Napisao je jednom davno ruski pisac Gogolj zgodnu pričicu o nesretnom činovniku koji ima samo jednu želju, kupiti novi kaput i preživjeti na taj način čuvenu rusku zimu. Kada ga je uz silnu muku, trud i odricanje napokon kupio, ostao je bez njega i zatražio pomoć Visoke Ličnosti.
Nikada mi u toj priči nesretni činovnik nije bio naročito zanimljiv. On je naivni jadnik kakvih ima na sve strane, vječiti gubitnik, predstavnik onih koji nikada neće izumrijeti i koji će vječno nekome dosađivati svojim nesretnim životima. Ono što me uvijek privuče ovoj pričici jest Visoka Ličnost. Ustvari, to je jedna sasvim dobra osoba. Naravno, dobra u dubini duše, izvana prilično arogantna i bahata pa pisac mora ubiti u svom djelu nesretnog činovnika kako bi dobrota Visoke Ličnost došla do izražaja.
Zaista ne znam i nemam volje tražiti kako ime Visoke Ličnosti zvuči u originalu, tj. na ruskom jeziku koji baš i ne poznajem najbolje, ali mislim da je prijevod Visoka ili Važna Ličnost na koji sam do sada naišla čitajući uvijek ispočetka ovu priču, sasvim zadovoljavajući. On objašnjava sve ono što Visoka Ličnost predstavlja u svojim vlastitim i u očima nekog jadnika koji dolazi tražiti pomoć.
Naime, Visoka Ličnost nije uslišila molbe jadnog činovnika koji je cvokotavim zubima došao tražiti pomoć, štoviše, Visoka Ličnost ga je izvrijeđala i izbacila iz svojih odaja. Činovnik se, naravno, kako to obično biva u ruskom realizmu, prehladio i ubrzo umro. Sada tek dobrota Visoke ličnosti dolazi do izražaja, sva ona dobrota koju jadni činovnik za svog idealističkog života nije imao priliku upoznati. Visoka Ličnost se naravno u dubini duše jako kaje, žao joj je malog, bijednog, skromnog i radinog činovnika koji sada leži, tamno negdje na sirotinjskom groblju, već istog dana zaboravljen (ovim sam završetkom malo oplemenila Gogoljevu pripovijest, ali sigurna sam da ne bi imao ništa protiv).
Nadahnuta tako ovo pričicom, zapitala sam se ne jednom, nego svakodnevno, kako se postaje Visoka Ličnost? Ne mislim pritom na važnu funkciju koju spomenuta Ličnost obnaša već na njezin mentalni sklop. Što dolazi prvo? Funkcija ili mentalni sklop? Proizlazi li jedno iz drugoga ili je to proces koji se događa istovremeno? Može li uopće jedno bez drugoga? Je li se Visoka Ličnost jednostavno jednog jutra probudila i shvatila kolika je njezina važnost ili je odgajana na način da od malih nogu razvija svijest o vlastitoj veličini? Moj mali, činovnički mozak ne zna i nikada neće sve ovo razumjeti, ostaje mi samo nagađati i diviti se.
Nedavno sam nazočila jednom skupu koji bih nazvala Skup Visokih Ličnosti iz jednostavnog razloga jer je to bio Skup na kojem su prevladavale upravo takve Ličnosti. Niže Ličnosti koje su imale čast pohoditi Skup, potpuno su se utopile u mnoštvu Visokih pa se u jednom trenutku nije znalo tko je Visok, a tko nije, što se vjerujem, Visokima uopće ne bi svidjelo da su imali vremena koncentrirati se na ovaj problem, ali to je bila njihova noć pa se nisu mogli gubiti na nevažnim detaljima.
Dakle, Visokim Ličnostima uopće nije lako. Cijele se godine ubijaju od posla kako bi svima nama bilo bolje i njihovo je pravo, barem jednom godišnje organizirati Skup na kojem će si međusobno odati priznanje. Taj Skup je osmišljen isključivo zbog njihova lika i djela, a ono malo Nižih, koji imaju sreću biti tu, pozvani su isključivo zato kako bi iz prve ruke, uživo, mogli gledati svu važnost i veličinu Visokih. Pozvani su i zato da atmosfera bude ugodna, da se jednom godišnje pomiješaju Visoki i Niži i da Niži jednom, zauvijek shvate kako su Visoki tek obični, jednostavni ljudi poput njih samih.
Da shvate kako Visoki, jednako kao i bilo tko drugi osjećaju glad i prvi staju u red ispred besplatne trpeze.
Jednostavnost Visokih mogla se vidjeti gotovo na svakom koraku. Njihove kravate, nakon službenog dijela programa, nisu više bile strogo svezane, njihove su košulje opušteno izvirivale iz hlača, njihova su lica odavala spokoj i blaženstvo zbog trenutka napokon zaslužene slave. Tako opušteni i blaženi, zaboravili su na nazočnost Nižih koji su upijali svaki njihov pokret i pogled pa su istovremeno gomilali hranu na svoje tanjure i tu istu hranu proždirali čekajući da se neka druga Visoka ličnost ispred njih malo pomakne u redu kako bi mogli utrpati još neisprobanu hranu. Oni sitiji koji su upravo došli s nekog sličnog skupa održanog u čast nekim drugim Visokim Ličnostima, smireno su čekali u redu, koristeći svaki trenutak za zbližavanje s onim Visokim Ličnostima koje sad imaju priliku pobliže upoznati i zbližiti se zbog nekih novih, još nepostignutih uspjeha.
Pogrešno je misliti da se sve Visoke Ličnosti međusobno poznaju. Visoke su Ličnosti strogo rangirane i ne može svatko biti dobar sa svakim. Ali upravo ovakvi Skupovi osmišljeni su za upoznavanje i sklapanje novih prijateljstava. Osim toga, idealna je ova prilika Nižim Ličnostima predstavljati se lažno. Visoke Ličnosti su obično jako pristojne pa ne postavljaju besmislena pitanja: tko si, odakle si i čime se baviš? Već to što se nalaziš na ovakvom skupu, iako kao Niža Ličnost, puno znači. Osim toga i Visoke su Ličnosti jednom bile Niže pa ne znaju tko preko noći može preskočiti tu čarobnu crtu i prijeći s jednog teritorija u drugi, zato je mudro sa svakim ostvariti prijateljski kontakt, ma tko god on bio.
Niže će Ličnosti nemilice koristiti pristojnost i opuštenost Visokih, smatrajući današnji Skup naročito važnim za vlastitu karijeru. A ako od karijere ne bude ništa, uvijek će ostati fotografija, slučajno uslikana baš u trenutku kada je naišla neka Visoka Ličnost i priča koja će se moći još dugo prepričavati.
Za razliku od Visokih, Niže Ličnosti nisu nimalo opuštene na ovakvim skupovima. Kao prvo, zato jer su u manjini, kao drugo jer nikoga ne poznaju (osim iz novina ili tračeva) i kao treće jer nisu navikle na tolike količine besplatnoga jela i pića.
Ovo je teren na kojem dominira momčad Visokih i ako se želi sačuvati dostojanstvo igre (rezultat je neupitan) treba igrati mudro. Za početak, ne osramotiti se. Jedna Visoka Ličnost ima potpuno pravo pričati punim ustima, pljuckajući pritom sugovornika komadićima istarskog pršuta, ali za Nižu, takvo je što neoprostivo. Jer lako je uočiti kojom opuštenošću to čini Originalna Visoka Ličnost, a još lakše kojom ukočenošću to čini Lažna Visoka Ličnost. Potkrade li se takva nesmotrenost Lažnoj Ličnosti, ljudi oko nje će se istog trena razbježati i do kraja Skupa ostat će sama i obilježena. Upravo zato Niže Ličnosti jedu pristojno i malo jer bolje je ostati gladan nego osramoćen i sam.
Vratit ću se kratko na službeni dio Skupa. On je kao i svi službeni dijelovi bilo kakvog Skupa beskrajno dosadan, osim ako se neka Visoka Ličnost ne spotakne i padne, ali to se ovoga puta nije dogodilo. U službenom se dijelu pjevaju panegirici i to uglavnom živim ili još jedva živim osobama.
Koji je razlog tome? Ponajprije taj jer treba živu osobu zadužiti svojim govorom, obvezati je i učiniti zahvalnom. Drugi, nešto manje bitan razlog, to je garancija da će se sadašnjem govorniku u trenutku kada više ne bude Visok i Moćan na jednak ovakav način pjevati panegirici ispjevani iz usta neke nove, sada još nepoznate Visoke Ličnosti. To je zatvoren krug koji funkcionira kao švicarski sat i do sad još nije stao i pogriješio. Koliko daš, toliko ćeš i dobiti. Uvijek se, doduše, može dogoditi kakav skandal, pronevjera ili zatvor koji uvijek visi nad glavom svakoj Visokoj Ličnosti, ali Visoke Ličnosti po ovom pitanju funkcioniraju na način da ne misle na budućnost. Misle na ovo sada i ovdje i to je njihova životna filozofija, a Bože moj, ako se štogod loše dogodi, o tome će ionako misliti sutra.
Visoke Ličnosti jako vole nagrade i priznanja. Uostalom, vrijedi li uopće nekakav rad ako za njega ne postoji priznanje? Ako itko zna koliko je priznanje bitno u životu, onda to znaju Visoke Ličnosti. Zato jednom godišnje dodjeljuju sami sebi priznanja. Neka su sitna, usputna i jedina koja će neka Visoka Ličnost dobiti u životu, a neka su važna i doživotno će krasiti radnu ili dnevnu sobu primatelja priznanja, ovisno o tome koja je prostorija posjećenija i adekvatnija za takvo što.
Ustvari, mislim da su sve Visoke Ličnosti koje su nazočile tom Skupu nešto i dobile. Ili priznanje ili spominjanje u govoru neke Više Ličnosti, ali nitko nije ostao zakinut. Onaj tko nije spomenut ili nagrađen, jednostavno nije Visoka Ličnost.
Nakon službenog dijela svi su opušteni i razdragani. Svi se žele družiti sa svakim. Odmah po ulasku u dvoranu za neformalni dio Skupa, jasno je tko je Važan, a tko Važniji. Oko Važnijeg je hrpa ljudi koja se glupavo smješka i klima glavom, a oko Važnog samo nekolicina koja vreba trenutak kada će se neprimjetno prebaciti u ovu veću skupinu uključujući i samog Važnog koji ima isti cilj.
Kod Nižih Ličnosti tek sada dolazi do izražaja onaj njihov nagon za preživljavanje (ako ga uopće imaju, ali da ga nemaju, ne bi ni bile tu). Mudro će odabrati skupinu kojoj će se priključiti, čekajući hoće li neka od Visokih Ličnosti naići i smatrati shodnim zaustaviti se ili sjesti. Ako se to dogodi, uspjeh je postignut. S Visokom Ličnošću dolaze i ostali i odjednom je Niža Ličnost u središtu bilo kakve pozornosti. Sada dolazi onaj trenutak koji Niža Ličnost od početka čeka. Trenutak kada će Visoka Ličnost iz bilo kojeg razloga obratiti pozornost na nju. Taj trenutak ne mora biti ni dugačak, ni trajati. Već to što je Visoka Ličnost, barem na kratko prekinula svoj slijed misli i govora, zastala i usmjerila pažnju na nekog tako običnog, znači puno. Znači da možda upravo ta, Niža Ličnost ima predispozicije, ono nešto što treba krasiti svaku Visoku Ličnost i i ovaj trenutak nije slučajnost jer očito je suđeno da i poneka Niža Ličnost pronađe svoje mjesto pod suncem tj. da bude barem jednaka, ako ne jednakija.
Naravno,uvijek će se naći oni koji će pokvariti idiličnu atmosferu. Kako su i Niže Ličnosti rangirane jednako kao i Visoke i među njima će se naći oni koji znaju gdje im je mjesto i oni koji to ne znaju. Oni koji to ne znaju, bit će histerično glasni, misleći da je to najbolji način skretanja pozornosti, izvještačeno će se i grohotom smijati svakoj pošalici Visoke Ličnosti, hvatajući je pritom za ruku i unoseći joj se u lice. Prekidat će Visoku Ličnost usred rečenice (a ako Visoke Ličnosti nešto mrze, onda mrze takvo što), prepričavajući joj nekakvu svoju važnu životnu zgodu o kojoj Visoka Ličnost uopće ne želi slušati. Izvući će iz rukava (već sto put ispričanu ) priču u kojoj ovo nije njihov prvi susret s Visokom Ličnošću, prepričavajući taj događaj u detalje, a Visoka će Ličnost namjestiti već uvježbani izraz lica za ovakve prigode o kojima nema pojma, ali se mora praviti da joj je svaki pa i najsitniji detalj potpuno poznat.
Pokušat će doći do broja mobitela Visoke Ličnosti i ako bude dovoljno nametljiva i bezobrazna, to će joj i poći za rukom. Pokušat će na brzinu iskamčiti nekakvu uslugu za sebe ili nekog svog, a kako je Visoka Ličnost danas potpuno razgaljena i opuštena, ispunjenje usluge bit će unaprijed obećano. Sasvim je jasno da će Visoka Ličnost već sutra naložiti čuvarima svoje Visoke Ustanove da dotičnu osobu nikako ne puštaju dalje od ulaznih vrata i zamoliti operatera da još jedan od mnogih telefonskih brojeva, ako je ikako moguće, blokiraju. Ali o tome će Visoka Ličnost misliti sutra, danas je raspoložena i svakome obećava sve.
U pravilu, s ovakvih skupova Visoke Ličnosti odlaze prve. Postoji za to nekoliko razloga. Kao prvo, Visoka si Ličnost koliko god to zaslužila, ne smije dopustiti previše opuštanja, previše opuštanja uvijek vodi u previše uživanja, a to si jedna Visoka Ličnost, barem ovako javno, nikada ne smije dopustiti.
Kao drugo, na ovakvim se Skupovima uvijek previše popije, Visoka bi Ličnost mogla pretjerati i izbrbljati stvari zbog kojoj bi joj sutra moglo biti žao. Osim toga, Niže su Ličnosti nakon nekoliko čaša besplatnog vina potpuno opuštene i uvjerene da su silno zanimljive Visokoj Ličnosti pa postaju naporne, nametljive i traže zaista nemoguće usluge koje im i u najopuštenijem stanju Visoka Ličnost ne može obećati. Visoka će Ličnost, potpuno utrenirana za ovakve situacije, u jednom trenutku ustati i pozdraviti nazočne, zanemarujući pritom nekoliko ruku koje je navlače za rukav i pijano joj šapuću komplimente na račun dobrodržećeg izgleda. Visoka Ličnost jest sujetna, ali ne toliko da ne zna razaznati iskren kompliment od pijanog baljezganja i zbog toga Visoka Ličnost, pomalo nesigurnog hoda, uvijek odlazi prva. Upravo taj stav i čvrstoća je ono što Visoku Ličnost razlikuje od Nižih. Sposobnost da se zna othrvati trenutku, prepoznati razliku između onih koji imaju potencijala postati ono što ona sama predstavlja, a to ova skupina Nižih zasigurno nije.
Visoka Ličnost voli pokazati ono svoje drugo, neformalno lice. Ponajprije stoga jer se to lice ne može vidjeti svaki dan i rijetki su sretnici koji ga uopće imaju priliku vidjeti, a ponajviše zato jer je sutra opet jedan od običnih, preostalih dana u godini kada Visoka Ličnost zaboravlja sve one činovnike jednakih imena i prezimena koje je upoznala danas i koji si utvaraju da je današnji dan ikome, osim njima samima, nešto značio.
Sva ona obećanja izrečena jedne tople, proljetne večeri, nemaju baš nikakvu težinu, sva ta lica nebitnih koji uvijek nešto traže i imaju svoje mišljenje o svemu o čemu ne bi trebali imati, nevažna su. Sva ona hrana na brzinu progutana, postaje bez okusa i mirisa i sve što je na pameti Visokoj ličnost je tuš i sapun kojim će sprati još jednu prljavštinu minulog dana.
A kada za godinu dana na ovom istom ili sličnom mjestu netko bude prepričavao zgode današnjeg dana, Visoka će ličnost uvježbano klimati glavom, praveći se da poznaje i najsitniji detalj onoga što je još danas zaboravljeno.
bobocka18 