Ministarstvo straha

Raspričao se ovih dana ministar Jovanović o nekakvom realnom i nerealnom sektoru. Nije da mi nije jasno što želi postići tom provokacijom i gotovo ga mogu zamisliti kako s plugom u rukama i gojnim volovima ispred sebe obrađuje hrvatske njive ljuteći se pritom i prijeteći nama nerealnima.

Mi smo zemlja čuda i apsurda, tako  je sasvim moguće to što je  prvi čovjek nerealnog ministarstva izrazito realan i opipljiv. Po čemu je to ministar opipljiv, a mi nismo? Ministar je npr. opipljiv svojim prijetećim dopisima koje šalje  odgojno-obrazovnim ustanovama. To su vrlo opipljivi dokumenti još opipljivijeg sadržaja koji nalažu neisplatu plaće za dan proveden u štrajku, nama nerealnima. Osim toga, zašto bi nama nerealnima, trebalo nešto realno?

Puno realnije od samih sadržaja tih pisama ravnateljima i dekanima,  sam je čin neisplate plaće. Tu realnost itekako dolazi do izražaja jer nije teško izračunati koliko se kilograma mesa i litara mlijeka može kupiti za ono realno, a to je novac  što u trenu neisplate postaje nerealno.

A da je ministar u pravu kada nas naziva nerealnima, jest. Uopće ne sporim da smo nerealni čak toliko da nas uskoro neće ni biti. Svi njegovi napori i napori njegovih prethodnika polagano daju plodove. Uspjeli su nas pretvoriti u vlastite sjenke koje žive u strahu od svih. Bojimo se roditeljskog bijesa, njihovih anonimnih pisama inspekcijama, bojimo se učenika i slučajnog previda neke od točaka Svetog nam Pravilnika kojeg znaju bolje od nas samih, bojimo se dežurnih kolega uvijek spremnih na općepoznato prosvjetarsko tužakanje i cinkanje, bojimo se samovolje i luđaštva ravnatelja izabranih od poltrona, manipuliranih roditelja i vrlih pripadnika neke od stranaka koje vedre i oblače županijom, bojimo se računovođinog mrkog pogleda zbog učestalih poziva iz banke vezanih za neku ratu kredita, bojimo se nezadovoljnih spremačica koje moraju čistiti za našom neodgojenom djecom, bojimo se prosvjetne inspekcije kao samog vraga, svih mogućih Agencija koje su osmišljene samo zbog njegovanja našeg stalnog i duboko ukorijenjenog straha.

Mi se jednostavno stalno i postojano bojimo.

Osim što su nam uspješno utjerali strah u kosti, sada nam uzimaju i onaj trunak dostojanstva koji je preostao. Velikodušno nam dopuštaju da štrajkamo, ali uz obvezatnu ravnateljevu prijavu našeg imena i prezimena koje će čitati tamo netko u Ministarstvu straha i činiti s njime što ga volja. Velikodušno plaćaju onima koji su lojalni, vrijedni i poslušni, stavljajući ih tako na stup srama dok sa svojim imenikom odlaze u ionako poluprazan razred.

Velikodušno su posvađali sve one koje do sada nisu uspjeli, podijelili ljude na one kojima je bitna dnevnica i one kojima je bitan vlastiti ponos. Velikodušno su nas ostavili da razmislimo o svojim postupcima, da se sramimo ako smo dnevnik uzeli u ruke ili se bojimo, ako to nismo.

I tako je naše Ministarstvo straha postiglo svoj cilj. Dugogodišnjim i samoprijegornim radom stvorili su idealnog zaposlenika. Onoga koji će pognuti glavu pred učenikom, kolegom i nadređenim. Koji će šutjeti onda kad treba dignuti glas, koji će u glavi, dok učenika odgaja i obrazuje, prebrajati i računati nekakve koeficijente, koji će pognute glave ući u razred i na jednak način izaći.

Dobili su idealno biračko tijelo stasalo na strahu i sreći jer ima redovita primanja.  Ta ista primanja čak nismo zaradili sami već nam ih velikodušno daruju  širokogrudni i nervozni  ljudi realnoga sektora. Dobili su zaposlenika prezrenog od tog istog sektora koji stvara, proizvodi i čini državu stabilnom kakva već jest. Dobili su roditelja koji će na svaku nastavnikovu pogrešku dignuti glas, uzeti u ruke mobitel i nazvati ministra osobno, (ne postoji  roditelj u državi koji nema u svom mobitelu ministrov broj ) jasno, ministar će odmah dojuriti, ispraviti nepravdu, poslati sve djelatnike Inspekcije i Agencije na mjesto nesreće, zaslužiti svojim promptnim angažmanom naslovnicu u dnevnom tisku i slučaj riješen.

Dobili su ministra-prijatelja djece, onog istog koji će ih na državnoj maturi zaštititi od vlastitog neznanja, a istovremeno poizbacivati iz škola zbog istog razloga, koreći blago njihove roditelje zbog nepodopština koje ih je naučio sustav u kojem žive i po čijim su taktovima nesmetano plesali godinama dok Prvi čovjek Ministarstvo straha nije rekao: Dosta!

U svoj toj nerealnosti, postajemo gotovo nadrealni, bretonovski diktiranih misli nekontroliranih razumom. Postajemo jednostavno suvišni i realno svjesni svoje suvišnosti, toliko svjesni da ćemo pristati na još nebrojeno puno udaraca, pljuski i ponižavanja, a na naše će mjesto jednoga dana zasjesti ona, za sada neoblikovana generacija, koja hoda s ministrovim brojem mobitela u svom džepu.

A možda nam baš takve generacije i trebaju?