Petarde

demotivacija.rs_Prodajem-petarde-Ne-mogu-da-ih-aljem-potom-nemam-ruke_133216053953

Odmah nakon  sv. Nikole nastupa period petardi. U mojoj je blizini  prodavaonica petardi i svih mogućih eksplozivnih sredstava, a redovi pred njom su otprilike isti kao u SSSR-ovim prodavaonicama namirnica sredinom 80-tih godina.

Policija povremeno stoji ispred prodavaonice, onako, reda radi, kao blagi podsjetnik da maloljetnici na ovom mjestu nemaju što tražiti. Ipak, sve vrvi maloljetnicima, ali oni su u pratnji svojih muških roditelja pa policija spokojno gleda discipliniran red pred trgovinom bez imalo bojazni da bi nešto moglo poći po zlu. A  kako bi i moglo poći po zlu kada su u pratnji malodobnih i nejakih njihovi ozbiljni i zreli očevi spremni svome djetetu pružiti sve kako bi njihovo odrastanje prošlo bez većih trauma i kako zbog nekupovine petardi ne bi bili osuđeni ostatak svog čemernog života posjećivati psihologe, pače psihijatre koji bi im suvereno objasnili da su za svaku, baš svaku traumu iz djetinjstva krivi isključivo roditelji. U ovom slučaju muški roditelji koji su neupitno odgovorni ako njihova djeca propuste kupnju prosinačkih petardi, vrijeđanje navijačkih skupina iz mrskih nam gradova, prvo opijanje u 12-toj godini pa su na taj način uskratili vlastitom djetetu zdravo, balkansko i alfamužjačko odrastanje za kojim naša regija naprosto vapi.

Petarde su samo uvertira ili pak kruna svega onoga što muško dijete ove zemlje mora proći ako želi jednoga dana stasati u poželjnog i produktivnog muškarca. Muški roditelj koji svoje dijete( još u danima kada bez majčinog mlijeka može izdržati puna 3 sata) ne odvede na malo žešću nogometnu utakmicu, u potpunosti je zakazao i teško  će ga čak i iskusni, dječji psiholog  vratiti  na pravi put. Muško dijete koje tijekom svojeg najosjetljivijeg razdoblja sazrijeva, ne slušajući uvrede koje zapadna tribina upućuje skrušenim gostima zgurenim na suprotnoj tribini, jednostavno ne može uspjeti u životu. To isto muško dijete ( još u periodu kada se njegov leksik sastoji od isključivo dvije riječi, a to su mama i tata), mora znati dubinu značenja genijalne rečenice Krepat, a ne molat ! Ako je ne usvoji i shvati tada, dijete je zauvijek i nepovratno izgubljeno.

Zdravo odrastati, a ne shvatiti ideju tvrdoglavosti i nepopuštanja čak i onda kada ti čitav svemir poručuje da si u krivu, štoviše umrijeti u mukama braneći vlastita uvjerenja i stavove, ne misleći pritom da one koje braniš jednostavno zaboli ona stvar  za tvoje krepavanje, ravno je čitanju Cervantesa. Štoviše Don Quijote ja sasvim suvišna literatura jer je sve ono što je Cervantes napisao na nekoliko stotina stranica, sažeto u jednoj jedinoj rečenici. To što je Don Quijote na koncu doista krepao, a ne molao, nije naročito bitno, kako za njega tako i za čitavu povijest književnosti. Samo nekoliko stotina godina kasnije, jedna je navijačka skupina otkrila toplu vodu i na sasvim prizeman način čovječanstvu priopćila skraćenu verziju genijalnog romana.

Uz petarde, bengalke, mržnju suprotstavljenih tribina,  svetogrđe  je odgajati dijete i ne upoznati ga s pojmom homofobije. Imati arsenal petardi, kartu za utakmicu Rijeka-Hajduk, nadati se krvavom obračunu navijačkih skupina već negdje na stajalištu Ravna Gora i pritom ne objasniti djetetu što su (pri punoj svijesti koristim neživo za nominativ) homoseksualci, zaslužuje promptnu prijavu socijalnoj službi uz obrazloženje kako je dijete zanemareno i raste u nezdravim uvjetima. Dakle, jedno zdravo muško dijete mora znati kako je poželjno baciti petardu u portun zgrade ili hodnik škole , a isto je tako poželjno mrziti istospolne veze. To ide jedno s drugim. Mržnja u ovom slučaju nije dovoljna. Mržnja je tek ono s čim dijete treba rasti i sroditi se. Kasnije je na djetetu da samo procijeni gdje će i kada pokušati preobratiti homoseksualca u normalnog čovjeka, hoće li to biti u nekom mračnom parku, polupraznom autobusu, gay prideu…sasvim je svejedno. Dijete je u tom trenutku sposobno samo donositi zrele odluke i procijeniti koji je trenutak za preobrazbu nastranih pogodan.

Ako nekim slučajem dijete tijekom svoga sazrijevanja osjeti kolebanje ili se opire nekom dijelu ovakve vrste odgoja, preporučljivo je povezati ga s Crkvom. Na ovaj ili onaj način. Ostatak posla odradit će oni i naše će nam se dijete nakon par izmoljenih krunica vratiti jače i mirnije savjesti nego ikada prije.

U životu je najlakše činiti nešto pod geslom „to je zbog radosnog lica moga djeteta“. Ovom rečenicom opravdavamo sva svoja popuštanja i udovoljavanja hirovima, ruku na srce, naše jako razmažene djece. Ovom istom rečenicom dijete činimo gospodarom situacije, time smo pomakli letvicu poprilično daleko od mjesta na kojem je bila kada smo mi bili u njihovim godinama, a letvicu je lako pomaći naprijed i teško vratiti natrag.

Petarde su metafora i paradigma i ne treba ih shvaćati doslovno. One su sve ono za što smo jednom trebali reći NE i s čime se sami nismo slagali, ali jednostavno to nismo učinili. Nije problem u petardama, naše dijete vjerojatno zbog tih par petardi neće stradati, stradat će netko drugi jer uvijek je to netko drugi.

Problem je u kulturi njegovanja petardi, u kulturi njegovanja netrpeljivosti spram nečeg što je drukčije.  Jednostavno u kulturi njegovanja mržnje!

Petarde su onaj mali, čvrsti temelj na koji se nastavlja ostatak prilično stabilnog zdanja, kojeg za par godina nećemo moći, smjeti dotaći, a još manje ući u njega. Jer letvice više nema, zagubila se u našem dopuštanju nedopustivog u našem igranju uloga liberalnih roditelja kakvi naši roditelji nisu bili i hvala im na tome.

Advertisements

Popovi i Doktori

60735632

U ovoj je zemlji u posljednje vrijeme zaista nemoguće NE BITI na nečijoj strani. Ili si za ili si protiv, ili si lijevo ili desno, ili vjernik ili nevjernik ili zaposlen ili na birou ili bogat ili siromašan ili ne razumiješ ništa ili ti je jasno sve. Sredina više jednostavno ne postoji. Nestala je! Nema je čak niti u Saboru. Apsolutno je sve podijeljeno na crno i bijelo, e sad tragično je to što gotovo svi misle da su na ispravnoj strani i neće odstupiti niti milimetra od svojih stajališta već štoviše pile po svom bez uzmaka i pod svaku cijenu.

Pratim već danima raspravu o uvođenju Zdravstvenog odgoja u škole i ništa mi nije jasno. Najviše me zbunjuje činjenica što nisam ni na čijoj strani. To me  odmah navodi na pomisao kako sa mnom nešto nije u redu. Logički zaključujem kako me napokon uspjela slomiti situacija u zemlji povukavši me napokon u sloj rezigniranih i letargičnih u sloj zombija otupjelih na vanjske podražaje u sloj onih koje više nije briga. Da, postoje i takvi, oni nisu već dugo ni na čijoj strani, jednostavno su se predali, prolupali, upali u neki međuprostor zbilje i sna iz kojeg nema povratka.

Ipak, nakon podužeg analiziranja i preispitivanja sebe, zaključujem kako još uvijek reagiram na poneki vanjski podražaj i kako sam za sada na sigurnom. Gdje je onda problem? Zbog čega ne mogu pljeskati ni Crkvi ni ministru, lajkati novinske napise koji podržavaju jedno ili drugo, solidarizirati se s mirnim prosvjedima ovih ili onih? Stvar je jednostavna, jednostavno mi je dosta jednih i drugih, ne vjerujem im, ne vjerujem njihovim dobrim namjerama i idejama, ne vjerujem da su u stanju učiniti išta dobroga za djecu ove zemlje, ne vjerujem da ih je jednostavno briga za išta osim za vlastiti ego.

Gledajući fotografije koje agresivno vrište sa svakog portala na kojeg namjerno ili slučajno zalutam, jedino  što vidim jest sraz dvojice megalomana, pompoznih i samodostatnih ljudi željnih naslovnice i najave u svakom tv dnevniku.

Crkva mi nikada nije bila simpatična, ne sjećam se da sam išta pametno i hvalevrijedno čula iz usta nekog njenog člana ili sljedbenika, štoviše, uvijek su me plašili svojim rigidnim stavovima, svojom tolerancijom svega nastranoga, svojom neosjetljivošću na najosjetljivije i najnezaštićenije. Nemam ništa protiv vjernika, štoviše cijenim svakoga tko vjeruje i nemalo sam puta poželjela vjerovati i sama, ali eto, ne mogu. Svojoj sam djeci pružila sve moguće informacije koje su mi bile na raspolaganju tako da su uredno odslušala sate Vjeronauka i odradila sve moguće sakramente (ne znam je li riječ odraditi na pravom mjestu, ali ja se sjećam samo rada, kuhanja, pečenja kolača kada su krštenja,pričesti i krizme u pitanju pa mi ni jedna druga riječ ne pada na pamet). Moja su djeca, uz neke sitne iznimke, ispala sasvim normalna. Nisu ih zatupjeli sati Vjeronauka, nisu se pretvorili u vjerske fanatike, znaju pričice iz Starog Zavjeta o Mojsiju i Juditi, a to sam uvijek doživljavala kao sadržaje opće kulture što su moja djeca na koncu i dobila.

Vjeronauku nije mjesto u školama, sada je to već svima jasno, ali birajući između Etike i Vjeronauka i sama bih odabrala Vjeronauk. Iz sasvim jednostavnog i praktičnog razloga. Iz vlastitog iskustva znam tko predaje Etiku. Obično su to nekadašnji predavači Marksizma i sličnih predmeta kojih već godinama nema na sceni pa su sada ponešto frustrirani marginalizacijom svoga predmeta i to često iskaljuju na učenicima. Ili su to profesori filozofije i indologije(kao jedno vrijeme u mojoj školi), dragi i pametni ljudi koje prosječni hrvatski đak ne razumije ni riječi. Ili su to ljudi koji nemaju punu normu pa se krpaju Etikom,a oni obično i nisu previše zainteresirani za taj predmet ili im s druge strane služi kako sredstvo vlastitog napredovanja pa su na koncu učenici tu sasvim nebitni. Nije problem u Etici, problem je u ljudima koji predaju Etiku, zato ponavljam, uvijek biram Vjeronauk koji će nadam se, jednom zauvijek nestati iz škole i odšetati tamo gdje mu je mjesto. U Crkvu!

Odabirom Vjeronauka kao manjeg zla između dva ponuđena, zasigurno ne podržavam Bozanićeve nebuloze. Taj čovjek jednostavno nema mjere i meni je neugodno  slušati ga kako propagira ideje srednjega vijeka dok istovremeno šuti o onom protiv čega bi prvi trebao ustati. Šuti o pedofiliji, šuti o rasipničkom životu svećenstva, šuti o ljubavničkim aferama ljudi iz svojih redova (da se razumije, nemam ništa protiv ovog posljednjeg, ali on bi trebao imati), šuti o raznoraznim don Kaćuncima, Sucima koji su svoj poziv pretvorili u privatnu prćiju i sredstvo za bogaćenje. I sve dok Bozanić o tome šuti, ništa što kaže na ovu ili neku drugu temu, za mene nema apsolutno nikakvu težinu.

S druge je strane  ministar Jovanović.  U prošlosti  nevjerojatno glasan i uvjerljiv, a sada, kada je na vlasti, nešto manje glasan i poprilično  neuvjerljiv . Iskreno, jako sam se radovala kada je postao ministar. Ponajprije zato jer je djelovao odlučno i iskreno u onome što govori, njegove su prijetnje raznoraznim Mamićima imale težinu i ja sam mu vjerovala. Potajno mi je bilo drago što je iz Rijeke jer sam u duši mali lokal-patriot pa me taj moj nedostatak nagnao na zadovoljstvo.

A onda je dogodio ispit iz Hrvatskog jezika na državnoj maturi. S nevjericom sam čitala i gledala sve što ministar radi. Nažalost, podosta detalja na tu temu znam baš zahvaljujući činjenici što sam iz Rijeke, a Rijeka nije velik grad pa se jako dobro zna na koji je način oformio svoj ekspertni tim što su ti ljudi radili i što se radilo njima. Tada je još postojao trun entuzijazma zbog imenovanja ministra Jovanovića, nakon toga je nepovratno nestao.

Sve što je zaredalo, bio je samo logičan slijed događaja. Vrlo se brzo pokazalo da je onaj koji vrišti o nekakvoj močvari i zločinačkoj organizaciji , tih i poslušan kada se suoči s pravim razmjerima spomenutoga, štoviše, vrlo se brzo i sam snašao u toj istoj močvari i začudo, močvara će s obzirom na ekipu s kojom sjedi u svečanim ložama, uskoro postati kristalno, bistro jezero.

Nakon močvare, uslijedio je odlazak s ministarskog mjesta u slučaju smanjivanja plaća nastavnicima, a onda i potpuna amnezija na sve obećano i izrečeno. Pa izbacivanje učenika s nedovoljnim brojem bodova čime je samo bačen pijesak u oči naivcima koji vjeruju da se to činilo iz nekih viših, altruističkih razloga. Činilo se to iz sasvim prizemnih i opipljivih razloga. Ta djeca nisu zakinula učenike bolje od sebe i ostavila ih na cesti, ta djeca su dio nastavnika trebala ostaviti na svojim radnim mjestima, a to se nikako nije uklapalo u ministrov plan i planove onih iznad njega.

Pa sječa ravnatelja koji su u medijima prikazani kao najveći negativci i čudovišta koja su upisivala djecu preko veze, a u biti su ljudi koji su bez ikakvih loših namjera jednostavno htjeli pomoći. Dalo bi se tu nabrajati i pisati, ali jednostavno nemam volje.

Onaj tko je u sustavu zna što se zbiva, iz prve ruke vidi kuda sve ovo vodi, jasno mu je da niti ministra, niti poltrone kojima se okružio nije briga za stvarne probleme, za konkretne probleme koje se moglo riješiti sada i odmah. Možda je ideja uvođenja Zdravstvenog odgoja dobra, vjerojatno dugoročno gledano jest, ali to nije prioritet, to nije nešto što ovu  i iduću generaciju  nastavnika,  učenika i roditelja može izvući iz gliba u kojem se zajednički koprcamo. Našem je ministru bitna forma, a ne sadržaj, jednako tako kao što mu je bitan izgled njegove facebook stranice koja vrvi hvalospjevima i riječima podrške, najčešće onih pljeskača, kilometrima udaljenih od ovog našeg gnjilog sustava koji se ruši iz temelja.

Do našeg ministra ne dopiru kritike, on ih jednostavno ne čuje, ne vidi ili ih jednostavno skrivaju od njega. On živi u svijetu nogometnih utakmica, velikih riječi, lajkanja vlastitih objava na facebooku, u svijetu u kojem postoje ispravne i pogrešne tvrdnje, a ispravne su uvijek one koje izgovara isključivo on.

Eto, zato sam u ovom sukobu popova i doktora bez stava. Kako imati stav o nečemu što propagiraju ljudi kojima jednostavno ne vjerujem? Uvođenjem ili neuvođenjem Zdravstvenog odgoja u škole, neće se promijeniti ništa, homofobi će ostati homofobi, zadrti roditelji i dalje će rađati i odgajati zadrtu djecu, pametni će očajavati zbog postojanja zadrtih i tako u krug. A što se tiče sukoba popova i doktora, ljudi nazbilj i ljudi nahvao….taj će sukob trajati još dugo, sve dok bude onih željnih kruha i igara koji će tom sukobu klicati, navijajući za onu ili ovu stranu bez stvarne želje da se cijela priča zauvijek okonča i završi na dobrobit djece, koja su čini mi se, ovdje najmanje bitna.

Svekrve, nevjeste i mame

download

Da je moja mama imala sina, nisam sigurna bi li me poželjela za nevjestu. Zvuči čudno, pogotovo  zato jer su me sve moje službene i neslužbene svekrve voljele. Ne znam precizan razlog tome, ali uvijek sam igrala na tu kartu. Bit će da u meni ima ono nešto što majke priželjkuju svojim sinovima, naravno, to prihvate  tek onda kada dođu do spoznaje da je imati nevjestu nešto neminovno. Taj je proces dug, a otpor prema nevjestama rađa se već po rođenju muškog djeteta. Klasična priča: niti jedna nije dobra za mog sinčića (bez obzira koliki kreten sinčić bio).

Kada dođu do točke predaje i kada se moraju suočiti s nekim stranim tijelom u svome gnijezdu, majke na prvu loptu ulaze u sukob i taj sukob obično traje do smrti jedne od dvaju žena, a ponekad i nakon smrti. U narodu je već postala tradicionalna ta netrpeljivost, u brakove i veze se ulazi već s unaprijed pripremljenom antipatijom prema svekrvama, dok one spremne čekaju obračun.

Ja sam to uvijek gledala sa strane i čudila se. Što je najbolje, nisam se nikad pretjerano trudila oko svojih svekrva pa čak ni oko njihovih sinova. Možda je baš ta neposesivnost ključ moga uspjeha. Ne moraju strahovati za svoju premoć u našem trokutu,  objeručke im je dajem.

Žele biti prve i najbolje, eto im! One su najbolje kuharice i domaćice, naravno! Tko sam ja da se uopće natječem s njima!

Ovaj dio je relativno lagan nekome nedominantnome poput mene. Osim toga, nisam nikad bila  natjecateljski tip, ne volim utrke i slično pa čast pobjede prepuštam svakome tko se želi natjecati sa mnom i pritom me to ne pogađa. Dakle, kada su u ulozi kraljice obitelji osvojile prvo mjesto, na redu je sljedeća faza.

Stjecanje povjerenja. Taj je dio  malo teži i zahtijeva određeno iskustvo. Nešto je lakše ako je svekrva majka samo jednog muškog ili više muške djece, ta je oduvijek podsvjesno željela kćer, naravno pristojnu i dobru, neku koju nije gledala u fazama puberteta i odrastanja pa joj se samim tim nije uspjela zamjeriti i sada je odjednom dobiva na pladnju. Potpuno oblikovanu, odgojenu, finu i samo njenu. U tom trenu svekrva postaje i majka i svekrva, a postupno će ono majčinsko u njoj prevladati pa će u tom odnosu zauvijek vladati idila.

Zna se ovdje naći poneki slučaj koji zadire u područje psihopatologije, ali tada je obično riječ o pomračenju uma pa je takve osobe teško pridobiti i kontrolirati u bilo kojim uvjetima, ali ja sam srećom takve imala prilike promatrati samo sa sigurne udaljenosti. To su one koje odbijaju prerezati pupčanu vrpcu koja ih povezuje sa sinčićem i u poodmakloj životnoj dobi pa takvi primjeri uglavnom završavaju fizičkim obračunima, smještanjem nekoga od sudionika u Lopaču ili eventualno, ako je sreće,  samo razvodom braka. Nema te nevjeste koja može podnijeti ovakvu svekrvu, a nakon kratkog vremena svaka nevjesta shvati da jabuka ne pada daleko od stabla i da joj je suprug jednako lud kao i njegova mama. Takve su svekrve u stanju usred nedjeljnog ručka, panično i vrišteći kao da kuća gori, pozvati sinčića u svoj dom na hitno pranje prozora ili rezanje nožnih noktiju onemoćalom djedu. Hvale je vrijedno rezati djedu nokte na nogama, ali ne nedjeljom i ne usred ručka. Normalna bi nevjesta trebala spakirati kofere već nakon prvog takvog poziva, preseliti se u drugu državu, promijeniti ime i prezime i učiniti rekonstrukciju lica jer takve svekrve vole mrcvariti žrtvu i nakon svog trijumfa. Ovakvi slučajevi obično završavaju Norman-batesovski, tj sinčić provede ostatak života režući nokte na nogama majčinom kosturu  brižljivo ih spremajući, na samo za tu prigodu, izrađen oltar s majčinom slikom u prirodnoj veličini.

Vratimo se normalnom svijetu i normalnim svekrvama. Bez obzira na skeptike, takvih je puno, samo ih treba prepoznati i uloviti u zamku.

Kada je riječ o svekrvama-majkama raznospolne djece,  treba biti oprezan. Dakle takvoj svekrvi  žensko dijete ne treba, već ga ima i kakvo god ono bilo, najbolje je i nema te nevjeste koja je njezinoj kćeri do koljena. Dakle, ponovno uzaludna i unaprijed izgubljena borba. I tu sam se dokazala kao veliki borac i strateg. Stvar je jednostavna, treba se sprijateljiti sa ženskim djetetom, dijeliti tajne (naravno ne i one da varaš njenog brata, to nije poželjno), razmjenjivati kulinarske recepte, učiti od sestre  ako je starija ili je poučavati svemu, ako je mlađa. Onog trena kada pridobiješ sestru, dobio si i njezinu majku, tj. svekrvu. Žene su ponekad glupe pa u sestri svoga supruga vide nekakvu konkurenciju. Pogrešno! Muškarci ne vole svađe, pogotovo ne ženske svađe. Najgluplja je stvar kačiti se s njegovom sestrom, komentirati njezine jeftine cipele i loš ukus, njezine odgojne metode  ako nekim slučajem ima djecu, sve je to siguran put u pakao ili bolje rečeno propast veze.

Treća tj. završna faza pridobivanja svekrve!  Sastoji se od  isključenja sina, tj. muža iz svih događanja koja se njega ne tiču ili ga ne zanimaju, a to je gotovo sve. Ovo je najviša i najkompleksnija faza. Osim što smo našu svekrvu uspješno riješili problema edipovstva, natjerali je da svojom rukom prereže pupčanu vrpcu, sada smo u njoj dobili osobu od povjerenja, osobu kojoj se možemo požaliti, čiji savjet želimo čuti, kojoj se možemo čak i potužiti na sinčića, iako tu preporučam oprez jer vrag nikad ne spava. Dovoljan je samo tren i draga se svekrva može preobratiti u vješticu zapetljanu u pupčanu vrpcu koju više nitko živ ne može  otpetljati.

Dakle, lagano, opušteno, na distanci. To je ključ uspjeha! Partner će znati cijeniti takve stvari, pogotovo zato jer se on i u svojoj zreloj dobi  boji  mamice, a sada je ta ista mama prijateljica njegove žene. Kada bi mu slučajno palo na pamet otići iz braka ili veze, navalio bi na sebe bijes, ne samo supruge, na taj je spreman, nego i majke, a to znači bijes čitavog čovječanstva. Svi oni brakovi koji su ostali stabilni usprkos bezbrojnim trzavicama, takvi su samo zbog čvrstog  žensko-ženskog odnosa.

Iako znam pravila igre i dalje mi je neobjašnjiva ljubav svekrva prema meni. Vjerojatno nikad nisam predstavljala ozbiljnu opasnost njihovom prijestolju i bila sam naizgled krotka, draga i simpatična.

Upravo to je razlog zbog kojeg me moja vlastita mama, da je ikad imala sina, ne bi željela za nevjestu. Moja me mama poznaje!

Anonimni Junak iz mog susjedstva

Zadnjih sam dana uglavnom bila usredotočena na svoje zdravlje, a kako sam općepoznati hipohondar i paničar u takvim trenucima ne primjećujem ništa osim same sebe. Živciralo me doduše stanje u državi, ministrovi ispadi, ali to je nešto što bi se moglo nazvati redovnim stanjem svakoga tko još uopće prima ikakve podražaje izvana i nije nekim čudom potpuno otupio.

U svojoj sam hipohondriji potpuno zanemarila susjede i pustila ih da nesmetano divljaju zgradom. Kada sam se danas, još u izmaglici zbog odležane bolesti, spustila u svoje novo narančasto stubište (naime,u međuvremenu je Kriger  organizirao radove u zgradi i u svojem sljepilu odlučio zgradu obojiti u kričavo narančastu boju) imala sam što vidjeti, a i pročitati.

S unutrašnje strane ulaznih vrata u zgradu, izvješena je poruka sljedećeg sadržaja:

IMG_2587

 

S desne strane jasno se vidi poruka koja je prva napisana. Ako zanemarimo pravopisne greške, pogrešno rastavljanje na slogove, poznavanje zareza kao interpunkcijskog znaka, ali pogrešna uporaba istoga i dvije povelike gramatičke greške, smisao poruke sasvim je jasan. Taj netko,a nije teško pogoditi čija je ovo umotvorina, možemo eventualno dvojiti između Pandura i Regočevih, ali ja stavljam svoj ulog na Regočeve, našao je za shodno upozoriti ostale stanare na neka kućna i uvriježena pravila. Kako u zgradi ne postoji nitko tko ima malenu djecu, osim gore navedenih, poruka je mogla biti i potpisana. U svakom slučaju, onaj tko je pisao, trebao je svojim potpisom skinuti sumnju s onog drugoga, ovako, strpao ih je u isti, prosvjednički koš.

Posljednje sam mjesece provela uglavnom sklapajući mozaik psihološkog profila obitelji Regoč i tako  došla do zaključka da je Kosjenka jedna od onih energičnih žena koje nemaju dlake na jeziku i koje svoja hvalisanja prijateljicama često započinje sljedećom rečenicom: „ E da je meni to rekal’, al’ bi me čul’…ili videl’ bi on da san ja bila tamo….“

Kosjenka nije čakavka, ali nekako mi smisao napisanog bolje zvuči na čakavštini, a i mislim da sam ovakve rečenice tijekom života češće slušala u dijalektu. To je onaj tip žena s tzv. životnim fakultetom, one su te koje je život očeličio i koje se više nikoga i ničega ne boje pa će bez problema uvesti red na blagajni dućana, umiriti tuđu neodgojenu djecu, izribati nečijeg tuđeg muža zbog preljuba ali  problem je u tome što one to obično čine samo u svojim mislima. U stvarnosti je takve vrlo lako poklopiti i staviti ih na svoje mjesto jer im rječnik i intelektualni kapacitet ne dopuštaju više od jedne do dvije napamet naučene rečenice s argumentima koje je lako pobiti. Ali u društvu jednakih sebi, često visoko kotiraju jer su glasne, proste i nametljive, odnosno glasnije, prostije i nametljivije od ostalih.

Dakle, čula sam Kosjenku u nekoliko navrata kako rogobori, njurga i prosvjeduje zbog ostalih susjeda koji nisu našli za shodno očistiti žbuku pred vratima dok ona sirota danonoćno čisti. Ti ostali susjedi gotovo ne izlaze, eventualno dva put dnevno, ne smeta im prašina jer je nisu sami donijeli pred ulazna vrata i nemaju desetak pari nožica koje će im tu istu prašinu 50-tak puta na dan unijeti u kuću, tako da ostali susjedi jednostavno ne žele čistiti tuđi svinjac.  Nisam to rekla Kosjenki, ali bit će prilike, uvijek me zaskoči svojim njurganjem dok sam u pidžami, a u takvom izdanju ne djelujem naročito autoritativno i superiorno.

Kosjenka voli lijepiti poruke po zidovima zgrade, to je dokazala onim legendarnim natpisom o zvonu, osim toga, mislim da je uvrtjela u glavu kako je baš ona ta koja će u ovoj zgradi napraviti reda, ne misleći pritom da je red, kojega je možda na ovom mjestu  bilo sredinom prošlog stoljeća, njenom pojavom izgubio svaku nadu za povratak.

Muči me jedno, kome je Kosjenka uputila ovu poruku?? Svatko tko bi probudio njezinu djecu, probudio bi i mene, a ja, osim njihovog urlanja, čujem jedino pjev ptica. Porazgovarat ću o ovom problemu s Lakijem, on ima lagan san i čuje list koji vene pa nekako mislim da bi mi svaku neobičnu pojavu na stubištu podnio u svom jutarnjem raportu.

A sada ono što mi je puno zanimljivije. Odgovor! Kao prvo, doista nemam pojma tko bi mogla biti ova divna osoba koja odgovara Kosjenki.

In medias res u pravom smislu riječi. Prva rečenica odgovora sažela je sve ono o čemu ja mjesecima tlapim i pišem. Volim te kratke, jasne i jezgrovite poruke. Osim toga, Anonimni Junak baca rukavicu Kosjenki u lice, poziva je na obračun i proziva zbog nepravde koja je nanesena kako njemu, tako i ostalim nedužnim, tihim stanarima. Kraj poruke je čisto savršenstvo, nema te poezije koja bi me toliko dirnula u srce kao završna rečenica i skraćenica kojom Anonimni Junak dokazuje svoju snagu, smjelost i odlučnost u obračunu s nepravdom.

N.N.K. – fantastična skraćenica  kojom Junak nastoji biti pristojan  još uvijek kontrolirajući svoj bijes, ali promotrimo li bolje puno značenje skraćenice dolazimo do toga kako bi u skoroj budućnosti mogao biti nešto nepristojniji.

Na koncu, Junak zaokružuju ovu antologijsku poruku toplim riječima, nazivajući sebe dragim susjedom i prozivajući još jednom autora zbog bahatosti i anonimnosti.

Moja prva reakcija nakon pročitanog teksta je bila da i sama dam neki doprinos ovoj stubišnoj konverzaciji. Kao prvo, željela sam ispod Junakova teksta ostaviti svoj broj mobitela, e-mail i JMBG kako bih bila sigurna da će mi se javiti i pronaći me. Ono što me oduševljava je to što u mojoj zgradi ipak žive ljudi koji razmišljaju, uviđaju, reagiraju i znaju odgovoriti onim jezikom prostaka kada se za to ukaže prilika, a ova je više nego idealna. Odgovoriti Kosjenki na nekakav uljuđen način, čisto je gubljenje vremena i odgovor, koliko god bio nekome na prvu loptu prostački, upravo je onakav kakav Kosjenka zaslužuje. Očigledno je da je onome tko odgovara odmah sasvim jasno tko je autor prosvjedne poruke i zna jako dobro kakvim jezikom Kosjenka priča i kakav jezik do nje dopire.

Želim upoznati nepoznatog Junaka i Spasitelja, čovjeka koji se usudio dići glas protiv samovolje i bahatosti samoprozvanih moralnih vertikala ove zgrade. Želim ga za kućnog prijatelja, ukratko želim ga kao vođu svoga Klana. E sad, bojim se pažljivo razmotriti mogućnosti tko bi mogao biti moj Junak jer bih mogla doći do poražavajućih rezultata, zato ću živjeti vjerujući u svoje ideale kako u mojoj zgradi postoji Vitez na bijelom konju koji će me osloboditi od Zlih sila prostatluka.

Da stvar bude zanimljivija, u trenutku dok sam čitala tekst, na vratima se pojavio stari,dobri Kapljica s Butcherom i Bratom. Butcher je nakon onog incidenta čvrsto svezan na kratkome lancu i krajnje se čudno ponaša u mom prisustvu. Kako  gospodin Kapljica i ja uvijek izmijenimo riječ-dvije kada se sretnemo, tako smo i danas prokomentirali ono što smo ugledali. Kapljica je potpuno nesmotreno i ne razmišljajući za Natpis optužio Pandure, ali kad sam mu u kratkim crtama iznijela svoje sumnje, morao se složiti sa mnom.

Inače, ispričao mi je nemilu zgodu s Pandurom. Naime, Pandur je tražio sudsku zabranu prilaska i Kapljica se sad mora kloniti  Pandura. Priča baš nije jednostavna. Ukratko, Pandur je nabio telefonski račun od nekih 1000 eura Kapljičinom sinu jer je sin na svoje ime kupio Panduru mobitel uz ugovornu obvezu. Pandur je neko vrijeme bio uredan platiša, ali kad mu je to dosadilo, eto ti računa. Kapljica je gorko zaključio kako je njegov vlastiti sin dobio što je tražio pa nek’ sad Panduru plaća račune. Uglavnom, sad se upleo sud, nitko nikome ne smije prići, ne daj Bože da se sretnu u liftu jer istog bi trena neki zakon bio prekršen. Čak je i gospođa kapljica intervenirala na Pandurovom radnom mjestu, ali prema Kapljičinim riječima, bez nekog uspjeha.

Ovo je priča koja će se još neko vrijeme rasplitati i nema je smisla završavati nekakvom porukom.  Znajući i Kapljice i Pandura, teško da je ovo njezin epilog.

Nakon razgovora s Kapljicom, shvatila sam da u stvari ne znam ništa o Panduru, a koliko vidim Kapljica je savršen izvor informacija pa nekako razmišljam učvrstiti s njime dobrosusjedske odnose u budućnosti.

Ono što me kopka u ovom trenutku su silne greške koje vrište iz Kosjenkinog teksta pa ću se tihim korakom, kada svi utonu u san, odšuljati u stubište, naoružana crvenim flomasterom i ukazati Kosjenki na jezične propuste. Čisto sumnjam da će imati učinka, ali osjećam da moram dati svoj doprinos i na neki način poručiti Junaku kako sam dušom i srcem uz njega u pravednoj, stubišnoj borbi koju je hrabro započeo .

Ministarstvo straha

cb5fa75bc8489610c99a308

Raspričao se ovih dana ministar Jovanović o nekakvom realnom i nerealnom sektoru. Nije da mi nije jasno što želi postići tom provokacijom i gotovo ga mogu zamisliti kako s plugom u rukama i gojnim volovima ispred sebe obrađuje hrvatske njive ljuteći se pritom i prijeteći nama nerealnima.

Mi smo zemlja čuda i apsurda, tako  je sasvim moguće to što je  prvi čovjek nerealnog ministarstva izrazito realan i opipljiv. Po čemu je to ministar opipljiv, a mi nismo? Ministar je npr. opipljiv svojim prijetećim dopisima koje šalje  odgojno-obrazovnim ustanovama. To su vrlo opipljivi dokumenti još opipljivijeg sadržaja koji nalažu neisplatu plaće za dan proveden u štrajku, nama nerealnima. Osim toga, zašto bi nama nerealnima, trebalo nešto realno?

Puno realnije od samih sadržaja tih pisama ravnateljima i dekanima,  sam je čin neisplate plaće. Tu realnost itekako dolazi do izražaja jer nije teško izračunati koliko se kilograma mesa i litara mlijeka može kupiti za ono realno, a to je novac  što u trenu neisplate postaje nerealno.

A da je ministar u pravu kada nas naziva nerealnima, jest. Uopće ne sporim da smo nerealni čak toliko da nas uskoro neće ni biti. Svi njegovi napori i napori njegovih prethodnika polagano daju plodove. Uspjeli su nas pretvoriti u vlastite sjenke koje žive u strahu od svih. Bojimo se roditeljskog bijesa, njihovih anonimnih pisama inspekcijama, bojimo se učenika i slučajnog previda neke od točaka Svetog nam Pravilnika kojeg znaju bolje od nas samih, bojimo se dežurnih kolega uvijek spremnih na općepoznato prosvjetarsko tužakanje i cinkanje, bojimo se samovolje i luđaštva ravnatelja izabranih od poltrona, manipuliranih roditelja i vrlih pripadnika neke od stranaka koje vedre i oblače županijom, bojimo se računovođinog mrkog pogleda zbog učestalih poziva iz banke vezanih za neku ratu kredita, bojimo se nezadovoljnih spremačica koje moraju čistiti za našom neodgojenom djecom, bojimo se prosvjetne inspekcije kao samog vraga, svih mogućih Agencija koje su osmišljene samo zbog njegovanja našeg stalnog i duboko ukorijenjenog straha.

Mi se jednostavno stalno i postojano bojimo.

Osim što su nam uspješno utjerali strah u kosti, sada nam uzimaju i onaj trunak dostojanstva koji je preostao. Velikodušno nam dopuštaju da štrajkamo, ali uz obvezatnu ravnateljevu prijavu našeg imena i prezimena koje će čitati tamo netko u Ministarstvu straha i činiti s njime što ga volja. Velikodušno plaćaju onima koji su lojalni, vrijedni i poslušni, stavljajući ih tako na stup srama dok sa svojim imenikom odlaze u ionako poluprazan razred.

Velikodušno su posvađali sve one koje do sada nisu uspjeli, podijelili ljude na one kojima je bitna dnevnica i one kojima je bitan vlastiti ponos. Velikodušno su nas ostavili da razmislimo o svojim postupcima, da se sramimo ako smo dnevnik uzeli u ruke ili se bojimo, ako to nismo.

I tako je naše Ministarstvo straha postiglo svoj cilj. Dugogodišnjim i samoprijegornim radom stvorili su idealnog zaposlenika. Onoga koji će pognuti glavu pred učenikom, kolegom i nadređenim. Koji će šutjeti onda kad treba dignuti glas, koji će u glavi, dok učenika odgaja i obrazuje, prebrajati i računati nekakve koeficijente, koji će pognute glave ući u razred i na jednak način izaći.

Dobili su idealno biračko tijelo stasalo na strahu i sreći jer ima redovita primanja.  Ta ista primanja čak nismo zaradili sami već nam ih velikodušno daruju  širokogrudni i nervozni  ljudi realnoga sektora. Dobili su zaposlenika prezrenog od tog istog sektora koji stvara, proizvodi i čini državu stabilnom kakva već jest. Dobili su roditelja koji će na svaku nastavnikovu pogrešku dignuti glas, uzeti u ruke mobitel i nazvati ministra osobno, (ne postoji  roditelj u državi koji nema u svom mobitelu ministrov broj ) jasno, ministar će odmah dojuriti, ispraviti nepravdu, poslati sve djelatnike Inspekcije i Agencije na mjesto nesreće, zaslužiti svojim promptnim angažmanom naslovnicu u dnevnom tisku i slučaj riješen.

Dobili su ministra-prijatelja djece, onog istog koji će ih na državnoj maturi zaštititi od vlastitog neznanja, a istovremeno poizbacivati iz škola zbog istog razloga, koreći blago njihove roditelje zbog nepodopština koje ih je naučio sustav u kojem žive i po čijim su taktovima nesmetano plesali godinama dok Prvi čovjek Ministarstvo straha nije rekao: Dosta!

2cb16aace150802574b1446

U svoj toj nerealnosti, postajemo gotovo nadrealni, bretonovski diktiranih misli nekontroliranih razumom. Postajemo jednostavno suvišni i realno svjesni svoje suvišnosti, toliko svjesni da ćemo pristati na još nebrojeno puno udaraca, pljuski i ponižavanja, a na naše će mjesto jednoga dana zasjesti ona, za sada neoblikovana generacija, koja hoda s ministrovim brojem mobitela u svom džepu.

A možda nam baš takve generacije i trebaju?