrala sam potrebnim svoga Vođu upoznati s nekim bitnim podacima vezanim za moj auto. Naime, pola sata prije dolasku na tehnički, bila sam na još jednom muškom mjestu na kojem vladaju isti nepisani zakoni. Servisiranje vozila. Ako je tehnički za mene Odaja tajni, onda je servis nešto neizmjerno veće, gotovo neopipljivo zbog svoje apstrakcije. Tamo čak ne postoje ni žene iza šaltera, one se nalaze visoko gore u salonu okupanom mirisom novih automobila, sve ispod njih ne postoji i zabrinula bih se za vlastiti rod da nije tako.

Uglavnom, smatrala sam iznimno važnim za razvoj događaja koji slijede, uputiti  svog Vođu s tehničkog kako je auto dovezen direktno sa servisa, i ako nekim čudom pronađe kakvu grešku, onda nije do mene i ja s greškom nemam ništa. On se nasmiješio šeretski, potvrđujući mi time kako se to samo po sebi podrazumijeva.

Komunikacija je uspostavljena, Vođa dalje postupa intuitivno i nema te škole koja bi ga stečenom životnom  znanju mogla obučiti. Osjeća moju privrženost automobilu, majčinsku zabrinutost za sudbinu svoga djeteta. Vragolasto mi, između dvije provjere kočnica, napominje kako se rijetko viđa toliko očuvan automobil s gotovo smiješnom kilometražom. Tom me rečenicom potpuno osvoja. Štoviše, računa mi kilometražu dijeleći je s brojem godina i dobiva podatak kako godišnje prelazim samo 6 tisuća kilometara. Imam potrebu odmah  objasniti na koji je način uopće došlo do te enormne brojke u sebi psujući Lakija i pripisujući mu barem 2 tisuće kilometara po godini.

Zabrinuto sam mu rekla kako je to previše, na tren ga zbunivši jer nije znao pričam li ozbiljno ili se šalim, ali razgovor se odmah potom nastavio u veselom tonu.

Na redu su svjetla. Pomalo sumnjičavo vrti glavom i već se vidim kako se bijesno vraćam na servis istjerujući pravdu. Pita me tko mi je mijenjao žaruljice u svjetlima. Hm , trik pitanje!! Sad bi onaj mit o meni kao krhkom i bespomoćnom biću mogao naletjeti na sklizak teren, ali ne dam se…Najprije zamišljeno vrtim glavom, kao ne mogu se sjetiti tih meni nebitnih i nejasnih detalja iz života, a onda se pobjedničkim sjetim: Brat !

Mit je ponovno na čvrstim temeljima. Bila bi glupa pogreška spomenuti Lakija i to iz dva razloga, prvi je taj jer u očima Vođe više nisam bespomoćno biće koje vapi i molećivo zazivlje pomoć, već neka sirota koja ima beskorisnog dečka/muža/čovjeka koji je pritom i nesposoban jer ne zna staviti žaruljice gdje im je mjesto. Zato pristajem na svrsishodnog Brata, štiteći pritom Lakija i svoj integritet. Vođa je gotovo glasno odahnuo na spomen Brata, sada potpuno siguran u svoju procjenu mene. Mislim da si u sebi čestita na istančanom poznavanju ljudske psihe koju je doveo do savršenstva radeći ovaj posao.

Na traci do mene nalazi se muškarac. Malo postariji, ali bez uvida u svoju dob, neprirodno pofarbane kose i špičastih cipela. S BMW-om. Iz aviona se vidi kako ga cijeli tehnički pregled prezrivo gleda.

Istovremeno smo svatko na svojoj traci. Uspoređujem svoga i njegovog Vođu. Kao prvo, njegov Vođa s njim ne komunicira, naredbe mu izdaje pogledom i prstima. Pofarbani sve radi sam, sam se vozi nad onom rupom, sam pali i gasi svjetla, sam parkira auto, sam odnosi papire na šalter dok moj Vođa mene zabavlja neobaveznim razgovorima i uopće mi ne dopušta riskiranje vlastitog života vozeći se nad onom zastrašujućom rupom. Osjećam opipljivu mržnju pofarbanog iz BMW-a koji također prati rad moga Vođe, ali se pravim da ga ne primjećujem. Ne zna se što mu teže pada, moj ljubazni Vođa ili moje ignoriranje njegova auta, frizure i cipela. Udarac za udarcem.

Kada mi je Vođa uredno parkirao auto, skinuo staru naljepnicu i nalijepio uredno novu na isto mjestu (fobarbani je svoju gulio noktima) došlo je vrijeme rastanka. Štoviše, pomogao mi je isprarkirati auto jer je neki nesmotreni (muški) vozač stao pomalo neoprezno. Na to su mu priskočila još dvojica Vođa i uz njihovu pomoć sam sretno isparkirala , uz dugotrajno mahanje kroz prozor i zvuk sirene, napustila sam na dugih godinu dana to čarobno mjesto dragih ljudi.

I sad si opet postavljam pitanje? Čemu onaj lik s početka priče? Koja je njegova funkcija? Što je 20 minuta nezdravog kafenisanja naspram ovog neprocjenjivog zadovoljstva? A možda je taj svemogući zamjenski vozač potreban zbog samih muškaraca? Onih antipatičnih tipova u svojim BMW-ima koji na taj način zaobilaze nekoga šutljivog i strogog Vođu spremnog tražiti im i dlaku u jajetu.